PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


петак, 27. септембар 2013.

OJAMA I BIK KOJI PLAČE




Kada je osnovao svoj kjokušinkai 1952. godine, borio se protiv bikova golim rukama kako bi dokazao efikasnost svog stila. Sposoban da razbije šest daski debljine po tri santimetara svaka jednim udarcem pesnice, Masutacu Ojama, prava sila ušao je za svoga života u legendu karatea.

Masutacu Ojama je rođen u Koreji 1923. godine. Roditelji su mu bili plemičkog porekla. Slabašne konstitucije, mladi Masutacu je učio kineski boks (kempo) već od svoje devete godine. Učeitelj mu je bio njegov stariji brat zabrinut za njegovo zdravlje. Ni malo zainteresovan za ovu borilačku veštinu, budući karatista priznaje da nije uopšte napredovao. Usledili su značajni politički događaji, pa potom i kinesko-japanski rat.

Ali da bi učio mladi Masutacu mora da ode na neki od japanskih univerziteta. Godine 1938. u samo predvečerje drugog svetskog rata, ukrcava se na brod kojim plovi u Japan. Tad mu je 15 godina. Mnogobrojne finansijske teškoće ukočiće njegove ambicije. Mladi Korejac uviđa koliko je život težak u inostranstvu. Niko ne želi strancu da izda sobu, a ne može ni da nađe posao. Ipak njegova odlučnost da uspe ne slabi. Ne pada mu na pamet da se vrati u Koreju. Mislio je: mora da postoji način da se uspe. Pošto je konačno uspeo da nađe neki sobičak u predgrađu Tokija, Ojama se upisuje na Univerzitet Takušoku i radi kao raznosač mleka da bi preživeo.

Moralna i fizilka usamljenost u tom ogromnom gradu tera mladog Korejca da nađe neku zabavu pomoću koje može bar za tren da izađe iz svakodnevnog sivila. Uposuje se na Kodokan – čuveni japanski centar borilačkih veština i počinje da vežba džudo. Zatim otkriva karate koji je skoro nepoznat u Japanu u to doba jer ga je Gičin Funakoši tek 1922. godine praktično “uveo” u japanski život. Masutacu Ojama, koji želi da uči kod najboljeg profesora, odlazi da se upiše u Funakošijevu školu-šotokan. Sin velikog učitelja Jošitaka Funakoši drži značajna predavanja.

DANI I NOĆI U “KODOKANU”

Masutacu Ojama vežba dan i noć i već posle godinu dana treninga, u 17. godini postaje nosilac crnog, majstorskog pojasa. Njegova fizička konstitucija se osetno poboljšala i razbijanje dasaka postaje jedna od omiljenih zabava mladog Ojame. Ni tehniku nije zapostavio jer, na kraju drugog svetskog rata, u 22. godini Ojama postaje nosilac crnog pojasa četvrti dan. Rat, sa svojim užasima očvrsnuo je mladog Korejca u izgnanstvu i primirja između SAD i Japana, jedna nova činjenica se javlja u njegovom životu: stvaranje Republike Koreje. Međutim stvari neće mirovati jer ubrzo sever i jug korejske zemlje zapadaju u sukob koji se okončava tragično, poznatim ratom. Zatim sledi intervencija SAD koja se okončava mirom potpisanim 1954. godine u Pal Mun Jomu. Tada se Koreja definitivno razdvaja na dva dela: Južnu Koreju i Severnu Koreju.

Za vreme tih događaja, Masutacu Ojama, kome je građanski rat razdirao srce, angažovao se u jednoj političkoj organizaciji koja je imala za cilj ujedinjenje Koreje. Ali ciljevi lidera ovog pokreta su više bili trgovačke prirode nego ideološke i lični profiti su ubrzo izbili na prvo mesto umesto želje za ujedinjenjem. Razočaran Masutacu Ojama se nalazio na ivici očaja. Više nije radio i ništa ga nije interesovalo. Tad je sreo čoveka iz svog rodnog kraja, So Nei Šua, učitelja karatea. So Nei Šu je bio pristalica sekte ni ći ren i za njega su vežbanje borilačkih veština i religija bili neodvojivi. Savetovao je Ojami da se povuče u samoću, u prirodu, najmanje tri godine, da bi odmorio uznemirenu dušu i očvrsnuo telo.

Nei Šu je imao veliki uticaj na Ojamu koji mu je kasnije odao priznanje rekavši da sve njemu duguje.

Pošto je dugo i trezveno razmislio o situaciji u kojoj se nalazi, Ojama je odlučio da se izoluje pri vrhu Kijozumi, u provinciji Šiba, na obali Pacifičkog okeana. U Japanu, naravno.

ŠUMSKI ČOVEK

Ovo mesto, duboko prožeto religijom postaće Ojamino sklonište kao i sklonište jednog od njegovih učenika, Jaširoa. Dva čoveka su sagradila kolibu u planini, bez ikakvih blagodeti savremenih civilizacijskih dostignuća. Na kraju perioda izolacije, usred divlje planine, karatisti su otpočeli sa treningom: ujutu trčanje, izvođenje udaraca na okolnom drveću, lomljenje grana. Njihova fizička kondicija postala je gotovo savršena. Uskoro je Joširo, koji nije više mogao da podnese takav način života, pobegao jedne noći iz kolibe. Masutacu ostade sam u planini.

Čuvši za nekog učitelja karatea koji je ubio bika udarcem pesnice, Masutacu Ojama je poželeo da ponovi taj poduhvat i nastavi da trenira još žešće. Seljaci bi se ponekad bojažljivo peli u planinu da vide to čudno biće, sa kosom koja mu je padala niz ramena, sa dugačkim brkovima koje je zadavalo udarce drveću, a zatim stajao nepokretan za vreme dugih seansi meditacije ili čitanja. Testament Mijamoto Musašija, poznatog samuraja, učitelja u korišćenju mača, je bio uvek pored kreveta Masutacu Ojame.

U punoj fizičkoj snazi, napustio je svoje sklonište posle godinu i po dana, umesto tek posle tri, kako je predviđao. Duha oslobođenog političkih smicalica karatista se vratio u civilizaciju.




Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji plače”
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56, april 1991.


Slika preuzeta sa:



SOSAI MASUTATSU OYAMA

четвртак, 26. септембар 2013.

MODERNI JAPANAC




OJAMA KAKVOG NE POZNAJETE

Istorija Masutatcu Ojame, majstora deseti dan, osnivača Kjokušinkai karatea, poznata je zaljubljenicima karatea u čitavom svetu.

Kao veoma mlad, uspeo je da pobedi učitelja i nesalomljivom voljom i trudom uspeo da postane jači. Stvorio je sopstvenu kreaciju karatea koji je, s jedne strane, borilačka veština, a sa druge životna filosofija.

Gde živi Sosai Ojama?

- Živim u porodičnoj kući, četrdeset kilometara od centra Tokija. Kuća je u japanskom stilu, dvospratna. Po japanskim merilima, moja kuća se smatra jednom od većih. Napravljena je od drveta. Ima papirne zidove, ali ima i evropsku sobu.

Gospodine Ojama recite mi nešto o načinu nameštanja stanova u Japanu.

- U našoj kući spava se na krevetima, a ne na asuri, niti tatamiju. Za vreme obeda sedimo na stolicama. Mi smo veoma modernizovani ljudi.

Gospodine Ojama, imate lepu, veliku porodičnu kuću, evropski uređenu, a vaša filosofija podučava skromnost. Kako to objašnjavate?

- I pored svega što posedujem, ja veoma skromno živim. Moja kuća je skromno nameštena. Inače, sve što potrošim, potrošim zapravo na putovanja. Putujem dobrim kolima, živim u u lepoj kući. Možda smatrate da je to previše udoban život! Ne, takav život je potreban da bih mogao nesmetano da upražnjavam karate. Znajte da je veoma važno da ljudi vide pred sobom imučnog čovveka. Svojim učenicima uvek ispričam da čoveka treba proceniti tek pošto okonča svoj život. Tek tada je on završio svoje delo. Od svojih učenika tražim samo da mi na grob donesu samo cveće.

Ne želim da mi ostane bilo novac ili imovina. Čovek život mora da proživi u punom zadovoljstvu. To govori moja filosofija.

Kako ovo da razumem?

- Ono što imam nije moje. Sve mogu da zahvalim samo kjokušinkai karateu!

Jeste li pobožni?

- Ne pripadam ni jednoj veroispovesti, ali poštujem Kami i Budu. Kami je bog šintove vere. Kada kažemo kami, podrazumevamo nebo, a kada pričamo o Budi, mislimo na duh predaka.

Recite nam nešto o vašoj porodici.

- Moja sadašnja supruga ima 63 godine i četiri godine je mlađa od mene. Sa njom imam tri kćerke. Najstarija je udata. Njen suprug je predstavnik kjokušinkai karatea za Osaku.

Mlađa studira muziku u Americi i priprema se da postane muzički pedagog. Najmlađa kći uči gimnaziju.

U čemu je suština uspeha japanskog čoveka?

- Suština uspeha je u predanom i marljivom radu. Volja za rad je iznad svega. Bez nje – čovek gubi moć.

Preuzeto iz časopisa:
“Crni pojas” broj 61, oktobar 1991.
Razgovor vodio: Zoltan Neđerđ


Slika preuzeta sa:


среда, 25. септембар 2013.

IZOLOVAN I SAM



Odlomak iz autobiografije Masutacu Ojame (10. dan)
osnivača kjokušinkai karatea

“Godine 1947. kao karate šampion Japana, odlučio sam, da pokušam, sam da stvorim novu formu samoodbrane, uspešniju od dosadašnjih. Spremao sam se na jednogodišnje progonstvo, svojevoljno, na planinu Kijosumi. Tada, svi su me smatrali ludim.

Dakle, odselio sam se na planinu. Poneo sam mačeve, koplje, nešto posuđa i knjigu čuvenog majstora mačevanja Eiđi Jošikavare.

Ustajao sam u četiri sata, u samu zoru. Prvo, kupao bih se u obližnjem potoku (voda je bila ledena), a potom radio intenzivne vežbe. Doručkovao bih rižu, pasulj i sir, pa čitao do podne. Popodne mi je bilo vreme za karate treninge, vežbao sam seikenom, ili šutoom ili nukiteom, izvedenim udarcima, kao i različite udarce nogom. I tako svaki dan.

Veče je bilo vreme za potpunu koncentraciju, kao i za vežbe fizičkog i duhovnog opuštanja. Noč mi je najteže padala. Osećao sam se užasno usamljen.

Da bih ostao dosledan sam sebi i sprečio da se vratim među ljude, odlučio sam se na surovu i jednostavnu stvar: odsekao sam jednu obrvu. Izgledao sam kao čudovište kad sam se ogledao u potoku. Sa takvim licem ne bih mogao nazad među ljude čak i kada bih to hteo. Iako zastrašujući, moj metod se pokazao efikasnim. Ponavljao sam ga svaka dva, tri meseca. Uprkos svemu, nisam se mogao izolovati od ljudi.

Pročulo se da neki divljak živi na planini (taj divljak sam bio ja). Uskoro su se pojavili brojni znatiželjci oko moje kolibe. U početku su se plašili moje užasne pojave, a kasnije su se ipak sprijateljili samnom, i stalno se muvali okolo i posmatrali moje treninge.

Posadio sam lan sa ciljem da mi služi isključivo za vežbanje. Naime, lan veoma brzo raste, i svaki dan sam po tristotine puta preskakao posađenu površinu, koja je se stalno uvećavala. Skokovi su bili iz mesta, jer se time postiže izuzetna elastičnost tela.

Jedan od posebnih izazova bila mi je jedna stena, koju sam pokušao da polomim jednim šuto udarcem. Jedne noći, posle dugotrajne koncentracije osetio sam da bih mogao da je polomim. Prvo sam je dugo posmatrao. Osećaj da mogu da je pobedim celog me ispunio. Bio sam u sasvim novom duhovnom stanju kada sam izveo šuto udarac. Razlomila se. Uspeo sam! Moja radost je bila ogromna …”


Preuzeto iz časopisa:
“Crni pojas” broj 22, jun 1988
potpisao Zoltan Nađđerđ


Slika preuzata sa :



уторак, 24. септембар 2013.

DECA I KARATE




Savremeni tempo života u značajnoj meri negativno utiče na pravilan psihofizički razvoj dece. Sve veća opravdana odsutnost roditelja u vaspitanju dece posledica je njihovog napora da se u uslovima dugoročne krize (da li će jednom prestati?) obezbedi materijalna egzistencija za porodicu. Deca su delimično prepuštena sama sebi i tehničkim novotarijama, zbog čega se nedovoljno fizički angažuju, slabo i ne kvalitetno druže između sebe. Posledice su nepravilan fizički razvoj i socijalna neprilagođenost. Bavljenje sportom angažovaće dečije telo koje je u razvoju i pomoći mu da se pravilno formira. Pomoći će i u formiranju pozitivnih karakternih crta i razviti veštinu dobre komunikacije sa okruženjem. Deca će naučiti da pred sebe postave ciljeve i da se bore kako bi ih ostvarila. Slobodnog vremena imaće manje ali će naučiti da ga kvalitetno koriste. Vreme posvećeno sportu utrošiće korisno u prijateljskom okruženju, sklonjeni sa ulice i zla koje ona sobom nosi. U susretu sa nasiljem znaće da ga izbegnu, a ako je neizbežno i da zaštite sebe i druge.

Koreni karatea sežu do Indije i Kine. U formi kakvoj ga mi danas poznajemo nastao je u Japanu, zamlji samuraja koji su poštovali Bushido – Kodeks ponašanja, zasnovan na visokim moralnim vrednostima među kojima su čast i vernost bili na prvom mestu. Vekovima je karate bio veština koja se koristila u odbrani života i imovine od raznoraznih nasilnika. Razvojem civilizacije prestala je potreba vežbanja na takav način da udarci golim rukama i nogama onesposobe pa čak i ubiju napadača. Moderna vremena uslovila su da se iz karatea izbaci niz opasnih tehnika i uvede kontrola kontakta čime su stvoreni uslovi da od karate veštine nastane karate sport zasnovan na humanosti, fer pleju i poštovanju protivnika (vidi : “Karate od veštine do sporta”). Vremenom postao je jedan od najpopularnijih borilačkih sportova. Temelji se na uporednom razvoju fizičkih sposobnosti i pozitivnih karakternih crta ličnosti. Od vežbača se zahteva da imaju dobre higijenske navike, da su poslušni i disciplinovani.

Metod učenja karatea tradicionalno se oslanja na KIHON – osnovne tehnike, KATE – borilačke forme, KUMITE – sparing, borbu i TAMESHIWARI – lomljenje tvrdih predmeta.

Osnovni principi na kojima se zasniva karate su:

- pravovremenost - iskoristiti trenutak u kome je protivnik najranjiviji
- maksimalna koncentracija energije - istovremeno  celokupno angažovanje psihofizičke snage
- neprekidno kretanje - onemogućiti protivniku napad uz istovremeno stvaranje pogodne prilike za napad ili odbranu
- fizička i psihička ravnoteža - motoričke radnje prati psihološka sigurnost
- etički princip - ponašanje u skladu sa moralnim normama društva

Trening se obično organizuje na sledeći način:

- zagrevanje kroz lagano trčanje
- vežbe oblikovanja
- vežbe istezanja
- osnovna tehnika u mestu
- osnovna tehnika u kretanju
vezana tehnika rukama i nogama u kretanju
- rad na rekvizitima
- dogovoreni sparing
slobodni sparing
kate
- samoodbrana
- razgrevanje sa istezanjem

Treningom karatisti stiču:

- eksplozivnu snagu vežbanjem sklekova, čučnjeva, trbušnjaka i drugih vežbi koristeći kao opterećenje težinu sopstvenog tela ili tegove male težine
- brzinu tako što uče da je pokret brži ako usledi posle fizičke ali i psihičke relaksiranosti i da na nju utiče dostignuti nivo tehnike, snage i fleksibilnosti
- izdržljivost kojom se odlaže pojava umora postiže se dugotrajnim: ponavljanjem pokreta, trčanjem, sparingom, radu na spravama i slično
- fleksibilnost koja je uslov izvođenja visokih nožnih udaraca postiže se vežbama istezanja koje se rade obavezno svakog treninga
- dobar osećaj za ravnotežu kao rezultat oslanjanja samo na jednoj nozi prilikom izvođenja nožne tehnike kao i kretanja u karate stavovima sa brzim promenama pravca
- dobru koordinaciju pokreta izvođenjem više istovremenih radnji

Stalnim ponavljanjem pokreta postiže se automatizacija tako da tehnika postaje prirodan pokret - deo nas. Međutim cilj dugogodišnjeg vežbanja nije samo rad na tehnikama i jačanju tela već i permanentno vaspitanje zasnovano na moralnim načelima.

Bavljenje karateom je naročito važno za dečiji uzrast jer pomaže pravilan razvoj duha i tela.

Deca koja treniraju karate:

- imaju bolju koncentraciju, jasnije razmišljaju, odlučnija su, postavljaju sebi ciljeve i imaju dovoljno hrabrosti da ih ostvare
- disciplinovana su, miroljubiva, kontrolisano agresivna, strpljiva, uporna, skromna, ljubazna, odgovorna, vredna, pravedna
- sigurna u sebe, samostalna, kreativna, poseduju samokontrolu, prilagođavaju se novonastaloj situaciji

Treniranje karatea:

- jača srce, kosti i mišiće, povećava elastičnost, telo čini otpornijim na povrede i bolesti, ubrzava razmenu materija u organizmu (poboljšava metabolizam), pospešuje eliminaciju nepotrebnih supstanci iz organizma
- efikasan je način u rešavanju lošeg držanja tela, ravnih tabana i gojaznosti
- poboljšava kvalitet života

Takmičenja kjokušin karatea se odvijaju u disciplinama borbe, kate i tameshiwari u kome se takmiče isključivo odrasli. Po pravilima borbe dozvoljeni su udarci nogama u noge, telo i glavu dok su rukom dozvoljeni udarci samo u telo. Udarci rukom u glavu nisu dozvoljeni. Odrasli se takmiče u nokaut sistemu. Njima je od zaštitne opreme dozvoljen za muškarce samo štitnik za genitalije, a za žene samo štitnik za grudi. Mala deca borbu rade pod punom zaštitom opremljena štitnicima za stopala i potkolenice, dečaci štitnikom za genitalije, rukavicama, oklopom za grudi i stomak, i zaštitnom kacigom. I pored nošenja zaštitne kacige nisu dozvoljeni udarci nogom u glavu iz sve snage, već samo blagi kontakt. Direktni udarci nogom prema glavi su zabranjeni. Prema uporednim statistikama broj povreda na karate takmičenjima je manji nego kod sportova kao što je nogomet, skijanje i neki drugi. Cilj takmičenja nije osvajanje medalja i pobeda nad protivnikom već sagledavanje dokle se stiglo u napredovanju i definisanje onoga što treba da se ispravi. Treba pobediti samoga sebe, biti bolji nego što si bio pre i na taj način pomeriti svoje duhovne i fizičke potencijale unapred. Protivnika treba pobediti veštinom, a ne da ga "olešimo" od batina. Takmičenja treba da budu zadovoljstvo, a ne trauma ukoliko se ne osvoji medalja.

Bavljenje kjokušin karateom ne predstavlja smetnju u ispunjavanju školskih obaveza. Naprotiv. Trening razvija sportsku inteligenciju koja pozitivno utiče na razvoj opšte inteligencije i kreativnosti kod dece. Kod deteta se razvija osećaj discipline i odgovornosti što predstavlja veliku pomoć pri učenju i savladavanju školskih obaveza.

Bavljenje sportom od ranog detinjstva zaslužno je za stvaranje navika koje se prenose na zrelo životno doba, a koje su zaslužne za zdrav i uravnotežen način života.  


Slika preuzeta sa:








недеља, 22. септембар 2013.

OČI U OČI SA DIVOM




Odlomak iz autobiografije jedinog u svetu kyokushin karate majstora 10. dan


Tokom svojih putovanja Masutatsu Oyama je bio često izazivan na dvoboje, Ljudi su se želeli hvalisati time da su pobedili ovako snažnog čoveka. Neka o tome svedoči njegova priča o borbi koja se odigrala u jednom iranskom night-clubu.

“Moj prijatelj upitao me je da li bih se borio sa jednim čovekom koji je bio naoružan toljagom. Da li hoću? – čudio sam se pitanju moga vodiča. Ovo mora biti jezička greška prevodioca – rekao je gosp. Goldwin, i dodao, da ovaj igrač sa štapom veoma diskretno rukuje svojom toljagom, ali mi je skrenuo pažnju da su blaže povrede neizbežne.

Sećam se lica gosp. Goldwina, kako je bio razočaran, kada sam odbio da prihvatim izazov. Rekao sam turističkom vodiču, neka prenese izazivaču, da je svaki delić tela karatiste sam po sebi opasno oružje. Tada se završio program i poslednja devojka nestala je iza zavese. Goldwin je rekao konobaru da sklone stolove i inprovizuju arenu.

Tako je noćni klub bio prepun, nastala je nema tišina, kada sam stao oči u oči sa divom. Polako ali postepeno mi se približavao mašući toljagom kojom je šušteći sekao vazduh. Kako se on približavao ja sam se povlačio. Brzo sam morao odrediti rastojanje, dok je on zamahnuo toljagom, da bih ga mogao uhvatiti i odmah preći u napad. Nije bilo lako. Toljaga je opisaivao čas male, čas velike lukove u vazduhu. Kada sam se sa  određenog rastojanja povlačio toljaga se približavao, kada sam ja koraknuo napred, krugovi štapa su se smanjivali. Hladan znoj curio mi je po leđima. Lice protivnika nije otkrivalo nikakva osećanja. Osećao sam da je nemoguće izbiti mu ga iz ruku. Dalje sam se povlačio a džin mi se približavao. Ubrzo sam iza sebe osetio stolove. Na trenutak sam zastao… U sledečem trenutku zgrabio sam jednu stolicu. Jedan zamah štapom i stolica se razletela u param parčad, samo je noga i deo naslona ostao u mojim rukama. Stolica ni delić sekunde nije mogla da se odupre toljagi, a od sledećeg udarca spasio sam se samo zahvaljujući tome što san dohvatio drugu stolicu. Iako prva stolica nije imala gotovo nikakvu ulogu, pomogla mi je da utvrdim tempiranja protivnapada. Drugom stolicom zamahnuo sam prema mom protivniku, Toljaga je dohvatio stolicu i razbio je na komadiće. Ostala je samo noga stolice koju sam, ne ustuknuvši, bacio pravo u lice protivniku. U trenutku kada je toljaga poleteo da odbrani udarac, paralelno sa podom skočio sam na džina koji je za delić sekunde otkrio svoj bok. Noga mi je tačno pogodila cilj i time je borba trebala biti završena. Ovaj udarac bi prosečnog čoveka ubio ali i dobro izvežbanog, očeličenog morao bi teško povrediti. Kod njega je ovo ostalo bez ikakvog efekta. Šuštanje štapa zastalo je samo za trenutak, a ja sam se mogao spastiti jedino zahvaljujući tome što sam se otkotrljao dalje po podu. Čim je div zamahnuo, skočio sam vodoravno, uputio mu jedan uvrnut udarac nogom ponovo u bok, a on se ipak nije srušio. Bilo je neverovatno, ne postoji čovek koji bi mogao izdržati dva ovakva udarca. Otkotrljao sam se dalje i skočio na noge. Čovek je mirno stajao.

Div je podigao svoju ruku, zaustavio moj napad i zamolio vodiča da mu pristupi. Vodič mi je prišao i rekao: div bi za danas želeo da završi. Kaže – nastavio je prevodilac – neko bi se mogao jako ozlediti.

Upitao sam čoveka sa toljagom da li su ga povredili moji udarci. Rekao je: ovo do sada još nikom nije pošlo za rukom da mu učini.

Ovaj monstrum je bio jedino živo biće, koje se nije srušilo od ovog mog udarca nogom, i još nekoliko bikova koje sam sretao prilikom mojih demonstracija. Ali bikovi su snažno lučili pljuvačku mučeći se, a ovaj čovek je samo stajao i zadovoljno se smešio. Prišao sam mu i rukovali smo se. U night-clubu svi su aplaudirali i bučno nas pozdravljali.”


 Preuzeto iz časopisa “Crni pojas” broj 15, oktobar1987.
Priredio Zoltan Nađđerd


Slika preuzata sa :



SOSAI MASUTATSU OYAMA

уторак, 17. септембар 2013.

KARATE OD VEŠTINE DO SPORTA





Japanski ideogram koji ima značenje "Prazna šaka" neki tumače i kao "Umetnost prazne šake".


   Karate je nastao i razvijao se pod uticajem joge, religije, filozofije i tradicionalne medicine. Izvorno je veština blokiranja i zadavanja brzih, preciznih i snažnih udaraca rukama i nogama u tačno određene vitalne tačke tela – Jintai Kyusho. Bol, paraliza određenih delova tela, prelom kostiju, povreda unutarnjih organa, gubitak svesti pa i smrt su posledica udaraca. Pored udaraca koriste se i razni načini remećenja ravnoteže, gušenja i poluga na ekstremitetima. Specifičnim stavovima i kretanjem utiče se na efikasnost kako odbrane, tako i napada. Specijalnim mentalnim vežbama povećava se unutarnja energija – Ki koja omogućava da se u datom trenutku fizička snaga i telesne sposobnosti višestruko povećaju. Značajna je veza mentalnog i fizičkog. Dobra fizička forma i kvalitet uvežbavanja tehnike direktno zavise od stepena razvijenosti mentalnih sposobnosti karateke kao što je i razvijanje mentalnih sposobnosti u direktnoj vezi sa fizičkim sposobnostima. Uporedno razvijanje i primenjivanje fizičkog i mentalnog, karateku vodi pravim putem ka neprestanom usavršavanju.

   "Karate ni sente nashi – U karateu nema prvog napada". Ova izreka jasno govori da je karate odbrambena veština lišena agresije. Činjenica da se u njoj uvežbavaju udarci koji nanose teške povrede pa i smrt, ne upućene može dovesti u zabunu. Odgovor leži u samim počecima vežbanja kada odustaju oni koji svoje emocije ne mogu da usmere i kontrolišu. Ostaju samo oni koji su spremni da napreduju ne samo fizički, već i duhovno. Stari učitelji su kandidate za učenike podvrgavali raznim testovima karaktera, volje, kontrole emocija, koncentracije, itd. pa tek zatim prelazili na učenje tehnika. Tako bi bili sigurni da njihovo znanje neće biti iskorišćeno u pogrešne svrhe, već u službi opšteg dobra, u odbrani slabijih i ne zaštićenih. Za izabrane bi usledilo višegodišnje izlaganje tela stalnim naporima i bezbrojno ponavljanje tehnika bez ikakve prinude za šta je bila potrebna maksimalna samokontrola volje i emocija. Tu agresiji nema mesta. Godinama vežbanja sticala se iskustvena sigurnost izvođenja pokreta i sa njom samopouzdanje koje je istinskog majstora lišavalo potrebe dokazivanja i darovalo vrlinom skromnosti. Najbolja potvrda o ne agresivnosti karatea nalazi se u katama čiji koreni sežu duboko u prošlost - sve počinju blokom što jasno govori da je karate odgovor na neposredan napad.

   Karate je našao polazište u činjenici da je čovek sklop materije i duha i da i jedno i drugo iskonski teži ka savršenstvu. Metodama treninga karatea dolazilo se, a to bi trebalo da važi i danas, do visokog stepena fizičkog, psihičkog, intelektualnog i moralnog oblikovanja ličnosti. Praktikant karatea posle godina vežbanja postaje svestan sebe i onoga što ga okružuje što mu omogućava da  ostvari stanje harmonije sa univerzumom. Pošto savršenstvo ne poznaje granice, proces fizičkog vežbanja i onog drugog - duhovnog, jednostavno nikada ne prestaje u večitoj težnji čoveka da pobedi samoga sebe.

   Vekovima je karate bio veština. Osim čistog fizičkog vežbanja i mentalnog usavršavanja obuhvatao je i sticanje niza drugih znanja. Učeni su elementi iz nekih drugih borilačkih veština u cilju savladavanja više nenaoružanih ili naoružanih protivnika. Učila se taktika borbe grupe protiv grupe. Bilo je važno znati elemente nečujnog i nevidljivog prilaženja neprijatelju, skrivanja, skretanja pažnje na nebitno, metode plašenja protivnika itd. Učenje medicine, poznavanje ljudskog tela i funkcija njegovih vitalnih organa bila je obavezna. Ovo znanje upotrebljavano je za lečenje ali je imalo i borbenu svrhu kroz poznavanje vitalnih tačaka tela i posledica koje su udarci u njih proizvodili. Poznavanje herbalistike (poznavanje lekovitog bilja) omogućavalo je spravljanje lekovitih čajeva, masti, melema itd.

   Razvojem civilizacije izgubljena je potreba znanja ove veštine radi preživljavanja. Tradicija i znanja u užem obliku pretočena su u karate sport. Osmišljen je sistem takmičenja na ideji humanosti, fer pleja i poštovanja protivnika. Iz sportskog karatea je izbačen veliki broj opasnih tehnika. Nije dozvoljen udarac u glavu sa kontaktom, a udarac u telo ne sme jače da zaboli. To je postignuto obaveznom kontrolom udaraca. Treba naglasiti da neki stilovi tradicionalne orjentacije, kao Kyokushinkai, na svojim takmičenjima dozvoljavaju izvođenje udaraca rukom i nogom u telo i po nogama, a samo nogom u glavu, iz sve snage u nokaut sistemu. Sportski karate je brzo svojom masovnošću prevazišao zapadnjačke borilačke sportove. Izostanak veze karatea kao sporta i zenovske filozofije, njenog uticaja na samo vežbanje i na način života nije nimalo zasmetao modernom zapadnom čoveku da ga prihvati, zavoli i masovno vežba. Praktikuju ga milioni ljudi raznih religija, kao i oni ne religiozni, oni koje filozofija i meditacija interesuju, ali neuporedivo više onih koji nemaju ni malo takvih interesovanja. Uticaj zena i tradicije u modernom karate sportu sve više gubi značaj i nalazi se na njegovim marginama. Težnja ka što većoj privlačnosti za publiku i komercijalizaciji stvara borilački sport koji je dinamičan, brz, atraktivan, dopadljiv, rezultatski neizvestan.




Danas je karate sport koji stalno doživljava promene kako bi bio što interesantniji savremenom čoveku. Malobrojni su učitelji (škole) koje karate i danas smatraju veštinom ne želeći da mu oduzmu one dimenzije koje je stekao kroz dugu tradiciju postojanja.




Literatura :

Vladislav Gigov :
TEORIJA KARATEA
Novi Sad 1980.

Ilija Jorga, Vladimir Jorga, Petar Đurić :
TEKI 1 i ENPI KATA
Beograd 1980.


Slike preuzete sa :

slika1

slika 2



петак, 13. септембар 2013.

OYAMA 2

TAJ ČUDESNI KARATISTA MASUTATSU OYAMA 2

Preuzeto iz časopisa CRNI POJAS br 4, proleće 1986.


1952: Masutatcu Ojama je u aprilu iste godine prihvatio poziv svoga prijatelja, Kokiči Ednoa, nosioca 6, dana u džudou i profesionalnog borca, neočekivano mu se pružila mogućnost da otputuje za Ameriku i tamo demonstrira svoj novi stil kjokušinkai. Za vreme desetomesečne turneje u 36 američkih saveznih država, po Kanadi, Kubi i Meksiku, on je zainteresovanoj publici prikazao sve tajne svoje nove borilačke veštine. Iz tri meča koje je organizovao “Chicago Pro-Westlers Association” Ojama je izašao kao pobednik, osvojivši po hiljadu dolara za svaku borbu. Ojama je bio neumoran u svih 270 demonstracija karatea koliko ih je izveo u SAD za vreme turneje duge 30 000 milja. Negova popularnost u Sjedinjenim Državama je toliko porasla da je na kraju u novim televizijskim emisijama slavljen kao “božanska pesnica”. Čak i po povratku u Japan, u Americi nisu prestali da jenjavaju brojni novinski napisi o “majstoru Togou”, kako su ga s puno poštovanja nazivali njegovi američki protivnici iz ringa.




1952: Januara iste godine došlo je do nove turneje po Sjedinjenim Državama; između ostalih gradova Ojama je posetio i Njujork gde je u Medison Skver Gardenu oduševio brojnu publiku briljantnom demonstracijom svoje karate veštine. Kao i za vreme prve turneje brojni izazivači bokseri i karate majstori ni sada sa njim nisu bili u stanju da izađu na kraj.

SMRTONOSNA BORBA SA BIKOM

Po svoj prilici najneverovatniji primer njegove neizmerne snage i srčanosti pokazao se u obnovljenom duelu između čovveka i životinje koji se odigrao oktobra 1954. u japanskom gradu Tatejama. Već u samom početku, zavist i ljubomora pojedinaca donekle su osujetili sportski duh novog Ojaminog izazova. Mnogi posetioci su došli iz jednog jedinog razloga: da vide njegov poraz. Ojama, ipak, nije izgubio samopouzdanje. Nikada nije zaboravio izreku čuvvvenog japanskog majstora sablje, Mijamoto Musašija (1582-1645): “U životu nemoj misliti ni na šta drugo osim na pobedu ili poraz; bilo kakve slučajnosti sasvim su zanemarljive”. Tako je Ojama stigao na dvoboj, ubbbeđen da će izvojevati novu pobedu. Bez straha je stao naspram snažnog bika teškog 625 kilograma. Rogovi životinje su dostizali dužinu od 40 centimetara. Počela je ogorčena borba koju su neki spremno nazvali “meč stoleća”. Da bi preduhitrio napad pomahnitale životinje, Ojama je pokušao da bika zgrabi za rogove i obori ga na zemlju. Bik je bio jači i karatista se, ranjenih grudi, našao na tlu. Žilava borba Ojami je, ipak, ulila natčovečansku energiju. Prikupio je svu raspoloživu snagu i novim pokušajem uspeo da ščepa bika za rogove. Na zaprepaščenje brojnih gledalaca, pošlo mu je za rukom da savlada životinju. Pogođen snažnim udarcem pesnice, masivni bik se stropoštao na zemlju. Ojama je trijumfovao. Ostvario se njegov davnašnji san. Uspeo je da goloruk savlada odraslog bika.




1955: Svako ko je video ovu neverovatnu demonstraciju u Tatejami uverio se da je kjokušinkai karate jedan od najboljih sistema koji je čovek ikada stvorio. Javilo se mnogo zainteresovanih učenika kojio su želeli da proniknu u tajne nove veštine majstora Ojame. Da bi udovoljio svim zahtevima, Masutatcu Ojama je januara 1955. u tokijskoj četvrti Tošima-ku (Nišilkebukuro), u prisustvu premijera Satoa otvorio Honbu-dojo, centralu “Japanskog karate-do kjokušinkaija”.

1956: Posle turneje po Južnoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, 11. novembra je organizovana još jedna senzacionalna borba protiv bika, ovoga puta teškog 600 kilograma. Vreme neophodno za pobedu, koje se u Tatejami na obali Jamate proteglo na dobrih pola sata, na tokijskom stadionu Denen skraćeno je na svega tri minuta.

U borbama koje su usledile neposredno posle tog događaja, Ojama je pobedio još 52 bika različite veličine i težine. Tri životinje je čak uspeo i da ubije. Ostale su bar izgubile rogove.

UČENICI

 1958: Ojamin učenik KarlesV. Gruzansli je posle dugogodišnjeg boravka u Japanu po povvratku, u Ameriku, gde je već bilo puno Ojaminih pristalica, u Čikagu osnovao prvi kjokušinkai-dojo, iste godine je majstor Ojama na osnovu iskustva iz dugogodišnje budo prakse napisao bestseler “Šta je karate”. Ova knjiga je prodata u tiražu od 120 000 primeraka.

1960. Posle četiri i po godine intenzivnog treninga, još jedan učenik je završio školovanje kod velikog majstora Ojame. Bio je to Englez Stiv Arnejl. Ojamin đak Don Augustin de Melo osnovao je u njuroškom Grinič Vilidžu školu za kjokušinkai karate koju je majstor Ojama posetio za vreme boravka u americi iste godine. Prilikom tadašnjeg severno-američkog šampionata u karateu, Ojama je upečatljivo demonstrirao svoju veštinu.

1961: U holandiji je te godine osnovano prvo evropsko Udruženje za kjokušinkai karate koje je dobilo naziv “Netherlands Karate Association” (NKA) – “Holandsko karate udruženje”. Za predsednika udruženja izabran je Ojamin učenik Johanes K. Bluming, a počasni predsednik je postao princ Huan Karlos, sadašnji španski kralj.




RUKE JEDINO ORUŽJE

1966: Svojom drugom knjigom (“To je karate”), koja je za samo dve godine dostigla tiraž od 60 000 primeraka, Masutatcu Ojama je iznov dokazao svoje natprosečne sposobnosti i široko znanje iz oblasti borilačkih veština u kojima su ruke bile jedino oružje za borbu.

Stil borbe koji je on razvio pobuđivao je sve veći interes i širio se  duž čitavog evropskog kontinenta. Zajedno sa vrhunskim japanskim karatisom Kenji Korasakijem, Holanđanin Bluming je 30. marta 1966. osvojio 6. dan kjokušinkaia i postao prvi stranac koji je van Azije poneo ovo visoko priznanje. Njegova škola u Amsterdamu (Budokai Bluming) postala je centrala kjokušinkai-dojoa. Iz nje su ponikli mnogi vrhunski karatisti međunarodne reputacije. Među njima se nalaze i Holanđanin Jan Kalenbah (internacionalni nemački majstor za 1972, evropski majstor na takmičenju EKU 1974. i pionir “Tai ki-kena”), zatim Jan V. Staper (trener dvostrukog svetskog šampiona Otija Rathofa, WUKO 1977.) i današnji predsednik KJOKUŠINKAI-KAN-a u Evropi, Lek Holander (7. dan).

SVETSKO PRVENSTVO U TOKIJU

1970: Majstor Ojama je objavio svoje najnovije delo iz koga izbija prebogato iskustvo velikog majstora. Ovoj knjizi nije bila potrebna posebna reklama. “Progresivni karate” je postao novi bestseler među srodnom stručnom literaturom, a uz to poneo i epitet vanserijskog remek dela.




1975: U Tokiju je otvoreno svetsko svetsko prvenstvo u KJOKUŠINKAIJU na kome je učestvovalo 138 takmičara iz 37 zemalja. Oni su se dva dana borili pred desetak hiljada oduševljenih gledalaca, u želji da se domognu laskave titule. Da bi uopšte imali pravo da se pojave na svetskom šampionatu, svi učesnici su prvo morali da prođu jedan test. U pitanju je Tameši-vari (test lomljenja). Prednost ovakvog sistema ogleda se pri zbrajanju poena u slučaju meča sa nultim poenima. Karatista koji najbolje obavi test, postaje pobednik turnira.

Istinsko takmičenje spada u najteže borbe u kojima treba pobediti ili u najboljem slučaju bar proći bez povvreda. Za vreme turnira borci su u punom kontaktu i to bez sigurnosne opreme. Osnovni zadatak takmičara je da sakupi svu raspoloživu snagu i pogodi protivnika u jedno od osetljivih mesta na telu. Jedino je strogo zabranjeno pesničanje u glavu.

Posle eliminisanja mnogobrojnih jakih suparnika, sve se više naziralo preimućstvo jednog čoveka koji je još prethodne godine agresivnim stilom borbe pobedio na više od pola turnira. To je bio Kacuaki Sato (4. dan). Ovaj japanski karatista pobedio je u jednoj borbi punoj akcije svog sunarodnika Hacuo Rojamu, inače specijalistu za niske udarce, i tako postao svetski šampion u KJOKUŠINKAIJU, “najžešćem karateu” na svetu.

Poput ostalih boraca sa profesionalnim obrazovanjem, i Kacuaki Sato (rođen 1947.) je morao da savlada put pun prepreka. Tri meseca pre nego što je uopšte smeo da otpočne sa treningom, morao je da obavlja najprljavije poslove u dojou. Ribao je podove i čistio toalete. Svrha ovakvih testova sastoji se u dokazivanju strpljenja i predanosti budućih učenika. Mnogi su pristupili tom mukotrpnom tromesečnom probnom radu, a malo je njih dočekalo kraj prve nedelje. I sami uslovi koji propisuju školovanje prilično su teški, tako da uspevaju samo najbolji i najotporniji.

19 4: Majstor Ojama je postigao svoj cilj. Njegov stil borbe i filozofija karatea postali su poznati u celom svetu. Širom Zemljine kugle rasprostranjena je mreža škola. Kjokušinkai karate se u sve većem broju pronalazi bilo gde, u Austriji (od 1977. kada je ovaj stil karatea uveo Peter Bauer), u Sovjetskom Savezu, Australiji i Novom Zelandu.

Kjokušinkai sistem, koji ima brojne i većim delom poznate sledbenike, ubraja se sa svojih 1,5 miliona aktivista u najveće karate udruženje na svetu.






Slike preuzate sa :