Kada je osnovao svoj
kjokušinkai 1952. godine, borio se protiv bikova golim rukama kako bi dokazao
efikasnost svog stila. Sposoban da razbije šest daski debljine po tri
santimetara svaka jednim udarcem pesnice, Masutacu Ojama, prava sila ušao je za
svoga života u legendu karatea.
Masutacu Ojama je rođen u Koreji 1923. godine. Roditelji su mu
bili plemičkog porekla. Slabašne konstitucije, mladi Masutacu je učio kineski
boks (kempo) već od svoje devete godine. Učeitelj mu je bio njegov
stariji brat zabrinut za njegovo zdravlje. Ni malo zainteresovan za ovu
borilačku veštinu, budući karatista priznaje da nije uopšte napredovao.
Usledili su značajni politički događaji, pa potom i kinesko-japanski rat.
Ali da bi učio mladi Masutacu mora
da ode na neki od japanskih univerziteta. Godine 1938. u samo predvečerje
drugog svetskog rata, ukrcava se na brod kojim plovi u Japan. Tad mu je 15
godina. Mnogobrojne finansijske teškoće ukočiće njegove ambicije. Mladi Korejac
uviđa koliko je život težak u inostranstvu. Niko ne želi strancu da izda sobu,
a ne može ni da nađe posao. Ipak njegova odlučnost da uspe ne slabi. Ne pada mu
na pamet da se vrati u Koreju. Mislio je: mora da postoji način da se uspe.
Pošto je konačno uspeo da nađe neki sobičak u predgrađu Tokija, Ojama se
upisuje na Univerzitet Takušoku i radi kao raznosač mleka da bi preživeo.
Moralna i fizilka usamljenost u
tom ogromnom gradu tera mladog Korejca da nađe neku zabavu pomoću koje može bar
za tren da izađe iz svakodnevnog sivila. Uposuje se na Kodokan – čuveni japanski centar borilačkih veština i
počinje da vežba džudo. Zatim otkriva karate koji je skoro nepoznat u Japanu u
to doba jer ga je Gičin Funakoši tek 1922. godine praktično “uveo” u japanski
život. Masutacu Ojama, koji želi da uči kod najboljeg profesora, odlazi da se
upiše u Funakošijevu školu-šotokan. Sin velikog učitelja Jošitaka Funakoši drži
značajna predavanja.
DANI I NOĆI U “KODOKANU”
Masutacu Ojama vežba dan i noć i
već posle godinu dana treninga, u 17. godini postaje nosilac crnog, majstorskog
pojasa. Njegova fizička konstitucija se osetno poboljšala i razbijanje dasaka
postaje jedna od omiljenih zabava mladog Ojame. Ni tehniku nije zapostavio jer,
na kraju drugog svetskog rata, u 22. godini Ojama postaje nosilac crnog pojasa
četvrti dan. Rat, sa svojim užasima očvrsnuo je mladog Korejca u izgnanstvu i
primirja između SAD i Japana, jedna nova činjenica se javlja u njegovom životu:
stvaranje Republike Koreje. Međutim stvari neće mirovati jer ubrzo sever i jug
korejske zemlje zapadaju u sukob koji se okončava tragično, poznatim ratom.
Zatim sledi intervencija SAD koja se okončava mirom potpisanim 1954. godine u
Pal Mun Jomu. Tada se Koreja definitivno razdvaja na dva dela: Južnu Koreju i
Severnu Koreju.
Za vreme tih događaja, Masutacu
Ojama, kome je građanski rat razdirao srce, angažovao se u jednoj političkoj
organizaciji koja je imala za cilj ujedinjenje Koreje. Ali ciljevi lidera ovog
pokreta su više bili trgovačke prirode nego ideološke i lični profiti su ubrzo
izbili na prvo mesto umesto želje za ujedinjenjem. Razočaran Masutacu Ojama se
nalazio na ivici očaja. Više nije radio i ništa ga nije interesovalo. Tad je
sreo čoveka iz svog rodnog kraja, So Nei Šua, učitelja karatea. So Nei Šu je
bio pristalica sekte ni ći ren i za
njega su vežbanje borilačkih veština i religija bili neodvojivi. Savetovao je
Ojami da se povuče u samoću, u prirodu, najmanje tri godine, da bi odmorio
uznemirenu dušu i očvrsnuo telo.
Nei Šu je imao veliki uticaj na
Ojamu koji mu je kasnije odao priznanje rekavši da sve njemu duguje.
Pošto je dugo i trezveno
razmislio o situaciji u kojoj se nalazi, Ojama je odlučio da se izoluje pri
vrhu Kijozumi, u provinciji Šiba, na obali Pacifičkog okeana. U Japanu,
naravno.
ŠUMSKI ČOVEK
Ovo mesto, duboko prožeto
religijom postaće Ojamino sklonište kao i sklonište jednog od njegovih učenika,
Jaširoa. Dva čoveka su sagradila kolibu u planini, bez ikakvih blagodeti
savremenih civilizacijskih dostignuća. Na kraju perioda izolacije, usred divlje
planine, karatisti su otpočeli sa treningom: ujutu trčanje, izvođenje udaraca
na okolnom drveću, lomljenje grana. Njihova fizička kondicija postala je gotovo
savršena. Uskoro je Joširo, koji nije više mogao da podnese takav način života,
pobegao jedne noći iz kolibe. Masutacu ostade sam u planini.
Čuvši za nekog učitelja karatea
koji je ubio bika udarcem pesnice, Masutacu Ojama je poželeo da ponovi taj
poduhvat i nastavi da trenira još žešće. Seljaci bi se ponekad bojažljivo peli
u planinu da vide to čudno biće, sa kosom koja mu je padala niz ramena, sa
dugačkim brkovima koje je zadavalo udarce drveću, a zatim stajao nepokretan za
vreme dugih seansi meditacije ili čitanja. Testament Mijamoto Musašija,
poznatog samuraja, učitelja u korišćenju mača, je bio uvek pored kreveta
Masutacu Ojame.
U punoj fizičkoj snazi, napustio
je svoje sklonište posle godinu i po dana, umesto tek posle tri, kako je
predviđao. Duha oslobođenog političkih smicalica karatista se vratio u
civilizaciju.
Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji plače”
Priredio: Dejan Nedić
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56,
april 1991.
Slika preuzeta sa: