PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


четвртак, 31. март 2016.

HIRONORI OTSUKA



   Hironori Otsuka se rodio 1. juna 1892. g. u oblasti Ibaragi. Sa 6 godina je počeo da uči džiu-džicu pod nadzorom svoga oca. Sa 13. g. je postao učenik majstora Nakajame u školi džiu-džice Joshin-ryu. Nasuprot mnogim drugim školama ova škola je insistirala na atemistima (predpostavljam da se misli na udarce rukom) i udarcima nogama. Sa 19. g. Otsuka se upisuje na univerzitet u Wasedi. Nastavljajući džiu-džicu, on počinje da uči i Kempo. Ali, ubrzo mu umire otac i on mora da napusti univerzitet i zapošljava se u jednoj banci. U svojoj 29-oj godini dobija diplomu Mekyo Kaiden i to lično iz ruke majstora Nakajame, kao i naziv majstora Shihana što se veoma retko dodeljuje tako mladom čoveku. Time je postao Nakajamin naslednik na čelu Joshin-ryu.
   Godinu dana kasnije, mladi majstor Otsuka je slučajno pročitao u nekom nedeljnom listu članak o poseti koju je princ-predstolonaslednik Hiro-Hito učinio Okinavi. Članak je spomenuo da je Princ tom prilikom prisustvovao demonstraciji jedne lokalne borilačke veštine, potpuno nepoznate, koja se zove Karate i da se čovek po imenu Funakoshi upravo nalazi u Tokiju da bi Japancima predstavio ovu veštinu. Otsuka je odlučio da ode da ga poseti i ne znajući da će mu taj mali događaj izmeniti čitav život. Tako je jula meseca 1922. g. Hironori Otsuka upoznao Gichin Funakoshia. Majstor iz Okinave ga je primio raširenih ruku i Otsuka je postao jedan od njegovih najtalentovanijih učenika. Malo po malo, Funakoshi je prepuštao Otsuki da posreduje u organizovanju demonstracija, jer karate dobija sve više pristalica. Otsuka je više insistirao na kumite tehnici koja je zapravo bila primena dela kate u dvoje. Od 1928. g. Otsuka je počeo da se udaljava od Funakoshia. Otvorio je školu pod svojim imenom na stomatološkom koledžu u Tokiju.
   Hironori Otsuka je smatrao da je karate iz Okinave pomalo ograničen. Smatrao je da džiu-džica može obogatiti tu veštinu i osigurati joj bolju perspektivu u budućnosti. Jednom rečju, prigovarao je karateu što razdvaja tehniku na dva dela: odbranu (najčešće blokadama) i napad. Međutim, u japanskim borilačkim veštinama, odbrana i napad nisu razdvojeni. Odbrana čak često liči na napad. Otsuka-mlađi to ovako objašnjava: Go no sen – napadamo čim se protivnik pokrene, ali pre nego nas je njegov napad stigao; Sen no sen – napadamo u trenutku kada protivnik misli na svoju tehniku a pre njegovog pokreta (predviđanje). Koristeći ova dva principa majstor Otsuka je razvio jedan originalan metod u karateu, a to je da se radije koristi eskiviranje nego blokiranje.
   U Wado-ryu veštini postoje tri tipa eskiviranja: Nagasu (upijanje kao voda), Inasu (propuštanje) i Noru (uvijanje). Eskivažu uvek prati atemi udarac pesnicom ili stopalom u vitalne tačke i najčešće se završava padom protivnika. Upravo u tome se ogleda uticaj džiu-džice: “Wado-ryu nije sport. Prevashodni cilj se sastoji u tome da se protivnik onesposobi za dalju borbu. Upravo zato napadi uvek ciljaju vitalne tačke”.
   Hironori Otsuka je kao i mnogi drugi majstori bio renomiran lekar. U njegovom stilu nalazimo prirodno i harmonično uvežbavanje gde telo nikada nije zapostavljeno. “Treba uvek misliti na fizičke i mentalne mogučnosti vežbača, nastava se mora prilagoditi svakoj osobi” – kaže sin velikog učitelja.
   Zbog svoje gipkosti i pokretljivosti Wado-ryu možda više nego ma koji drugi stil odgovara duhu modernih takmičenja. On je doživeo ogroman uspeh, a pogotovo na univerzitetima. I danas 1/4 japanskih karatista praktikuje metod majstora Otsuke. Wado-ryu Karate Do Renmei okuplja oko 150 zemalja što je dokaz svetskog značaja ove škole.
   Wado je zvanično oformljen 1934. g. i bio je prvi karate stil koji je institucionalizovan. Majstor Hironori Otsuka je za života primio mnoge trofeje koji odaju počast njegovoj veštini. Ali, najsjajniji je onaj kojeg mu je japanski Imperator lično dodelio 29. aprila 1966. g. To je kung goto diploma koja je još više istakla njegovu ulogu u popularnosti karate-doa.
   Ovenčan slavom stari majstor je napustio ovaj svet u svojoj 90-toj godini, 29. januara 1982. g. Mogao je mirno otići jer je znao da će njegov sin Jiro Otsuka preuzeti barjak Wado-ryua. Put slave se neće prekinuti.


Delovi teksta “Naslednik wado-ryu-a” objavljenog u časopisu:
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
oktobar 1988., br. 17, strana 26-27

Slika preuzeta sa adrese:



четвртак, 24. март 2016.

ACHIKI ARAGAKI



Ankichi Aragaki (novembar1889. - 28. decembar 1927.)
Rođen je u selu Akata, provincija Shuri, Okinawa, kao najstarije od 11-oro dece u dobrostojećoj poljoprivrednoj porodici tako da je imao udobno detinjstvo.*
.
   Ankichi Aragaki je umeo da pokaže vezu između karatea i okinavske kulture. On je prvo bio učenik Shinpan Gusukume i Chomo Hanashira, a zatim je učio kod Chotoku Kyana koji je tada imao 55g.
   Mnogobrojni podvizi su Aragakija učinili slavnim. Pre svega, na jednom sumo turniru u Shuri 1908.g. pobedio je na opšte iznenađenje daleko višeg i krupnijeg od sebe, renomiranog karatistu iz Yomitana. Imao je tada samo 19g. i bio je nadaren za sve sportove: džudo, sumo, plivanje... ali je mislio samo na karate. Posle godinu dana intenzivnog vežbanja uspeo je da ovlada tsumasaki-geri-jem (udarac noge zadat vrhom palca). Niko nije mogao da dostigne njegovu brzinu i snagu u izvođenju ove tehnike.
   Jednoga dana dok je sa svojim prijateljima sedeo u restoranu, neki čovek od svjih dva metra je tražio kavgu i provocirao ga. Aragaki je hteo da izbegne borbu. Ali, ovaj ga je gurnuo niz stepenice i dok je još bio ošamućen, pokušao da ga obuhvati. Aragaki je tada izgubio strpljenje i nokautirao ga je jednim tsumasaki-geri udarcem u telo. Šest meseci kasnije, novine su donele vest o smrti jednog sumo borca. Smrt je nastupila usled unutrašnjeg krvarenja koje je izazvao udarac nogom jednog karatiste nekoliko meseci ranije...
   Aragaki je takođe bio veoma kulturan čovek: poznavao je plesove i klasično okinavljansko pozorište, a takođe je voleo i poeziju. U vreme kada su mnogi stanovnici Okinave podcenjivali svoju sopstvenu kulturu, on je svoja predavanja karatea smeštao u istorijski kontekst. Njegova objašnjenja su zaista bila fascinanatna. Nažalost, posle smrti njegovog oca u ekonomskoj krizi koja je zavladala posle I sv. rata, on je imao mnogo teškoća da ishrani svoje 10-toro braće i sestara. Finansijski problemi su narušili njegovo zdravlje i on je umro od čira u svojoj 30-oj godini.


Deo teksta:
Karate sa Okinave – čuvari tradicije (4)
MATSUBAYASHI-RYU;
Shoshin Nagamine, 10 dan
 potpisan inicijalima R.P. objavljen u časopisu
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
decembar 1988., br. 19, strana 6-7

* Wikipedia:



недеља, 20. март 2016.

SHOSHIN NAGAMINE



   Majstor Nagamine, 10 dan je osnivač Matsubayashi-ryu-a, jednog od 3 velika stila današnjeg Shorin-ryu-a. On je predsednik Okinawa Ken Karate Do Renmei, federacije čiji je sekretar Yuchoku Higa. I obrnuto Shoshin Nagamine je sekretar Okinawa Karate Kobudo Renmei, federacije čiji predsednik nije niko drugi do Yuchoku Higa! Ova dva velika majstora su i izvanredni prijatelji.
   Sensei Nagamine nas je primio u svom dođou u centru Nahe. Razgovoru prisustvuje i njegov sin Takayoshi, 38g. glavni instruktor Matsubayashi-ryu-a.
   Shoshin Nagamine je rođen 15. jula 1906.g. u Tomari, koja je danas predgrađe Nahe. Kao dečak je bolovao od neke bolesti creva koju tradicionalna medicina nije mogla da izleči. Kada je imao 17g. odlučio je da se bavi karateom da bi poboljšao zdravlje. Uzimao je časove kod Choshin Chibane koji je stanovao blizu njegove kuće.

TVRD BOR
   Dve godne kasnije, Nagamine, koji se sve bolje oseća, postaje učenik Taroa Shimabuke, majstora Shuritea. Karate je već prava strast ovog čvrstog momka kojeg su drugovi zvali Chippaii Matsu (tvrd bor). Kao kapiten ekipe svoje škole, on se priprema za jedan nastup pod palicom slavnog Kadatsi Iha-e, učenika velikog majstora tomaritea – Kasakue Matsumure.
   Uz Shimabukove preporuke, Shoshin postaje učenik Ankichi Aragakija, koji je bio poznat kao jedan od najboljih karatista svoje generacije. On će otkriti Nagamineu duh karatea. Aragaki je umro u svojoj 30-oj godini od posledica izlivanja čira u stomaku.
   1928.g. u svojoj 21-oj godini, Nagamine služi vojni rok u Kini. Po povratku na Okinavu zapošljava se u policiji da bi češće mogao da vežba karate. 1931.g. je premešten u stanicu policije u Kadenu, gde će mu do 1935.g. slavni Chotoku Kyan biti instruktor. Dok je 1936.g. bio na praksi u policijskoj školi u Tokiju, Nagamine je imao priliku da vežba pod nadzorom Choki Motobue kojeg su zvali “Motobu majmun” zbog njegove okretnosti.
   Maja 1940.g., 35-godišnji Shoshin Nagamine uspešno polaže testove za instruktora karatea i dobija naziv Renshi (kvalifikovanog profesora). Takođe dobija 3 dan u kendou.
   Za vreme rata, Nagamine će predvoditi pasivnu odbranu Nahe. 27. juna 1945.g. feldmaršal Ushijima, komandant japanskih snaga na Okinavi je izvršio hara-kiri ostavivši jednu kratku pesmu koja glasi: “Iako je žuto lišće stvoreno da opada u jesen, nadam se da će ponovo izrasti kada se proleće vrati na ostrva.” Tada su se Japanci predali američkoj armiji.

MATSUBAYASHI-RYU
   Posle rata su se mnogi mladi ljudi osećali izgubljenima, pa je porasla maloletnička delikvencija. Shoshin Nagamine je tada – odlučio da otvori dojo kako bi pomogao svojim sugrađanima. 1951.g. je postao nadupravitelj policijske stanice u Morobuu, a njegova džudo ekipa će pobediti na jednom šampionatu ostrva. 1953.g. Nagamine daje ostavku u policiji i otvara svoj dojo u Nahi pod imenom “Kodokan Karate-do i Kobujutsu Dojo”. Sensei Nagamine je u principu imao tri profesora: Ankichi Aragaki, Chotoku Kyana i Choki Motobuu. Kyan je bio učenik Sokon Matsumure, majstora shuritea, a Motobu je bio učenik Nabe Matsumure, majstora tamaritea.. Kako se stil majstora Nagaminea zasniva na učenju sensei Kyana i sensei Motobue i on se smatra predstavnikom treće generacije Sokon Matsumure i Nabe Matsumure. U njegovu čast je Shoshin Nagamine 1947.g. odlučio da svojoj školi da ime Matsubayashi-ryu. Matsu znači bor, a bayashi – šuma, što zajedno daje ime: borova šuma.

POPULARIZACIJA KARATEA
   1945.g. po završetku rata američke okupacione snage su zabranile praktikovanje džudoa i kenda jer su smatrali da oni razvijaju imperijalistički duh Japanaca. Ali, zato su karate i aikido doživeli nezapamčeni razvoj. Osim toga, u razrušenom Japanu, ove dve discipline nisu zahtevale nikakvu skupu opremu.
   Međutim popularnost karatea je naročito porasla sa pojavom takmičenja. Prvi šampionat u karateu na nivou celog Japana se odigrao 1. decembra 1963.g. (All Japan Karate-Do Championship). Taj turnir koji se odigrao u Tokiju je bio veoma uspešan. Tada su se pojavila i prva pravila takmičenja, pravila koja i dan danas važe u Japanu. Jednom rečju, zabranjene su opasne tehnike, a kontrola lica mora biti apsolutna.
   Sensei Nagamine smatra da je sistem takmičenja imao loš uticaj na razvoj karatea u Japanu: “Na univerzitetima je usvojeno divlje treniranje da bi se mogao pobediti protivnik na takmičenju. U našim klubovima je odnos seniora  prema juniorima bio kao odnos oficira prema vojnicima u nekadašnjoj japanskoj armiji gde je preovladavala brutalnost. Mogu vam dati i jedan primer. 18. jula 1970.g. u Tokiju je jedan karataista hteo da napusti svoj klub pa je na treningu bio smrtno izubijan. To je potpuna negacija karate-do duha. Po mom mišljenju ova deformacija je logična posledica uvođenja takmičenja.

-MOŽETE LI NAM TO MALO BOLJE OBJASNITI?
   S.N.: Naravno. Kendžicu i Džudžicu su se pretvorili u sport iz dva osnovna razloga: u džudou i kendu nema opasnosti od povreda. I lako se može videti ko je pobedio, a ko izgubio. Međutim, ova dva faktora ne postoje u karateu. Veoma je teško kontrolisati tehniku kada se protivnik pomera. Zato se često i mišljenja sudija razlikuju.
   Ja lično preporučujem učenje i praktikovanje karatea kao borilačke veštine, a ne kao sporta. KARATE NI SENTE NASHI: U KARATEU NEMA PRVOG NAPADA. Ova rečenica pokazuje suštinu okinavljanske borilačke veštine.

Deo teksta:
Karate sa Okinave – čuvari tradicije (4)
MATSUBAYASHI-RYU;
Shoshin Nagamine, 10 dan
 potpisan inicijalima R.P. objavljen u časopisu
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
decembar 1988., br. 19, strana 6-7

Slika preuzeta sa adrese:




четвртак, 17. март 2016.

GICHIN FUNAKOSHI - DOJO KUN


DOJO KUN je skup osnovnih načela koji su svi učenici izgovarali na kraju svakog treninga. Svrha Dojo Kun-a je podsetiti sve učenike, bez obzira na njihov pojas, da se fizičke, mentalne i duhovne koristi koje proizilaze iz njihovog karate treninga moraju protezati i izvan zidova sale, tj. da svaki učenik mora ova načela učiniti delom svoga svakodnevnog života.



Dojo Kun 1) :

HITOTSU! JINKAKU KANSEI NI TSUTOMURU KOTO!

USAVRŠAVAJ SVOJ KARAKTER !

Karakter: Karate je više od same fizičke veštine. Svi početnici, posebno oni mlađi, moraju naučiti važnost izgradnje i usavršavanja svog karaktera kroz disciplinu i ozbiljan trening. Za početnike izgradnja karaktera počinje usavršavanjem tehnike karatea kroz brojna ponavljanja. Borbeni duh postiže se sticanjem samopouzdanja kroz razvijanje dobre tehnike. Vežbanjem se ne stiču samo fizičke veštine nego se izgrađuje i duh, što je veoma važno u rešavanju problema posebno u vreme bolesti, ličnih i poslovnih kriza. Put razvijanja duhovnih vrednosti je dug, ali jednom kada se shvati suština i stekne iskustvo, postiže se unutrašnja snaga i mir i poboljšava kvalitet života.

Dojo Kun 2) :
HITOTSU! MAKOTO NO MICHI O MAMORU KOTO!

BUDI VERAN I ODAN!

Odanost: Vernost je ukorenjena u samurajskoj tradiciji i širenje je Konfucijevog uticaja na porodične i borilačke veštine. Vernost se ogleda u odnosu prema učitelju (sensei-u) i klubu (dojo-u). Učenik uvek mora biti odan svome učitelju i slediti tradiciju vernosti srednjovekovnih samuraja koji su svojim feudalnim gospodarima bili verni do smrti. Možda to deluje neobično u današnje vreme, ali učenik mora dokazati svoju odanost kroz godine i nerazumno je očekivati da učitelj prenese sve svoje znanje na učenika koji će biti spreman sve napustiti i zbog najmanjeg razloga. Dugogodišnja vernost i odanost učitelju biće nagrađene sticanjem znanja i mudrosti koju će učitelj kroz godine preneti na učenika, a jačanje veze između učitelja i učenika osnova je u procesu učenja.

Dojo Kun 3) :

HITOTSU! DORYOKU NO SEICHIN O YASHINAU KOTO!

ULAŽI  ISTINSKI TRUD U STICANJU VEŠTINE !

Napor: Ulagati trud znači potpunu posvećenost i stvaranje obaveze neophodne u sticanju savršenstva veštine. Postizanje veštine nije moguće bez velikog truda i odricanja. Ozbiljan i iskren trud učenika učitelj će znati prepoznati i nagraditi time što će više svog vremena posvetiti učeniku koji ulaže istinski napor u sticanju i razvijanju svojih veština.

Dojo Kun 4) :

HITOTSU! REIGI O OMONZURU KOTO!

ISKAZUJ POŠTOVANJE PREMA DRUGIMA!

Pravila ponašanja: Poštovanje koje se iskazuje prema drugima važan je deo japanske i okinavljanske kulture i zbog toga to  uobičajeno i u borilačkim veštinama. Sensei Gichin Funakoshi naglašavao je da karate počinje i završava sa pozdravom (REI-em). Govorio je da bez ljubaznosti i poštovanja nema ni dojo-a. To je izraz službene prirode Japanaca koja se može primetiti u tradicionalnom naklonu koji se koristi tokom treninga, a takođe i u kući i na poslu. Dojo pravila ponašanja strogo su definisana - pravilnim naklonom pokazuje se poštovanje u svemu što radiš i svuda gde ideš.

Dojo Kun 5) :

HITOTSU! KEKKI NO YU O IMASHIMURU KOTO!

UZDRŽI SE OD NASILNOG PONAŠANJA!

Samokontrola: Obučeni borac je osoba snažnog borbenog duha i velike snage i zbog toga nije u redu da koristi svoju snagu protiv neobučenih osoba. Karate-ka duh je nepobediv i on mora koristiti svoje znanje samo u pravedne svrhe. Pravi borac može izbeći sukob zato jer kontroliše svoja osećanja i poseduje unutrašnji mir i stabilnost. On ne mora testirati svoje sposobnosti na ulici. On pobeđuje bez borbe i neće žaliti,  jer nikoga nije povredio. Uzdržavanje od nasilnog ponašanja teško je objasniti većini zapadnjaka zbog njihove okoline i želje da na takmičarskim turnirima postignu što više u što kraće vreme što je protiv načela karate-do-a i dojo kun-a. Zbog toga je nužno da instruktori stalno podsećaju učenike na važnost dojo kun-a.


Tekst preuzet sa sajta

Slika preuzeta sa adrese:




среда, 16. март 2016.

MORIO HIGAONNA



ŽIVOT KOJI JE STVARAO KARATE LEGENDU


   Sensei Morio Higaonna, 8-DAN u karateu i glavni instruktor Internacionalne Okinavljanske Gođu Ryu karate-do federacije (IOGKF) je, za čuđenje – izuzetno stidljiv čovek. I pored svih zasluga koje ima u razvoju karatea, nerado se odlučuje da priča o sebi. To više čudi time što znamo da je on ceo svoj život posvetio vežbanju i usavršavanju gođu ryu karatea. Njegova istraživanja i nemiran duh su ga u traganju za novim podacima iz istorije karatea vodili dalekim bespućima Azije i Evrope. Ali, on nije posustajao u svojim namerama da svim budućim generacijama koje stupaju na put karatea, ostavi ono zaista najbolje.

   Morio Higaona je rođen 25. decembra 1938. godine u glavnom gradu Okinave, Naha. Sa dolaskom svih strahota rata koje nisu zaobišle ni Okinavu, mali Higaona je sa porodicom emigrirao na Kjušu, najsavremenije ostrvo Japana. U svojoj novoj domovini Higaona je kao šestogodišnjak prvi put upoznao karate. Bilo je to na jednom festivalu folklora, gde je kao jedna tačka programa bila demonstracija borilačkih veština. Slučajnost je htela da za tu demonstraciju angažuju Higaoninog oca, koji je bio učenik Shorin Ryu škole karatea. Pored toga, on je bio policajac, veoma odan svojoj profesiji, čvrst i strog čovek.
   Morio Higaona, međutim nikako nije voleo to što mu je otac bio izuzetno militaristički raspoložen. Ali, zbog očeve profesije imao je sreću jer se često družio sa decom sumljivog vaspitanja sa kojima je često upadao u aznorazne nevolje, odakle ga je otac “vadio iz sosa.” Školu i učenje, pak, nikako nije voleo i krajem školske godine redovno je zauzimao počasno mesto među deset najneuspešnijih učenika u razredu.
   Ali, iznad svega je voleo da pliva. Često je jutrom polazio u školu ali je završavao na plaži gde je uživao u morskim talasima. Međutim, kada se vratio kući, oca nije mogao prevariti: ma koliko ga je ubeđivao da je vreme proveo u školi, otac je više verovao tragovima osušene stoli na Higaoninoj kosi. Tada ga je kažnjavao na samo njemu svojstven način: stavjao mu je dva vrča puna vode na ramena, a on je raširenih ruku imao zadatak da stoji u mestu i da sačuva vrčeve da ne padnu i ne razbiju se. To je bilo izuzetno teško, jer je tako znao da stoji i po više od dvadeset minuta. Ali, nikakve kazne, pa ni ova, nisu smirile Higaonin nemirni duh.
   Sa četrnaest godina počeo je da trenira karate. Ali, još i pre toga je na ulici vežbao udarce i tehnike, koje su mu pomagale u svakodnevnom životu. Naravno, često je posmatrao treninge svog oca, koji je bio izuzetan poznavalac Shorin-Ryu stila. Bilo je to 1952. godine kada je Higaona pošao u srednju školu i počeo da trenira Shorin Ryu, sa svojim školskim drugom Shima Joken-om, od koga je kasnije naučio i osnovne kate i tehnike ovog stila. Neko vreme kasnije sreo je osobu koja je promenila njegov život.
   Bio je to Shimabukuro Tsunetaka Sempai. Bio je samo jednu godinu stariji od Higaone, ali je na njega izvršio veliki uticaj. Bio je to snažan momak, živeo je dve ulice pored Higaone, i važio je za strah i trepet među grupama dečaka s ulice. Bio je izvrstan karate talenat. Impresionirao je Higaonu lakoćom kojom je izvodio kate i udarce ovog stila.
   Higaona je kod njega provodio subote i nedelje, vežbajući u njegovoj bašti. Iako je Shimabukuro imao svega 16 godina, bio je izuztno intelektualno obdaren za svoje godine. Nije bilo trenutka da ga vidite a da on ne nosi hrpu knjiga ispod ruke. I, stalno je ponavljao rečenicu: “Bun, Bu, Ryu, Do”, što je značilo: Bun - akademsko obrazovanje, Bu - borilačke veštine, Ryo – zajedništvo, Do – put, a sve zajedno: akademsko obrazovanje i borilačke veštine stopljene zajedno jesu pravi put.
   Chojun Miyagi, osnivač Goju Ryu stila umro je u oktobru 1953. godine. Godinu dana pre njegove smrti Shimabukuro je počeo da trenira goju ryu. Trenirao je u Miyagijevoj bašti (tada su svi trenirali u baštama oko kuće, jer nije bilo klasičnih dojoa kao na Okinavi), a zatim je preporučio Higaoni da počne da trenira ovaj karate stil.
   Higaona je u prvi mah bio uplašen: nije mu bilo sve jedno kako će ući u Miyagijevu baštu i trenirati zajedno sa svim majstorima. Imao je samo 16 godina. Stil koji je do tada vežbao, Shorin Ryu, važio je za elegantan, mek u odnosu na čvrsti Goju Ryu.
   Ipak, savladavši tremu, počeo je da odlazi kod Miyagija. Trenirao je kod instruktora An'ichi Miyagi-ja, i vrlo brzo se prilagodio snažnim, iscrpljujućim i zamornim treninzima novog stila.
   Najviše ga je oduševljavao na treningu izvesni Higa Saburo. Snaga i brzina njegovih nožnih i ručnih udaraca bila je neverovatna. Higaona je pamtio da dok je u vrsti stajao leđima okrenut Saburi, mogao je da oseti i čuje eksploziju njegovih udaraca rukama, iako je vežbao bez gornjeg dela kimona. Njegovi udarci su bili zastrašujući. Kretanje vazduha koja su izazvali njegovi udarci ličio je na male orkane.
   Iako je Cojun Miyagi u međuvremenu umro, Higaona je nastavio da trenira u njegovoj bašti. Sve to vreme vežbao je sa Saburom. Satima su vežbali kote kitai (trening za ruke) i uke harai (blok tehnike). Posle toga, Higaonine ruke su od oteklina i tonusa postajale dva puta veće! A da se ne govori o telu posle sparinga, gde Saburo nije kontrolisao udarce.
   Ali, Higaona nije odustajao. Dobio je nadimak “kajaa”, kako su nazivali samo one retke vežbače koji “nikada ne odustaju”.
   Trening su započinjali zagrevanjem koje je trajalo oko 1 sat, i to vežbama koje je posle dugogodišnjeg istraživanja ustanovio sam Chojun Miyagi i prilagodio ih upravo goju ryu stilu.
   Hojo indo, Chiishi, Nigiri Game, Ishi Sashi, Kongo Ken samo su neke od vežbi koje su upražnjavali. Onda su prelazili na najvažniju katu goju stila, SANCHIN, posle nje na GEKI SAI DAI ICHI, GEKISAI DAI NI, i na kraju SAIFA. Posle takvog treninga teško da su mogli da pomere ruke. Ali, ni tada nije sve bilo završeno. Tek tada su morali punom snagom da urade SANCHIN katu još jednom. To ni malo nije bilo lako jer se SANCHIN kata radi uz ogroman angažman psihofizičke energije, koncentracije i mentalne discipline. Tu nije bilo prevare. An'ichi sensei ih je proveravao kako rade SANCHIN katu tako što ih je udarao po delovima tela najviše angažovanih u kati, kako bi proverio čvrstinu stava, tenziju izvođenja i koncentraciju.
   Slobodnu borbu nisu upražnjavali, ali je kakie bio deo redovnog treninga (nešto slično organizovanom sparingu, gde su se vežbači navikavali na blisku borbu i tako vežbali tehnike).
   Vreme je prolazilo i Higaona je napunio 18 godina. Karate je postao najvažnija stvar u njegovom životu. Dobio je i zvanje drugog trenera kluba u srednjoj školi koju je pohađao. U klubu se važbao Shorin Ryu i Goju Ryu stil.
   Higaona je trenirao po 8 sati dnevno: 3 sata u školi, 5 sati u Miyagi Chojun-ovoj bašti. Pošto je uvek prvi dolazio u Miyagijevu baštu, njegova udovica ga je pozivala da uđe u kuću i popije čaj. Kako je prvi dolazio, tako je poslednji odlazio. Sa svojim prijateljem Higa Saburom imao je obavezu da zaključa kapiju. Pošto tada nisu postojali satovi niti elektrika, neki put bi njih dvojica izgubili sve predstave o vremenu i ostajali do kasno u noć, čak do samog svanuća novog dana trenirajući.
   1957. godine napravljen je i prvi dojo, tako da se više nije treniralo na otvorenom prostoru, u bašti, već u pravom dojou koji je dobio naziv Jundokan. Eiichi Miyazato je bio glavni trener u dojou, ali kako je on bio isuviše okupiran džudoom, treninge karatea prepustio je An'ichi Miyagiju. Tako je An'ichi postao glavni čovek za goju ryu, ali nekako - u senci, neeksponiran, tih, ali snažne volje i beskrajno odan svom učitelju Chojun Miyagiju.
   Isto kao što je nekad Chojun Miyagi učio An'ichija, tako je sada An'ichi preuzeo da obučava Higaonu.
   Posle nekog vremena, u dojou je organizovano polaganje za pojaseve višeg ranga, DAN stepene, od strane Okinavjanske karate asocijacije. Bilo je to otvoreno polaganje za sve stilove i to prvi put organizovano polaganje takve vrste na Okinavi.
   Higaona je na ovom polaganju osvojio SAN DAN(3-DAN). Od tada neke stvari u njegovom životu počinju da da se menjaju. Atmosfera u dojou više nije bila tako prisna kao kad se vežbalo u bašti. Higa Saburo je sve manje dolazio na treninge jer je Higaona bio zauzet vođenjem treninga jedne od grupa, tako da nisu mogli više da treniraju zajedno. Tu je Higaona upoznao Matayoshi Shitayachi-ja.
   Shitayachi je bio izuzetna ličnost. Bio je pripadnik jakuza (japanska mafija), i bio je vrlo poznat u Japanu. Došao je u Jundokan dojo posle obilaska mnogih dojoa na Okinavi. Činilo mu se da  baš u ovom dojou može vežbati slobodnu borbu onako kako je on želeo: snažno i čvrsto. Međutim, ovde su ga tretirali samo keo jednog od mnogih, ni po čemu izdvojenog. Eiichi Miyazato ga je uveo u dojo i rekao mu da je prvi uslov da počne da trenira - da ukloni tetovirane crteže sa ruku, koji su inače bili oznake mafije. Matayoshi ga je poslušao, i narednog dana je došao sa groznim opekotinama na koži, na mestima gde su bile tetovaže. Nije mogao da ih skine, pa ih je - jednostavno spalio.
   Matayoshi je trenirao po podne. Tada je i Higaona dolazio, tako da su počeli da treniraju zajedno. Bilo je to još jedno novo iskustvo za Higaonu. Počeo je sa njim da praktikuje ono što je Matayoshi najviše voleo: slobodnu borbu zvanu Iri kumi (naglasak na slobodnoj borbi, bez ograničenja i zaštitne opreme). To je bio izuzetno grub sparing, prava borba, okršaj. Matayoshi se nije zaustavljao: niski udari nogama, udarci u glavu... An'ichi Miyagi ih je nekoliko puta posmatrao kako vežbaju i nije mogao da razazna da li se tuku ili vežbaju. Okrvavljeno lice, slomljen nos, prsnuta rebra postali su Higaonina svakodnevnica.
   Došlo je vreme da Higaona počne ozbiljno da zarađuje za život. Počeo je da radi u jednoj banci, shodno svom ekonomskom obrazovanju. Ali, to je ubrzo napustio shvativši da takav način života njemu nikako ne odgovara. Žudeo je za svakodnevnim treninzima. Tada je definitivno odlučio da svoj život posveti karateu. Doneo je odluku da se preseli u Tokio.
   Počeo je da obučava karate u jednom dojou u predgrađu Tokija, Yoyogi. Vremenom je taj mali dojo postao najpoznatije mesto za učenje karatea – Yoyogi dojo prošlo je na hiljade karateka, i do 1979.god. prerastao je u Internacionalni goju ryu centar sa 25 punktova u različitim zemljam i sa preko 20.000 članova.

Morio Higaonna (u sredini) i An'ichi Miyagi (desno),
 dojo Yoyogi, 1973.

   Tako je Higaona postao jedan od najpoznatijih učitelja karatea u Japanu. Nisu ga uzalud prozvali “čovek Budoa”. A on je za sebe govorio: “Ja sam samo čovek koji je u svakom danu svog života pokušavao da u karateu dostigne najviše”.



Tekst potpisala Marijana Čitić
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
mart 1992., br. 55, strana 14-16

Slika 1 preuzeta sa adrese:

Slika 2 preuzeta sa adrese:



недеља, 13. март 2016.

TAMESHIWARI



TAMEŠIVARI jeste deo karatea i drugih borilačkih veština, posebna umešnost. Ako lomljenja izvode najveći majstori to je i – umetnost. Ali, upozoravamo: tehnike tamešivarija ne smete vežbati sami, bez nadzora trenera. Povrede, čak i vrlo teške, češće su nego što bi mogli da pomislite. Dakle, ne lomite zato da se napravite važni pred drugima već slušajte savete drugih koji o tome više znaju i postupajte oprezno.

ŠTA JE TAMEŠIVARI?
   Gotovo sve borilačke veštine u kojima se ruke i noge koriste za udaranje imaju jedan poseban odeljak u kojem se lomi raznoliki materijal. Naravno, ovo se odnosi samo na istočnjačke borilačke veštine, jer boks i savate, kao jedine evropske veštine u kojima se izvode udarci, nemaju ništa slično. U karateu se lomljenje predmeta naziva tamešivari, dok se u drugim veštinama jednostavno naziva – lomljenje.

ZAŠTO UOPŠTE LOMITI DASKE?
   Sigurno ste bezbroj puta videli neku karikaturu na kojoj je neki nesrećni karatista slomio ruku pokušavajući da polomi dasku postavljenu između dve stolice. Nekako je upravo ta slika o karatistima postala za laika prva asocijacija na ovu veštinu, što nije ni malo čudno. Radi se o tome da je u karateu i tekvondou, osim u fulkontakt verzijama, zabranjen dodir sa protivnikom, pa je jedini način da se isproba snaga udarca, a da se ne nanese nepotrebna povreda nekome, razbijanje raznih materijala. Za tekvondo je karakteristično da postoje i posebna takmičenja u razbijanju i lomljenju, a ni kung fu nije ostao bez veštine lomljenja kao sastavnog dela sistema. Oprobavanje snage udarca nikako međutim nije jedini cilj tamešivarija. Pored toga, lomljenje predmeta ima za cilj poboljšavanje tehnike, predstave o udaljenosti i fokusiranje tehnika. Istini za volju, iza mnogih demonstacija lomljenja kriju se beskrupulozne prevare, tako da broj razbijenih dasak ili cigala ne može da bude merilo nečije snage. Daleko je važnije usavršavanje tehnike, jer vežbač koji ne izvodi pravilno tehnike može u realnoj situaciji da nanese sebi povredu veću nego svom napadaću. Međutim, ako udarajući o tvrde predmete naući kojim delom šake ili noge da udara, smanjuje se mogućnost da dođe do povrede. Mnogi majstori tamešivarija ističu da se vežbanjem lomljenja izgrađuje samopouzdanje, kao posledica uverenosti u kvalitet i snagu vlastitih tehnika. Ukoliko se ne koriste nikakvi trikovi, što i nije u skladu sa moralnim kodeksom nijedne borilačke veštine, onda će broj slomljenih dasaka biti zaista odraz nečije snage, a to što se pri tom nije povredio, biće odraz besprekornosti njegove tehnike. Naravno, kao što i majstori tamešivarija ističu, ljudi nisu nepokretni i postoje određene granice u okviru kojih veština stečena tamešivarijem može da se primeni u realnoj situaciji.

PRIPREMA
   Bez obzira na razloge i motive zbog kojih neko želi da se posveti vežbanju tamešivarija, neophodno je istaći da ne treba ništa pokušavati bez stručnog nadzora kvalifikovanog trenera, jer u protivnom može doći do veoma teških povreda, onakvih kakve viđamo na gore pomenutim karikaturama, a možda i gorih. Sve kasnije pobrojane i opisane vežbe služe samo kao upoznavanje čitaoca sa načinima na koje se razne veštine bave lomljenjem i pripremom za lomljenje, te tako nisu saveti za samostalno izvođenje tih vežbi.
   Pre nego što se pristupi tamešivariju, neophodne su izvesne vežbe, od kojih su neke standardnije i služe za razgibavanje i zagrevanje mišića, i kao takve nisu svojstvene samo tamešivariju i borilačkim veštinama, već se koriste u svim sportovima, pa i u baletu. Međutim, ima vežbi koje isključivo služe za uvođenje vežbača u svet lomljenja. Iako su ljudske kosti veoma tvrde, pa često izdržljivije i od drveta i betona koji se lome, neophodno je očvrsnuti delove tela koji će se koristiti za lomljenje. Gotovo da svaka veština ima svoj metod očvrščavanja delova tela, a mi ih možemo jednostavno podeliti na one ezoteričnije i na one bliže svakodnevnom razmišljanju i modernom shvatanju fizike u sportu.
   Počećemo sa onim malo ezoteričnijim, a kasnije se upoznati sa onim realističnijim metodima očvršćavanja. U kung fuu postoji odvajkada legenda o “gvozdenom dlanu”. Majstori koji su navodno ovladali ovom veštinom uopšte ne moraju da udaraju jako. Oni jednostavno spuste ruku na neki predmet, i taj predmet pukne. Naravno, isto se dešava i ljudima na koje oni spuste svoj “gvozdeni dlan”. Najpoznatija legenda “gvozdenog dlana” je čovek po imenu Ku Ju Čeong za kojeg se priča da je izvodio čudesa , kao što je lomljenje dvanaest cigala dodirom dlana. Njegov najveći poduhvat je bio ubistvo teškog tovarnog konja koji, podivljavši, zamalo nije izgazo njegove učenike. Čeng je konja jednostavno pljesnuo po leđima i ovaj je odmah uginuo. Legenda kaže da je kasnije autopsija konja pokazala da je mnogim unutrašnjim organima nanesena fatalna povreda, samo od tog jednog šamara “gvozdenim dlanom”.
   Zagovornici “gvozdenog dlana” čak tvrde da je moguće lomljenje predmeta i bez direktnog kontakta, i da su stari majstori tu veštinu koristili da bi naneli povrede oklopljenom neprijatelju, a da nisu morali da ga prvo izvuku iz oklopa. Do tog stadijuma ovladavanja “gvozdenim dlanom” se, po njima, dolazi postepeno. Prvo se lome blokovi čija se debljina postepeno povećava, da bi se posle udaralo na dva bloka postavljena jedan na drugi, i to tako da prvi blok ostane ceo, a da se drugi prelomi. Zatim bi se, posle još nekoliko godina vežbanja, na jedan blok stavio list papira, a majstor “gvozdenog dlana” bi polomio blok a da papiru ne bi bilo ništa. Kasnije bi se količina papira povećavala, tako da bi na najvišem stadijumu ovladavanja veštine, majstor bio u stanju da polomi blok koji se krije ispod čitave gomile papira.
   “Gvozdeni dlan” je obavijen misterijom, i oni malobrojni koji tvrde da poznaju tu veštinu nerado se odlučuju da je obelodane, jer se, kako kažu, boje zloupotreba. Ipak, jedan od majstora ove drevne veštine je rešio da obelodani kako se ruka priprema da bi se dobio “gvozdeni dlan”. Po njemu ne treba udarati u makivaru (dasku za udaranje) sve dok se zglobovi ne rašire, ne treba raditi sklekove na pesnicama položenim na šmirglu, i ne treba uopšte udarati pesnicom. Naprotiv, po njemu treba koristiti samo brid šake, brid dlana, i opružen dlan. Treba, takođe koristiti metod za razvijanje “gvozdenog dlana” koji je korišten u hramu Šaolin. On smatra da je taj njegov metod superiorniji od ostalih, jer razvija mišiće, kožu i kosti, a ne ostavlja ožiljke, uboje ili deformacije. Počinje se tako što se u činiju stavi suvog graška u sloju od oko dvanaest centimetara. Činija se postavi u visini bokova, stane u jahaći stav, ruka se digne u visini ramena, a zatim pušta da slobodno padne u činiju sa graškom. To se ponavlja deset do dvanaest puta. Pri tome, rame mora da bude opušteno tako da se vibracije od udarca ne prenose na srce. On tvrdi da ako se udarci izvode kruto, može da dođe do oštećenja srca. Šaku treba oblikovati u sve osim pesnice, a ne treba udarati ni vrhovima prstiju, jer to škodi očima. Ukoliko se koriste vrhovi prstiju, preporučuje se da se prave kretnje slične grabuljanju ili grebanju, nikako direktni udarci.
   Pre i posle svake vežbe ruke treba namazati priličnom količinom kineskog melema pod nazivom dit da džou. Ovaj melem sprečava stvaranje ožiljaka. Posle ni manje ni više od deset do dvadeset udaraca, ruke treba razmrdati zbog cirkulacije. Posle vežbanja, sat vremena ne treba ništa ni jesti ni piti. U Šaolinu su ovo vežbali, navodno, tri puta dnevno, jednom ujutru, jednom u podne, jednom uveče, i to neprekidno tokom tri godine. Po isteku ovog vremena, može da se vežba jednom sedmično.


   Osim “gvozdenog dlana”, srećemo se i sa “gvozdenom šakom”, koja je takođe svojstvena kung fuu, a njeni zagovornici takođe pretenduju na Šaolim manastir kao izvor ove veštine. I za postizanje “gvozdene šake” postoje određene vežbe koje se nešto drastičnije od prethodno opisanih vežbi. Postoji šest metoda za očvršćavanje šake i neke vežbe za pojačavanje snage stiska. Prvi metod se sastoji u tome što se napuni kofa vodom, pa se zatim dlanom i pesnicom udara u vodu, ali tako da voda pri udarcu prska u obliku rascvetalog cveta. Kaže se da to izgleda lako, ali da u stvari nije. U vodu treba udarati sve dok vas ne zabole ramena. Drugi metod podrazumeva kuvanje vlastitih ruku, pa onda, evo i recepta: u posudu prečnika odprilike sedamdeset centimetara sipati mešavinu lekovitih kineskih trava, peska i šljunka. Smesu treba kuvati oko sat vremena, neprekidno mešati golim rukama. Temperatura je stvar izbora, možete zagrejati smesu da bude mlaka, ili da bude onoliko topla koliko možete da izdržite. Naravno, što je veća temperatura, to brže treba mešati rukama. Posle vežbe, ruke treba obavezno potopiti u poseban lekoviti rastvor. Zagovornici “gvozdene šake” kažu da ovim kuvanjem ruku dolazi do akumulacije toplotne energije u njima, koju majstor posle može, zahvaljujući ovladavanjem kijem, da pretvori u energiju udarca. Treči metod je donekle sličan drugom. Ruke se kuvaju u mešavini lekovitih kineskih trava i viskija (!), ali bez peska i šljunka. Kuvanje traje dvadeset minuta, a za to vreme se rade posebne vežbe disanja. Po kuvanju, udara se u pasulj sipan u bure. Kada se dostigne određeni nivo, pasulj se zamenjuje gvozdenim opiljcima. Ovako se vežba dve godine.
   Peti metod je namenjen očvršćavanju nadlanica. Posebnim drvenim štapom se udara po nadlanicama, ali pažljivo, da ne bi došlo do povrede. Posle godinu dana ovakvog vežbanja, učenik, navodno, može da zakuca ekser u dasku nadlanicom.
   Šesti metod je, uz prvi, najbezazleniji i satoji se u bacanju kamenja “bekhend” trzajima ruke. Kamenje treba bacati što jače, bez obzira na preciznost. Ako se ovako vežba šest meseci, ojačaće ruka.
   Kao komplementarne vežbe za postizanje ”gvozdene šake”, preporučuju i vežbe razvoja snage stiska. Jedna od takvih vežbi su sklekovi na vrhovima prstiju, dok je najjednostavnija vežba vešanje o granu nekog drveta ili sa vrata, i to što je duže moguće. Takođe postoji i vežba sa teglama, u kojoj se tegle napune peskom, pa se zatim uhvate vrhovima prstiju za grlić i nose što je duže moguće.
   Ovo su bila dva primera nešto ezoteričnijeg pripremanja ruku za lomljenje. Sada ćemo se upoznati sa jednim sasvim različitim metodom, koji je mnogo ćemu dijametralno suprotan tvrdnjama onih koji su specijalizovali pripreme “gvozdenog dlana” i “gvozdene šake”. Ovde nema nikakvih misterioznih kineskih lekovitih trava, niti kuvanja ruku, već samo upornog i postepenog rada na veoma jednostavnim spravama. Elementi  ovog načina pripreme se mogu naći i u karateu i u tekvondou. Kao prvo, neophodno je pre svakog treninga sprovesti određen niz vežbi za zagrevanje i istezanje kojima se telo dovodi u stanje u kojem je moguće podneti određene fizičke napore bez nepotrebnih povreda. Odmah ovde treba raskrstiti sa nakaradnim mišljenjem, koje, nažalost neki stručnjaci propagiraju. Naime, neki tvrde da je potrebno prvo slomiti neku kost ruke da bi se postao dobar u lomljenju. Trostruki rekorder u lomljenju, Ričard Bern, energično opovrgava ovu zabludu, i kaže da nikada nije slomio kost, iako se tamešivarijem bavi od 1969. godine. On smatra da posle obaveznog zagrevanja treba preći na korištenje makivare, odnosno daske za udaranje. Preduslov za to je da se dobro poznaju osnovne tehnike, čime se opasnost od povrede minimalizira. Makivaru ne treba odmah udarati punom snagom, posebno ako je u pitanju početnik. U početku treba udarati lagano, i ne preterano dugo, zato što je tkivo nenaviknuto na udarce, doziranje snage udarca i dužine treninga treba svakako prepustiti kvalifikovanom treneru. Trebalo bi da se trenira tri puta nedeljno i da se pri tome zada po dvadeset udaraca svakom rukom. Snagu i brzinu udaraca treba postepeno povećavati tokom svakog treninga, tako da poslednjih nekoliko udaraca u seriji treba izvesti maksimalnom snagom, ili što je jače moguće, a da se ne oseti neočekivano jak bol. Ukoliko se bol te prirode javi, trening treba obustaviti nedelju dana i početi ponovo polagano. Sasvim je sigurno da udaranje u dasku nanosi bol, ali ukoliko se radi postepeno, doći će  do tolerancije na tu bol, i ona se neće osećati. Jedino je opasno preterati i slomiti nešto osim onoga što je za lomljenje predviđeno.
   Jedan drugi majstor lomljenja, po imenu Hi Li Čo kaže da se mnogi vežbači tamešivarija trude da stvore žuljeve na rukama, da bi ih tako očvrsnuli. Da bi to postigli, oni udaraju u grube površine, ili rade sklekove na pesnicama na šljunku. Čo smatra da je to uredu ukoliko se radi o profesionalcu koji celog života samo lomi predmete, međutim, smatra da je to nepotrebno za amatera. Naravno, dugogodišnje vežbanje pomoću makivare će sasvim sigurno rezultovati stvaranjem žuljeva na udarnim površinama.

ČIME UDARATI?
   Na demonstracijama tamešivarija, majstori, a i šarlatani, udaraju u materijal svime i svačime, pa i glavom. Koriste se različiti delovi ruku i nogu, pa čak i stomak. Međutim, od vitalnog je značaja dobro savladati tehniku i tačno koristiti samo one površine pesnice ili noge za koje je iskustvo dokazalo da služe za udarnje bez posledica. Udarac pesnicom nije jednostavno udarac celom šakom, več u dodir sa materijalom treba da dođu samo zglobovi kažiprsta i srednjeg prsta, u protivnom može doći do povrede. Jedna od namena tamešivarija je da se učenik nauči da koristi prave udarne površine. Za lomljenje se najčešće koriste kompaktne formacije šake, od brida do čekić-pesnice, mada se sve vrste udaraca koriste. Ljudska šaka je izvanredno pokretljiv organ, pa je zamislivo koliko je fina inervacija neophodna za tako nešto. Nadlanica i koren šake su posebno osetljivi u tom pogledu, tako da njihova nepravilna upotreba može da ima dalekosežne i vrlo neprijatne posledice. Kod udarca nadlanicom je, kao i kod udarca pesnicom, važno da se kontakt ostvaruje samo zglobovima prva dva prsta.
   Prilikom izvođenja udarca unutrašnjim bridom šake treba posebno voditi računa o položaju palca, koji u udarcu ne učestvuje i kojeg je izuzetno lako polomiti. Važno je da se on skloni u šaku tako da je nigde ne dodiruje, a da je dovoljno udaljen od udarne površine.
   Udarci vrhovima prstiju mogu da budu opasni ukoliko vežbač nije siguran u svoju tehniku i ukoliko mu prsti nisu dovoljno očvrsli. Kosti prstiju su izuzetno tanane tvorevine koje nije teško slomiti. Čak se i kod izvođenja snažnih udaraca bridom šake preporučuje da prsti, koji inače i ne učestvuju u udarcu, što je više moguće odmaknu od daske u koju se udara.
   Udarce nogom treba, takođe, pažljivo izvoditi, iako su noge jače od ruku. Na primer, kod izvođenja prednjeg udarca nogom, ili mae geri, treba voditi računa da su prsti na nozi što više povijeni prema telu. Kod izvođenja kružnog udarca nogom, mavaši geri, prste treba poviti prema tabanu da bi se osiguralo da će udarna površina biti ris. Kod udaraca u kojima je udarna površina peta, posebno kružnog udarca nazad i unutrašnjeg kružnog udarca, treba voditi računa da ne dođe do povrede ahilove tetive.
   Pored udrne površine, važan faktor je i rastojanje i procena rastojanja. Ukoliko je, recimo, bočni udarac nogom “prekratak” u kontakt sa predmetom za lomljenje može da dođe neki drugi deo stopala, a ne deo brida bliži peti, što rezultuje povredom. Isto tako, ako je udarac “predugačak”, može doći do povrede.
   Iako određene borilačke veštine u svoj “arsenal” uvrštavaju i glavu, nije preporučljivo lomiti materijal glavom. Glava se koristi uglavnom u situacijama bliske borbe u kojima su udovi imobilizovani protivnikovim tehnikama. U tamešivariju bi udarac glavom u materijal mogao da ima pogubne rezultate, iako neki vežbači postižu naoko neverovatne lomove upravo glavom.
   Lakat i koleno se mogu uspešno koristiti u tamešivariju zbog svoje kompaktne građe, ali i tu treba voditi računa da se udara celom površinom lakta ili kolena, a ne samo jednim “uglom”.

UDARCI RUKOM
   1. Udarac čelom pesnice – (SEIKEN) – “OVNOVA GLAVA” – najjednostavniji udarac i zato se najčešće upotrebljava. U dodir sa materijalom koji lomimo dolazi samo deo pesnice koji se naziva SEIKEN. To je deo pesnice koji obuhvata zglob kašiprsta i srednjeg prsta kada je pesnica zatvorena. Posebno treba voditi računa o tome da zglob šake treba da bude čvrst.
   2. Udarac bridom šake – (ŠUTO-UČI) – “SEČIVO NOŽA” – Kod ovog udarca treba voditi posebno računa o položaju palca, koji u udarcu ne učestvuje, ali svojim pravilnim položajen kontrahuje pojedine, za udarac neophodne mišiće šake. U slučaju nepravilno postavljenog palca (ako se ne skloni u šaku tako da je nigde ne dodiruje i nije dovoljno udaljen od udarne površine) može doći do njegovog lomljenja.
   3. Udarac dnom pesnice – (KENCUI-UČI) – “BOJNI ČEKIĆ” – veoma snažan udarac. Može se izvoditi u svim pravcima, direktno i polukružno. U tehnici lomljenja koristi se direktni put odozgo na dole.
   4. Udarac vrhovima četiri prsta – (JONHON-NUKITE) – “KOPLJE” – Kod ovog udarca potrebno je da položaj prstiju bude takav da probojnost bude što veća. Zadaje se samo direktno, pravolinijskom putanjom. Ovi udarci mogu da budu posebno opasni ukoliko vežbač nije siguran u svoju tehniku i ukoliko mu prsti nisu dovoljno očvrsli. Kosti prstiju su izuzetno tanane i nije ih teško slomiti.
   5. Direktan udarac spoljnim bridom dlana – “(TATE-ŠUTO-UČI) – veoma snažan udarac. Kao i kod svih udaraca šakom i ovde treba voditi računa o položaju prstiju da ne bi došlo do povrede ili preloma. U slučaju nedovoljne pripremljenosti lako može doći do povrede zgloba šake, naročito usled nepravilnog poožaja.
   6. Udaraci laktom – (EMPI-UČI)veoma snažni udarci. Mogu se izvoditi na nekoliko načina zavisno od putanje kretanja. Pri lomljenju najčešće se koristi udarac na dole.
   7. Udarac nadlanicom – (URAKEN) – “MLAT” – Kontakt se ostvaruje samo zglobovima prva dva prsta i delom nadlanice uz njih. Šaka je opuštena u zglobu, ali se kontrahuje u trenutku kad dodirne površinu koju lomimo.

UDARCI NOGOM
   1. Udarac nogom napred – (MAE GERI) – Treba voditi računa da se prsti na nozi što više poviju prema telu, kako ne bi došlo do povrede. Znači, udarac se izvodi prednjim delom tabana (KOŠI) ili “TIGROVI ZUBI”. Udarac se može zadati trzajem “iz kolena” (kjage) i izbacivanjem “iz kuka” (kekomi).
   2. Udarac spoljnim bridom stopala(SOKUTO) – “SABLJA” – Udarac se u tehnici lomljenja najčešće izvodi “iz kuka” kao JOKO-GERI-KEKOMI. Posebno voditi računa da prsti na nogama treba da budu međusobno priljubljeni i povijeni.
   3. Niski derektni udarac spoljnim bridom stopala, nisko u stranu – (FUMI-KOMI-GERI) – jedan od najčešćih udaraca koji se koristi u tehnici lomljenja.
   4. Kružni udarac nogom – (MAVAŠI-GERI) – U tehnici lomljenja koriste se obe varijante ovog udarca zavisno od udarne površine kojom se udarac zadaje. U slučaju da se zadaje udarac prednjim delom tabana “tigrovi zubi” (koši), kao i risom stopala “bojna sekira” (heisoku) treba voditi računa o položaju prstiju.
   5. Udarac petom (KAKATO) - “TOPUZ” – Najčešće se radi udarac nazad (UŠIRO-GERI). Treba voditi računa da zglob stopala bude u trenutku zadavanja udarca maksimalno kontrahovan, kao i da ne dođe do povrede Ahilove tetive.
   Večina svih navedenih udaraca nogom mogu se raditi i u skoku.

UDARCI GLAVOM
   U tehnici lomljenja koriste se i udarci glavom. Pošto smatramo da glavu treba koristiti za “pametnije” stvari ne preporučujemo njenu upotrebu u tehnici lomljenja.

ŠTA SE SVE LOMI?
   Ne postoje pravila, ali postoje omiljeni materijali. Najčešće se lome daske, cigle i razni blokovi i crepovi. Međutim, atraktivni materijal je i led, kao i staklo. Masutacu Ojama, tvorac kjokišinkai karatea, u kojem tamešivari igra veoma važnu ulogu, je svojevremeno koristio žive bikove za demonstraciju razornosti vlastitih udaraca. On ih je, što je prilično degutano i nehumano, ubijao golim rukama. Ipak, prosečni vežbač tamešivarija će pre biti vezan za tradicionalne daske i cigle, ne na nešto ezoteričnije materijale.
   Kada su daske u pitanju, koriste se kedrove ili borove daske čije su dimenzije najčešće 30 sa 25 cm. Biraju se daske ravnomerne debljine i strukture, i ako je moguće, bez čvorova. Daske sa čvorovima su teže za lomljenje, a mogu i nepredviđeno da puknu i nanesu povrede
   Vežbači tamešivarija posle dasaka prelaze na cigle. Ojama preporučuje cigle kakve se koriste za gradnju u Japanu. Potom dolazi lomljenje kamenja, i to prvo manjeg i užeg kamenja, a kasnije većih stena. Kamenje nije za početnike ne samo zbog tvrdoće, već i zbog nepravilnog oblika. Iako led deluje čvrsto, on je ipak mekši od kamena, ali se ipak ne preporučuje početnicima, zato što krhotine leda seku isto kao i krhotine stakla.
   Razbijanje flaša je za majstore, zato što iziskuje maksimalnu koncentraciju i veštinu. Cilj je do pola napunjenoj flaši odbiti grlić, a da se pri tom flaša ne obori niti se izvođać iseće. To je podjednako teško kao i gašenje plamena sveće udarcem.
   O materijalu u tamešivariju će biti reči i nešto kasnije, kada se budemo upoznavali sa varalicama i načinima na koje se dovijaju da “Pripreme” materijal.

UNUTRAŠNJOM SNAGOM PROTIV CIGLE
   Kao i u ostalim oblastima borilačkih veština, i u tamešivariju postoji razmimoilaženje u pitanju šta je važnije, fizička snag, ili unutrašnja snaga ili ki? Oko te unutrašnje snage su ispredane, i još uvek se ispredaju, nebrojene legende od kojih su neke verovatnije a neke zvuče kao naučna fantastika. Narvno, unutrašnja energija, ki, či, ili kako god hoćete nije nepoznata stvar na zapadu, a nije ni svojstvena samo neustrašivim samurajima i kineskim monasima. Najverovatnije bi ki mogao da se definiše kao rezerva snage koja se u svakom od nas krije i dolazi do izražaja u posebnim situacijama. Koliko ste samo puta čuli da je neko trčao tri puta brže i duže nego što je iko mislio da je to za tu individuu moguće? Ili, koliko ste puta čitali da je neko podigao ceo automobil da bi spasao neku drugu osobu, a da u normalnim okolnostima ta ista kola ne bi mogao ni da pogura? Ono što stvara niz polemika je tvrdnja izvesnih ljudi da su u stanju da tu skrivenu energiju “pozovu” kad zažele i da je upotrebe. Istina, ispitivanja pomoću EEG-a su pokazala da u svemu tome ima nešto istine, ali je to još uvek nerasvetljen problem, tako da je početniku u tamešivariju sigurnije da sa vežbanjem počne od nešto opipljivijih metoda nego što je misteriozni ki. Hiljade varalica operiše ovim pojmom, i to toliko ubedljivo da pojedini učenici počnu stvarno da misle da im ki kola rukama. Isto tako, za sve što ne mogu da izvedu usled nedovoljne unutrašnje utreniranosti mogu da okrive svoj ki koji se iscrpeo trenutno. Takođe se često obična koncentracija meša sa tim kijem. Skakač u vis koji dugo gleda negde u nepostojeću tačku na horizontu pre skoka ne priziva svoj ki, već jednostavno pokušava da misli samo na ono što u sledećih nekoliko sekundi treba da uradi. Takav pristup koncentraciji je za svaku preporuku budućim vežbačima tamešivarija, a kada dostignu izvestan nivo u svojoj veštini, mogu da se pozabave i kijem.

VARALICE, ŠARLATANI, CIRKUZANTI I BIZARNOSTI
   Demonstracije lomljenja su veoma privlačne priredbe koje redovno okupljaju mnogobrojnu publiku i na kojima se polomi na stotine kilograma građevinskog materijala i nešto bizarnijih predmeta. Na nesreću, ono što na prvi pogled deluje kao neverovatna snaga u stvari može da bude najobičnija prevara, tako da sve izuzetne pothvate u tamešivariju treba posmatrati sa rezervom. Naravno, postoje istinski majstori ove veštine kojima cirkuzantske predstave koje izvode neki ljudi samo štete. Najviše prevara ima u Americi, gde se svaki oblik šou-boznisa, izgleda, isplati, pa i tamešivari.
   Jedan od omiljenih trikova, kada su u pitanju daske, jeste da se duž vlakana strukture drveta napravi jedva primetan rez. Tako će daska sigurno pući, a da nije neophodan posebno jak udarac. Neke varalice peku daske koje će lomiti, ili ih ostave da dugo stoje na suncu, gde se isuše i postaju krte i lako lomljive. Jedan od “najprovidnijih” trikova koji se često koristi jeste da se uzmu nešto duže daske.
   Lomljenje flaša na način na koji smo ranije opisali je izuzetno teško, međutim lomljenje položenih flaša je znatno jednostavnije, i to što veća flaša to je lakše razbiti.
   Led, koji je veoma popularan materijal, takođe podleže raznim trikovima. Reč je o podupiračima koji se stavljaju između blokova leda. Zahvaljujući njima, dovoljno je razbiti prvi blok (iako i to nije baš za početnike), pa da njegovi komadi polome ostale. Ista tehnika se koristi i za lomljenje granitnih blokova.
   Postoji i još jedan trik vezan za granitne blokove. Granit je materijal koji se nalazi u raznim stadijumima “zrelosti”. Onaj u kojem je manje vlage, odnosno koji je gotovo suv, je jako krt i lako se lomi, tako da neki šarlatani namerno peku granitne ploče da bi ih isušili. S druge strane, ako u granitu ima preterano vlage, on je opet lak za lomljenje. Najteže je polomiti granit koji je negde između, odnosno ne sadrži ni preterano vlage, niti je preterano suv.
   Cigle se mogu peći od raznih materijala, od kojih neki i nisu nešto tvrdi, tako da tu postoji prostor za varanje koji se lako može iskoristiti. Isto je i sa kamenjem, jer valja znati da postoji kamenje koje se jednostavno mrvi u ruci.
   Ako ste bili na vašarskoj streljani, sigurno ste se pitali kako je moguće da sa tri metra rastojanja ne možete da pogodite metu tamo gde treba i da zaradite neku od vrednih nagrada? Malo razmislite, i dođete do zaključka da su puške “nameštene”. Slično se dešava i u nekim tamešivari demonstracijama.. I, baš kao što vam vlasnik streljane neće dozvoliti da se poslužite svojom vazdušnom puškom, tako ni varalice neće dozvoliti da im vi lično donesete materijal za lomljenje.
   Osim varanja po opisanim metodama, i ko zna kakvim ne, postoje i oni koji od tamešivarija prave pravi pravcati cirkus. Recimo, poliju materijal benzinom, zapale ga, i zatim ga lome. To očigledno nema nikakve veze sa suštinom tamešivarija., ili, postave gomilu cigala sebi na stomak, a asistent po ciglama udari teškim čekićem i one se polome a da onom što leži ne bude ništa. Slična predstava je i ona u kojoj vežbač stavlja ruku na blokove, a asistent ga maljem po njoj udari i tako se lome cigle. Sigurno je da je i za ovakve stvari neophodna veština, ali se čini da je ona bliža fakirskim veštinama nego tamešivariju.

LIČNOSTI U TAMEŠIVARIJU
   Svaka oblast ima svoje najistaknutije predstavnike. Mi ćemo se u ovom odeljku upoznati sa nekim od najvećih majstora tamešivarija, od kojih su neki pravi tradicionalisti, dok su drugi modernijeg pristupa, a ponekad se nalaze nagranici cirkuzanata i istinskih majstora.
   Jedan od najpoznatijih propagatora tamešivarija i osnivač posebne škole karatea, kjokušinkai, je već pominjani Masutacu Ojama.


   Kada se prvi put pojavio u javnosti sa svojim demonstracijama lomljenja, u koje je uvlačio i pomenuto ubijanje bikova, izazvao je niz oprečnih mišljenja. Jedni su ga nazivali “božanskim” čovekom, a drugi su ga nazivali “neukusnim egzibicionistom” i “prevarantom” koji se bavi “štetnim ispoljavanjem razornih principa”. Ali, svakog čuda tri dana dosta, pa je Ojama prestao da bude tema razgovora i polemika, i ostao da bude ono što jeste – vrhunski majstor karatea i tamešivarija.
   Ojama smatra da je duhovni stav važniji od tehnike i fizičke snage i da je najbitnije samopouzdanje. Iako kjokušinkai predviđa i duhovno obrazovanje i trening, Ojamini sledbenici su izgradili svoje lične pristupe problemu. Tako, na primer Ron Kornije, Kanađanin čija je specijalnost lomljenje leda, kaže da mali ljudi, naoružani voljom i duhovnom kontrolom mogu da lome teške predmete kakve daleko snažniji ljudi, bez odgovarajućeg treninga nikada ne bi mogli da slome. Kornije lično pri lomljenju isprobava sve tehnike, zatim pridaje važnost pravilnom stavu, disanju i kiju. Zatim uzima u obzir materijal za lomljenje, i onda fizičku i psihičku snagu usmerava u udarac. Da bi izbegao uticaj publike ili pritisak koji predstavlja prisustvo velikog broja drugih majstora, on sebe dovodi u zen stanje svesti i tako, po vlastitom ubeđenju, uspeva da zadrži maksimalnu pažnju.
   Zen uopšte igra važnu ulogu u Ojaminom shvatanju tamešivarija. Ojama citira jednog ratnika iz trinaestog veka koji je postao budistički sveštenik: “Jednim udarcem, ja lomim ogledalo tridesetsedmogodišnje discipline”. Ovim je Ojama želeo da ilustruje tezu da je Zen moguć u jednom aktivnom stanju. Predmet koji se lomi ne postoji, ono što zaista postoji je biće onoga koji lomi.
   Ojama smatra da tamešivari može da bude istinski vodić do samosvesti majstora borilačkih veština. Ako je lomljenje uspešno, ono dokazuje vrednost lične tehnike, snage i koncentracije. Bez obzira na stas, svako može uz sposobnog učitelja i pravilnog duhovnog stava da polomi šta god hoće.
   Pored pomenutih filozofskih značaja koja pridaje tamešivariju, sam Ojama priznaje da demonstracije tamešivarija često vrši iz čisto finansijskih i egzibicionističkih razloga. Na taj način je Ojama uspeo da spoji zen i jen.
   Lomljenje raznolikog materijala nije, kao što smo videli, isključivo stvar karatea. Tekvondo je veština u kojoj se popriličan značaj pridaje lomljenju. Čun Eun Kim je jedan od največih majstora ove veštine, pa će mo se sada upoznati sa njegovim stavovima o lomljenju u tekvondou:
   “Koje su veštine neophodne učeniku tekvondoa, ili bilo kojeg tvrdog stila borilačkih veština, da bi se odlučio na to prvo lomljenje? Snaga? Preciznost? Koncentracija? Da, te stvari, i joč više - ravnoteža, kontrola disanja, fokus i pravilna tehnika. Međutim, čak ako je učenik ispunio sve ove zahteve, a ne dostaje mu samopouzdanja i vere da će lomljenje uspeti, onda on neće da slomi ono što je naumio.
   Pre nego što učenik borilačke veštine može i da pokuša da nešto slomi, mora da bude prožet verovanjem da će biti u stanju da probije svog drvenog protivnika.”
   Kim smatra da mnogi učenici greškom misle da je lomljenje način da dokažu svom učitelju da su dostigli određen nivo fizičke veštine. Kada učenik ispolji želju za lomljenjem, to ustvari znači da je dostigao tačku kada se javljaju u njemu unutrašnje promene koje ga vode ka rastu samopouzdanja i filozofskog razumevanja tekvondoa.
   Prema Kimu važno je usavršavanje tehnika, ne demonstracija razorne moći tekvondoa. Ipak, on podvlači da postoji i taj momenat u lomljenju, kojim se dokazuje da jedan protivnik nema nikakve šanse u borbi protiv tekvondo majstora koji može da jednim udarcem razbije četiri daske debele po pet centimetara.
   Kim kaže da je za uspešno lomljenje neophodna maksimalna koncentracija i usmeravanje kija, a da tehnika lomljenja podrazumeva četiri primarna principa: snagu ekspanzije ili kontrakcije, korištenje kretnje kukova, brzinu i koordinaciju tela.
   Takođe istiće da je disanje na pravilan način, izdisanje pri udaranju i udisanje po udaranju, veoma važno, kao i ravnoteža i fokus, jer sve to čini tekvondo udarce smrtonosnim.
   Iako nema pogovora da mnogi udarci, i ne samo tekvandoa, mogu biti smrtonosni, ful kontakt kao što su tajlandski boks, ful kontakt karate, savate, pa i običan evropski boks u neku ruku demantuju tvrdnju da su svi udarci smrtonosni. Jedno je lomiti nepomičnu i na propast osuđenu ciglu, a drugo zaista usmrtiti ljudsko biće, i to ne samo zato što se ljudski cilj kreće, već zato što predstavlja niz moralnih problema. S druge strane, ko zna nije li vaš protivnik bolji od vas i da li možda raspolaže još razornijom snagom udarca? Iako su tekvondo vežbači na nebrojenim takmičenjima i demonstracijama pokazali da su neosporni prvaci u lomljenju, u borbama sa tajlandskim bokserima su redovno bili nokautirani u prvoj rundi, kao u ostalom i mnogi drugi majstori drugih veština.
   Majstor kuk sula, korejske borilačke veštine, Beri Harmon veštinu lomljenja deli na dve vrste, na onu koja se služi sirovom snagom, i onu koja se služi kombinacijom tehnike i snage. On kaže da je moguće slomiti mnogo toga sirovom snagom. Jednostavno treba ciljati iza predmeta za lomljenje i zapeti iz sve snage. Većina predmeta će popustiti. Međutim, za izvođenje složenijih lomljenja, kao i onih suptilnijih, neophodna je savršena kontrola i besprekornost tehnike. Harmon kaže da se to najbolje vidi kod lomljenja osetljivih stvari, kao što je staklo. Oni koji lome sirovom snagom će se svakako iseći, ukoliko ne umotaju ruku peškirom, ili nečim drugim (što i rade), dok će pravi majstor moći golom rukom da polomi flašu a da se ne iseće. To se odnosi i na daske. Sirovom snagom je moguće polomiti prilično debele daske, ako se lome duž vlakana, ali će samo majstor tehnike moći da polomi dasku a da udara popreko vlakana, i naravno, da pritom pukne samo daska, a ne i još koja kost usput.
   Harmon, takođe, obraća posebnu pažnju čime šta udara. Smatra da ris noge uopšte nije pogodna površina za udaranje i lomljenje, jer postoji velika verovatnoća da se polome sitne koščice koje se tu nalaze. On preporučuje da se lomljenje nožnim udarcima izvodi petom ili vrhom tabana. Harmon kaže da se petom dlana može slomiti bilo koji lomljivi materijal. Bridom šake preporučuje da se lome drvo, granit i flaše, ali ne i led, jer je za led neophodna šira udarna površina kojom će se vibracije preneti na kristalnu strukturu leda. Takođe smatra da za lomljenje flaša ne treba koristiti pesnice, jer se tako isuviše lako lome, kao i dugačke daske.
   Po Harmonu se najteže tehnike za lomljenje one koje podrazumevaju upotrebu prstiju, kao što su koplje-ruka, palac, zglob itd.
   Harmon ne dozvoljava svojim učenicima da lome materijale za koje nisu pripremljeni, a za napredne učenike uvodi ki, za koji tvrdi da može da poveća snagu do sedam puta. Međutim, prema opisu tehnika, izgleda da se ki i ovde brka sa jednostavnom koncentracijom koju poznaju svi sportisti, od stonotenisera do onih koji se bave ritmičkom gimnastikom. Harmon skreće pažnju na važnost opuštanja, ali kaže da pod tim ne podrazumeva da vežbačevi udovi treba da se oklembese kao prekuvani rezanci, već da se tu radi o kontrolisanom opuštanju koje je preduslov za postizanje brzine, a brzina daje snagu. On smatra da poznavalac tehnike može lakše da razbija nekoliko dasaka, nego onaj ko ne poznaje nijednu tehniku.
   Hi Li Čo je majstor lomljenja koji posebno  obraća pažnju na realnost u upotrebi borilačke veštine, bilo o kojoj da se radi. Za njega je recimo lomljenje petom dlana iz klečećeg stava besmislica, jer se u realnoj borbi čovek nikada neće naći u tom položaju. Na nesreću, mnogi majstori upravo ovako lome predmete. Lo kaže da lomljenje nije toliko teško koliko može da se učini, ali je uvek dramatićno. On dalje kaže da ga i ne čudi što uz pravilnu tehniku može da se razbije i pozamašna količina materijala (Čo je jedan od onih koji ne stavljaju podupirače između blokova koje lome). Nedavno je dokazano da je kost tvrđa od drveta i betona, jer su kosti ispunjene tananom mrežom potpornjeva koji omogućavaju čvršću strukturu nego što je imaju drvo i beton. Fotografisanje lomljenja velikom brzinom je pokazalo da se ruka zaista spljošti pri kontaktu sa materijalom za lomljenje, kao da je tečna! To što ruka može da izdrži, a drvo i beton ne mogu, je samo hvalospev građi kostiju. Međutim, bol je neizbežan. Čak i kad se danas polomi kao što je planirano, bol ostaje i često je jači sledećeg dana nego onda kada se izvrši lomljenje. Čo smatra da se treba navići na taj bol i da ga treba izdržati.
   Čo je sav u znaku lomljenja sa što više realizma. Smatra da treba koristiti omiljene tehnike koje imaju primenu u stvarnosti. Gnuša se mnogih TV i javnih demonstracija na kojima ljudi sa rukama kao u neke devojke lome gomile šuta, jer je to čista prevara. Takođe ga nervira beskrajno premeravanje odstojanja od mete koje oni koji lome izvode pre nego što nešto polome. Čo misli da u samoodbrambenoj situaciji jednostavno neće biti moguće nekoliko puta premeriti odstojanje, zatim pozvati svoj ki i udariti.


   Čoova specijalnost je izvođenje “brzinskih” udaraca. Takav je na primer njegov leteći udarac nogom kojim lomi daščicu koju je prethodno sam bacio u vazduh. Pri lomljenju, jedan deo daske pada na pod, a drugi odleće nalik na frizbi igračku, što je demonstacija savršene tehnike izvedene razornom brzinom. On dalje smatra da i ako lomljenje nije uspešno ne treba očajavati. Ako ne možete da polomite blok betona, onda ste bar svesni da taj blok zaista postoji i da nešto nije u redu sa vama a ne sa blokom, smatra on. I samom Čou se javno dešavalo da ne uspe, kao kada je pokušao da slomi šest betonskih blokova naslaganih jedan na drugi, i to bez potpornjeva za koje smo već videli da olakšavaju lomljenje. Međutim, kasnije, posle vežbanja i rada, uspeo je da slomi sedam takvih blokova. Čo ne pridaje izuzetnu važnost lomljenju, nego ga smatra komplementarnim sa ostalim aspektima borilačke veštine. Za njega lomljenje po sebi nije nikakva veština i smatra da samozadovoljni nastup i lomljenje beznačajnim i neprimenjivim tehnikama nije ništa. Završimo priču o Čou jednim citatom iz intervjua sa Džonom Stjuartom, poznatim stručnjakom iz časopisa “Insajd kung fu”: “Dopustimo publici da shvati da lomljenje nije trik. Većina trikova koje danas možete videti mogu da izvedu i fudbaleri i to bolje. Nema razloga za varanje.”
   Ed Braun je predstavnik išin rju karatea, veštine kojom je počeo da se bavi pre trideset godina dok je kao pripadnik oružanih snaga SAD boravio na Okinavi, kolevci ove veštine. Njegov stil u lomljenju je daleko od spektakularnih letećih udaraca tekvondoa, raznih probojih trikova i gomila blokova. Njegova specijalnost su cigle, one sa gradilišta. Braun čak i ne izgleda kao tipičan vežbač neke borilačke veštine, jer je dežmekast i blizu pedesete. Izgled međutim, vara. Braun tvrdi da za njegov uspeh ne postoji nikakva tajna i da svako može da dostigne taj nivo. Sa treningom počinje u četiri sata ujutro kada radi vežbe zagrevanja, istezanja, trči i preskače konopac. Zatim nekoliko ćasova provede vežbajuči kate, sikaran borenje nogama i filipinski arnis. Od oružja koristi dvometarski štap od orahovine i sai kao i ratan štapove. Sklekove radi oslonjen na zglobove pesnice i to na šljunku, a za pripremanje i očvršćavanje ruku radi vežbe od kojih se diže kosa na glavi, jer on udara u drveće, ivice betonskih blokova i u šiljati deo nakovnja! Neprekidno udara u makivaru, već trideset godina. Treninge završava uveče u osam. Braun ne veruje u razvijanje mišića kao što to rade bilderi. Za njega je najvažnije da mu je jak stisak. Braun kaže da je od presudnog značaja za lomljenje razvijanje žuljeva i naslaga kalcijuma na mestima koja najčešće dolaze u kontakt sa površinama za lomljenje. Braun je svoju levu ruku podvrgao neobičnim procedurama pripreme koje smo opisali kada je u pitanju bio “gvozdeni dlan”, mada ostaje otvoreno pitanje koliko je kuvanje ruke u posebnim rastvorima imalo uticaja na njegovu sposobnost, a koliko godine i godine neprekidnog i upornog vežbanja na očvršćavanju ruku tradicionalnim metodama o kojima smo ovde govorili u više narvata. Iako veruje u postojanje famoznog kija, Braun smatra da je tek možda pomalo počeo da oseća njegovo prisustvo u svom telu. Između ostalog, Braun izvodi lomljenje cigala stomakom, što je svakako jedinstveni spektakl u sferi lomljenja.
   Džon Viljems, Kanađanin je ušao u Ginisovu knjigu rekorda kao čovek koji je uspeo da lomi osam blokova leda. Iako je bio naumio da slomi deset, nije uspeo, ali je ipak postigao svojevrstan rekord. Međutim, na fotografijama se jasno vidi da je koristio potpore između blokova, što znatno utiče na olakšavanje lomljenja. Na nesreću, ovim je Viljems postavio aršin u odnosu na koji će se mnogi meriti, a da nije baš doslovno pribegao lomljenju bez pomoći inercije i ostalih zavrzlama fizike koje i dalje uspevaju da zavaraju, iako su poznate još od vremena Isaka Njutna. Verovatno će uslediti niz pokušaja da se rekord obori, a svugde će biti korišteni potpornjevi, i tako će istinska veština lomljenja preći u nešto što je u neku ruku rođak keču u kojem je gluma zajedno sa raznoraznim trikovima napredovala do apsurda. Naravno, niko ne osporava da je izuzetno teško slomiti i jedan blok leda, makar to bio i onaj prvi, ali nije u redu da umesto da unaprede svoju veštinu, stručnjaci za lomljenje podležu niskim pobudama i prihvataju raznorazne trikove kao sredstvo za zaradu. Inače, Viljems je zvanično instruktor šito rju karatea, kjokušinkai kartea, džuniba ha gošin džicua, oiki rju džudžuca i kindai šinto rju džudžucua što je malo previše za bilo koga, pa i za ovog četrdesetsedmogodišnjaka. Međutim, kako je Ginisova knjiga rekorda svetski priznata institucija, tako će biti teško ubediti ljude da Viljemsovov podvig jeste poduhvat izvesne ...(u originalnom tekstu ne dostaje deo)... budi rečeno, natapa benzinom i pali, što nema nikakav uticaj ni na njegovu ruku ni na materijal koji lomi, ali ostavlja utisak na zabezeknute posmatrače. Njegov je kimono išaran motivima američke zastave, a glavno oružje mu je, pogodili ste, ki. Međutim, Barati ne insistira na tim mističnim aspektima svoje veštine, već više značaja pridaje spektakularnosti tehnika, vatrometima i gomilama građevinskog materijala osuđenog na lom. Preživevši izuzetno teško oboljenje krvi i napornu kortizonsku terapiju, Barati se odao karateu nisei godžu stila, tekvondou i džudžucuu. Radeći kao izbacivač u noćnom klubu, shvatio je da mu najviše koriste veštine tradicionalnog boksa, pa je tako produžio samo sa nisei godžu karateom. Kasnije je počeo da se bavi sung lung miuom, koji je mešavina kung fua i godžu karatea, kao i kempom, da bi na kraju osnovao školu američkog borbenog karatea, koji je po filozofiji blizak džit kun dou, koji je izmislio Brus Li, po tome što mu je osnovna maksima “ako je delotvorno, upotrebi ga”. Barati zagovara specifičan način razvijanja mišića. On smatra da je za ručne tehnike najvažniji grudni mišić kojem samo treba pridodati snagu tricepsa i poredi to sa vozom koji se kreće brzinom od dvadeset milja na sat i motociklu koji se u vozu kreće brzinom od dvadeset milja na sat. Svaki usmerenjak može da vam kaže da se motor u stvari kreće brzinom od četrdeset milja na sat. Koristeći tu snagu grudnog mišića u sprezi sa tricepsom, kao i potpornje između blokova, barati izvodi svoje spektakularne šouove. Barati, takođe, govori o nekoj vrsti autohipnoze koju koristi da bi svoj um očistio od nepotrebnih naslaga u momentu lomljenja. On se lomljenju lomljenja posvetio tek pošto je svom sparing partneru naneo ozbiljnu povredu koja je rezultovala u podlivu sa obe strane tela, i gde je zadat udarac i na drugoj strani. Tada mu je učitelj rekao da je vreme da se posveti udaranju u mrtve stvari da ne bi nekoga ubio. Imao je, prema rečima učitelja, previše unutrašnje energije, i to ga je učinilo opasnim.
   Čo Fan Toan, čovek koji je u Francuskoj karate federaciji odgovoran za viet vo dao, nosioc crnog pojasa četvrti dan i stručnjak za razbijanje.
   Čo Fan Toan smatra da razbijanje ima višestruki značaj. Kao prvo smatra da je razbijanje dobar način za ispoljavanje efikasnosti i snage udarca, ali da omogućava proveru i mentalne snage. Takođe smatra da se razbijanjem stiče samopouzdanje, pa odatle proizilazi povećana efikasnost u takmičenju. Na kraju, on nalazi da razbijanje ima umetničku stranu, jer ponekad deluje vrlo lepo.
   Po njemu se sve tehnike razbijanja mogu podeliti u tri grupe: Razbijanje sirovom snagom, razbijanje koje zahteva ogromnu brzinu i besprekornu tehniku i razbijanje koje on naziva pasivnim, a podrazumeva razbijanje predmeta na samom telu. On smatra da je najprimitivniji oblik razbijanja onaj koji se izvodi sirovom snagom, i smatra da svako ko je dovoljno snažan da razbije jednu dasku može usavršavanjem tehnike i brzine da razbije i nekoliko dasaka. Zasnivajući svoja zapažanja na pravilima mehanike, on tvrdi da je korisnije razvijati brzinu nego masu mišića, što zahteva dugotrajno razvijanje tehnike, kretanja i mentalni trening. On takođe smatra da je pravilno disanje ključ uspeha, jer ono oslobađa i pomaže da se dobije na brzini.
   Po Čo Fan Toanu, razbijanje nikako ne vodi do trajnih oboljenja kao što su artritis, naravno, ukoliko se pažljivo izvedu pripreme. Kada je u pitanju korišćenje pesnice, neophodno je raditi sklekove oslonjen na zglobove šaka, da bi oni tako očvrsli. Naime, posle dužeg vežbanja na ovaj način, mišići i tetive se “sklanjaju” u stranu, tako da ostaje samo gola kost ispod kože, koja se postepeno prekriva žuljevitim kvrgama. Slično se dešava i sa zglobovima noge. On smatra da sa radom sa makivarom treba početi tek kada je podmakao trening sa sklekovima. U protivnom se vrlo brzo stiče sposobnost razbijanja svega i svačega, ali ne dolazi do očvršćavanja tkiva.
   Posebno osetljiva površina za razbijanje su vrhovi prstiju. Vežbanje sklekova oslanjajući se na prste očvršćava zglobove. On smatra da ključni problem leži u tome što su prsti direktno spojeni sa srcem, pa bi u slučaju nepripremjene upotrebe prstiju moglo da dođe do srćanog napada. Razorna energija, smatra Čo Fan Toan, dolazi od hara, srca i glave. Hara je centar ravnoteže, mesto gde je uskladištena energija. Srce usmerava energiju u pojedine delove tela, a glava rukovodi svim kretnjama, ona je vera, volja strast. Razvoj energije se vrši disanjem, meditacijom i donekle trpljenjem. U Kini i u Vijetnamu postoji izraz “godina energije”. Jedna godina energije može da podrazumeva pet do deset kalendarskih godina. Za nekog majstora tamo će reči: “On ima dve godine energije.”
   Čo Fan Toan smatra da je najteže razbijanje flaša, i to ne samo zato što zahteva besprekornu tehniku i brzinu, nego i zato što uvek postoji opasnost od povrede tetive. Pre nego što otpočnu sa bilo kojom vrstom razbijanja, početnici bi trebalo da 2-3 godine predano vežbaju, i to pod pretnjom opasnih povreda.
   Ovaj majstor viet vo daoa smatra da su priče o gvozdenom dlanu i pokušaju da se on, u današnje vreme, savremeno doba, dostigne čisto gubljenje vremena. Stari ratnici su potapali ruke u razne rastvore misterioznog bilja i satima udarali u burad napunjenu usijanim metalnim kuglicama ili šljunkom. Na taj način su postizali da im ruke postanu ne osetljive na bol, jer bi brzo dolazilo do potpunog uništenja nervnih završetaka, a i tkivo bi im toliko očvrslo da bi im ruke bile kao komadi drveta. Čo Fan Toa kaže da je u mladosti imao prilike da vidi u Vijetnamu ljude koji su golim rukama mogli da probiju skelet vola, ali kaže da njihove ruke više nisu bile ruke, nego bezoblične mase, bez noktiju. Ti majstori nisu čak ni mogli da saviju prste. Za današnje doba, on preporučuje da se zadržimo na udaranju u pirinač, što je sasvim dovoljno. Čo Fan Toan je protivnik takmičenja u razbijanju, ali je zagovornik negovanja tradicije ove veštine. Po njemu pobediti materiju znači pobediti strah, strepnje, odnosno samog sebe.

   Time bi smo završili našu malu galeriju likova koji se bave lomljenjem. Iako je izvesno da je udarac čak i onih koji pomalo, ili malo više veruju u tamašivari dovoljno neprijatan, treba ipak razlikovati one koji se istinski bave usavršavanjem svoje veštine tako što lomljenje predmeta koriste kao komplementarnu veštinu i onih koji su više za predstave i spektake nego za istinski kvalitet.

ZA KRAJ: LOMI, LOMI, ALI GLAVU NE GUBI
   Lomiti ili ne, pitanje je sad? Ako smatrate da bi tamešivari znatno doprineo razvijanju vaših sposobnosti i omogučio vam da usavršite svoju tehniku i da osetite realnost fizičkog kontakta bez potrebe za nanošenjem povreda svom partneru i drugu, onda se, isključivo pod rukovodstvom iskusnog i kvalifikovanog trenera, posvetite ovoj veštini i vaš trud će biti nagrađen višestruko. Ako ste željni senzacionalizma i samodokazivanja, onda bi možda pametnije da se lomljenja i tamešivarija okanete, jer je to, u moralnom pogledu, isto kao i svaka druga zloupotreba onoga što ste nučili u svom klubu, veštine za koju ste se opredelili. Borilačke veštine imaju za cilj da jačaju vaše samopouzdanje i sposobnost za nužnu samoodbranu, a ne da od vas stvaraju ulične “tabadžije” koje su ne samo u sukobu sa zakonom, nego i sa osnovnim postavkama svakog morala, a posebno socijalističkog koji se zasniva na solidarnosti i uzajamnom pomaganju u nevolji. Pristupite lomljenju trezveno i svesno, i bićete u stanju da se obogatite novim veštinama i saznanjima, i imajte na umu da ništa, a kamoli i tamešivari, ne može da se savlada preko noći.


Priredio Mirjan Milovanović,
serijal “mini biblioteka”, dodatak časopisu
CRNI POJAS
časopis za karate,
borilačke veštine i
kulture istoka
br. 22, jun 1988.