Pre mnogo, mnogo godina, legenda kaže pre više od hiljadu
godina, osvojiše Japanci korejski grad Cec Zu. Kada su se dobro utvrdili, stali
su se hvaliti na sva usta :
- Ovde ćemo doveka ostati. Nikada više neće Korejci preoteti Cec
Zu!
Tada je korejski kralj pozvao svoje vojskovođe i naredio im da
kako znaju i umeju isteraju neprijatelja iz zemlje. "Ako ne isterate
Japance, načiniću od vas dobru metu za svoje strelce", zapretio im je na
kraju.
Vojskovođe su se poklonile kralju do zemlje i otišle iz dvorca.
Danima su razbijali glavu kako da doskoče neprijatelju, ali ništa mudro nisu
mogli smisliti. Japanci su grad učinili potpuno nepristupačnim: sa svih strana
okružili su ga bili palisadom od debelih čvrstih balvana i nije bilo čoveka
koji bi mogao prodreti u tvrđavu.
Najpoznatiji i najčuveniji od svih kraljevih vojskovođa bio je Te
Jon Cil. Iako je imao silno vojničko iskustvo, nikako nije mogao smisliti kako
da oslobodi Cec Zu. Jednoga dana pođe tako Te Jon Cil do jednog brežuljka sa
koga je lepo mogao osmatrati tvrđavu. Pažljivo je gledao ne samo raspored
neprijateljske vojske, već i visoku palisadu, trudeći se da u njoj pronađe neko
slabo mesto, neki prolaz.
Nedaleko od tog mesta, neki stari seljak orao je zemlju ralom koje
je vukao crni mršavi bik. Te Jon Cil nije ni primetio seljaka, jer je svu svoju
pažnju bio usredsredio na osmatranje, kad začu kako neko govori:
- Dokle ćeš, lenštino, tapkati na jednom mestu! Ti si kao Te Jon
Cil, koji sedi skrštenih ruku onda kada bi morao najviše da radi!
Vojskovođa se silno razljuti kad ču te reči od običnog, prostog
seljaka, i srdito viknu :
- Ko si ti da se smeš rugati jednom Te Jon Cilu, najumnijem i
najhrabrijem kraljevom vojskovođi?
- Ako je on uman i hrabar - odgovori seljak - zašto nije isterao
neprijatelja i oslobodio grad?
- Ti kao da si slep - razjari se Te Jom Cil - pa zar ne vidiš da
je grad utvrđen visokom neprobojnom palisadom, kroz koju se ni miš ne može
provući?
- A ko brani hrabrom vojskovođi da uništi prepreku? - opet će
seljak.
- Budalo! - pomami se Te Jon Cil. - Utvrđenje je čuvano i danju i
noću i nema tog majčinog sina koji bi mu mogao prići.
- Ako čovek istinski voli svoju zemlju - neumoljivo će seljak -
onda je mora znati zaštititi od neprijatelja.
- Znači, ti bi umeo nadvladati Japance i osloboditi Cec Zu? -
upita vojskovođa.
- Umeo bih - mirno odgovori seljak. - Ako kroz petnaest meseci
pošalješ četu od stotinu valjanih vojnika, Cec Zu će biti slobodan!
- Ti si, stari, smetnuo s uma da ćeš lakše vratiti odapetu strelu
no poreći datu reč. Ja ću ti poslati u određenom roku stotinu dobrih vojnika,
ali upamti: ako ne održiš zadatu reč i ne isteraš Japance iz Cec Zea, narediću
da se od tvoje kože načini doboš!
I rekavši to, Te Jon Cil ostavi seljaka bez zbogom, pa iz tih
stopa ode kralju na dvor. Kada je čuo priču o hvalisavom seljaku, kralj se
nasmeja od sveg srca i reče :
- Treba motriti na tog hvališu, jer može nekažnjen umaći, pa od doboša -
ništa!
Već idućeg jutra kraljeve uhode
šunjale su se oko bedne krovinjare rodoljubivog seljaka, motreći na svaki
njegov korak. Kad je pala noć, odoše kralju i rekoše :
- Svetli kralju, pazili smo na seljaka od jutra do mraka, taj
hvalisavac nije ništa drugo radio, samo je lepio neke kesice od hartije.
Idućeg dana isto: uhode su javile da starčić samo sedi, pevuši i
pravi kesice.
I tako deset dana uzastopce uhode su donosile iste vesti: seljak
sve sedi i pravi kesice. Igra se.
Jedanaestog dana uhode se vratiše i doneše vest da je starac
prestao da pravi kesice, ali da sada pravi zmajeve od hartije, dečije zmajeve
od hartije!
- On je poludeo! - uzviknu kralj. - Sišao je, jadnik, s uma od
silnog straha pred smrtnom kaznom.
Uskoro je kralj dobio vest o novim budalaštinama šenulog seljaka:
bio je sakupio svu seosku decu i od jutra do mraka puštao sa njima one papirne
zmajeve. Ovo do te mere razljuti kralja da on naredi da se starčiću odmah
odrubi glava. No Te Jon Cil pohita u dvor, pokloni se kralju i reče :
- Gospodaru, dozvoli mi da održim zadatu reč. Ja sam tom hvalisavcu
obećao da će živeti petnaest meseci, a njegova glava nam nikud ne može pobeći.
- Dobro, neka bude po tvome - saglasi se kralj.
* *
*
Prošlo je leto i došla jesen. Izgledalo je kao da je seljak
potpuno zaboravio šta je rekao Te Jon Cilu. Po ceo dan se bavio običnim
seljačkim poslovima: zbirao letinu, opravljao krovinjaru, pripremao drva za
zimu.
Neprimetno je došla zima, a za
njom i proleće. Bližio se rok kada je seljak obećao da će osloboditi Cec Zu, i
sve češće i češće obilazile su kraljeve uhode seljakovu kućicu. No on se pravio
kao da ih ne primećuje i mirno je radio svoje poslove.
U maju mesecu starčić je otišao do onog brežuljka na kome je sreo
Te Jon Cila i pažljivo osmatrao utvrdjenje. Uveče se vratio u selo vrlo
zadovoljan. U svojoj izbi zatekao je kraljeve uhode. Nasmejao se i rekao im :
- Poručite Te Jon Cilu da devete noći od danas očekujem njegove
vojnike.
Devete noći sto snažnih hrabrih vojnika, dobro naoružanih jakim
lukovima, oštrim strelama i teškim mačevima, nečujno dođose u selo. Sa njima je
došao i dželat. Kralj mu je bio naredio da u dvor donese seljakovu glavu ako
poduhvat ne uspe..
Seljak priđe vojnicima i reče :
- Puzite za mnom tako tiho da ni poljski miš ne čuje šušanj.
I vojnici su puzili tako tiho da nijedna grančica nije krcnula
niti listić šušnuo. Kad su stigli u blizinu utvrdjenja, seljak im dade znak da
se zaustave ali ne ustaju, pa odabra deset najlukavijih ljudi, nešto im kaza i
oni otpuzaše dalje.
Nije prošlo mnogo vremena, kada ispred korejskih vojnika na deset
metara izbi vatra. Vetar ju je rasplamsavao i nosio prema tvrđavi. Kada je
vatra uhvatila drvenu palisadu, crveni plameni jezici liznuše visoko u nebo i
od jake neosvojive utvrde napravi se ogromna baklja.
- Juriš! Juriš! - povika seljak i povede neustrašive Korejce na Cec Zu.
Borba nije dugo trajala. Japanci su bili hrabri samo dok su sedeli
iza jakog utvrđenja. Čim je njega nestalo, nestalo je i njihove hrabrosti, pa
su bez otpora predali grad.
Još ni vatra nije bila ugašena, kad u Cec Zu dojaha kralj sa
svojim vojskovođama. Pozva seljaka i kaza mu:
- Reci nam kako si potpalio utvrđenje kada mu se ni sa koje strane
nije moglo prići.
- Naredio sam tvojim vojnicima da
potpale travu a vetar je vatru nagnao na utvrđenje - odgovori seljak.
- Lažeš! - dreknu kralj. - Oko utvrđenja nije bilo trave, jer bih
se i sam dosetio tom lukavstvu.
- Ne, nije bilo trave ali te niko nije sprečavao da je poseješ - opet
mirno odgovori seljak.
Ovo još više razbesni kralja i on viknu :
- Da sejem travu? Mislis li ti da me možeš tako besramno lagati, kada ja
znam da su Japanci ubijali svakog ko bi se približio utvrđenju na manje od dva
rija?
Seljak odgovori :
- Da bi ratovao, dovoljan ti je luk i mač, ali da bi pobedio,
moraš biti mudriji i lukaviji od neprijatelja. Ispričaću vam kako sam pobedio
neprijatelja: deset dana pravio sam kesice od hartije, a jos deset dana pravio
sam papirne zmajeve koji služe deci za igru i veselje. Kesice sam napunio
odabranim semenom trave, pa ih privezao za zmajeve, dečije igračke. Onda sam
otišao sa decom u polje i pri pogodnom vetru, puštao zmajeve da lete, na dečiju
radost, našu korist, a neprijateljsku propast. Zmajevi, nošeni vetrom,
zaplitali su se u visoko kolje palisade, papirne kesice cepale, a spasonosno
seme padalo na zemlju oko utvrđenja. U proleće trava je izbila, a do leta baš
dobro nabujala. I eto, zapalio sam travu i isterao neprijatelja.
Kad su ovo čuli, i kralj i njegovi ljudi se oneraspoložiše i
nezadovoljni uzviknuše :
- I to nam je neka mudrost! Mi smo isto to mogli smisliti!
- Lako je poseći srušeno drvo, lako je smisliti ono što je već
drugi smislio - reče starac i duboko se pokloni.
Niko mu ni reči ne odgovori i seljak mirno, bez nagrade, napusti
dvor i ode u svoje selo da se i dalje bavi običnim svakodnevnim poslovima i
živi u bedi.
Korejska narodna priča preuzeta sa :
Slika preuzeta sa :