PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 25. јул 2010.

VII LETNJI KYOKUSHINKAI KAMP

Sensei Žarko Petković Irac, Sensei Emil Kostov, Sempai Gergana Kostov, Sempai Ivan Marušić

U sportskom centru “Djerdap”,  pored Kladova, u trajanju od 10. do 20. jula 2010. u organizaciji Kyokushinkai Saveza Srbije i uz podršku Ministarstva omladine i sporta Republike Srbije održan je 7. Kyokushinkai kamp. Peti put za redom glavni instruktor kampa bio je Sensei Emil Kostov bugarski šampion sveta. Pored njega u instruktorskom timu su bili Sensei Žarko Petković Irac, Sempai Gergana Kostov svetski šampion u katama, Sempai Ivan Marušić, Sempai Dmitri Nikiforov i Sempai Milan Perić. Iz Kyokushinkai kluba Crveni zmaj na kampu su učestvovale takmičarke Lana Novković i Marija Petrović.






Zamolio sam Mariju Petrović da podeli sa nama utiske sa kampa.





S obzirom da mi se prošlogodišnji letnji kyokushinkai kamp svideo, odlučila sam se i ove godine da odem. Održan je u sportskom kompleksu blizu Kladova, u Karatašu. Smeštaj je bio u redu, ali ono čega prošle godine nije bilo, bio je bazen, i to skoro samo za nas, jer tokom nedelje ljudi van seminara nisu dolazili tako da smo bili vrlo radosni :) .

Došli smo u subotu, stigli za vreme ručka, jeli, raspakovali se, i održali lagan trening uveće na travi bosi, što je bio baš lep osećaj. Obavestili su nas da imamo trening ujutru u pola sedam, što će reči ,budjenje u pola šest. Nasmejali smo se jer smo mislili da će biti baš teško ustati. Ali nismo bili u pravu. Bilo je sunčano, i lako smo ustali. Trening je bio jak, trčanje, zatim kihon (vežbanje karate tehnika), što je bio razlog da dobro ogladnimo. Posle doručka je sledio bazen i sunčanje. Zatim na ručak, pa odmor do večernjeg treninga.

Prvih par dana posle uvodnog trčanja bili smo u mogucnosti da biramo da  li će mo uveće trenirati kik-boks, kyokushin ili boks. Ja sam birala kyokushin kod Sempai Dmitri Nikiforova. Jedan večernji trening držao nam je profesionalni bokser, ali je trening bio kondicioni, tako da smo svi 'riknuli'. Bilo je tu i ubačenih fudbalskih i košarkaških utakmica, svega po malo. Tako je to trajalo dok nije došao Sensei Emil Kostov sa Sempai Gerganom Kostov i bugarskim juniorima. Od tada smo isključivo radili kyokushin, što se meni i dopalo.

Na jutarnjem treningu akcenat je bio na kihonu. Za početak po 50 udaraca seiken jodan-tsuki, iz sanchin stava, zatim 50 mawashi jodan iz heiko-stava. Pa je usledio ido-geiko (tehnika u kretanju), izuzetno važan deo treninga, kako kaže Sensei Kostov. Ukoliko bi koncentracija opala, lako bi se pogrešilo. Na primer, dvostruki blok gyaku soto-uke, oi gedan-barai, morote chudan-tsuki, oi soto-uke, oi gedan-barai, sanbon-tsuki. I još par sličnih kombinacija. Prešlo bi se na kretanje sa nožnim udarcima, na primer - gyaku soto mawashi, ista noga gyaku uchi mawashi,  mae-keage , ushiro mawashi bez pomeranja prednje noge. To je po mojoj proceni trajalo oko 50 min, zatim smo radili sokugi taikyoku kate. Tada bismo se mi devojke izdvojile sa Sempai Gerganom, nosiocem drugog dana, i svetskom šampionkom u katama, da radimo majstorske kate, poput sushiho, tsuki-no (njene omiljenje, kako kaže), seienchin (moje omiljene), i eliminacione kate na takmičenjima - gekisai-sho. Obratili smo pažnju na detalje, kod pripremnog položaja, na stavove, pokazala nam je kako radi ibuki-vežbu glasnog disanja, rekavši nam pritom da prvo ibuki moramo da razumemo, da osetimo, i na kraju tek smo u mogućnosti da ga izvedemo u potpunosti, i da baš on daje specifičnost kyokushinkai katama, jer nije nimalo lako izvesti ga pravilno. Podsetila nas je da ne treba kate da učimo "prazno", tj.da ih učimo ponavljajući pokrete besmisleno, nego da treba da se potrudimo da svakom pokretu saznamo značenje, da li je u pitanju povlačenje, udarac, blok, poluga itd. Ispravila nas je u nekim pokretima, za koje smo smatrali da su ispravni, a nisu bili. Za kate smo izdvojili dva treninga.

U večernjim terminima je bio borbeni trening, na kojima nam je Sensei Kostov pokazao niz sparing kombinacija. Često smo menjali partnere, što je po meni izuzetno dobro, jer se svakom prilazi na drugačiji način, i drugačije se postupa, a samim tim i raznovrsnije radi. Vežbali smo klasične kombinacije udaraca nogu (mawashi geri gedan, jodan, chudan, ushiro mawashi), ruku (shita-tsuki, oroshi-tsuki itd.).
Svaki trening se završavao sa po 50-100 mawashi gerija, 50-100 udaraca rukom, sklekovima, skokovima, i naravno dojo kunom - zakletvom kyokushin karatea za koju nam je Sensei rekao da je za njega izuzetno važna.

Moj utisak je da je tehinka Sensei Kostova skoro savršena, i on sam kaže, a ja se slažem sa njim, da mi pre svega treniramo borilačku veštinu-karate, a ne udaranje u džak, i da ukoliko želimo rezultate, moramo imati besprekornu tehinku, a to se postiže samo napornim i istrajnim vežbanjem. Sensei smatra da kada se završi sa takmičarskom karijerom, ono što nam ostane, to je karate. To se vidi na njegovom primeru.

Jedno jutro su nam bili u radnoj poseti ljudi iz  Republičkog zavoda za sport i omladinu. Uradili su na nama testove izdržljivosti, opterečenja, brzine itd. Bili su vrlo naporni. Pola sata nakon završenih testova, imali smo trening kod Sensei Kostova, tako da nam je ostalo vremena samo da se istuširamo, pa na trening u dvanaest sati. Sledeći je bio u sedam, tako da je taj dan bio naporniji od ostalih, ali samim tim i draži.  I tako deset dana.

Za sve vreme trajanja kampa nisam imala nikakvih zamerki. Otišla sam izuzetno zadovoljna, i to ne samo zbog treninga, već i zbog lepog druženja, upoznavanja novih ljudi, zbližavanja sa klupskom drugaricom Lanom, i lepom atmosferom. I sledeće godine idem obavezno. Nikako neću propustiti ovako nešto :)
Volela bih da moji drugovi iz kluba sledeće godine budu istrajniji i uporniji, pa da odemo u većem broju, da bismo se družili, i prošli zajedno kroz to iskustvo, jer, po mom mišljenju, ono je neprocenjivo. Primetila sam da i prošle, a pogotovu ove godine, tamo ide i po desetak ljudi iz jednog kluba, tako da mi je stvarno bilo žao kada sam videla (i osetila) da smo iz mog kluba išle samo Lana i ja. Pomalo sam bila i zavidna kada sam videla kako se lepo svi druže. Stvarno se nadam da će se sledeće godine to ispraviti, jer jedan od ciljeva kyokushin karatea je i stvaranje novih prijteljstava, a ne samo puko treniranje.
OSU!




Нема коментара:

Постави коментар