Priča o 47 ronina je tipična japanska priča, narodna legenda za
koju mnogi kažu da najbolje opisuje samurajski kodeks – bušido. Iako većina
smatra da je ono što su Oiši i njegovi ljudi učinili najbolje oslikava bušido,
mnogi su skloni da kažu kako su oni svojim akcijama iznevjerili sam „put mača“.
Priča govori o grupi samuraja koji su ostali bez gospodara
(postali ronini) nakon što je njihov gospodar bio prisiljen da izvrši seppuku
(hara-kiri) zboz uvrede visokog dvorjanina po imenu Kira. Oni su ga osvetili
tako što su ubili Kiru nakon više od godinu dana planiranja i skrivanja. Nakon
toga, i oni su bili prisiljeni da počine seppuku zbog počinjenog ubistva, ali
oni su to znali i prije nego što su pristali da izvrše ubistvo. Kazivanje o
časno ispunjenoj osveti za time dostojnim vođom.
Pstavlja se pitanje naravno, oko te „protraćene“ godine.
Jamamoto Cunetomo, autor Hagakure, postavio je čuveno pitanje: „Šta ako je,
devet mjeseci nakon Asanove smrti, Kira umro od bolesti?“ Odgovor je jasan; ronini
bi izgubili svaku šansu da osvete svojega gospodara. I iako se njihovo
nedolično ponašanje, kao što su tvrdili, moglo podvesti pod glumu u namjeri da
se dobije još malo vremena da se u potpunosti spremi napad na Kiru, ko bi im to
povjerovao? Ostali bi upamćeni kao pijanice i kukavice bacajući vješitu ljagu
na ime svoga klana. Pravi ronini bi, kako piše Jamamoto, odmah napali Kiru i
probali osvetiti gospodara, (i vjerovatno izgubili) ali ne, Oiši je suviše bio
opsjednut uspjehom. Njegov plan je i bio osmišljen tako da se u potpunosti
postigne uspjeh, ubistvo Kire, što pravom samuraju i ne bi trebao da bude cilj
– cilj pravog samuraja je da pokaže odanost i hrabrost te odlučnost u napdau na
Kirin klan, obezbježujući time svome gospodaru vječitu slavu. I da nisu uspjeli
da ubiju Kiru, i da su svi istrijebljeni, to ne bi toliko bilo bitno, jer
pobjeda i poraz ne igraju ulogu u bušidu. Čekajući tu godinu, izložili su se
opasnosti da zauvjek ukaljaju ime svoga klana, što je najveći grijeh koji
samuraj može da počini. Zato Jamamoto i još neki tvrde da ova priča jeste dobra
priča o osveti, ali da nema nikakvo značenje kao priča o bušidu.
Originalni događaji
Napomena: ova priča je bila predstavljena u brojnim predstavama,
ali što zbog cenzure koja je vladala za vrijeme Šogunata, što zbog velikog
broja verzija, još uvijek se ne zna najpreciznije tačan slijed događaja.
Pogotovo što je velika većina prenesena iz najpopularnijeg djela koje je
obradilo ovu temu – Čingusure – u kome su događaji veoma slobodno interpretirani.
Ovo što slijedi je srž izvučena iz velikog broja istorijskih podataka i djela.
Prethodni događaji
Godine 1701. (po zapadnom kalendaru) dva daimjua (lokalna
gospodara – mi bi rekli feudalca) Asano Takumi-no-Kami Naganori, mladi gospodar
okruga Ako (na zapadu Honšua) i Kamei Sama, su dobili naređenje da pripreme
prijem za pratnju Cara Higašijame u Edu.
Instrukcije o ponašanju zahtijevanom na dvoru im je trebao
uputiti Kira Kozuke-no-Suke Jošinaka, vrlo moćan činovnik u hijerarhiji
tadašnjeg Tokugava Šogunata. On se veoma naljutio na njih, navodno zbog malih
pokolona koje su njih dvojica namijenili njemu u znak zahvale za to što ih je
podučio kako se ponaša pred carem, ili zbog toka što su odbili da mu ponude
mito. Drugi izvori navode da je Kira sam po sebi bio čovjek vrlo neprijatan,
ili korumpiran, što je uvrijedilo Asana, čistog i rigidnog konfučijanca. Bilo
kako bilo, Kira se prema njima odnosio loše, viređajući i ometajući ih stalno.
I dok je Asano to sve stoički podnosio, Kamei Sama se razbjesnio
i spremio se da ubije Kiru da bi uzvratio na uvrede. Međutim, vispreni
savjetnici Kamei Same su obrzo otklinili moguću propast po svog gospodara i
svoj klan (jer da ga je ubio svi u klanu bi bili kažnjeni za to) i to tako što
su podmitili Kiru - usljed toga Kira je počeo da se odnosi prema Kameiu vrlo
ljubazno, što je ublažilo njegov bijes.
Međutim, Kira je nastavio da maltretira Asana, vrijeđao ga je i
ponižavao javno. Na kraju, Kira je nazvao Asana pogrdnim izrazima bez imalo
poštovanja i Asano se više nije mogao suzdržati. Izgubio je živce, napao Kiru
bodežom, ali samo prvi udarac mu je nanio povrede po licu, drugi je promašio.
Stražari su ubrzo razdvojili njih dvojicu.
Kirina rana uopšte nije bila opasna, ali napad na činovnika
šogunata unutar zidina dvorca Edo, rezidencije Šoguna, bijaše smrtna uvreda,
jer bilo koji vid nasilja, čak i samo izvlačenje mača iz korica, bijaše potpuno
zabranjeno. Neki izvori kažu da je Asanov prestup bio taj što je oštetio zlatna
klizna vrata kada je gađao Kiru svojim vakizašijem. Zbog toga, Asanu bijaše
naređeno da izvrši seppuku istoga dana, da njegova imovina i zemlja bude
konfiskovana odmah poslije smrti, porodica rasijana a njegovi sljedbenici
postanu ronini.
Ova vijest bijaše prenešena Oiši Kuranosuke Jošiju, Asanovom
glavnom savjetniku, koji preuze komandu i preseli Asanovu porodicu, te preda
zamak predstavnicima vlasti.
Plan osvete ronina
Od Asanovih trista ljudi, četrdeset i sedam (neki kažu i više od
pedeset) – a pogotovo njihov predvodnik Oiši – odbiše samu pomisao da njihov
gospodar umre neosvećen, iako osveta bijaše zabranjena. Skupivši se, položiše
tajnu zakletvu da će osvetiti gospodara tako što će ubiti Kiru, iako su znali
da će za to biti žestoko kažnjeni.
Ipak, Kira bijaše odlično čuvan jer je očekivao nešto slično.
Zavjerenici su shvatili da ako žele da priđu Kiri moraju da nekako uklone
straže oko Kire. Da bi oslabili sumnjičavost vlasti i samoga Kire, rasuli su se
i postali trgovci ili monasi. Sam Oiši se nastani u Kjotu, i poče da obilazi
kafane i javne kuće, kao da mu osveta nije ni na kraj pameti. Kira se i dalje
pribojavao zamke, te posla špijune da prate Asanove sljedbenike.
Jednoga dana, vraćajući se pijan iz lova, Oiši pade na ulici i
zaspa dok mu se prolaznici smijahu. Pripadnik klana Satsuma, prolazeći,
razbjesni se videći kako se ponaša jedan samuraj, što zbog kukavičluka da se ne
osveti gospodar, što zbog njegovog ponašanja. Grdio ga je i vrijeđao, čak ga je
i šutnuo u lice (iako se i samo dodirivanje lica samuraja smatralo uvredom) i
na kraju pljunuo.
Nedugo zatim, i sama Oišijeva žena mu se požali kako je malo
pretjerao sa tom ulogom. On se odmah razvede s njom, otposlavši je sa dvoje
mlađe djece. Najstarije, cin Čikara, ostade s ocem, koji dovede konkubinu.
Kirini agenti su sve ovo prijavili Kiri, koji postade uvjeren da
je siguran od Asanovih ljudi, koji mora da su loši samuraji, bez hrabrosti da
osvete svog gospodara, te da su potpuno bezopasni; stoga on otpusti straže.
Ostatak vjernih sljedbenika se potom okupi u Edu (današnji
Tokio), i kao radnici i trgovci nađoše način da pristupe Kirinom domu,
upoznavajući se tako sa kućom. Jedan od sljedbenika ode tako daleko da oženi
kćerku graditelja kuće ne bi li doša do planova. O svemu ovome bi obavješten
Oiši. Ostali skupiše oružje i preveoše ga tajno u Edo.
Napad
Godine 1702. kad se Oiši uvjerio da je Kira bez obezbjeđenja, i
kad je sve drugo bilo spremno, cijela družina skupi se, izbjegavajući špijune,
na tajnom mjestu u Edu, ponavljajući svoju zakletvu.
Rano ujutro 14. decembra, dok je vio vjetar i padao gust snijeg,
Oiši i ronini napadoše kuću Kire Jošinake u Edu. Prema brižljivo pripremljenom
planu, podijeliše se u dvije grupe naoružani mačevima i lukovima. Prva grupa,
predvođena Oišijem, trebala je da napadne glavni ulaz; druga, prevođena sinom
Čikarom da napadne sa zadnje strane. Bubanj je trebao da označi početak
zajedničkog napda, a zvižduk da je Kira mrtav.
Ronini napadaju glavna vrata Kirinog letnjikovca
Čim ubiju Kiru, planirali su da mu odsijeku glavu i da je
prilože na gospodarev grob. Onda bu se predali i sačekali predviđenu smrtnu
presudu. Sve ovo bijaše potvrđeno na posljednjoj večeri, gdje je Oiši zatražio
oprez i d ratnici poštede žene, djecu i bespomoćne.
Oišijeva četvorica ljudi su savladali ogradu i ušli u
stražarnicu, zarobivši i vezavši stažare. Potom je otposlao glasnike u sve
okolne kuđe obavještavajući ih da oni nisu pljačkaši, već sljedbenici koji bi
da osvete smrt svog gospodara, te da neće povrijediti nikoga drugog. Kirine
komšije, koje su ga mrzile, ne učiniše ništa.
Nakon što je postavio strijelce na vrhove zgrada da bi spriječio
ikoga da ode po pomoć, Oiši je bubnjem dao znak da napad počne. Deset Kirinih
sljedbenika odbilo je napad s prednje strane, ali se grupa predvođena Oiši
Čikarom probila do zadnjeg dijela kuće.
Kira se u strahu sakrio u orman na verandi zajedno sa ženom i
sluškinjama. Ostatak podanika, koji su spavali u barakama, pokušao je da uđe u
kuću da spase Kiru. Nakon što su savladali branioce kuće, očeva i sinova grupa
su se spojile i borile sa podanicima koji su ušli. Oni, shvatajući da gube,
pokušaše da pošalju po pomoć, ali glasnici bijehu smaknuti od strane strijelaca
zbog toga i postavljenih.
Na kraju, poslije žestoke bitke, i posljednji Kirini podanici
bijahu savladani. Šesnaest poginu a dvadeset i dva bijahu ranjeni, među njima i
unuk, ali od samog Kire ne biješe ni traga ni glasa. Zavjerenici pretražiše
kuću, ali nađoše samo uplakane žene i djecu. Počeše očajavati, ali Oiši
provjeri Kirin krevet, koji još uvijek bijaše topao, i znade da ovaj ne može da
bude daleko.
Kirina smrt
Ponovna pretraga otkri ulaz u tajno dvorište skriveno iza
velikih paravana; u dvorištu bijaše mala prostorija za smještaj uglja i drva za
potpalu. I tu bijahu sakrivena dva podanika koji ubrzo biše savladani i ubijeni.
Pretraga zgrade otkri još jednog čovjeka; on napade ovog koji ga je otkrio
bodežom, ali ga lako razoružaše.
On odbi da kaže ko je, ali su tragači osjećali da je to Kira te
se oglasiše zviždukom. Ronini se okupiše, i Oiši, sa lampom, vidje da je to definitivno
Kira, dokaz bijaše ožiljak od Asanovog napada.
Tada, Oiši pade na koljena, znog Kirinog visokog položaja, i
obraćajući mu se sa uvažavanjem, reče mu da su oni Asanovi podanici koji su
došli da ga osvete kao pravi samuraji, te da bi on, Kira, trebao da umre kao
pravi samuraj, tako što će da počini samoubistvo. Oiši mu se lično ponudio kao
sekundant, nudeći mu onaj isti bodež kojim se i Asano ubio.
Bez obzira na način na koji su mu se obratili, Kira je čučnuo
drhteći i ne puštajući ni glasa. Na kraju, vidjeći da je bespredmetno da ga i
pitaju, Oiši naredi roninima da ga polože na zemlju i odrube mu glavu bodežom.
Onda su pogasili sve lampe i sve vatre u kući (jer ne biješe razloga da se pali
kuća i time dovode u opasnost komšije) te krenuše, noseći Kirinu glavu. Jedan
od ronina, najmlađi, ode u Ako da saopšti da je osveta izvršena.
Epilog
I dok je svitao dan, ronini brzo odniješe glavu u hram
Sengaku-dži, izazivajući veliko komešanje na putu. Vijest se već bila proširila
i svi na putu ih pozdravljaše i nuđaše im pomoć.
Ronini na povratku u Sengakuji nakon napada na Kira
Po prispijeću, četrdeset i šest ronina opraše Kirinu glavu na
izvoru i položiše je zajedno sa kobnim bodežom na Asanov grob. Onda očitaše
molitve u hramu i dadoše svešteniku sav svoj preostali novac moleći ga da ih
pristojno pokopa i očita molitve. Onda su se predali i grupa bi razbijena na
četvoro i bi stvaljena pod straže četiri daimjua.
Dok se ovo dešavalo, dva prijatelja Kire dođoše po njegovu glavu
radi pokopa, hram još uvijek čuva „priznanicu“ za glavu koju su i ti prijatelji
i sveštenici potpisali.
Šogunat je bio u dilemi. Samuraji su ispoštovali bušido
(osvetivši gospodara) ali su i prekršili naredbu šogunata (koji je zabranjivao
osvetu). Uz sve to, Šogunat je primio i bezbroj peticija oduševljenih građana koji
su bili na strani ronina. Ipak, kao što je i bilo očekivano, smrtna kazna bi
izrečena i Šogun riješi dilemu tako što je naredio roninima da izvrše seppuku
umjesto da ih pobiju kao zločince.
Četrdeset i šest ronina je tako i postupilo 4. februara 1703.
godine (ovo je od tada izvor velikih dilema, jer je četrdeset i šest broj koji
se pojavljuje pred Šogunom, dok je u napadu učestvovalo 47). I oni takođe
bijahu sahranjeni u Sengaku-dži hramu po svom zahtjevu ispred gorba svojega
gospodara. Četrdeset i sedmi ronin se vratio sa svog zadatka ali mu bijaše
oprošteno od strane Šoguna, kažu zbog njegovih godina. On je poživio sedameset
i osam godina i bio je sahranjen pored svojih drugova.
Odjeća i oružje se i dan danas čuvaju u hramu zajedno sa bubnjem
i pištaljkom; svi oklopi su bili rađeno u kućnoj izradi, jer nisu htjeli da
navlače sumnju kupujući ih.
Grobovi su postali mjesto velikog poštovanja i ljudi su tu
dolazili da se mole. Jedan od tih koji su dolazili je bio i onaj koji je
maltretirao Oišija dok je ovaj ležao pijan na ulici. Obraćajući se njegovom
grobu, molio je za oproštaj zbog svojih djela i što je mislio da Oiši nije
pravi samuraj. Onda je počinio samoubistvo, i njegovo tijelo leži u gorbu pored
ronina.
Ponovno uspostavljanje Asano gospodarstva
Iako se ovaj čin
uglavnom posmatra kroz prizmu odanosti, postojao je i sekundarni cilj, a to je
ponovno uspostavljanje gazdinstva Asano i mjesta gdje će ostali kolege samuraji
naći posao. Stotine samuraja koji su služili Asana su bili bez posla i mnogi su
bili onemogućeni da nađu posao jer su služili obesčašćenu porodicu. Mnogi su
postali farmeri ili zanantlije ne bi li sastavili kraj s krajem. Čin 47 ronina
sprao je ljagu s njihovih imena i mnogi su našli posao ubrzo poslije izricanja
kazne roninima. Asano Daigaku Nagahiro, mlađi brat Takaminokamija, (koji je i
bio usvojen da bipostao nasljednik) je dobio dozvolu od Tokugava šogunata da
uspostavi svoje ime, iako mu je teritorija bila smanjena na desetinu prvobitne.
Grobovi 47 Ronina u Sengaku-ji hramu u Tokiju.
Izvor : Wikipedia
Prevod : Consigliere
Tekst preuzet sa :
Slike preuzete sa :
Нема коментара:
Постави коментар