.

.

.

MI VOLIMO IZAZOVE!

SA NAMA ĆETE POMERITI

SVOJE GRANICE I CILJEVE.

OSU!

.

.

adresa : Beograd, SC Vračar, Sjenička 1 kontakt telefon : 064 / 319 78 79

mail adresa :
karatecrvenizmaj@gmail.com termini treninga : ponedeljak, sreda, petak od 21,30

operativni trener kjokušinkaia

Velimir Velja Matijević

PRIJATELJ KLUBA TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, 11077 Beograd, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo



уторак, 09. јул 2013.

47 RONINA


   Priča o 47 ronina je tipična japanska priča, narodna legenda za koju mnogi kažu da najbolje opisuje samurajski kodeks – bušido. Iako većina smatra da je ono što su Oiši i njegovi ljudi učinili najbolje oslikava bušido, mnogi su skloni da kažu kako su oni svojim akcijama iznevjerili sam „put mača“.
   Priča govori o grupi samuraja koji su ostali bez gospodara (postali ronini) nakon što je njihov gospodar bio prisiljen da izvrši seppuku (hara-kiri) zboz uvrede visokog dvorjanina po imenu Kira. Oni su ga osvetili tako što su ubili Kiru nakon više od godinu dana planiranja i skrivanja. Nakon toga, i oni su bili prisiljeni da počine seppuku zbog počinjenog ubistva, ali oni su to znali i prije nego što su pristali da izvrše ubistvo. Kazivanje o časno ispunjenoj osveti za time dostojnim vođom.
   Pstavlja se pitanje naravno, oko te „protraćene“ godine. Jamamoto Cunetomo, autor Hagakure, postavio je čuveno pitanje: „Šta ako je, devet mjeseci nakon Asanove smrti, Kira umro od bolesti?“ Odgovor je jasan; ronini bi izgubili svaku šansu da osvete svojega gospodara. I iako se njihovo nedolično ponašanje, kao što su tvrdili, moglo podvesti pod glumu u namjeri da se dobije još malo vremena da se u potpunosti spremi napad na Kiru, ko bi im to povjerovao? Ostali bi upamćeni kao pijanice i kukavice bacajući vješitu ljagu na ime svoga klana. Pravi ronini bi, kako piše Jamamoto, odmah napali Kiru i probali osvetiti gospodara, (i vjerovatno izgubili) ali ne, Oiši je suviše bio opsjednut uspjehom. Njegov plan je i bio osmišljen tako da se u potpunosti postigne uspjeh, ubistvo Kire, što pravom samuraju i ne bi trebao da bude cilj – cilj pravog samuraja je da pokaže odanost i hrabrost te odlučnost u napdau na Kirin klan, obezbježujući time svome gospodaru vječitu slavu. I da nisu uspjeli da ubiju Kiru, i da su svi istrijebljeni, to ne bi toliko bilo bitno, jer pobjeda i poraz ne igraju ulogu u bušidu. Čekajući tu godinu, izložili su se opasnosti da zauvjek ukaljaju ime svoga klana, što je najveći grijeh koji samuraj može da počini. Zato Jamamoto i još neki tvrde da ova priča jeste dobra priča o osveti, ali da nema nikakvo značenje kao priča o bušidu. 

Originalni događaji

   Napomena: ova priča je bila predstavljena u brojnim predstavama, ali što zbog cenzure koja je vladala za vrijeme Šogunata, što zbog velikog broja verzija, još uvijek se ne zna najpreciznije tačan slijed događaja. Pogotovo što je velika većina prenesena iz najpopularnijeg djela koje je obradilo ovu temu – Čingusure – u kome su događaji veoma slobodno interpretirani. Ovo što slijedi je srž izvučena iz velikog broja istorijskih podataka i djela. 

Prethodni događaji

   Godine 1701. (po zapadnom kalendaru) dva daimjua (lokalna gospodara – mi bi rekli feudalca) Asano Takumi-no-Kami Naganori, mladi gospodar okruga Ako (na zapadu Honšua) i Kamei Sama, su dobili naređenje da pripreme prijem za pratnju Cara Higašijame u Edu.
   Instrukcije o ponašanju zahtijevanom na dvoru im je trebao uputiti Kira Kozuke-no-Suke Jošinaka, vrlo moćan činovnik u hijerarhiji tadašnjeg Tokugava Šogunata. On se veoma naljutio na njih, navodno zbog malih pokolona koje su njih dvojica namijenili njemu u znak zahvale za to što ih je podučio kako se ponaša pred carem, ili zbog toka što su odbili da mu ponude mito. Drugi izvori navode da je Kira sam po sebi bio čovjek vrlo neprijatan, ili korumpiran, što je uvrijedilo Asana, čistog i rigidnog konfučijanca. Bilo kako bilo, Kira se prema njima odnosio loše, viređajući i ometajući ih stalno.
   I dok je Asano to sve stoički podnosio, Kamei Sama se razbjesnio i spremio se da ubije Kiru da bi uzvratio na uvrede. Međutim, vispreni savjetnici Kamei Same su obrzo otklinili moguću propast po svog gospodara i svoj klan (jer da ga je ubio svi u klanu bi bili kažnjeni za to) i to tako što su podmitili Kiru - usljed toga Kira je počeo da se odnosi prema Kameiu vrlo ljubazno, što je ublažilo njegov bijes.
   Međutim, Kira je nastavio da maltretira Asana, vrijeđao ga je i ponižavao javno. Na kraju, Kira je nazvao Asana pogrdnim izrazima bez imalo poštovanja i Asano se više nije mogao suzdržati. Izgubio je živce, napao Kiru bodežom, ali samo prvi udarac mu je nanio povrede po licu, drugi je promašio. Stražari su ubrzo razdvojili njih dvojicu.
   Kirina rana uopšte nije bila opasna, ali napad na činovnika šogunata unutar zidina dvorca Edo, rezidencije Šoguna, bijaše smrtna uvreda, jer bilo koji vid nasilja, čak i samo izvlačenje mača iz korica, bijaše potpuno zabranjeno. Neki izvori kažu da je Asanov prestup bio taj što je oštetio zlatna klizna vrata kada je gađao Kiru svojim vakizašijem. Zbog toga, Asanu bijaše naređeno da izvrši seppuku istoga dana, da njegova imovina i zemlja bude konfiskovana odmah poslije smrti, porodica rasijana a njegovi sljedbenici postanu ronini.
   Ova vijest bijaše prenešena Oiši Kuranosuke Jošiju, Asanovom glavnom savjetniku, koji preuze komandu i preseli Asanovu porodicu, te preda zamak predstavnicima vlasti.

Plan osvete ronina

   Od Asanovih trista ljudi, četrdeset i sedam (neki kažu i više od pedeset) – a pogotovo njihov predvodnik Oiši – odbiše samu pomisao da njihov gospodar umre neosvećen, iako osveta bijaše zabranjena. Skupivši se, položiše tajnu zakletvu da će osvetiti gospodara tako što će ubiti Kiru, iako su znali da će za to biti žestoko kažnjeni.
   Ipak, Kira bijaše odlično čuvan jer je očekivao nešto slično. Zavjerenici su shvatili da ako žele da priđu Kiri moraju da nekako uklone straže oko Kire. Da bi oslabili sumnjičavost vlasti i samoga Kire, rasuli su se i postali trgovci ili monasi. Sam Oiši se nastani u Kjotu, i poče da obilazi kafane i javne kuće, kao da mu osveta nije ni na kraj pameti. Kira se i dalje pribojavao zamke, te posla špijune da prate Asanove sljedbenike.
   Jednoga dana, vraćajući se pijan iz lova, Oiši pade na ulici i zaspa dok mu se prolaznici smijahu. Pripadnik klana Satsuma, prolazeći, razbjesni se videći kako se ponaša jedan samuraj, što zbog kukavičluka da se ne osveti gospodar, što zbog njegovog ponašanja. Grdio ga je i vrijeđao, čak ga je i šutnuo u lice (iako se i samo dodirivanje lica samuraja smatralo uvredom) i na kraju pljunuo.
   Nedugo zatim, i sama Oišijeva žena mu se požali kako je malo pretjerao sa tom ulogom. On se odmah razvede s njom, otposlavši je sa dvoje mlađe djece. Najstarije, cin Čikara, ostade s ocem, koji dovede konkubinu.
   Kirini agenti su sve ovo prijavili Kiri, koji postade uvjeren da je siguran od Asanovih ljudi, koji mora da su loši samuraji, bez hrabrosti da osvete svog gospodara, te da su potpuno bezopasni; stoga on otpusti straže.
   Ostatak vjernih sljedbenika se potom okupi u Edu (današnji Tokio), i kao radnici i trgovci nađoše način da pristupe Kirinom domu, upoznavajući se tako sa kućom. Jedan od sljedbenika ode tako daleko da oženi kćerku graditelja kuće ne bi li doša do planova. O svemu ovome bi obavješten Oiši. Ostali skupiše oružje i preveoše ga tajno u Edo.

Napad 

   Godine 1702. kad se Oiši uvjerio da je Kira bez obezbjeđenja, i kad je sve drugo bilo spremno, cijela družina skupi se, izbjegavajući špijune, na tajnom mjestu u Edu, ponavljajući svoju zakletvu.
   Rano ujutro 14. decembra, dok je vio vjetar i padao gust snijeg, Oiši i ronini napadoše kuću Kire Jošinake u Edu. Prema brižljivo pripremljenom planu, podijeliše se u dvije grupe naoružani mačevima i lukovima. Prva grupa, predvođena Oišijem, trebala je da napadne glavni ulaz; druga, prevođena sinom Čikarom da napadne sa zadnje strane. Bubanj je trebao da označi početak zajedničkog napda, a zvižduk da je Kira mrtav.


Ronini napadaju glavna vrata Kirinog letnjikovca


   Čim ubiju Kiru, planirali su da mu odsijeku glavu i da je prilože na gospodarev grob. Onda bu se predali i sačekali predviđenu smrtnu presudu. Sve ovo bijaše potvrđeno na posljednjoj večeri, gdje je Oiši zatražio oprez i d ratnici poštede žene, djecu i bespomoćne.
   Oišijeva četvorica ljudi su savladali ogradu i ušli u stražarnicu, zarobivši i vezavši stažare. Potom je otposlao glasnike u sve okolne kuđe obavještavajući ih da oni nisu pljačkaši, već sljedbenici koji bi da osvete smrt svog gospodara, te da neće povrijediti nikoga drugog. Kirine komšije, koje su ga mrzile, ne učiniše ništa.
   Nakon što je postavio strijelce na vrhove zgrada da bi spriječio ikoga da ode po pomoć, Oiši je bubnjem dao znak da napad počne. Deset Kirinih sljedbenika odbilo je napad s prednje strane, ali se grupa predvođena Oiši Čikarom probila do zadnjeg dijela kuće.
   Kira se u strahu sakrio u orman na verandi zajedno sa ženom i sluškinjama. Ostatak podanika, koji su spavali u barakama, pokušao je da uđe u kuću da spase Kiru. Nakon što su savladali branioce kuće, očeva i sinova grupa su se spojile i borile sa podanicima koji su ušli. Oni, shvatajući da gube, pokušaše da pošalju po pomoć, ali glasnici bijehu smaknuti od strane strijelaca zbog toga i postavljenih.
   Na kraju, poslije žestoke bitke, i posljednji Kirini podanici bijahu savladani. Šesnaest poginu a dvadeset i dva bijahu ranjeni, među njima i unuk, ali od samog Kire ne biješe ni traga ni glasa. Zavjerenici pretražiše kuću, ali nađoše samo uplakane žene i djecu. Počeše očajavati, ali Oiši provjeri Kirin krevet, koji još uvijek bijaše topao, i znade da ovaj ne može da bude daleko.

Kirina smrt 

   Ponovna pretraga otkri ulaz u tajno dvorište skriveno iza velikih paravana; u dvorištu bijaše mala prostorija za smještaj uglja i drva za potpalu. I tu bijahu sakrivena dva podanika koji ubrzo biše savladani i ubijeni. Pretraga zgrade otkri još jednog čovjeka; on napade ovog koji ga je otkrio bodežom, ali ga lako razoružaše.
   On odbi da kaže ko je, ali su tragači osjećali da je to Kira te se oglasiše zviždukom. Ronini se okupiše, i Oiši, sa lampom, vidje da je to definitivno Kira, dokaz bijaše ožiljak od Asanovog napada.
   Tada, Oiši pade na koljena, znog Kirinog visokog položaja, i obraćajući mu se sa uvažavanjem, reče mu da su oni Asanovi podanici koji su došli da ga osvete kao pravi samuraji, te da bi on, Kira, trebao da umre kao pravi samuraj, tako što će da počini samoubistvo. Oiši mu se lično ponudio kao sekundant, nudeći mu onaj isti bodež kojim se i Asano ubio.
   Bez obzira na način na koji su mu se obratili, Kira je čučnuo drhteći i ne puštajući ni glasa. Na kraju, vidjeći da je bespredmetno da ga i pitaju, Oiši naredi roninima da ga polože na zemlju i odrube mu glavu bodežom. Onda su pogasili sve lampe i sve vatre u kući (jer ne biješe razloga da se pali kuća i time dovode u opasnost komšije) te krenuše, noseći Kirinu glavu. Jedan od ronina, najmlađi, ode u Ako da saopšti da je osveta izvršena. 

Epilog 

   I dok je svitao dan, ronini brzo odniješe glavu u hram Sengaku-dži, izazivajući veliko komešanje na putu. Vijest se već bila proširila i svi na putu ih pozdravljaše i nuđaše im pomoć.


Ronini na povratku u Sengakuji nakon napada na Kira


   Po prispijeću, četrdeset i šest ronina opraše Kirinu glavu na izvoru i položiše je zajedno sa kobnim bodežom na Asanov grob. Onda očitaše molitve u hramu i dadoše svešteniku sav svoj preostali novac moleći ga da ih pristojno pokopa i očita molitve. Onda su se predali i grupa bi razbijena na četvoro i bi stvaljena pod straže četiri daimjua.
   Dok se ovo dešavalo, dva prijatelja Kire dođoše po njegovu glavu radi pokopa, hram još uvijek čuva „priznanicu“ za glavu koju su i ti prijatelji i sveštenici potpisali.
   Šogunat je bio u dilemi. Samuraji su ispoštovali bušido (osvetivši gospodara) ali su i prekršili naredbu šogunata (koji je zabranjivao osvetu). Uz sve to, Šogunat je primio i bezbroj peticija oduševljenih građana koji su bili na strani ronina. Ipak, kao što je i bilo očekivano, smrtna kazna bi izrečena i Šogun riješi dilemu tako što je naredio roninima da izvrše seppuku umjesto da ih pobiju kao zločince.
   Četrdeset i šest ronina je tako i postupilo 4. februara 1703. godine (ovo je od tada izvor velikih dilema, jer je četrdeset i šest broj koji se pojavljuje pred Šogunom, dok je u napadu učestvovalo 47). I oni takođe bijahu sahranjeni u Sengaku-dži hramu po svom zahtjevu ispred gorba svojega gospodara. Četrdeset i sedmi ronin se vratio sa svog zadatka ali mu bijaše oprošteno od strane Šoguna, kažu zbog njegovih godina. On je poživio sedameset i osam godina i bio je sahranjen pored svojih drugova.
   Odjeća i oružje se i dan danas čuvaju u hramu zajedno sa bubnjem i pištaljkom; svi oklopi su bili rađeno u kućnoj izradi, jer nisu htjeli da navlače sumnju kupujući ih.
   Grobovi su postali mjesto velikog poštovanja i ljudi su tu dolazili da se mole. Jedan od tih koji su dolazili je bio i onaj koji je maltretirao Oišija dok je ovaj ležao pijan na ulici. Obraćajući se njegovom grobu, molio je za oproštaj zbog svojih djela i što je mislio da Oiši nije pravi samuraj. Onda je počinio samoubistvo, i njegovo tijelo leži u gorbu pored ronina. 

Ponovno uspostavljanje Asano gospodarstva 

   Iako se ovaj čin uglavnom posmatra kroz prizmu odanosti, postojao je i sekundarni cilj, a to je ponovno uspostavljanje gazdinstva Asano i mjesta gdje će ostali kolege samuraji naći posao. Stotine samuraja koji su služili Asana su bili bez posla i mnogi su bili onemogućeni da nađu posao jer su služili obesčašćenu porodicu. Mnogi su postali farmeri ili zanantlije ne bi li sastavili kraj s krajem. Čin 47 ronina sprao je ljagu s njihovih imena i mnogi su našli posao ubrzo poslije izricanja kazne roninima. Asano Daigaku Nagahiro, mlađi brat Takaminokamija, (koji je i bio usvojen da bipostao nasljednik) je dobio dozvolu od Tokugava šogunata da uspostavi svoje ime, iako mu je teritorija bila smanjena na desetinu prvobitne.


Grobovi 47 Ronina u Sengaku-ji hramu u Tokiju.



Izvor : Wikipedia

Prevod : Consigliere




Tekst preuzet sa :


Slike preuzete sa :




Нема коментара:

Постави коментар