PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


понедељак, 29. фебруар 2016.

HIRONORI (JIRO) OTSUKA



NASLEDNIK WADO-RYU-a

   Prisustvujemo sledećem prizoru: dva čoveka stoje jedan naspram drugog gotovo potpuno nepokretni. Čelično sečivo katane baca hladan, jeziv odsjaj. Jorio Masaga steže čvrsto u ruci “tsugu” – dršku sablje. nasuprot njemu stoji Hironori Otsuka, nenaoružan. Stopala mu skriva crna “hakama”. Masuga pokušava sasvim neprimetno da smanji razdaljinu između sebe i protivnika i tada odjednom uz grleni vrisak, sevnu sečivo katane. Ali Otsuka se već izmakao i savršeno kontrolisano pogodio Masugu koji je zbog svog napada bio sasvim van ravnoteže. Bila je to perfektna demonstracija.

TRI NAJVAŽNIJA PRINCIPA
   “Upravo ste videli izvorni karate – objašnjava nam Otsuka uz široki osmeh. “Maai” – razdaljina među protivnicima varira u zavisnosti od njihove visine i od toga da li su naoružani sabljom ili kratkom palicom. Razmak je veoma bitan jer ako se nalazite dovoljno daleko, protivnik vas ne može dotaći. Nasuprot ovome postoji “mao nusumu”: ova tehnika se sastoji u neprimetnom primicanju da bi se dostigla povoljna razdaljina za napad, a da protivnik toga nije svestan. Postoji i “san-i-itai” tj. primena tri glavna principa. Ti principi su: “ten-i” promena pozicije; “ten-tai” pomak celog tela; i “ten-gi” tehnički efekat. Ova tri faktora određuju efikasnost jednog borca.”

VAŽNOST ESKIVIRANJA
U Wado-ryu veštini postoje tri tipa eskiviranja: Nagasu (upijanje kao voda), Inasu (propuštanje) i Noru (uvijanje). Eskivažu uvek prati atemi udarac pesnicom ili stopalom u vitalne tačke i najčešće se završava padom protivnika. Upravo u tome se ogleda uticaj džiu-džice: “Wado-ryu nije sport. Prevashodni cilj se sastoji u tome da se protivnik onesposobi za dalju borbu. Upravo zato naši napadi uvek ciljaju vitalne tačke” objašnjava majstor Otsuka.
Osnivač ove škole Hironori Otsuka (otac) je kao i mnogi drugi majstori bio renomiran lekar. U njegovom stilu nalazimo prirodno i harmonično uvežbavanje gde telo nikada nije zapostavljeno. “Treba uvek misliti na fizičke i mentalne mogučnosti vežbača, nastava se mora prilagoditi svakoj osobi” – nastavlja sin velikog učitelja.
   Zbog svoje gipkosti i pokretljivosti Wado-ryu možda više nego ma koji drugi stil odgovara duhu modernih takmičenja. On je doživeo ogroman uspeh, a pogotovo na univerzitetima. I danas 1/4 japanskih karatista praktikuje metod majstora Otsuke. Wado-ryu Karate Do Renmei okuplja oko 150 zemalja što je dokaz svetskog značaja ove škole.

Hironori Otsuka - mlađi

   Čovek koji se ovako izražava zna sigurno o čemu govori jer to je pedesetčetvorogodišnji Jiro Otsuka, sin Hironore Otsuke – osnivača Wado-ryu-a. Posle smrti svog oca, januara 1982. g. Jiro je promenio svoje ime u Hironori i nasledio svog oca na čelu Wado škole. “Put” mira nastavlja da živi u još jednoj generaciji.
   Jiro otsuka se rodio 18. februara 1834. g. u Tokiju i od najranijeg detinjstva je živeo u duhu budoa. Još kao školarac za vreme drugog svetskog rata je počeo da vežba Kendo. 1945. g. američke okupacione trupe su zabranile japanske borilačke veštine. Tek 1951. g. u gimnaziji, Jiro započinje sa džudoom. Kada je napunio 16 godina njegov otac, veliki majstor Hironori Otsuka, odlučuje da ga nauči karateu. U isto vreme ga podučava i džiu-džicu i kempo. Zatim tokom tri godine Jiro vežba Aikido da bi kompletirao svoju budoku obuku. Ali, karate je ipak njegova omiljena borilačka veština. Bio je ponos svoga oca pa ga je ovaj uzeo za svoga pomočnika. Od tada Jiro više nikada neće napustiti osnivača Wado-ryu-a.
   Narednih godina on će sa svojim ocem obići SAD i Evropu. Biće mu partner na svim demonstracijama, ali će se takođe brinuti i o onim praktičnim problemima (avioni, hoteli...). Sa godinama će stari majstor prenositi na sina sve finese svoje umetnosti da bi ga ovaj jednoga dana mogao dostojno naslediti. Zaista, posle smrti Hironori Otsuke snažna federacija Wado-Ryu Karate Do Remnei će sasvim normalno postaviti Jira na čelo škole i tako osigurati kontinuitet i jedinstvo stila.



Deo teksta objavljenog u časopisu:
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
oktobar 1988., br. 17, strana 26-27

Slika preuzeta sa adrese:



YUCHOKU HIGA



*Neki podaci iz ovoga teksta se ne podudaraju sa podacima iz teksta:


   Prvo smo se sastali sa majstorom Yuchoku Higom. Primio nas je u svojoj vežbaonici gde je za ovu priliku bio specijalno postavljen sto. Po tradiciji smo razmenili poklone kao znak uvažavanja i poštovanja.
   Yuchoku Higa je rođen 8. februara 1910. g. u Naha-i. Potekao je iz relativno dobrostojeće porodice, pa je imao sretno detinjstvo. Ali u adolescenciji počinju da se javljaju problemi. Yuchoku je bio nežnog zdravlja pa je u školi često bio predmet poruga njegovih drugova. Kada je napunio 16 g. otac je odlučio da ga odvede kod slavnog majstora Shuritea – Jira Shirome. Međutim, ovaj nije hteo da ga primi jer je bio suviše slab. Primio ga je tek nakon tri odbijanja i upornog navaljivanja Yuchokuovog oca. Nedelju dana je mali Yuchoku prao pod u vežbaonici i japanske cipele sa drvenim đonom – geta. Pošto je hrabro izdržao ovu probu, Jiro Shirome počinje polako da ga uči svojoj veštini. Postojao je ipak još jedan, poslednji uslov: da mali Yuchoku ne sme nikada javno govoriti o karateu niti se hvaliti da se sam bavi njime. Naravno mladić je obečao da će respektovati tu želju.
   Karate koji se tada praktikovao na Okinavi se veoma razlikovao od ovog današnjeg. Na časovima su se uglavnom  radile kate. Nije bilo puno učenika, i oni su trenirali goli do pojasa na podlozi od utabane zemlje. “Početnici” su neumorno ponavljali 5 pinana. Učitelj je govorio: “Ne smeš se pitati čemu služi kata. Tvoje je da vežbaš i to je sve. Kasnije ćeš razumeti. Tvoje je da vežbaš i to je sve. Kasnije ćeš razumeti. Učiš telom, a ne glavom!” Insistiralo se na radu mišića, kao i na očvršćavanju šaka i stopala. Yuchoku je po nekoliko puta dnevno radio na makiwari. Čim bi imao neki slobodan trenutak on je vežbao karate. Njegova zagriženost je bila tolika da je i u toaletu postavio vreću sa peskom. Neprestano je gnječio u ruci jedan mali cilindar od pletene trske da bi ojačao prste.
   Tek posle 5 godina mu je majstor dozvolio da počne sa jyukumite. Pet godina posvećenih samo pukom ponavljanju kata! Danas se teško može zamisliti ovakva vrsta uvežbavanja čiji je jedini cilj da proveri ozbiljnost vežbača. Sensei Higa je zadržao bolne uspomene sa tih kumite seansi: profesor ga je napadao sa otvorenom rukom a on nije smeo uzvratiti udarac. Morao se zadovoljiti eskiviranjem ili blokiranjem “tako da sam uvek bio prekriven modricama! – priseća se on, smešeći se.

IZAZOVI
   1933. g. kada je umro Jiro Shiroma, Higa je imao 23. g. Godinu dan će sam vežbati a onda će upoznati majstora Goju-ryu Jinnan Shinsato-a. Takođe je postao učenik Seiei-a Miyahire – koji je podučavao Shurite. Tada su bili veoma česti dueli između škola. Oni su se odigravali u tajnost, bez publike. Iako to nisu bile borbe na smrt, često je dolazilo do ozbiljnijih povreda (slomljene ruke, noge, rebra...). Iz krhkog dečkića, Yuchoku se razvio u pravog atletu. Osim toga stanovao je u “vrućem” delu Nahe gde je stalno bilo puno tuča. Bilo je puno loših momak koji su voleli da izazivaju karatiste i porede se sa njima. Za nekoliko godina, Yuchoku Higa je bio slavan u celom kraju. I drugi karatisti su želeli da se mere sa njim pa su se tajne borbe množile. Danas je sensei Higa veoma  dostojanstven starac, ali ipak sa osmehom evocira uspomene iz tog perioda njegovog života. “Pa, bio sam mlad i vatren, zar ne... Imao sam mnogo izazivača, slomljen nos i jedno rebro i sve vrste povreda. Posebno se sečam jednog čoveka, nekog Aharena. Bio se zakleo da će me pobediti. Sastajali smo se 4 puta i svaki put sam ja bio pobednik! Imao sam u to vreme jedan specijalan udarac koji mi je pomogao da dobijem sve borbe. Ali, neću vam ga odati! To je moja tajna karta!”
   U svojoj 29-oj godini, Yuchoku Higa počinje da obučava Shurite veštinu. Tri godine kasnije izbija II. sv. rat. napadom Japanaca na Perl Harbur 1942. g. Higa je mobilisan, ali se nakon godinu dana vraća na Okinavu.

KOBAYASHI-RYU
    1943. Yuchoku Higa upoznaje Choshin Chibanu, jednog od največih savremenih karatista. Rođen 1885. g. Chibana je počeo da uči borilačke veštine kod Anoha Itosu-e, velikog majstora Shurite stila. Chibana će biti njegov učenik 15 godina, do 1915. g. kada je Itosu umro. 1920. godine Chosin Chibana stvara sopstveni stil i otvara vežbaonicu Kobayashi- ryu-a u Shuri. Uživao je ogroman ugled i mnogi japanski karatisti su dolazili na Okinavu specijalno da uče od Chibane. Chibana je bio prvi predsednik Okinawa Karatedo Renmei osnovane 1956.g. kao i Okinawa Shorin-ryu Karate Kyokai, osnovane 1961. g. 1957. g. je primio najveću počast – naziv Hanšija. Život Choshin Chibane se ugasio 1969. g. u 84.oj godini. Njegovi glavni sledbenici su Yuchoku Higa, Shuguro Nakazato i Katsuya Miyahira.
   Danas je Kobayashi-ryu jedna od tri glavne grane Shorin-ryu-a. Sensei Higa je nastavio da obučava kate koje je naučio od majstora Chibane: 5 pinana, 3 nihanchia, 2 passaia, 2 koshokuna, chinte, jiion, unsu, seisan, sochin, gojushiho i chinte. “Nastojim da održim tradiciju. U Japanu je na žalost karate postao sport” – objašnjava majstor Higa. “U početku je postojao budžicu koji je prerastao u budo. Cilj vežbanja je stvaranje kompletne ličnosti, a za to je potrebno vežbati i srce i razum. Međutim, uvođenjem karatea na univerzitete, to je zanemareno. Sada se misli samo na takmičenja. I tehnički je borilačka veština izmenjena. U Okinavi se sve do 3-eg dana mnogo insistira na radu mišića da bi telo moglo da prima udarce. Takođe se insistira na očvršćavanju podlaktice koju mi nazivamo kote kitai. Od pre tri godine mi ovde imamo takmičenja prema japanskim pravilima, ali ona ograničavaju praktikante. Svi udarci moraju biti kontrolisani, a opasne tehnike su zabranjene!”
   Postoji još jedna razlika između karatea Okinave i njegovih izvezenih verzija: na ostrvu, večina instruktora ima i drugo znimanje. Tako je sensei Higa bio policijski oficir. Dakle, nema finansijskih problema. Ovde učitelj bira učenika, a ne obratno. Svaki proffesor ima oko 10-ak učenika. Najstariji vežbaju više od 30 godina. Odnosi između učenika i profesora su kao odnosi otac – sin. Kod profesora se ceni njihovo iskustvo i u njih se ima neograničeno poverenje. Karate je kao ključala voda. Ukoliko isključite vatru, voda će se ohladiti. Ne možete predavati karate ukoliko se i sami ne bavite njime. Vidite, ja imam 74, g i svako jutro sam vežbam po sat vremena od 5,30 do 6,30. Obično uradim po 5 odlaska-povratka. Ponekad, kada me posmatra moja žena, uradim i 7. Njeno prisustvo mi mnogo pomaže. Ali pažnja: ukoliko se bavite samo karateom, srce će vam ogrubeti i postaće te surovi. Pravi karatista mora biti čovek sa srcem i dušom. Sensei Miyahira, jedan od mojih učitelja je bio pesnik: obuku je držao u stihovima! Sensei Chibana je bio muzičar. Svirao je na sansinu – jednoj vrsti gitare sa 3 žice. Ja uzgajam patuljasto drveće i ptice. Takođe imam puno prijatelja, većinom karatista. Prijateljstvo i odnosi sa mojim učenicima igraju važnu ulogu u mom životu. Kada sam bio mlad mislio sam da je napad najbolja odbrana, a zatim sam shvatio šta znači imati snažno srce.”


Tekst potpisan inicijalima B.Š. preuzet iz časopisa:
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
oktobar 1988., br. 17, strana 17

Slika peuzeta sa adrese:




четвртак, 25. фебруар 2016.

GICHIN FUNAKOSHI - NIJU KUN



Gichin Funakoshi je tradicionalnu borilačku veštinu sa Japanskog ostrva Okinava prilagodio savremenim okolnostima i tako stvorio karate stil koji je kasnije po njegovom nadimku nazvan Shotokan karate. Sebi je za životni cilj odredio da što više Japanaca upozna umetnost “prazne ruke”. Za njega je duhovni aspekt karatea bio ispred tehnike i brutalne snage. Smatrao je da karate praktikanti ne bi trebali da se fokusiraju samo na udarce i blokove već da bi trebali pažnju da usmere i na duhovni aspekt vežbanja. Dvadeset pravila šotokana (Shotokan niju kun) osmislio je sa namerom da ih se oni koji treniraju karate ne pridržavaju samo u sali već i u svakodnevnom životu kao i da ih prenose drugima. Prvi put su Pravila javno objavljena u knjizi koja je izdata 1938. god. zajedno sa komentarima koje je sačinio Genwa Nakasone, uz odobrenje samog majstora Funakoshia.
Sva pravila na Japanskom jeziku  počinju sa Hitotsu. Hitotsu u prevodu znači “jedan” ili “prvi”. Uloga te reči je da skrene pažnju na to da je značenje svake rečenice iste važnosti sa ostalim rečenicama.


Dvadeset pravila

Karate-do počinje i zavrašava sa naklonom.
Karate ne započinje napadom.
Karate je uvek na strani pravde.
Prvo upoznaj sebe, posle upoznaj druge.
Duh pre tehnike.
Uvek budi spreman da oslobodiš svoj um.
Neuspeh dolazi iz nemara.
Karate trening nije samo u dojou.
Karate-do je učenje za ceo život.
Posvetite karateu svakodnevnicu. Naći ćete nejegovu lepotu. Susretni probleme sa karate duhom,
Karate je kao topla voda; ako je ne dogrevate , ohladi se.
Nemojte razmišljati kako da pobedite. Umesto toga razmišljajte kako da ne izgubite.
Postavi se ka protivniku, spram njegovih slabih i jakih strana.
Bitka se dobija ili gubi zavisno kako se postavljamo spram zaštićenih i nezaštićenih tačaka, kreći se zavisno
Razmišljaj o rukama i stopalima kao o oštrim mačevima.
Kada pređete kućni prag, srećete milion protivnika. razmislite o ponašanju koje im daje povoda ili ih obeshrabruje.
Nizak stav je za početnike, Prirodni stav je za napredne.
Nastojanje da se usavršiš katu je jedna stvar, prava borba je druga stvar.
Ne zaboravite na laku i tešku primenu snage, relaksiranost i kontrakciju tela, brzinu i sporost u primeni tehnike.
Budite stalno marljivi i nađite način, da svaki dan živite po pravilima puta koji sledite.


Niju kun

1. Hitotsu, karate-do wa rei ni hajimari rei ni owaru koto o wasaru na
2. Hitotsu, karate ni sente nashi
3. Hitotsu, karate wa, gi no tasuke
4. Hitotsu, mazu onore o shire, shikashite ta o shire
5. Hitotsu, gijitsu yori shinjitsu
6. Hitotsu, kokoro wa hanatan koto o yosu
7. Hitotsu, wazawai wa ketai ni seizu
8. Hitotsu, dojo nomino karate to omou na
9. Hitotsu, karate-do no shugyo wa isssho de aru
10. Hitotsu, ara yuru mono o karateka seyo; sokoni myomi ari
11. Hitotsu, karate Wa Yu No Gotoku Taezu Netsu O Atae Zareba Motono Mizuni Kaeru
12. Hitotsu, katsu kangae wa motsuna; makenu kangae wa hitsuyo
13. Hitotsu, tekki ni yotte tenka seyo
14. Hitotsu, tattakai wa kyo-jitsu no soju ikan ni ari
15. Hitotsu, hi to no te-ashi wa ken to omoe
16. Hitotsu, danshi mon o izureba hyakuman no teki ari
17. Hitotsu, kamae wa shoshinsha ni atowa shizentai
18. Hitotsu, kata wa tadashiku, jisen wa betsumono
19. Hitotsu, chikara no kyojaku tai no shinshuku waza no kankyu
20. Hitotsu, tsune ni shinen ku fu seyo


松濤館二十訓

一、空手道は礼に始まり礼に終る事を忘るな
一、空手に先手なし
一、空手は義の補け
一、先づ自己を知れ而して他を知れ
一、技術より心術
一、心は放たん事を要す
一、禍は懈怠に生ず
一、道場のみの空手と思ふな
一、空手の修業は一生である
一、凡ゆるものを空手化せよ其処に妙味あり
一、空手は湯の如し絶えず熱度を与えざれば元の水に還る
一、勝つ考は持つな負けぬ考は必要
一、敵に因って轉化せよ
一、戦は虚実の操縦如何に在り
一、人の手足を剣と思へ
一、男子門を出づれば百万の敵あり
一、構は初心者に後は自然体
一、形は正しく実戦は別物
一、力の強弱体の伸縮技の緩急を忘るな
一、常に思念工夫せよ


The Twenty Precepts

1. Karate-do begins and ends with bowing.
2. There is no first strike in karate.
3. Karate stands on the side of justice.
4. First know yourself, then know others.
5. Mentality over technique.
6. The heart must be set free.
7. Calamity springs from carelessness.
8. Karate goes beyond the dojo.
9. Karate is a lifelong pursuit.
10. Apply the way of karate to all things. Therein lies its beauty.
11. Karate is like boiling water; without heat, it returns to its tepid state.
12. Do not think of winning. Think, rather, of not losing.
13. Make adjustments according to your opponent.
14. The outcome of a battle depends on how one handles emptiness and fullness (weakness and strength).
15. Think of hands and feet as swords.
16. When you step beyond your own gate, you face a million enemies.
17. Formal stances are for beginners; later, one stands naturally.
18. Perform prescribed sets of techniques exactly; actual combat is another matter.
19. Do not forget the employment of withdrawal of power, the extension or contraction of the body, the swift or leisurely application of technique.
20. Be constantly mindful, diligent, and resourceful, in your pursuit of the Way.


Literatura:





недеља, 21. фебруар 2016.

HIROKAZU KANAZAWA


VELIKI UČITELJ



   Baš kao što mu i ime kaže (“uspavane rečne vode na mestu gde zalaze za okuku”)Hirokazu Kanazava je miroljubivi čovek. Čak ni u akciji, njegove oči nikada ne odaju uzbuđenje borbe: one otkrivaju jedino surovu, ali mirnu rešenost čoveka, koji je siguran u svoju superiornost. On smatra da je najveća pobeda ona kada čovek zna da izbegne borbu. Kaže: “Čovek je snažan kada u istoj borbi pobedi jednog ili više fizički jačih protivnika. Ali, još je snažniji onaj čovek koji može da pobedi bez borbe”. Taj paradoks je bio jednako drag i majstoru Funakoši Gičinu, koji je govorio: “karate je stvoren da se njime ne služi”. Kanazava naglašava trud koji se mora uložiti u izgradnju psihe, isto kao i tela, da bi se dostigao superiorniji duh. Naime, mladost kratko traje a sa njom odlaze i fizički kvaliteti koji su činili velikog borca. Ali, šta ostaje?
   Najčešće ništa... Možda samo tehnička osnova koja, sa godinama, ničemu ne služi. Ali, karate nije i ne može biti “samo” to. Karate je umetnost življenja. To je nešto što vodi i prati život jednog čoveka od njegove najranije mladosti do smrti. Spoljašnjost nas ne sme zavarati. Izgled borbe je jeste važan i ne sme se zapostaviti, ali on je samo deo celine.
   Hirokazu Kanazava o tome govori isto tako lako kao što je to ćinio pre više od dvadeset godina jedan veliki borac. To je bio Nakajama, koji je 1957. godine, posle smrti Funakošija, odlučio da prvi put u istoriji karatea organizuje šampionat Japana. Među favoritima se nalazio jedan mladić – Hirokazu, treći dan, dobar borac i tehničar. U to vreme se sumljalo u karate koji se danas naziva “tradicionalnim”. Mislilo se da će tu biti na desetine mrtvih, pravi pokolj. Tom uverenju je doprinelo i rivalstvo između “škola”. Zato se, uprkos “striktnim” pravilima, kod majstora Nakajame  oštro vežbalo. Međutim dva dana pred početak šampionata, Hirokazu Kanazava dolazi sav utučen, sa slomljenom desnom rukom. Učitelj mu kaže: “Ne smeš nikako da se boriš. Suviše je opasno. Možeš se upropastiti više psihički nego fizički. Ostavi svoj kimono kod kuće i dođi da bodriš drugove. Boričeš se sledeće godine”.
   Pomirivši se sa sudbinom, Hirokazu odlazi kući. U njegovom malom stanu u Tokiju čeka ga majka, koja je vozom došla sa severa Japana, iz Ivate, da bi prisustvovala šampionatu. Kada je saznala da se on neće boriti, ljutito je uzviknula: “Ali zašto? Zar se u karateu bori samo rukama?” – “Ne, i nogama takođe”, odgovorio je on stidljivo. – “Pa vidiš, možeš da se boriš”, uskliknu ona zadovoljno. Na dan šamlionata, Hirokazu se, na opšte zaprepašćenje, pojavljuje u kimonu. Njegova majka sedi u prvom redu i ne sumlja ni najmanje u uspeh svog sina. Čak se i ne brine. A i zašto bi, kada on zaista ima dve noge? Zahvaljujući tome, njen se sin, bez mnogo truda, našao na najvišem stepeniku na podijumu. Taj je uspeh ponovio i sledeće godine. Ali, pošto je tada imao i dve ruke, postao je ne samo pobednik u borbi već i u tehnici (umeću) sa katom Sochin (“velika tišina”). 1959. godine on se ponovo pojavljuje na prvenstvu Japana, ali biva “tek” drugi u borbi i u tehnici. Za Hirokazu Kanazavu to je znak da je lošiji nego pre, ali i da se stvari neće poboljšati. Dakle, on mora da vežba, da meditira... i da nađe praktično rešenje koje će mu omogućiti da se uzdugne u dijalektici modernog karatea. Jedino mu razmišljanje može omogučiti da još uznapreduje.
   Čudno, ali to će mu omogućiti tek Tai či, sasvim suprotan od njegove koncepcije karatea. Naime, istina je da često u dijametralno suprotnim stvarima pronalazimo sami sebe. Po Tai čiu se nikada ne mora koristiti snaga, čak ni brzina. On upravo akcentira sporost. A snaga i brzina su osnovne stvari u karateu. Tai či takođe ne priznaje preciznost ili skoncentrisanost na određenu tačku. Treba sve ujediniti i praviti neprekidne pokrete koji se nikada ne zaustavljaju. Karate, naprotiv, oslobađa svu energiju na pažljivo izabrane vitalne tačke u jednom trenutku. Dakle, na izgled, ove dve veštine su sasvim suprotne... Ali, spaja ih njihova filozofija. Tako vežbajući godinama Tai či, on je dostigao najviši stepen u toj disciplini: okudan, a i u jogi. Hirokazu ta stečena saznanja primenjuje i u karateu, Na pitanje da li je karate koji on praktikuje još uvek čist shotokan, sa smeškom je odgovorio da čist shotokan ne postoji.
   J.K.A. (Japanska karate Asocijacija) primenjuje shotokan ali to je “njegov” (Kanazavin) shotokan. Takođe i Ošima, Širai i Kaze primenjuju “njegov” shotokan. Svako od njih ima različito lice i različit mozak... Normalno, je da svako ima svoje poimanje stvari. Svaki stil teži svojoj samostalnosti. Ali, ipak, to je shotokan.
   - Što se mene tiče, ja sam izašao iz J.K.A. gde sam bio glavni međunarodni instruktor, zbog neslaganja u filozofskim shvatanjima a ne zbog stila. Više se nisam moga složiti sa krajnje hijerarhijskom, skoro vojničkom politikom, koja u njoj vlada. Šef J.K.A. ostaje šef čak i ako loše radi. Starost zamenjuje kvalitet. Vlast je u rukama staraca, koji o svemu odlučuju. Ja sam za demokratsku koncepciju stvari. Zato sam i otišao.
   - Da li postoji nešto sa čime se naročito ne slažete?
   - Da, karate koji sprovodi J.K.A. je postao suviše grub i striktno je okrenut takmičenjima, Uvežbava se samo ono što se pokazalo efikasnim a ostalo se briše. Takav karate je postao elitizovan, jer ga mogu primenjivati samo razvijeni mladi ljudi. To je u suprotnosti sa mojom osnovnom idejom, koja je: karate za sve i za ceo život. Zbog toga sam takođe otišao. Slažem se da su takmičenja i šampionati potrebni. Oni su odlični za izvlačenje mentalnih pouka iz teških situacija. Ali, karate ne sme biti samo sport. To je borbena disciplina koja podučava i jača razum. Ona treba da omogući telu da se razgali, pomoću pokreta koji nemaju ništa sa čistom borbom. Treba omogučiti svima, od dece do staraca, da se njime bave. Dete će pre svega naučiti da pravilno diše – što 90% ljudi ne zna. Ono će postizati bolje rezultate u školi jer će naučiti da se skoncentriše i bolje kontroliše svoju energiju. Karate će odraslom čoveku omogučiti da sam sebe bolje upozna, da se oslobodi nervne napetosti, koja je verni pratilac u gradovima, i da bude rfikasniji u radu i drugim životnim aktivnostima. Za starce karate predstavlja drugu mladost i sredstvo da se produži mladost tela i duha. Jedan veliki japanski dnevni list je nedavno objavio ove moje poglede na karate. Več sutradan su u moju salu počeli da dolaze ljudi u godinama, pitajući da li je zaista moguće da i oni vežbaju karate. Odgovorio sam im: “Naravno, pod uslovom da vežbate u skladu s vašim ritmom”. Sada moram da ih obuzdavam jer bi hteli da vežbaju više od pet časova dnevno. Full contact, kick boks, engleski boks – to je za mlade. Ali, i kasnije se treba adaptirati. Ja sam u godinama, doduše još u formi, naravno zato što vežbam svakog dana. Ali, osećam da moje telo nije više tako elastično kao nekada što je sasvim normalno. Zato nastojim da prilagodim karate zahtevima svoga tela. Koristim znanje borilačkih veština, a pre svvega Tai čia, kako da danas primenim ranije prikupljena znanja.
   - Ali, zar nije opasna ta međuzavisnost Tai čia i karatea za održanje shotokan stila?
   - Ne, ona mu naprotiv doprinosi. Vi svoju kuću ne možete videti dok ne odete kod komšije odakle imate celokupan pogled.
   Za Hirokazu Kanazavu, osmi dan, koga svi cene zbog njegove dobrote i inteligencije, “ići kod komšije” znači zadržati bistar duh i ne odbacivati ništa što je dobro na drugoj strani. Uz Tai či je naučio, na primer, sledeće: nikada ne blokirati nasilno, nikada ne blokirati više od 50% snage kako bi se apsorbovala energija neprijatelja i potom mu se vratila. Tu koncepciju on svakodnevno primenjuje u karateu kojeg danas podučava. A to je upravo “njegov” karate – karate Hirokazu Kanazave, mada je on suviše skroman da to sam kaže.


Tekst potpisan inicijalima P.B. preuzet iz časopisa:
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
januar 1988., br. 10, strana 12-13

Slika preuzeta sa adrese:



среда, 17. фебруар 2016.

MAS OYAMA




   Jedan od najvećih majstora karatea danas, osnivač stila kjokušinkai-karate, Masutatsu Oyama** postao je legenda još za života i najzagonetnija ličnost ovog sporta. Priča njegovog života je slična pričama o drevnim samurajima, pa je teško razlikovati šta je istina a šta legenda o Ojami.
   Rođen je 1923. godine*** u Kinjeeu, Koreja. Njegovo pravo, korejsko ime je Hyung Yee. Imao je petoro braće i jednu sestru, a njegov otac, Hyung Sun je bio veoma imućan zemljoposednik, tako da je mali Ojama dosta lagodno živeo za razliku od mnogih svojih vršnjaka čiji su roditelji grcali pod okupatorskom vlašću japanskih gospodara.
   Vema rano se upoznao sa borilačkim veštinama i zavoleo ih je pokušavajući još tada da pronađe nešto što će biti najrealnije i najefikasnije. Kineski boks, koji je tada trenirao nije mu davao samopouzdanje najjačeg.
   Radi studija, otputovao je u Japan gde je radio najraznovrsnije poslove da bi opstao, jer niko nije mnogo mario za jednog Korejca.
   Upoznao je judo i usavršio ga u čuvenom “Kodokanu”. No, presudan je bio susret sa Gičinom Funakošijem, majstorom nove borilačke veštine koju je ovaj doneo sa Okinave i koju je nazvao: karate. Mladi Ojama je osetio da je to ono što je tražio i ubrzo je karate postao njegov životni put. Bio je jedan o najboljih učenika Funakošija i njegovih sinova. No, ni šotokan kojim se sada aktivno bavi, ne zadovoljava Ojaminu glad za usavršavanjem. Sreće Cho Hyuang Jea, majstora koji trenira gojuryu karate koji se znatno razlikovao od onog što je učio kod Funakošija.
   U Japanu ga zatiče i rat kada zamire aktivnost mnogih klubova, što se posebno odražava posle okupacije Japana od Amerikanaca koji zabranjuju svaku aktivnost klubova koji vežbaju borilačke sportove.
   Temperamentan i pravedan, Ojama dolazi u sukob sa jednim oficirom američke vojske iz kojeg Amerikanac izlazi pretučen i ponižen, a Ojama završava u zatvoru. To je samo još više očvrslo njegov duh i ojačalo njegovu volju. Znao je da će izdržati i iz svega izaći još jači i čvršći. Po skidanju zabrane treniranja karatea, 1946. održava se prvo svejapansko karate prvenstvo na kojem uzimaju učešće svi karate majstori koji su nešto značili tada u Japanu. Pobednik je Ojama koji je lako savladao sve protivnike i tako postao poznat širom Japana.
   Malo posle toga odlazi u planinu da živi sam u kolibi iznad jednog sela, a jedina veza sa svetom bio mu je jedan prijatelj koji mu je donosio hranu iz grada. Živeći sam, vežbao je tokom celog dana i razmišljao o sebi, životu, karateu koji je u stvari postao njegov život.
   Prozvali su ga “vrag sa planine”. Kada se vratio objavio je da od sada trenira po svom stilu koji je nazvao kjokušinkai. Od tada taj stil je zaživeo i danas predstavlja jedan od najrazvijenijih stilova u svetu koji organizuje svoja posebna prvenstva po pravilima koja su drugačija od ostalih stilova.
   Nekoliko neverovatnih, ali istinitih događaja su stvorili legendu o Ojami. Prvi je svakako borba sa bikom teškim preko 620 kg održana u japanskom gradu Tatejama 1954. Iako ranjen od oštrih rogova razjarenog bika, Ojama je uspeo da snažnim udarcem pesnice baci bika na zemlju. Taj događaj je postao tema godine u Japanu izazivajući nevericu među ljudima koji nisu poznavali Ojamu. Borba sa bikovima je postala redovan deo njegovih demonstracija kjokušinkaja. Dokazao je da goloruk, uvežban i snažan čovek može oboriti i takvu životinju kakva je razjareni bik.
   Drugi događaj koji je odjeknuo kao bomba među poznavaocima borilačkih sportova je pobeda Mas Ojame nad šampionom u tajlandskom boksu poznatim pod nadimkom Crna kobra. Meč je održan na Tajlandu 1954., a tajlandski šampion je pred svojom publikom napustio ring sa frakturom lobanje.
   Kjokušinkai karate je najbliži izvornom karateu. Borba traje bez prekida i bez kontrole udaraca. Jedino je zabranjeno udarati rukom u glavu. Jednostavno, radi zaštite takmičara, ali zato svi moraju pre takmičenja proći test “tamešivari” (razbijanje dasaka, leda i sl.) da bi pokazali da su spremni zadati snažan udarac koji bi, kada bi pogodio protivnika u glavu bio poguban za njega. Borci se odlikuju fizičkom pripremljenošću koja je slična tajlandskim bokserima, a slične su i pripreme, jer se potpuno vežba očvršćivanje potkolenica koje služe kao oružje u borbi. Potkolenice očvršćuju udaranjem u vreće, tvrde predmete pa čak i lomeći bezbol palice o potkolenice. Niski nožni udarci čine ovaj stil veoma opasnim i efikasnim. Takođe su dozvoljeni i udarci kolenima u telo i glavu, tako da nespremni borci nemaju šta tražiti na takmičenjima. Uostalom, oni otpadnu na testu snage pre početka takmičenja. Borbe u ovom stilu odlikuje velik broj visokih nožnih udaraca u glavu.
   Mas Ojama je putovao po čitavom svetu šireći svoj stil karatea. Kao rezultat toga, danas preko milion i po karatista vežba kjokušinkai karate u Americi, Evropi, Australiji, Aziji. Redovno se održavaju svetska prvenstva u ovom stilu kao i drugi međunarodni turniri.

* u originalnom tekstu naslov je: “MAS OJAMA”
** u originalnom tekstu stoji: “Ojama”
*** u originalnom tekstu stoji: “pre 64 godine”


Preuzeto iz časopisa:
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
februar 1987., br. 2, strana 29-30


субота, 13. фебруар 2016.

KARATE LIŠEN AGRESIJE


   U poslednjem nastavku moje karate priče pisao sam o novoj, meditativnoj spoznaji prilikom mog boravka u Manastiru Krka. Taj izvanredni utisak kao neočekivana i neobična radost razlila se po meni i u meni kao nova direktna spoznaja i svjetlost.

   Od tada se stvarno moj život potpuno promenio. Tada sam u stvari i počeo živjeti, bio sam duhovno nanovo rođen. Moj tadašnji boravak u Manastiru Krka dobio je svrhu mog potpunog duhovnog preobražaja koji je imao presudan uticaj na tok i zbivanja u mom daljnjem životu i karateu...
   Da bih svoj meditativni i duhovni preobražaj mogao objasniti, moram se vratiti na početak. Bila je to večernja služba Božija u Manastiru... Tada sam prvi put doživeo taj izvanredni duhovni osjećaj.
   Stajao sam u najdonjem, tamnom uglu crkve. Neskoncentrisan, rastrzanih konfuznih misli, duhovno prazan. Odjednom, kroz moje iscepano misleno maglovenje, kroz prazninu sluha, kroz tamu vida, prodriješe reči molitve koje su čitane... Kao zrak svjetlosti probiše moju tamu i dirnuše me do srca: “Budi u meni i osvijetli me pomračenoga”... Te riječi me ispuniše, ja ih svatih i prihvatih. Slobodnom voljom iz dubine srca ja sam sebe poistovjetio sa “pomračenim” i istinski zavapio “osvijetli me”...
   Istodobno, munjevito, na taj moj poziv po svojoj slobodnoj volji i bezgraničnoj ljubavi odazvao mi se “Onaj koji jeste”. Predstavio se u mom srcu izvanrednom neshvatljivom radošću, toplinom nastalog duhovnog mira za koji do tada nisam znao. Osjetio sam “onu” punoću života.

“Nestala je opsjena mog šaptača, a ja sam shvatio da je šaptač bio produkt moje neobuzdane taštine koja je neprekidno tražila potvrdu u svjetlucanju ličnog polubožanstva.”
U meditativnom miru: Vojislav Bilbija

OD IRACIONALNOG DO REALNOG
   Posle tog događaja, kasnije, pri dubokom meditativnom prizivu vraćao mi se taj osećaj i davao mi snagu za dalje. Shodno mom duhovnom stanju mijenjao se i intenzitet tog duhovnog mira. Kada bi me zbog mojih slabosti napuštao... ostajala je u meni duboka nostalgična praznina...
   Malo po malo, usavršavajući sebe u meditativnim treninzima, svi ti iracionalni odgovori dobijali su svoje konture i oblik. Predvođeni srcem, ti osjećaji postajali su zamisljivi i opipljivi. U njima, ocrtavao se “Onaj koji jeste”. Bio je to Početak i Kraj. Hristos Gospod i to u punoj snazi kao “Put, Istina, Život”.
   Svi moji novi utisci o pravoslavlju po istom osjećaju bili su potpuno realistični. Hrišćanske dogme, ma kako čudne i kao legende, bile su mi i srcem logične. Sve nejasno bilo je jasno, sve neobuhvatno obuhvatno. Bile su mi realistične kao i samo hrišćanstvo. Jedini problem i najveći jeste bio “kako mu prići?”

OPRAŠTANJE SA ZENOM
   Bilo mi je potpuno jasno da sam se rastajao sa Zenom. Zen-meditacija i sve ono što sam smatrao velikim nestali su kao sumrak koga razbija čista i jarka svjetlost jutra. Jasno je bilo da tamo nisam mogao naći ništa.
   Nestala je opsena mog šaptača, a ja sam shvatio da je šaptać bio produkt moje neobuzdane taštine koja je neprekidno tražila potvrdu u svjetlucanju ličnog polubožanstva. Tu sam mogao po cenu strašnih zastranjenja pronalaziti samo mrvice. Tu su igrali odbljesci sjenke neke daleke i mutne svjetlosti. Ovdje je, pak, u vlasti duhovne tradicije, gorjelo duhovno sunce.
   U pronalaženju tog puta mnogo su mi pomogli moji divni prijatelji, duhovni učitelji u Manastiru Krka.
   Po ličnom iskustvu prilaz hrišćanstvu moguć je samo slobodnom voljom i srcem. Bilo kakva filozofska i racionalna traganja za putem u hrišćanski mir vode u beskonačni lavirint nejasnih govora i misli.
   Utisci koje sam dobijao hrišćanskom meditacijom bili su veoma jednostavni i jasni. Primali su se momentalno i doživljavali kao unutrašnja radost i osjećaj koji se veoma teško može opisati ili ispričati. To je, kao kada si zaljubljen...
   Svaki čovek na svoj individualni način doživljava utiske koji su različiti, i sam sebi daje snagu i volju da se dobri utisci ponavljaju i da se radosti nastavljaju.

A ŠTA SA KARATEOM?
   Da li je, u skladu sa tim, moguća njegova neagresivna varijanta? Da li je njega moguće produbiti tradicionalnom hrišćanskom meditacijom?
   Očekivao sam svim srcem da sebi dam odgovor na sva ta pitanja. Morao sam imati trpljenja i strpljenja. To mi uopšte nije teško padalo jer radost koju sam prilikom treninga imao davala mi je snagu i istrajnost da idem dalje.
   I tako, jednog jutarnjeg treninga, prilikom dubokog meditativnog mira, kao eho u srcu odjeknuo mi je prvi odgovor: “Pobjeda je pobjediti sebe osjećajući ljubav prema protivniku, a mir i radost u srcu. Tada nastaje Potpuna Hrabrost da ne udariš ako ne treba. A ako moraš udariti, onda ne više nego što nužna situacija traži.”
   Duboko me je potresla ta definicija koja mi se kao misao u srcu dala kao odgovor. Osjećao sam da je to istina i da ta misao otvara neograničene mogućnosti ličnog razvoja kako psihički, tako i u sportu. Bilo je jasno da je jedini problem ostajao samo u meni. Kako pobjediti sebe?
   Tako, karate mi postade način izvanredne samokontrole u ogledalu sa samim sobom. Osjećao sam da ga nisam izgubio, da je opstao u meni, ali da dobija drugu formu, drugi sadržaj. Postao je sredstvo koje služi, a ne kome se služi.
   Prestao je biti demonizirano oruđe a postao sredstvo cjelomudrja i svjetlosti.
   Eto, tako je otpčeo novi period mog duhovnog kao i karate života. Stari čovjek u meni morao je ustupiti mjesto novom čovjeku. To, sve skupa, nije išlo lako. No, ja sam njemu, to jest Sebi, objavio rat...
   Dobro sam proanalizirao svoj dotadašnji karate put. Sve je to u suštini i većini, bila – taština.
   Kolika i kakva nova strašna borba me je čekala, pisaću vam rado u novom, sledećem nastavku moje karate priče. Želim vam upornost i snagu i ljubav u traženju puta kako u karateu, tako i u privatnom životu

Sa iskrenim karate pozdravima
vaš Vojislav Bilbija


KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
februar 1992., br. 54, strana 32-33