Bila je to samo gola noga, ali ja sam bio nemoćan da je sprečim da se spusti gde hoće na moje telo. Disanje mi je bilo teško a ruke i noge kao da su nosile olovne utege. Kad god bi se pokrenuo, ta noga je nalazila mogućnost da mi sa dovoljno snage izbije vazduh iz pluća. Da nisam bio pažljiv, ta noga je čak mogla da mi iščaši ili slomi vilicu. Moj protivnik je imao i ruke, ali su noge bile te kojih sam se bojao.
Kada se meč završio bio sam potpuno iscrpljen. Usta su mi bila suva i jedva
sam hvatao dah. Majstor Han, koji je posmatrao kumite, pozvao me je k sebi.
Priđoh mu, poklonih se i stadoh ćuteći, čekajući njegov komentar.
"U dodžou ne možeš pobeći od straha," reče. "U stvari to je
izvanredno mesto za učenje kako da se suočiš sa strahom. U većini slučajeva mi
stvaramo svoje strahove, a ovo je naročito istina kada se konfrontiramo s
neuobičajenom situacijom koja uzdrmava naše samopouzdanje. A to se tebi danas
desilo."
Iznenada, bez upozorenja, on zamahnu nogom prema mojoj glavi. Bez
razmišljanja moje ruke poleteše u gard i ja odskočih unazad van dometa noge.
"Ne mrdaj!", naredi on. "Neću te udariti."
Opet je nog zviznula i zaustavila se za dlaku od moje vilice, a potom je
došla i druga. Čuo sam pucketavi zvuk njegovog kimona kada bi mu se noga
zaustavil tik do vrha moga nosa. Drhtao sam ali nisam mrdao.
"Dobro", reče. "Ostani miran i sabran, siguran u činjenicu
da nisi u opasnosti."
Učinio sam kako mi je naredio. U sledećih nekoliko minuta čuo sam samo
pucketanje njegovog kimona dok mu je noga fijukala oko mene uvek se
zaustavljajući za dlaku pred mojim telom.
"Moraš da razviješ samopouzdanje, da bi savladao strah", kaza.
Odrediću jednog učenika da vežba udarce na tebi kad god dođeš ovde, ali naravno
bez kontakta. Sve dok se ne privikneš na strah da ćeš biti udaren i dok ne
razviješ samopouzdanje, stoj mirno i nemoj da reaguješ. S vremenom, nećeš se
više bojati. To ti obećavam."
On se nakloni prema meni označavajući da je s lekcijom gotovo. Kasnije kada
sam se presvukao i spremio da pođem, on me pozva u njegovu kancelariju.
"Želeo bih da ti ispričam jednu priču", poče on. " Kad
sam kao dečko rastao u Koreji, silno sam se bojao strašnih tigrova kojih još
uvek ima tamo. U ranoj fazi moga učenja borilačkih veština, moj majstor koji je
znao za moj strah, rekao mi je da dok meditiram treba da vizualiziram sebe kako
se borim s tigrom. U početku su me tigrovi uvek pobeđivali. Onda sam počeo da
odlazim u zoološki vrt u Seulu i da tamo proučavam tigrove, upoznajući se na taj
način s njihovim navikama i pokretima.
Vremenom sam shvatio da uprkos snazi, oni imaju i slabosti. Naprimer,
njihove vilice nisu u potpunosti pokretne a za napad na protivnika moraju pre
skoka da se snažno odupru o zadnje noge. Počeo sam da razrađujem strategiju za
iskorišćavanje njegovih slabosti. Uskoro sam pobedio u jednom okršaju
(imaginarnom) i moj strah od tigrova počeo je da nestaje."
Majstor Han, se nasmejao i pokaza prema zidovima kancelarije: "Vidiš
da su zidovi pokriveni slikama tigrova. kada sam sam, ja studiram neku od slika
i zamišljam sebe u sukobu sa životinjom. Nekad pobedim a nekad izgubim. Ali
više se ne plašim zato što sam ih upoznao. U žestini borbe ja sam miran, kako i
treba da bude, jer sam otkrio da je strah senka a ne supstanca."
Trebalo mi je mnogo nedelja suočavanja s udarcima majstor Hanovih učenika
pre nego što sam shvatio da sam, onda kada bi osećao strah, u stvari plašio
samog sebe i da su moji strahovi bili samo jedan aspekt situacije s kojom sam
se mogao konfrontirati i bez drhtanja. Pošto sam prihvatio činjenicu da ja
zapravo plašim samog sebe, počeo sam manje da se plašim. Moj nedostatak
samopouzdanja izazivao je problem.
Sada, kada sam prevladao neke od svojih strahova, znam da je bolje suočiti
se sa zastrašujućom situacijom nego je izbegavati i da treba prihvatiti
činjenicu da je u redu plašiti se. Na primer, jednom sam izbegao emocionalnu
konfrontaciju koje sam se plašio. Kada sam shvatio da je ta konfrontacija
neminovna, počeo sam da vizualizujem njene moguće oblike. Suočio sam se s njom
i analizirao svoje strahove. Koja bi se najgora stvar u tom sukobu mogla desiti
i kako bi trebalo da reagujem?
Vizualizirajući razne situacije u dužem vremenskom periodu smanjio sam
svoje strahove na znatno niži intenzitet. Tako
sam postajao sposoban za realno suočavanje. I naravno, problem bi se
pokazao znatno lakšim nego što sam u početku mislio."
Tekst preuzet iz časopisa:
"Sensei", br. 1
U potpisu: Džo Hiems (Joe Hyams)
Slika preuzeta sa:
Нема коментара:
Постави коментар