PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


среда, 18. децембар 2013.

PRIČA O OSUKA TEŠINU


Priča je preuzeta iz knjige pod nazivom Geken Sodan, koja se sastoji od pet tomova, a priredio ju je Minamoto Tokušu 1844. Radi se o zbirci priča o mačevalaštvu kojima se govori o prošlosti različitih škola i njihovim osnivačima uz izvestan broj anegdota. Jedna od takvih škola, poznata pod imenom Tešen-rju, postojala je u izvesnim oblastima zapadno od Kjota pri kraju sedamnaestog i početkom osamnaestog veka. Osnivač ove škole bio je izvesni Osuka Tešin. On je veoma voleo mačevanje i još kao veoma mlad postao je veliki majstor ove umetnosti. S obzirom da je bio ambiciozan, želeo je da isproba svoje umeće s drugim ljudima iz iste profesije u širim krugovima. Bio je dobar prijatelj s jednim zen opatom koji je živeo u obližnjem manastiru, pa je otišao da se sa njim oprosti. Opatovo ime bilo je Rjuko, a on je pripadao soto sekti zena i bio je poznat učitelj svoga vremena. Kad mu je Tešin rekao o svojoj nameri, opat mu je savetovao da to ne čini, rekavši mu: «Mi živimo u mnogo većem svetu nego što ti možeš i da pomisliš i mora da postoji veliki broj ljudi u tvojoj profesiji koji su daleko veštiji, tako da bi ishod tvoje avanture bio katastrofalan.» Međutim, mladi Tešin uporno je odbijao da prihvati ovaj svet.

Rjuko je nastavio: «Pogledaj mene. Ja sam takođe želeo da budem poznatiji u svetu. Bavim se meditacijom ovde već nekoliko decenija i koliko učenika sada imam? A kad je reč o tebi, teško da postoji neko koga bi ti  mogao da nazoveš svojim učenikom. Obojica moramo da znamo gde smo i da budemo zadovoljni situacijom u kojoj se nalazimo.»

Ovo je jako razljutilo Tešina, tako da je uzbuđeno uzviknuo: «Misliš li da moj mač ništa ne vredi? Mačevalaštvo uopšte nije nalik tvom zanimanju. Ako odem iz mog rodnog grada i izazovem nekog poznatog u njegovom kraju i pobedim ga, o tom događaju će, prirodno, da govore njegovi prijatelji ili učenici. Ako sretnem još nekog u drugoj pokrajini i pobedim i njega, moja reputacija proširiće se po čitavom tom kraju. Pored toga, ja sam čvrsto ubeđen u ono što sam postigao u mačevalaštvu. Ne plašim se bilo kog susreta do kog može da dođe na mom putovanju.»

Rjuko nije mogao a da se ne nasmeje njegovoj uobraženosti. «Onda je bolje da počneš s onim koji je upravo pred tobom. Ako izađeš kao pobednik, možeš da kreneš na veliko putovanje širom zemlje. Međutim, u slučaju da izgubiš moraš da obećaš da ćeš postati monah i da ćeš biti moj učenik.»

Na ovo se Tešin od srca nasmeja i reče: «Ti si možda veliki u tvom zenu, ali sigurno nisi neki mačevalac. Ali, ako želiš da okušaš sreću, spreman sam.»


Rjuko mu onda pruži štap od bambusa koji je poticao iz tog kraja, a sebi uze jedan hosu (kratak štap sa snopom konjske dlake, služi za rasterivanje komaraca). Tešin, veoma samouveren, pokuša da obori zen učitelja jednim udarcem svoga štapa. Međutim, štap promaši protivnika koji mu više nije bio na dohvat. Tešin je bio ogorčen i stalno je iznova pokušavao da ga pogodi, ali bez ikakvog uspeha. Umesto toga, često je osećao kako mu hosu nežno prelazi preko lica.

Konačno, Rjuko primeti: «Šta sad kažeš?»

Tešinova hvalisavost bila je u potpunosti splasnula. On je ponizno priznao svoj poraz, a Rjuko nije gubio vreme već je pozvao svoju poslugu da donesu potreban pribor i ošišaju Tešina i pretvore ga u pravog monaha s obrijanom glavom.

Autor Minamoto ovo ovako komentariše: Ovo je najverovatnije priča koju su sačinili zen-ljudi. Da Rjuko, pored toga što je bio učitelj zena, nije bio upoznat s umetnošću mačevalaštva, nikad ne bi mogao da pobedi Tešina onako kako je to ispričao u ovoj priči. Pored toga, Tešin uopšte nije tu veštinu poznavao tako dobro kao što je tvrdio. Istina je da postoji mnogo zajedničkih tačaka između zena i mačevanja. Na primer, kad ljudi kažu da «nema mesta čak ni za dlaku da se udene», ili kad pominju «varnicu iz kamena koji udara po čeliku», to se ne odnosi samo na zen već i na umetnost mačevanja uopšte, jer nijedna škola ne može da zanemari prolaženje kroz ovu važnu obuku. Ma koliko da je on imao savršene kvalifikacije kao zen majstor, da nije prošao nikakav trening kad je reč o tehnici mačevanja, on nikad ne bi mogao da očekuje da će pobediti u takmičenju sa samostalnim mačevaocem. Stvar je u tome da se savršena veština mačevalaštva sastoji u ovladavanju i samom tehnikom i načelima. I dok nema nikakve sumlje u sveopšti značaj duhovnog treninga, čovek mora takođe da bude u potpunosti upoznat s praktičnim detaljima mačevanja.




Preuzeto iz knjige
ZEN I SAMURAJI
Dajsec T. Suzuki
Prevod Dejan M. Marković
IP Svetovi / Novi Sad, 1992.


Нема коментара:

Постави коментар