PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


субота, 16. јануар 2010.

CRVENI ZMAJ U KNOCKOUT-u

Krajem aprila prošle 2009. godine dao sam intervju za borilački časopis za koji mi je rečeno da tek treba da se pojavi na našim prostorima. Vreme je prolazilo i ja sam potpuno taj događaj smetnuo sa uma. Pre neki dan autorka intervjua me je prijatno iznenadila vešću da je prvi broj KNOCKOUT INTERNATIONAL MAGAZIN-a izašao i da je njen tekst objavljen na strani 148 pod naslovom : UDARAC CRVENOGA ZMAJA. Zahvaljujući Rajku Pačareku i njegovoj snalažljivosti došao sam do svog primerka magazina tako da sam u mogućnosti da zadovoljstvo podelim sa vama što i činim :

KNOCKOUT INTERNATIONAL MAGAZIN BROJ 1


Tekst UDARAC CRVENOGA ZMAJA
autor IVANA GIZDOVSKI

Objavljeni tekst intervjua možete da pročitate kada uveličate gornju sliku (dvoklik). Međutim to je samo deo intervjua koji je uredništvo magazina skratilo. Evo kako izgleda integralna verzija i sve slike koje je autorka teksta Ivana Gizdovski uslikala na našem treningu :

KYOKUSHINKAI KLUB „CRVENI ZMAJ“

Kyokushinkaikan stil (full contact karate) ustanovio je veliki karate majstor Masutatsu Oyama, 1964. godine. Kyokushinkai je atraktivna knockdown forma karatea, čija je tehnika zasnovana na raznim oblicima tradicionalnog karatea, uz prisustvo delova koji ih u karateu nema, kao, npr, boks ili kikboks elemenata.
Kjokušinkai karate je veoma popularan u Srbiji – u zemlji postoji nekoliko kjokušinkai saveza i veliki broj praktikanata ovog sporta.

Kyokushinkai klub „Crveni zmaj“ je relativno mlad klub. Počeo je sa radom oktobra 2008. godine, a glavni trener je Velimir Matijević, majstor 5. Dan-a. Treninzi se održavaju u Sportskon centru „Vračar“, tri puta nedeljno (ponedeljak, sreda, petak).
Razgovarali smo sa trenerom Velimirom Matijevićem o njegovom bavljenju karateom, trenerskom poslu i iskustvu u klubu „Crveni zmaj“.
„Karateom sam počeo da se bavim sredinom sedamdesetih godina. Prvi klub u kome sam trenirao bio je “Student” (treneri Zoran Vukajlović i Slobodan Đorđević), zatim sam jedno vreme proveo u “Medicinaru” (Vladimir Demievski) da bih se opet vratio u “Student” ( tada ga je vodio Spiridon Pavlović).
Posle kraće pauze, početkom osamdesetih prešao sam kod sensei Ivaz Momčila Gange u “Gornji Voždovac”. To je bio klub u kome se pored tradicionalnog karatea vežbao i kyokushinkai pošto je njegov učitelj, a kasnije i kum, Vojislav Bilbija bio svojevrstan pionir kyokushina u bivšoj Jugoslaviji. Klub je pripadao ITKF organizaciji u okviru koje je Sensei Ivaz kasnije postao glavni instruktor za kyokushinkai.
Ja sam napredovao od učenika, preko takmičara do instruktora i majstora 5-og Dana. Posle 2000-te god. klub je ostvario saradnju sa Kyokushinkai Savezom (tada YU) kroz kyokushinkai uniju tako da su se naši takmičari takmičili na njihovim takmičenjima i postizali zapažene rezultate, naročito devojke i pioniri - dečaci u borbama. Posle smrti Sensei Ivaza (VI 2008.) pod uticajem čelnih ljudi kluba došlo je do promene puta kojim je klub do tada išao, što meni nije odgovaralo, tako da sam iz njega istupio.
Upoznat sa mojim radom iz prethodnog perioda sa takmičenja, Sensei Žarko Petković Irac, predsednik Kyokushinkai Saveza Srbije ponudio mi je da pristupim njihovom savezu i da nastavim samostalno rad sa svojim učenicima. Nije mi dugo trebalo da zaboravim na zvanje iz ITKF-a i prihvatim ponudu jer sam duboko ubeđen da je karate koji oni praktikuju po ugledu na učenje osnivača kyokushinkai-a Sosai Masutatsu Oyame i njegovog naslednika Kancho Matsui-a pravi karate koji pomera fizičke granice i pruža pozitivan uticaj na razvoj ličnosti, potencirajući prave vrednosti. Sensei Petković je vrlo aktivan u savezu na stalnoj edukaciji instruktora (instruktorski seminari) i na stalnom okupljanju takmičara (pripreme za takmičenja).“

U vezi s uspesima u svom novom klubu, Velimir kaže:
„Iako smo još uvek klub u osnivanju i imamo relativno mali broj članova postigli smo za kratko vreme (od oktobra 2008. god) zapažene rezultate :

Državno prvenstvu u Smederevu 21.02.2009.

Seniorke - borbe
Marija Petrović 12.11.1990. 57kg PRVO MESTO
Lana Novković 19.03.1984. 55kg DRUGO MESTO
Pioniri - borbe
Petar Babić 06.10.1997. 50kg DRUGO MESTO

Belgrade Trophy - memorijalni turnir Branislav Branko Vasiljevic 19. 04. 2009.

Pioniri - borbe
Petar Babić 06,10.1997. 50kg TREĆE MESTO

Petrović Marija i Lana Novković su izvele demonstraciju kate Tsuki no uz muziku. „

Kjokušinkai je veština koja zahteva izuzetnu fizičku pripremljenost. Kako izgledaju vaši treninzi? Koliko polaznika imate?
„Naši treninzi su naporni, a borba je kontaktna tako da oni koji dođu bez prethodnog znanja o kjokušinu često odustaju. Praksa je pokazala da veliki broj polazniika odustaje posle jednog do dva meseca.
Trenutno redovno dolazi petnaestak članova tako da nam je u prvom planu da zainteresujemo što više polaznika. Zbog kasnog početka treninga (21.30) slabo se upisuju mlađi polaznici, zato su nam ciljna grupa srednjoškolci i studenti.

Koliko su pripadnice lepšeg pola zainteresovane za kjokušinkai?
Odnos između zastupljenosti muškaraca i devojaka je višestruko na strani muškaraca. Međutim, moje iskustvo govori da su devojke koje se opredele da budu takmičarke upornije, disciplinovanije, odgovornije i ambicioznije.

Ova veština mnogim ljudima izgleda nasilno. U čemu se sastoji edukativni deo vaših treninga?
Dugogodišnje instruktorsko iskustvo je pokazalo da nasilnici, mangupi i siledžije ne dolaze da treniraju. Oni imaju dovoljno agresije u sebi tako da konflikte rešavaju brzopotezno, bez ustručavanja, tučom.
Na treninge u najvećem broju dolaze oni koji bi da se zaštite od njih. To su mahom dobra deca – ljudi kod kojih je najteže probuditi, stvoriti borbeni duh. Njihov najveći problem je nedostatak samopouzdanja što se odmah vidi u načinu držanja tela, skrivanju pogleda i nesigurnom glasu. Moj zadatak je da ih kroz trening opustim i učinim otvorenijim za učenje. Naročita pažnja se poklanja ispravnom držanju tela i pravilnom disanju. Postepenim napretkom u savladavanju tehnike i povećanjem snage dolazi do rasta samopouzdanja u sali, što kroz kontakt sa učenikom pokušavam da prenesem i na ostale segmente njegovog života, kao što su škola, ulica, a ponekad i ljubav.
U sasvim malom procentu su polaznici koji su se prethodno dobro informisali, znaju šta ih očekuje u sali i samim tim ne samo da su otvoreni za primanje znanja već i aktivno učestvuju u radu postavljajući pitanja kroz koja traže da razumeju suštinu onoga što rade.

Vi morate da budete i psiholog i pedagog, pošto su većina polaznika pripadnici mlađe poulacije.
Jezgro kluba čine učenici sa čijim sam roditeljima stalno u neposrednom kontaktu jer su često, neki i stalno, u sali. Za njih nisam samo učitelj karatea već i osoba od poverenja koja treba njihovoj deci da pomogne da postanu bolji ljudi. Svestan sam da moje ponašanje i izgovorena reč ima uticaja na druge, pogotovo na decu i omladinu u razvoju, tako da pazim na svoje ponašanje i na ono što govorim.
Interesantno je da su mi se javili neki od mojih starih učenika sa kojima sam imao kvalitetan odnos učitelj – učenik, ali ih je život vodio na neke druge strane. Sada su opet u kimonu i trude se više nego ranije. To potvrđuje da se prava ljubav prema karateu, ali i prema pozitivnoj atmosferi u sali nikada ne gubi.

Da li je bilo težih povreda u klubu?
Problemi sa povredama na takmičenjima su u malom broju, ne računam modrice, jer na takmičenja izlaze samo borci koji su dobro pripremljeni. Klupski rad zahteva stalnu kontrolu od strane instruktora kako bi na vreme sprečio neželjene posledice. Prilikom učenja borbe, početnicima se za partnera daju majstori ili stariji učenici sa iskustvom koji znaju da kontrolišu svoje udarce. Na taj način su početnici zaštićeni od povreda i mogu bez straha od greške da primene ono što su naučili. Ipak, povremeno se događaju povrede od kojih su najčešći uboji i povrede zglobova.

Budući planovi?
Planiramo da pratimo aktivnosti Kyokushinkai Saveza od kojih je za nas važan početak juna kada će se održati Uchi deshi seminar u centralnom dojo-u, u Zdravka Čelara 12. Sledeće događanje koje ćemo ispratiti je kamp u julu na koji Sensei Petković planira da dovede bugarsku reprezentaciju. Treninge će voditi Sensei Emil Kostov, evropski šampion.
Planiramo da se Lana i Marija pored borbi takmiče i u katama.
Što se tiče seniora u muškoj konkurenciji, tu je povratnik Nenad Ilić koga pripremamo za neko od sledećih takmičenja, jer je bilo malo vremena da se kvalitetno pripremi za ova koja su prošla.
















O samom KNOCKOUT INTERNATIONAL MAGAZIN-u možete saznati sve što vas interesuje na internet adresi : http://www.knockout.hr

2 коментара: