Japan, leto 1614. godine
„Hej, stranče, sediš na mom
mestu!“, zarežao je samurajski ratnik.
Džek je prestao da srče supu
s rezancima. U neuglednoj krčmi u Šonou, poštanskoj stanici na putu za
Tokaido, bilo je puno praznih klupa. Odlučio je da se ne protivi samuraju.
Kliznuo je na drugi sto, ne dižući glavu, pokrivenu širokim slamnatim
šeširom. Nastavio je da jede, pogleda uprtog u činiju vrele supe.
„Rekao sam da sediš na mom
mestu“, ponovio je samuraj. Ruka mu je preteći počivala na balčaku mača.
Iza njega su se pojavila još dva para sandala.
Džek se upinjao da očuva
prisebnost. Stigao je do ovog drumskog svratišta bez ozbiljnijih problema.
Nadao se da će tako i ostati.
Znao je da će to biti teško
u ratom opustošenom Japanu. Samurajski gospodar, daimjo Kamakura nakon
pobede u građanskom ratu proglasio se šogunom, vladarem Japana. Zemlja je bila
puna ratobornih samuraja, pod njegovim zapovedništvom. Maltretirali su stanovništvo,
a pogotovo pripadnike nižih slojeva, pijani od pobede, sakea i
novostečene moći.
Džek je na prvi pogled
izgledao kao skromni zemljoradnik ili lutajući hodočasnik. Nosio je
neupadljivi plavi kimono, sandale i kupasti, slamnati šešir - prepoznatljivo
obeležje seljaka i budističkih sveštenika. Široki obod skrivao je crte lica
stranca.
„Seo si na mesto mog
prijatelja.“
Saborci krupnog nasilnika su
se zakikotali. Džek je shvatio da se našao u veoma nezgodnoj situaciji, iz
koje se neće tako lako izvući. Biće najbolje da što pre napusti krčmu.
Naći će se u velikoj nevolji, ako otkriju ko je. Kao stranac, gajdžin, bio
je potencijalna meta odmazde. Šogunov prvi proglas po stupanju na vlast bio je
zabrana prisustva stranaca i hrišćana na teritoriji čitave zemlje. Naređeno
im je da smesta napuste Japan ili da se suoče s kaznom. Nekim preterano
revnosnim samurajima činilo se da stranci ne napuštaju Japan dovoljno brzo.
Na kratkom putovanju od Tobe do puta za Tokaido prošao je pored izmrcvarenog
tela zlosrećnog hrišćanskog sveštenika. Visilo je s drveta i lagano trulilo
na suncu.
„Brzo ću pojesti supu i odmah
nastaviti put“, odvratio je Džek na besprekornom japanskom.
Bio je isuviše gladan da bi
ostavio polupraznu zdelu. Štapićima je punio usta rezancima. Četiri dana od
rastanka s prijateljima nije pojeo ništa toplo.
„NE MOŽEŠ! Ostavi tu supu i
tornjaj se odavde!“, naredio mu je samuraj. Tresnuo je pesnicom o sto.
Činija se zakotrljala po
podu. Njena sadržina se prosula po tvrdo nabijenoj zemlji. Malobrojni putnici-namernici
zaždili su ka vratima. Kelnerica se svila iza šanka, pored uplašenog oca.
Džek je po prvi put podigao
glavu. Bio je prinuđen da se suoči s napadačem.
Zdepasti samuraj s pacovskim
brčićima i žbunastim crnim obrvama zapanjeno je zurio u dečakove plave oči
i plavu kosu.
„Gajdžin!“, procedio je.
Džek je ustao. Bio je viši
od velikog broja japanskih muškaraca, iako je imao samo petnaest godina.
„Odlazim, kao što sam rekao.“
Samuraj se hitro pribrao.
Preprečio mu je put. „Nećeš ti nikuda. Ti si begunac i neprijatelj Japana.“
Dva ratnika su stajala iza
njega. Jedan je bio mršav, uskog prćastog nosa i sitnih očiju. Drugi je bio
mali i debeo kao žaba. Nosili su po dva samurajska mača - standardnu katanu
i kraći vakizaši.
„Ne tražim nevolje“, odvratio
je Džek i podigao ranac. Bio je spreman da se da u bekstvo. „U prolazu sam na
putu do Nagasakija. Napuštam zemlju, u skladu sa šogunovim naređenjem.“
„Nije ni trebalo da dolaziš
ovamo“, zarežao je mršavi. Pljunuo je pred Džekove noge. „Uhapšen si...“
Džek mu je bacio štapiće za
jelo u lice, da bi mu skrenuo pažnju. Jurnuo je ka vratima.
„Drž' ga!“, naredio je njihov
vođa.
Žaboliki ratnik ga je uhvatio
za zglob. Napadač se začas našao na kolenima. Jaukao je od bola, posle
delotvornog zahvata. Zglobni obuhvat je bio prva lekcija iz tajdžicua koju
je Džek naučio u Niten Iči Rjuu, samurajskoj školi u Kjotu, u kojoj
je proveo poslednje tri godine.
„Upomoć!“, zajecao je
samuraj.
Vođa je isukao mač i jurnuo napred.
Džek je pustio debeljka, pre
no što mu je slomio ruku. Bacio ga je pred samuraja u jurišu. Istovremeno je
potegao katanu iz ranca. Čelični mač je sevnuo iz saje, dok je
smrtonosno sečivo hitalo ka njegovom vratu.
Dve katane su se
sudarile u vazduhu. Načas se niko nije pomerio. „Gajdžin samuraj!“,
preneraženo će vođa. Oči su mu bile krupne kao tacne.
„To je taj!“, ciknuo je
žaboliki ratnik, podižući se na noge. „To je gajdžin za kim šogun
traga!“
„Raspisao je lepu nagradu za
njegovu glavu“, dodade mršavi samuraj. I on je potegnuo mač.
Tri samuraja su okružila
Džeka. Stajali su između njega i vrata. Nije imao izbora. Moraće da se izbori
za slobodu.
Kelnerica, sićušno devojče
s kratkom gustom crnom kosom, uplašeno je izvirila iza šanka. Ugledala je
Džeka, sateranog u ćošak.
Drumska krčma za niže
slojeve bila je skromno, drveno zdanje, načinjeno uglavnom od bambusa, sa
zidovima od kremkastog pirinčanog papira. Oslanjala se na nekoliko drvenih
stubova. Stolovi behu stari i iskrzani. Iza šanka je bilo veliko bure sakea
i nekoliko kamenih posuda za služenje pirinčanog vina. Džek je načas
ugledao devojčinog oca. Krčmar je užurbano sklanjao nekoliko dragocenih
porculanskih činija. Klizeća vrata, najočigledniji put za bekstvo, bila su
na drugom kraju prostorije, iza tri samuraja. Pitao se da li krčma ima i
zadnji izlaz.
„Da li moramo da ga uhvatimo
živog?“, pitao je mršavko.
„Ne moramo, šogun će se
zadovoljiti njegovom glavom“, odgovorio je vođa.
Shvatio je da ih ne može
pobediti jednim mačem. Isukao je vakizaši. Podigao je oba oružja u
odbrambeni stav. Akiko, najbolja i najdraža prijateljica, darovala mu je dva
veličanstvena mača s tamnocrvenim balčacima. Pripadali su njenom pokojnom
ocu.
Dragocene mačeve je iskovao Šizu,
najveći majstor za izradu mačeva koji je ikada živeo. Prvi put će ih
upotrebiti u borbi. Lepo su mu ležali u ruci. Oštrice su bile savršeno
uravnotežene.
Vođa je oklevao da napadne.
Iznenadio ga je Džekov neobični borbeni stav. Većina samuraja je u dvobojima
koristila samo katanu.
„Zna tehniku dva neba!“,
kriknu žaboliki ratnik.
„Pa šta?“, prezrivo će vođa.
„Nas je troje!“
Džeku nije promaklo da vrh
vođine katane blago drhti, uprkos razmetljivim rečima. Tehnika dva neba
je uživala strahovit ugled među samurajima. Svi su znali da samo najbolji
polaznici Niten Iči Rjua dobijaju priliku da je nauče. Pričalo se da
je gotovo nemoguće ovladati njome i da su retki samuraji kojima je to uspelo
nepobedivi u boju. Masamoto, osnivač samurajske škole i Džekov pokrovitelj,
borio se i pobedio u šezdeset dvoboja.
„Ne budi naivan, klinac samo
blefira. Nijedan gajdžin ne može da ovlada tom tehnikom", reče
vođa i gurnu debelog samuraja napred. „Ubij ga!“
„A zašto baš ja?“
„Zato što sam ti ja naredio!“
Samuraj je oklevajući potegao
mač. Džek je bacio pogled na oštricu. Bila je čista i neokrznuta.
Zaključio je da se zdepasti ratnik nikad nije ogledao u pravom dvoboju.
„P-p-predaj se, gajdžine, ili...“,
promucao je.
„Ili?“, izazivao ga je Džek.
Trudio se da dobije u vremenu i zauzme položaj iza stola.
„Ili ću ti... odseći
glavu", neubedljivo će debeljko.
„Šta će biti ako se predam?“
Samuraj nije znao šta da
odgovori. Pogledao je vođu.
„U svakom slučaju, ostaćeš
bez glave“, odgovorio je vođa sa sadističkim osmehom.
Klimnuo je. To je bio signal
mršavom samuraju. „U NAPAD!“
Sva trojica su navalila na
Džeka.
Prevrnuo je sto. Debeljko je
pao na pod i ispustio mač. Mršavi je zamahnuo prema Džekovom vratu. Vođa je
ciljao stomak. Sagnuo se ispod prvog sečiva i odbio drugi napad vakizašijem.
Udario je mršavog samuraja
nogom u grudi, pre no što je stigao da ponovo napadne. Poleteo je i tresnuo u
stub. Drvo nije izdržalo. Slomilo se. Neugledno zdanje je zadrhtalo. Džek se
okrenuo i zamahnuo katanom prema vođinoj glavi. Oštrica je zviždeći
sekla vazduh. Proletela je tik iznad samurajeve glave.
„Promašio si!“, povikao je.
„Jesam li?“, rekao je Džek,
dok je nasilnikov perčin padao na pod.
Samuraj, preneražen gubitkom
statusnog simbola, nije čuo krckanje greda, sve dok nije bilo kasno. Džek je
presekao veze koji su držali deo krova od bambusa. Debela, tvrda stabljika
udarila ga je u glavu. Nestao je pod poplavom bambusa.
Mršavi samuraj ga je napao s
besnim krikom. Ciljao je srce. Naterao ga je na odstupanje ka šanku. Blokirao
je kišu udaraca. Protivnik je bio munjevito brz. Došao je u poziciju da mu
zada opasan udarac u stomak.
Džek je u poslednjem deliću
sekunde skočio u stranu. Kao brijač oštro sečivo proseklo je bure sakea.
Prepolovilo ga je. Pirinčano vino se prosulo. Alkoholni vodopad je
preplavio debelog samuraja, koji je klečao na podu pipajući za mačem.
Idiotski osmeh mu je osvanuo na licu, kad je progutao nekoliko gutljaja sakea.
Na licu mršavog samuraja
ogledao se strašan bes. Ponovo je podigao mač, rešen da dokrajči gajdžina.
Kelnerica se podigla iza šaltera. Tresnula ga je glinenim krčagom po
potiljku. Blago se zanjihao i pao na pod.
Džek je zapanjeno zurio u
devojku.
„Neki ljudi jednostavno ne
mogu da podnesu piće“, rekla je. Nevino se osmehivala, dok se debeli samuraj
klizao po mulju i pirinčanom vinu.
Uspeo je da ustane. Sake mu
je kapao s lica. Pogledao je pale drugove i uzmakao od Džeka.
„Ovo nije ravnopravna
borba" mucao je, dok mu je mač drhtao u rukama.
„Nikad nije ni bila“, odvratio
je Džek. Izveo je udarac jesenjeg lista.
Dva puta je sečivom pogodio
zadnji deo protivnikovog mača. Očas posla ga je razoružao.
Samuraj je podigao ruke u znak
predaje. Mrmljao je: „Nemoj da me ubiješ!“
Džek je u treptaju oka
zamahnuo ka zdepastom ratniku, s oba mača. Debeljko je vrisnuo. Prodorni pisak
je ubrzo prerastao u žalobni jecaj.
„Ne želim nikoga da ubijem“,
poručio mu je Džek, kad je vratio mačeve u korice. „Hoću samo jedno, da se
vratim kući.“
Samuraj je začuđeno spustio
pogled. Bio je neozleđen, ali mu je obi pao na pod, zajedno sa sajama,
inro kutijicom i niskom novčića.
Pobegao je iz krčme, užasnut
Džekovom mačevalačkom veštinom.
Tekst i slika preuzetl iz knjige Krisa Bredforda:
MLADI SAMURAJ
Krug zemlje
postavljene na adresi:
Нема коментара:
Постави коментар