PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 23. новембар 2014.

PRIČA O KYOKUSHINU



Kyokushinkai je stil karatea koji danas vežba preko 12 miliona registrovanih članova u preko 120 zemalja. Poznat je kao najjači stil karatea. Neki ga smatraju i najbrutalnijim stilom. Kyokushinkai borci su izuzetno čvrsti i snažni  tako da sa uspehom nastupaju na velikim svetskim turnirima kao što su K1 ili UFC.

Priča o Kyokushinu u velikoj meri je priča o njegovom tvorcu Masutatsu Oyami rođenom 1923 godine u Koreji. Još kao dečak izdvajao se od svojih vršnjaka izuzetnom snagom i hrabrošću. Sa 9 godina počeo je da  trenira Kempo. Sa 15 godina preselio se u Japan gde trenira karate kod Gichin Funakoshija. Sa sedamnaest godina imao je crni pojas 2. Dan, a sa dvadeset 4. Dan. Pored karatea trenira i druge borilačke veštine. U boksu je bio visoko rangiran takmičar u velter kategoriji. Judo je trenirao kod majstora  Masahiko Kimure i položio je za 4. Dan. Trenirao je i Daito-ryu Aiki-jujutsu kod majstora Yoshida Kotaroa koji mu je dodelio Menkyo kaiden – staru formu sertifikata o majstorstvu. Posle Drugog svetskog rata učio je Goju ryu karate kod So Nei Chua koji je vodio dojo zajedno sa čuvenim Gogen Yamaguchiem. Rezultat učenja je osvojeni 8. Dan.

U dvadesettrečoj godini života sebi postavlja cilj da postane najbolji karatista u Japanu. Doneo je odluku da 3 godine provede u izolaciji na planini Minobu kako bi usavršio svoj duh i telo. Život posvećuje karateu i u surovim uslovima divlje planine dane provodi u vežbanju i pručavanju zena i filozofskih knjiga. Moto mu je bio : “Treniraj više nego što spavaš i uspećeš”. Posle 14 meseci sponzor ga je obavestio da ne može više da ga snadbeva sa hranom zbog čega je bio prisiljen da se vrati u civilizaciju. Ubrzo zatim, 1947 godine, u Japanu se organizuje prvo takmičenje u borilačkim veštinama posle završetka drugog svetskog rata : Svestilsko nacionalno prvenstvo. Masutatsu Oyama sa lakoćom pobeđuje sve protivnike i osvaja titulu apsolutnog šampiona Japana.

Nezadovoljan što nije uspeo da provede pune 3 godine u izolaciji, ponovo odlazi u planinu. Ovoga puta na planinu Kiyozumi. Bio je još uporniji i još tvrdoglaviji u tome da uspe u svome usavršavanju. Trenirao je 12 sati dnevno, stajao pod hladnom vodom, lomio kamenje i udarao u stabla, preskakao preko potoka nebrojano puta. Proučavao je samurajsku tradiciju trudeći se da naučeno primeni u svojoj veštini. U želji da pokaže svetu napredak koji je postigao svojim metodama treninga uma i tela, 1950. godine počinje javno da demonstrira borilačku veštinu u borbama sa bikovima. Imao je 52 borbe. U tri je bika usmrtio samo jednim udarcem dok im je u ostalim shuto udarcem odsecao rogove. 1952. godine putuje u Ameriku gde na televiziji i pred publikom demonstrira karate. Na mnogobrojnim putovanjima širom sveta imao je 270 borbi sa ljudima iz borilačkog sveta koji su želeli da isprobaju njegovu veštinu i snagu. Nijedna od tih borbi nije trajala duže od tri minuta, a većina se završila samo posle nekoliko sekundi samo jednim Oyaminim udarcem. Snažni Oyama je imao jednostavno rešenje za protivnike : dobro ciljanje i kvalitetno izveden karate udarac. Slava koju je stekao pročula se na daleko. Postao je poznat po nadimku koji mu je savršeno pristajao – Božja ruka. Oyama je uputio izazov na borbu svim majstorima borilačkih veština u Japanu. Niko se nikada nije odazvao.

Masutatsu Oyama je bio uspešan u svakoj veštini borenja koju je trenirao. Međutim ni jedna od njih nije zadovoljila njegovu snažnu potrebu za dokazivanjem. Iz tog razloga stvara sopstvenu školu karatea čiji je cilj efikasnost u realnoj borbi. 1953. godine otvara svoju prvu dvoranu za trening u Tokiju. Do kraja 1957. godine imao je 700 učenika. Nije bilo kimona, nego je svako nosio šta je imao. Treninge su posećivali borci iz više karate stilova, a najviše iz Shoto kan i Goju ryu karatea. Pored njih dolazili su i boric iz drugih borilačkih veština kao što su Chinese & Korean Kempo, Judo, boks i još nekih. Oyama od njih preuzima ono što je u borbi primjenjivo i efikasno. Stvara nove tehnike, a akcenat stavlja na naporne fizičke vežbe za jačanje duha i tela u pripremi za borbu bez zaštite sa punim kontaktom do nokauta. Filozofska ideja vodilja bila mu je samurajska izreka “Ichi geki hissatsu” – “Jedan udarac, sigurna smrt”. Borbe su trajale sve dok jedan od boraca nije glasno izjavio da se predaje ili dok očigledno nije bio u mogućnosti da nastavi borbu. Borci su snažno udarali, ali i bili spremni da prime udarac. Bio je dozvoljen udarac u glavu dlanom ili umotanom pesnicom, hvatanja, bacanja i udarac u genitalije. Zbog zahtevnih i grubih treninga dešavale su se brojne povrede. Postotak odustajanja bio je visok, skoro 90 %. Vremenom Oyama je sistematizovao tehnike i osmislio pravila borenja stvarajući potpuno novi stil karatea zasnovan na Budo tradiciji Japana. Uspeo je da u pravoj meri spoji tradicionalno karate učenje koje se oslanja na zen filozofiju sa modernim sistemom takmičenja. Jasno je definisao da je cilj napornog vežbanja jačanje borbenog duha koji omogućava da se ne odustane u trenucima kada mislimo da smo došli do krajnjih granica, već nastavi dalje. Za Oyamu je svaki trening prilika da bolje upoznamo sami sebe što nam omogućava da postanemo bolji ljudi i živimo u harmoniji sa svetom koji nas okružuje.

Masutatsu Oyama

1964-te godine zvanično je registrovan  Kyokushin pod punim nazivom – KYOKUSHINKAI KAN. Iste godine počinje sa radom i INTERNATIONAL KARATE ORGANIZATION - IKO. Zadatak obe ove organizacije je promocija i popularizacija karate do-a. KYOKUSHIN se kod nas najčešće prevodi kao “Krajnja istina” ili “Apsolutna istina”. Mogu se sresti i literalni prevodi kao : “Traganje za konačnom istinom”, “Put konačne istine” ili “Susret sa konačnom istinom”. Skup moralnih i duhovnih načela koja se stiču vežbanjem kyokushina objedinjena su u zakletvi mestu na kome se vežba - Dojo kun. Svako ko trenira Kyokushin mora da zna Dojo kun napamet. Obaveza je svakog pojedinca da načela iz zakletve primenuje u svakodnevnom životu.


DOJO KUN

Treniraćemo naša srca i tela radi postizanja čvrstog i smirenog duha.

Težićemo pravom značenju puta borilačkih veština, da bi vremenom naša čula mogla biti razvijena i na oprezu.

Sa pravom snagom, težićemo da razvijemo duh samoodricanja.

Pratićemo pravila ponašanja, poštovati starije, i uzdržavati se od nasilja.

Pratićemo naše religiozne principe, i nikada nećemo zaboraviti prave vrednosti skromnosti.

Poštovaćemo i težiti mudrosti i hrabrosti, ne tragajući za drugim željama.

Tokom čitavog našeg života, kroz disciplinu karatea, težićemo da ispunimo pravi cilj Kyokushinkai puta.


Kyokushin ima poseban status među pravim poznavaocima borilačkih veština. Kvalitet boraca ogleda se u činjenici da su takmičenja otvorena i za borce drugih borilačkih veština koji izuzetno retko učestvuju na njima i po pravilu loše prolaze. Od onih koji se odluće da krenu sa treninzima Kyokushina jedan broj vrlo brzo odustane. Ostaju oni koji su spremni da pomere svoje granice iskušavajući sebe kroz izazove treninga. Put do sticanja majstorskog zvanja je tačno definisan i težak. Mali je broj onih koji uspešno pređu taj put u odnosu na broj onih koji počnu sa vežbanjem. Borba sa 20 protivnika koji se smenjuju jedan za drugim u kontinuitetu, bez pauze između borbi, je deo ispitnog programa za sticanje majstorskog zvanja. Za sticanje viših zvanja broj protivnika se povečava do 50. Jedino u kyokushinu se beleži da su pojedinci u dokazivanju svoje borbene spremnosti radili 100 borbi za redom. Malom broju ljudi je uspelo da uspešno završi ovaj test jer je prosto neverovatno da pojedinac bude duhovno i fizički spreman da izdrži toliko uzastopnih borbi gde se u svakoj sledećoj borbi susreće sa odmornim protivnikom. Još je neverovatnije da beleži pobede ili nerešen rezultat. Sa ovakvim ekstremnim dokazivanjem prvi je krenuo sam Masutatsu Oyama. Kao i u mnogim drugim stvarima i u ovoj je ostvario podvig koji posle njega niko nije ni pokušao da ponovi. On je tri uzastopna dana radio po 100 borbi. Četvrtog dana iscrpljen i povređen jedva je uspeo da ustane iz kreveta uz pomoć supruge. Čvrsto rešen da nastavi sa borbama otišao je u dojo. Međutim, niko više nije hteo niti mogao da se bori sa njime jer su svi bili povređeni iz prethodnih borbi.

Takmičenja u Kyokushinu se održavaju za sve uzraste. Najmlađi takmičari su maksimalno zaštičeni štitnikom za ris stopala i potkolenicu, suspenzorom, oklopom za grudi i stomak, rukavicama i kacigom. Juniori nose štitnike za ris stopala i potkolenicu, suspensor, rukavice i kacigu. Odrasli od zaštitne opreme imaju samo suspensor. Seniori, stariji od 35 godina, nose istu zaštitnu opremu kao i juniori. Takmičarke su u obavezi da nose tvrdi štitnik za grudi. Pravila takmičenja su jednostavna. Pored opštih stvari zajedničkih za sve borilačke sportove zabranjeno je guranje, hvatanje, bacanje, udaranje glavom, udaranje protivnika na podu, udaranje u kičmu. Dozvoljeni su udarci nogama i rukama iz sve snage sa izuzetkom udarca rukom u glavu. Takmičaru koji  udarcem onesposobi protivnika da nastavi borbu u trajanju dužem od 3 sekunde sudije dodeljuju ceo poen – Ippon i pobedu. Ukoliko se protivnik posle 3 sekunde oporavi i u stanju je da nastavi borbu sudije mu dodeljuju pola poena – Wazari i borba se nastavlja do isteka vremena ili dok neko ne osvoji ceo poen. Dva Wazaria se sabiraju u Ippon i donose pobedu. Vreme trajanja borbe za najmlađi uzrast je 1 minut, za juniore 2 minuta, a za odrasle u zavisnosti od takmičenja 2 ili 3 minuta. U slučaju nerešenog rezultata kod borbe od 2 minuta radi se produžetak od 1 minuta, pa ako je opet nerešeno još jedan produžetak od 1minuta. Kod borbe od 3 minuta produžeci su u trajanju od 2 minuta. Ako je i posle produžetaka rezultat nerešen, takmičari idu na vagu. Pobedu slavi lakši takmičar. Specifičnost velikih takmičenja je takmičenje u lomljenju dasaka – Tameshiwari. Takmičari udarnim površinama : sokuto, seiken, shuto i hiji izvode 4 lomljenja. Broj dasaka koji će pokušati polomiti u svakom od 4 lomljenja svaki takmičar sam za sebe određuje. Uspešnim lomljenjem se smatra ono pri kome su polomljene sve daske. Takmičar koji ima najveći zbir polomljenih dasaka iz sva četiri lomljenja je pobednik u Tameshiwari-ju. Test lomljenja je demonstracija snage udarca takmičara u borbama. Prema pravilima takmičenja u borbama, u slučaju kada dva takmičara imaju nerešen rezultat i posle dva produžetka i posle vage, pobednik je onaj koji je prethodno polomio više dasaka. Najpoznatije karate takmičenje na svetu je takmičenje  u Kyokushinu koje se održava svake  4 godine u Tokiju. Pobednik ovog takmičenja automatski postaje slavan na svetskom nivou.

Posebna pažnja u Kyokushinu posvećena je deci čiji su treninzi prilagođeni njihovim sposobnostima uz maksimalnu zaštitu. Postepeno uče karate tehnike, jačaju telo i razvijaju borbeni duh tako da kada odrastu prelazak na borbu bez zaštite pretstavlja prirodan sled stvari. Deca koja treniraju karate:

- imaju bolju koncentraciju, jasnije razmišljaju, odlučnija su, postavljaju sebi ciljeve i imaju dovoljno hrabrosti da ih ostvare
- disciplinovana su, miroljubiva, kontrolisano agresivna, strpljiva, uporna, skromna, ljubazna, odgovorna, vredna, pravedna
- sigurna u sebe, samostalna, kreativna, poseduju samokontrolu, prilagođavaju se novonastaloj situaciji

Treniranje karatea:
- jača srce, kosti i mišiće, povećava elastičnost, telo čini otpornijim na povrede i bolesti, ubrzava razmenu materija u organizmu (poboljšava metabolizam), pospešuje eliminaciju nepotrebnih supstanci iz organizma
- efikasan je način u rešavanju lošeg držanja tela, ravnih tabana i gojaznosti
- poboljšava kvalitet života

Bavljenje Kyokushin karateom deci ne predstavlja smetnju u ispunjavanju školskih obaveza. Naprotiv. Treningom razvijaju sportsku inteligenciju koja pozitivno utiče na razvoj opšte inteligencije i kreativnost. Razvija se osećaj discipline i odgovornosti što pretstavlja veliku pomoć pri učenju i savladavanju školskih obaveza.

Na našim prostorima počeci Kyokushina su bili neorganizovani, a vežbalo se uglavnom u uslovima zatvorenog tipa bez učešća na takmičenjima. Zaslugom Sensei Žarka Petkovića Irca 1993. godine osniva se Kyokushinkai savez Jugoslavije. Osnivanjem Saveza počinje organizovano vežbanje Kyokushina i pripreme takmičara. Sensei Žarko Petković danas je Branch chief za Srbiju. Zaslužan je za organizaciju mnogih takmičenja u Srbiji među kojima se izdvajaju dva Evropska prvenstva. I danas priprema mnoge naše takmičare za velika međunarodna takmičenja gde sa njima postiže zapažene rezultate.



Literatura :

Slika preuzeta sa :