TAJ ČUDESNI KARATISTA MASUTATSU
OYAMA 1
Preuzeto iz časopisa CRNI POJAS
br 3, zima 1985/86
Osnivač kjokušinkai karate stila – Masutatsu Ojama – predstavlja, doslovno, karate legendu današnjeg
vremena.
Ojama Šihan je od glave do pete kolos, zdepaste, mišićave građe, a
uz to poseduje i neizmernu snagu koju crpe iz svog preko sto kilograma teškog
tela. Kod velikog Ojame je, osim snage, prisutno bogatstvo ideja i temeljno
znanje borilačkih veština, sjedinjeno sa obiljem praktičnih i logičkih doslednih
novina u toj oblasti, sve navedene vrline čine ga istinskim inovatorom među
dokazanim velikanima budo veština.
Ojamina knjiga o karateu je u
svetu prodata u nekoliko miliona primeraka.
Naši gledaoci imali su prilike da
u bioskopima vide i film “Taj čudesni
karate” u kome se prikazuje i veština majstora ojame. “CRNI POJAS” u ovom i
narednom broju objavljuje životnu priču o Masatutcu
Ojami – tom čudesnom karatisti.
MASUTATSU OJAMA ILI JONG I ČOI
Masutatcu Ojama rođen je 1923. godine u Koreji u aristokratskoj
porodici staleža Janban (ovaj stalež se po rangu može porediti sa japanskim
samurajima). Njegovo rodno mesto je seoce Va-Riong-Ri
Jong-Či-Muo&n Čil Na Do u
blizini južnokorejskog grada Gun San.
Tu je pod svojim korejskim imenom Jong-I-Čoi,
živeo sve do 1938. Na insistiranje svog starijeg brata počeo je, još od svoje
devete godine, da trenira kineski boks. Od porodičnog prijatelja, majstora Jia, naučio je sistem “šakuriki” (kineski lo-han-kune) tj. kung
fu stil sa severa Kine.
Ojama se veoma rano zainteresovao
za burnu istoriju svoje domovine koju su 1910. padom dinastije Ji, okupirali
Japanci; ubrzo je novi ideal našao u čoveku po imenu Šun. Masutacu Ojama se
oduševio njegovom veštinom i rešio je da se ugleda na njega.
SA DŽUDO-TATAMIJA KOD GIČIN
FUNAKOŠIJA
Porodične razmirice i nemogućnost da u okupiranoj Koreji otpočne
studije, a pre svega kinesko-japanski rat koji je teško pogodio korejski narod,
uticali su da Ojama napusti svoju domovinu. Otputovao je u Japan, što je
presudno uticalo na njegov dalji životni put.
Pred mladim Ojamom su bila teška
vvremena u kojima su vladali oštro izražen nacionalizam i fašistička
ideologija. Niko nije želeo da jednom Korejancu izda sobu, a još manje da ga
zaposli; kod Japanaca je u to doba netrpeljivost prema korejskom narodu
doživvela kulminaciju. Ojama nije ni pomišljao da odustane. Posle obijanja
bezbrojnih pragova, uspeo je da pronađe sobu u predgrađu Tokija. Nije ga
mimoišao ni posao, dobio je nameštenje u vazduhoplovnom institutu “Jamanaši”.
Da bi izbegao psihičku i fizičku
usamljenost koju je sa sobom nosio život u ovom velikom tuđem gradu, Ojama je
rešio da zaokupi pažnju nečim što će mu pomoći da pobedi malodušnost koja ga je
polako sustizala. Polako je ulazio u tajne boksa i rvanja grčko-rimskim stilom.
Uskoro je otkrio džudo i upisao se u institut “Kodokan” koji se tada još uvek nalazio u predgrađu Šitaja, u hramu
Eišjo-đi. Iako je narednih godina uspeo da osvoji pojas 4. dana, nije bio
zadovoljan ovom borilačkom veštinom, jer za njega nije predstavljala
savršenstvo samoodbrane.
Upoznao je majstora Jotaroa
Košidu, u to vreme značajnog učitelja veštine “Daito-rju-aiki-jicu”, nasleđene od drevne samurajske porodice Takeda; tu je veštinu proučavao i
majstor Morihei Uešiba pre nego što
je stvorio aikido. Ojama je nastavio sa učenjem i posvetio se tom boriloačkom
umeću koje je nastalo još u13. veku. Uskoro se prvi put susreo sa majstorom Gićin Funakošijem koji je u Japanu
demonstrirao tada još uvek nrdovoljno poznati karate. Ojama je bio opčinjen
velikim majstorom i nepoznatom veštinom sa ostrva Rukju (Okinava); ubrzo je postao član Kenkjukaija, prvog dođoa (škole) majstora Funakošija koji se
nalazio u tokijskoj ćetvrti Šjotoćo.
Pod stručnim nadzorom Jošitake Funakošija, drugog sina
velikog karate majstora, mladi Ojama je neumorno trenirao. Ubrzo je postao
jedanod najboljih učenika i osvojio
crni pojas 1. dan. Neizmerno je poštovao velikog majstora Funakoši Gićina sa Okinave, jer je on
bio jedan od retkih koji su mu pružili šansu da se dokaže u Tokiju, tom za
njega još uvek tuđem gradu. Stroge zakonitosti i moral koji su bili neophodni
za savlađivanje veštine karate-doa, predsavljali su stimulans za
samodisciplinovanog Ojamu.
“Počeo sam da gledam na život drugim očima i stekao realistički pogled
na svet. Karate je postao sastavni deo mog života. Shvatio sam kao privilegiju
mogučnost da učim kod velikog majstora Funakošija” – kazivao je kasnije
Ojama.
“ĐAVO S BREGA”
Godine 1941. upisao se na univerzitet Tokušjoku, a iste godine je
regrutovan. Tada je upoznao i jednog čoveka iz svog zavičaja; bio je to So Nei-Ću, značajna ličnost u istoriji godjurju karatea. Privučen osobenošću
ovog čoveka, Ojama je nastavio sa učenjem koje se umnogome razlikovalo od
Funakošijeve metode. Majstor So bio je pristalica sekte nićiren, te je upražnjavanje njegovog načina borilačke veštine
stajalo u neraskidivoj vezi sa religijom. Bez obzira na to, mladom Ojami su se
otvorile nove perspektive i on je ubrzo osvojio 4, dan.
Neposredno posle rata mladi Ojama
je zarađivao za život kao vozač rikše i raznosač mleka. Nastavio je, uz to, i
da trenira. Iako su američke vlasti zabranjivale bilo kakve manifestacije
borilačkih veština, one su krišom održavane u hramu Minobu. Ojama je neumorno
trenirao kod majstora Soa. Cilj mu je bio da postane najbolji karatista Japana.
Kada su američke vlasti ponovo dozvolile upražnjavanje tradicionalnih
borilačkih veština, u Japanu se otpočelo sa mnogobrojnim inovacijama u oblasti
budoa. U drevnom carskom gradu Kjotu održano je 1946. godine prvo japansko karate prvvenstvo; na
njemu je učestvovao i mladi Ojama. Trijumfalno. Niko nije mogao da mu pronađe
slabu tačku, a mnogi protivnici se uopšte nisu ni upustili u dvoboj sa njim.
Ojama je stekao titulu prvog posleratnog šampiona Japana u karateu.
Posle velike pobede, Ojama je
želeo da do kraja oproba granice svojih mogućnosti: čuo je, naime, za jednog
kineskog majstora koji je jednim jedinim udarcem bio u stanju da usmrti bika.
Želeo je da ponovi takav poduhvat, te je počeo još intenzivnije da trenira.
Majstor So je savetovao mladom
Ojami da prvo oformi svoje telo i ličnost. Ojama je prihvatio savet i preselio
se zajedno sa asvojim učenikom Joširom
na brežuljke Micumine. U blizini
hrama Nićiren podigli su kolibicu u kojoj nije bilo vode, gasa, niti struje. U
tom bregovitom predelu otpočeli su intenzivan trening: neumorno su trčali kroz
šumu, po hiljadu puta udarali u vreću sa peskom i makivaru, upražnjavali
meditaciju, kata i džiju-kumite; pod njihovim udarcima su se lomile grane…
Stekli su kondiciju o kakvoj nisu smeli ni da sanjaju. Međutim, Ojamin partner
nije uspeo da do kraja izdrži surov život u daljini; jedne noći je krišom
otišao. Ojama je tada živeo sam. Kontaktirao je sa spoljnim svetom samo jednom
mesečno kada mu je njegov prijatelj Kajama donosio životne namirnice iz
obližnjeg grada Tatejama.
GOLOM (“KJOKUŠINKAI”) RUKOM U
ŽIVOG BIKA
I ako se nalazio u vrhunskoj telesnoj formi, počeo je da razmišlja
o svrsi takvog života, s obzirom da ga je sa svih strana okruživala
civilizacija. Zbog toga je pisao svom majastoru i zamolio ga za savet. So-nei-Ću mu je ubrzo odgovorio: “Ono što drugima izgleda nemoguće, Vi možete
ostvariti. Jedino morate u to potpuno verovati. Sve je stvar vežbe. Morate i
dalje slediti svoj cilj”.
Ovi redovi su razbili Ojamine
sumnje i on je nastavio da trenira još intenzivnije. Otvorio mu se put za dalje
usavvršavanje, za učenje zena i šintoizma. Tek kada njegov prijatelj Kajama
više nije mogao da mu donosi mesečno sledovanje životnih namernica, Ojama, koga
su već tada prozvali “đavo sa brega” vrvatio se u cuvilizaciju posle
osamnaestomesečnog samovanja, noseći sobom sopstveni, novi stil karatea. Tako
je rođen KJOKUŠINKAI KARATE.
Nije ga napuštala ideja da golom
rukom usmrti odraslog bika. Iz tih razloga Ojama je posetio klanicu u Tokiju.
Tek posle dužeg ubeđivanja sa sumljičavim rukovodiocima, pošlo mu je za rukom
da se suoči sa bikom teškim preko 500 kg. Očevici su i dalje sumljali u uspeh
tog poduhvata i Ojama je jasno čuo kako govore: “Šta? Zar da ubije bika golom rukom? Mora da je poludeo!” Ipak,
Ojama nije odustao od eksperimenta. Životinja, koju je pogodio snažan udarac
pesnice u glavu, odjurila je krvareći iz nosa i gubice pre nego što je Ojama
uspeo da joj se ponovo približi. Ideja, doduše, nije u potpunosti uspela, ali
životinja je ipak ostala bez jednog roga.
Slike preuzete sa :
Нема коментара:
Постави коментар