- Sledeći! – Začu se poziv.
Čovek u borilištu bio je snažan, mišićav
sveštenik veoma arogantnog ponašanja. Rukave haljine vezao je kanapima da mu ne
smetaju. Koplje koje je držao u ruci bilo je dugo najmanje tri metra.
Jedan od onih koji su očigledno tek stigli u hram da bi postali učenici,
bojažljivo siđe na borilište i izabravši koplje stade pred snažnog sveštenika.
Jedva je uspeo da se pokloni, kako je zahtevao ritual, kad sveštenik ispusti
krik kao divlja zver i svom snagom spusti svoju dugu motku na učenikovu
lobanju.
- Sledeći! – viknu on opet
vraćajući se u početni stav i ne brinući o čoveku koji je ležao na podu. Čovek
samo jedanput diže glavu i opet pade na pod. Drugi učenici pritrčaše i, vukući
ga za rukave kimona, odvukoše sa borilišta. Za njim je ostao samo crveni treg.
Musaši upita da li je to učitelj Inšjun, ali mu ljudi koji su tu sedeli
rekoše da je to sveštenik Agon. On je bio jedan od starijih u hramu i pripadao
je grupi najveštijih koje su zvali "sedan stubova Hozoina". Sam
Inšjun nikada ne izlazi na dvoboj, jer izazivača uvek pobedi neko od te
sedmorice.
- Ima li još nekoga? – upita Agon
spuštajući koplje.
Sveštenik koji se pojavi na ulazu pozva jednoga, ali se ovaj izvini i reče
da će doći sledećeg dana. Posle onoga što su videli u dvorani za vežbanje svi
su odustajali dok sveštenik sa registrom ne pokaza na Musašija.
- Hoćeš li ti?
- Ako mi dozvolita... – reče
Musaši i ustade.
Za to vreme uobraženi Agon se već odmakao od sredine borilišta i stojeći sa
grupom sveštenika negde po strani uživao u veselom razgovoru. Kada vide još
jednog izazivača on krete prema njemu sa izrazom dosade na licu.
- Ovog je mogao i neko drugi –
reče prezrivo.
Nonšalantno dođe do sredine borilišta i brzo zauze napadački stav. Iznenada
se okrete u suprotnom pravcu i zavitla svoje ogromno koplje prema prepreci od
dasaka koja je služila za vežbanje. Uz svevštenikov krik, ogroman komad drveta
probi prepreku koja je očigledno skoro bila obnovljena i izgledala tako kao da
je ni pravo koplje sa masivnom oštricom ne može da probije.
- Olala – zapevuši sveštenik i
prosto igrajući i skakućući s noge ne nogu ode da izvuče koplje iz pregrade.
Okrenut leđima izazivaču on nastavi svoju igru dok se ponovo ne vrati u sredinu
borilišta i naglo okrete Musašiju koji je stajao tamo gde se zatekao pomalo
zbunjenog izraza lica i sa svojim drvenim mačem u rukama.
- Spreman? – viknu Agon.
- Stani, Agone, ne budi budala! –
začu se iznenada glas spolja. – Čovek koji stoji ispred tebe nije obična drvena
ograda koju si sad probio. Klipane jedan, bolje ga dobro osmotri i zamoli da
sačeka do sutra, kada se vraća Inšjun!
Svi pogledaše prema prozoru odakle se čuo neprestani suvi smeh i videše
čisto obrijanu glavu i par belih čupavih obrva.
- Ko je to ? – dreknu Agon okrenuvši se prema prozoru, a Musaši vide da je
čovek koji je malopre govorio bio onaj starac koga je video u povrtnjaku. Kako
je naglo naišao, tako je i nestao.
Okrenuvši se prema Musašiju, Agon zaškrguta zubima i čvrsto steže koplje. Lako se nakloni prema prozoru, ali je bilo
očigledno da neće poslušati savet.
- Jesi li sada spreman? – upita ga
mirno Musaši.
Ovo potpuno razbesne Agona. On lako poskoči uvis i zavitla ogromno koplje.
Bio je u vazduhu, pa na podu, vladajući svojim snažnim mišićima kao
nepogrešivim mehanizmom, tresao glavom kao da želi da strese znoj koji mu se
nakupio na čelu, a možda i da zaboravi na starčevu opomenu. Neprekidno je
menjao položaj pokušavajući da pokrene Musašija, ali je on stajao mirno. Ispred
sebe je sa obe ruke držao drveni mač i pošto nije bio toliko krupan i mišićav
kao njegov protivnik, izgledao je prilično jadno. Jedino živo i opasno na njemu
bile su oči, oštre kao u kopca, ali to Agon, na žalost, nije primetio.
Uz divlji krik sveštenik napade iz sve snage, ali sve bi gotovo za
trenutak. Odmakavši se samo korak u
stranu, Musaši istovremeno i sam zadade udarac. Niko nije video šta se
dogodilo. Sveštenici i učenici potrčaše sa svih strana prema Agonu saplićući se
o njegovo koplje. Uhvativši čvrsto obema rukama glavu palog druga, jedan
sveštenik je vikao izbezumljeno:
- Lekara, lekara! Odmah zovite
lekara!
- Nema njemu leka – začu se glas
iz jednog kraja dvorane.
Bio je to starac koji se pojavio na ulazu i odmah shvatio šta se dogodilo.
- Da sam mislio da lekari mogu da
pomognu, ne bih ga malopre opomenuo. Idiot!
Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 2 – VODA
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog - Dragan Milenković
Prevod sa japanskog - Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, decembar 1983.
Slika preuzeta sa
Нема коментара:
Постави коментар