PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


четвртак, 8. новембар 2012.

JAVNI SPARING - INĐIJA 03.11.2012.


03.11.2012. u Sportskoj hali u Inđiji održan je javni sparing Kyokushinkai saveza Srbije. Domaćin je bio Kyokushinkai klub "Samuraj". Sparing je bio deo priprema za predstojeće Evropsko juniorsko prvenstvo i meč Japan & Srbija. Učesnici ovog događaja iz Kluba "Crvveni zmaj" bili su Zorana Rajačić i Nenad Angelov 







   Zorana Rajačić je izvela katu Gekisai sho

















    Nenad Angelov (beli pojas) odradio je borbu sa Dušanom Đorđevićem iz Kyokushinkai kluba "SD Kombat" Smederevo.





























недеља, 28. октобар 2012.

JAVNI SPARING 05.10.2012.


05.10.2012. u prostorujama Sportskog društva Radnički sa Crvenog krsta održan je peti javni sparing u organizaciji Kyokushinkai Saveza Srbije u sklopu priprema za predstojeće Evropsko juniorsko prvenstvo i meč Japan & Srbija. Aktivno učešće na ovom sparingu imali su članovi Kluba : Rajko Pačarek, Natalie Stevanović i Nenad Angelov.













JAVNI SPARING 29.09.2012.


U organizaciji Kyokushinkai saveza Srbije 29.09.2012. u Smederevu je održan javni sparing u sklopu priprema za predstojeće Evropsko juniorsko prvenstvo i meč Japan & Srbija. Domaćin je bio  Kjokušinkai klub "SD KOMBAT-KJOKUŠINKAI". 


Iz našeg Kluba učestvovali su Zdenko Lakušić (gore levo), Marija Petrović (gore desno), Petar Babić, Lazar Stevanović, Kristina Stevanović i Natalie Stevanović. U sredini (bez kimona) su Miljko Stevanović, Velimir Velja Matijević i Miodrag Petrović.














Miroslav Višnjić - "Samuraj" Inđija, Mladen Perić - "SD Kombat" Smederevo, Žarko Petković Irac - Branch chief, Velimir Velja Matijević - "Crveni zmaj"



Još slika na adresi :




петак, 21. септембар 2012.

ANEGDOTA O BOKUDENU



Jednom prilikom Bokuden, veliki samuraj i mačevalac, seo je na brod da predje Jabase u provinciji Omi. Medju putnicima je bio i jedan samuraj, visok, širokih ramena, očigledno iskusan mačevalac. Ponašao se grubo prema saputnicima i toliko mnogo pričao o svojoj veštini i spretnosti da je Bokuden provociran ovim hvalisanjem prekinuo tišinu :

"Čini se prijatelju da ti praktikuješ veštinu da bi osvojio neprijatelja, ali ja to ne radim da bi ga osvojio." rece Bokuden.

"O monahu (pošto je Bokuden bio obućen u monašku odoru), upita ga samuraj, kojoj školi mačevanja ti pripadaš?"

"Pa moja škola je škola kako pobediti neprijatelja bez borbe."

"Ne šali se stari. Ako možes da pobedis neprijatelja bez borbe, šta će ti onda mač?"

"Moj mač tu nije radi ubijanja već radi čuvanja" reče Bokuden "moja veština se prenosi sa uma na um."

"Hajde sada, dodji monahu, izazivao je samuraj da vidimo ko će u ovom trenutku pobediti, ti ili ja."

Rukavica je prihvaćena bez oklevanja.

"Ali ne smemo se boriti na brodu - rece Bokuden - da ne bi neko od putnika bio povredjen.. Eno tamo je malo ostrvo, tamo ćemo da odmerimo snage."

Samuraj pristade na ovaj predlog i odveslaše čamcem do tog ostrva. Čim je čamac stigao do ostrva samuraj iskoći i poviče:

"Dodji monahu, brzo, brzo!"

Bokuden medjutim, polako se dižući reče :

"Ne žuri da izgubiš glavu. Pravilo je moje škole da se za borbu polako priprema, čuvajući dušu u abdomenu."

Govoreći tako zgrabi veslo i odvesla čamac nazad na izvesnu daljinu ostavljajući čoveka samog, koji je udarajući o zemlju vikao kao lud :

"O, ti kukavice, dodji sada stari monahu!"

"Slušaj - reče Bokuden - ovo je tajna veština škole "kako pobediti neprijatelja bez borbe" pazi da je ne zaboraviš i da je nikome ne izlaneš" i ode.



Tekst preuzet sa internet adrese:

Slika preuzeta sa internet adrese:





петак, 3. август 2012.

IDI SVOJIM PUTEM

.

Jedan učenik upita Budu: 
“Ako me neko udari, šta treba da uradim? Kako da se postavim u toj situaciji?”
Buda mu odgovori: 
“Ako ti s drveta padne grana na glavu, šta bi tada uradio?!”
Učenik: 
“Šta bih uradio?! Ali to je slučajnost, to je puka slučajnost da se ja nađem ispod drveta i da mi baš tada padne grana na glavu.”
“Baš tako i treba da se ponašaš…kao da je sve slučajnost”, – reče Buda. ”Neko je možda bio ljut, možda besan i udario te. Ko zna! Ali ne dozvoli sebi da te to brine, prosto idi svojim putem, kao da se ništa nije desilo.”



Tekst preuzet sa :

Slika preuzeta sa :

уторак, 17. јул 2012.

SELJAK KOJI JE SPASAO GRAD CEC ZU



Pre mnogo, mnogo godina, legenda kaže pre više od hiljadu godina, osvojiše Japanci korejski grad Cec Zu. Kada su se dobro utvrdili, stali su se hvaliti na sva usta :
 - Ovde ćemo doveka ostati. Nikada više neće Korejci preoteti Cec Zu!
 Tada je korejski kralj pozvao svoje vojskovođe i naredio im da kako znaju i umeju isteraju neprijatelja iz zemlje. "Ako ne isterate Japance, načiniću od vas dobru metu za svoje strelce", zapretio im je na kraju.
 Vojskovođe su se poklonile kralju do zemlje i otišle iz dvorca. Danima su razbijali glavu kako da doskoče neprijatelju, ali ništa mudro nisu mogli smisliti. Japanci su grad učinili potpuno nepristupačnim: sa svih strana okružili su ga bili palisadom od debelih čvrstih balvana i nije bilo čoveka koji bi mogao prodreti u tvrđavu.
 Najpoznatiji i najčuveniji od svih kraljevih vojskovođa bio je Te Jon Cil. Iako je imao silno vojničko iskustvo, nikako nije mogao smisliti kako da oslobodi Cec Zu. Jednoga dana pođe tako Te Jon Cil do jednog brežuljka sa koga je lepo mogao osmatrati tvrđavu. Pažljivo je gledao ne samo raspored neprijateljske vojske, već i visoku palisadu, trudeći se da u njoj pronađe neko slabo mesto, neki prolaz.
 Nedaleko od tog mesta, neki stari seljak orao je zemlju ralom koje je vukao crni mršavi bik. Te Jon Cil nije ni primetio seljaka, jer je svu svoju pažnju bio usredsredio na osmatranje, kad začu kako neko govori:
 - Dokle ćeš, lenštino, tapkati na jednom mestu! Ti si kao Te Jon Cil, koji sedi skrštenih ruku onda kada bi morao najviše da radi!
 Vojskovođa se silno razljuti kad ču te reči od običnog, prostog seljaka, i srdito viknu :
 - Ko si ti da se smeš rugati jednom Te Jon Cilu, najumnijem i najhrabrijem kraljevom vojskovođi?
 - Ako je on uman i hrabar - odgovori seljak - zašto nije isterao neprijatelja i oslobodio grad?
 - Ti kao da si slep - razjari se Te Jom Cil - pa zar ne vidiš da je grad utvrđen visokom neprobojnom palisadom, kroz koju se ni miš ne može provući?
 - A ko brani hrabrom vojskovođi da uništi prepreku? - opet će seljak.
 - Budalo! - pomami se Te Jon Cil. - Utvrđenje je čuvano i danju i noću i nema tog majčinog sina koji bi mu mogao prići.
 - Ako čovek istinski voli svoju zemlju - neumoljivo će seljak - onda je mora znati zaštititi od neprijatelja.
 - Znači, ti bi umeo nadvladati Japance i osloboditi Cec Zu? - upita vojskovođa.
 - Umeo bih - mirno odgovori seljak. - Ako kroz petnaest meseci pošalješ četu od stotinu valjanih vojnika, Cec Zu će biti slobodan!
 - Ti si, stari, smetnuo s uma da ćeš lakše vratiti odapetu strelu no poreći datu reč. Ja ću ti poslati u određenom roku stotinu dobrih vojnika, ali upamti: ako ne održiš zadatu reč i ne isteraš Japance iz Cec Zea, narediću da se od tvoje kože načini doboš!
 I rekavši to, Te Jon Cil ostavi seljaka bez zbogom, pa iz tih stopa ode kralju na dvor. Kada je čuo priču o hvalisavom seljaku, kralj se nasmeja od sveg srca i reče :
  - Treba motriti na tog hvališu, jer može nekažnjen umaći, pa od doboša - ništa!
Već idućeg jutra kraljeve uhode šunjale su se oko bedne krovinjare rodoljubivog seljaka, motreći na svaki njegov korak. Kad je pala noć, odoše kralju i rekoše :
 - Svetli kralju, pazili smo na seljaka od jutra do mraka, taj hvalisavac nije ništa drugo radio, samo je lepio neke kesice od hartije.
 Idućeg dana isto: uhode su javile da starčić samo sedi, pevuši i pravi kesice.
 I tako deset dana uzastopce uhode su donosile iste vesti: seljak sve sedi i pravi kesice. Igra se.
 Jedanaestog dana uhode se vratiše i doneše vest da je starac prestao da pravi kesice, ali da sada pravi zmajeve od hartije, dečije zmajeve od hartije!
 - On je poludeo! - uzviknu kralj. - Sišao je, jadnik, s uma od silnog straha pred smrtnom kaznom.
 Uskoro je kralj dobio vest o novim budalaštinama šenulog seljaka: bio je sakupio svu seosku decu i od jutra do mraka puštao sa njima one papirne zmajeve. Ovo do te mere razljuti kralja da on naredi da se starčiću odmah odrubi glava. No Te Jon Cil pohita u dvor, pokloni se kralju i reče :
 - Gospodaru, dozvoli mi da održim zadatu reč. Ja sam tom hvalisavcu obećao da će živeti petnaest meseci, a njegova glava nam nikud ne može pobeći.
  - Dobro, neka bude po tvome - saglasi se kralj.

*   *   *

 Prošlo je leto i došla jesen. Izgledalo je kao da je seljak potpuno zaboravio šta je rekao Te Jon Cilu. Po ceo dan se bavio običnim seljačkim poslovima: zbirao letinu, opravljao krovinjaru, pripremao drva za zimu.
Neprimetno je došla zima, a za njom i proleće. Bližio se rok kada je seljak obećao da će osloboditi Cec Zu, i sve češće i češće obilazile su kraljeve uhode seljakovu kućicu. No on se pravio kao da ih ne primećuje i mirno je radio svoje poslove.
 U maju mesecu starčić je otišao do onog brežuljka na kome je sreo Te Jon Cila i pažljivo osmatrao utvrdjenje. Uveče se vratio u selo vrlo zadovoljan. U svojoj izbi zatekao je kraljeve uhode. Nasmejao se i rekao im :
 - Poručite Te Jon Cilu da devete noći od danas očekujem njegove vojnike.
 Devete noći sto snažnih hrabrih vojnika, dobro naoružanih jakim lukovima, oštrim strelama i teškim mačevima, nečujno dođose u selo. Sa njima je došao i dželat. Kralj mu je bio naredio da u dvor donese seljakovu glavu ako poduhvat ne uspe..
  Seljak priđe vojnicima i reče :
  - Puzite za mnom tako tiho da ni poljski miš ne čuje šušanj.
 I vojnici su puzili tako tiho da nijedna grančica nije krcnula niti listić šušnuo. Kad su stigli u blizinu utvrdjenja, seljak im dade znak da se zaustave ali ne ustaju, pa odabra deset najlukavijih ljudi, nešto im kaza i oni otpuzaše dalje.
 Nije prošlo mnogo vremena, kada ispred korejskih vojnika na deset metara izbi vatra. Vetar ju je rasplamsavao i nosio prema tvrđavi. Kada je vatra uhvatila drvenu palisadu, crveni plameni jezici liznuše visoko u nebo i od jake neosvojive utvrde napravi se ogromna baklja.
  - Juriš! Juriš! - povika seljak i povede neustrašive Korejce na Cec Zu.
 Borba nije dugo trajala. Japanci su bili hrabri samo dok su sedeli iza jakog utvrđenja. Čim je njega nestalo, nestalo je i njihove hrabrosti, pa su bez otpora predali grad.
 Još ni vatra nije bila ugašena, kad u Cec Zu dojaha kralj sa svojim vojskovođama. Pozva seljaka i kaza mu:
 - Reci nam kako si potpalio utvrđenje kada mu se ni sa koje strane nije moglo prići.
- Naredio sam tvojim vojnicima da potpale travu a vetar je vatru nagnao na utvrđenje - odgovori seljak.
 - Lažeš! - dreknu kralj. - Oko utvrđenja nije bilo trave, jer bih se i sam dosetio tom lukavstvu.
  - Ne, nije bilo trave ali te niko nije sprečavao da je poseješ - opet mirno odgovori seljak.
 Ovo još više razbesni kralja i on viknu :
  - Da sejem travu? Mislis li ti da me možeš tako besramno lagati, kada ja znam da su Japanci ubijali svakog ko bi se približio utvrđenju na manje od dva rija?
 Seljak odgovori :
 - Da bi ratovao, dovoljan ti je luk i mač, ali da bi pobedio, moraš biti mudriji i lukaviji od neprijatelja. Ispričaću vam kako sam pobedio neprijatelja: deset dana pravio sam kesice od hartije, a jos deset dana pravio sam papirne zmajeve koji služe deci za igru i veselje. Kesice sam napunio odabranim semenom trave, pa ih privezao za zmajeve, dečije igračke. Onda sam otišao sa decom u polje i pri pogodnom vetru, puštao zmajeve da lete, na dečiju radost, našu korist, a neprijateljsku propast. Zmajevi, nošeni vetrom, zaplitali su se u visoko kolje palisade, papirne kesice cepale, a spasonosno seme padalo na zemlju oko utvrđenja. U proleće trava je izbila, a do leta baš dobro nabujala. I eto, zapalio sam travu i isterao neprijatelja.
 Kad su ovo čuli, i kralj i njegovi ljudi se oneraspoložiše i nezadovoljni uzviknuše :
 - I to nam je neka mudrost! Mi smo isto to mogli smisliti!
 - Lako je poseći srušeno drvo, lako je smisliti ono što je već drugi smislio - reče starac i duboko se pokloni.
 Niko mu ni reči ne odgovori i seljak mirno, bez nagrade, napusti dvor i ode u svoje selo da se i dalje bavi običnim svakodnevnim poslovima i živi u bedi.


Korejska narodna priča preuzeta sa :


Slika preuzeta sa :


недеља, 8. јул 2012.

TROFEJ BEOGRADA 17.06.2012.




U organizaciji Kyokushinkai Saveza Srbije, a pod pokroviteljstvom Sekretarijata za sport i omladinu grada Beograda, 17.06.2012. u dvorani DTV Partizan Senjak održan je trofej Beograda u Kyokushinu. Na programu je bilo zajedničko zagrevanje i kihon koje je vodila Marina Vuković, zajednički sparing boraca iz različitih klubova Saveza, takmičenje u borbama i na kraju takmičenje u tamashiwariju. Iz Kluba Crveni zmaj na manifestaciji učestvovali su Kristina Stevanović u ne takmičarskom delu i Lazar Stevanović i Stefan Briševac kao takmičari u borbama.

Lazar Stavanović, Velimir Velja Matijević, Stefan Briševac i Kristina Stevanović

Lazar Stevanović se u kategoriji pionira susreo sa Aleksandrom Rankovićem iz kluba Beograd. Aleksandar je u odnosu na njegovu poslednju borbu koju sam ja gledao znatno napredovao i zasluženo pobedio.
Stefan Briševac je za protivnika u kategoriji juniora imao Dušana Đorđevića iz Kluba Kombat iz Smedereva. Dušan je odradio meč u prepoznatljivom stilu boraca iz Smedereva koje trenira Milan Perić. Borba je završena nerešeno ali zbog razlike u težini pobeda je pripala Dušanu.





Aleksandar Ranković i Lazar Stevanović


Dušan Đorđević i Stefan Briševac








KYU TEST 01.07.2011.



U saradnji sa Kyokushinkai Savezom Srbije održan je 01.07.2011 ispit za učenička zvanja.
Ispitom je rukovodio Sensei Žarko Petković Irac. Kandidati su polagali teoriju, kondiciju, tehniku, kate i borbu.
Svi prijavljeni kandidati su uspešno položili ispit i dobili diplome Kyokushinkai Saveza Srbije.



9 KYU
Ivan Atanasković
Nemanja Čubrilo
Nikola Gavrilovski
Ivana Racić
Vladimir Kopta
Jovan Vujičić
Andrej Božović

8 KYU
Zdenko Lakušić
Marsel Pešić
Stefani Spasić
Stefan Briševac

7 KYU
Boban Vojnović
























субота, 7. јул 2012.

KYU TEST 13.06.2012.





U saradnji sa Kyokushinkai Savezom Srbije 13.06.2012. održan je ispit za učenička zvanja. Završnim delom ispita u kojem su odrađene borbe, rukovodio je Sensei Žarko Petković Irac. Uslov da kandidati pristupe borbama bio je da prethodno polože teoriju, kondiciju, kate i tehniku.
Zbog izraženog interesovanja za Kyokushin i očiglednog dodatnog napora koje je doprinelo da ubrzano napreduje Mladen Milenkoski preskočio je 10. i dobio 9. Kyu.
Kristinu i Lazara Stevanović nagradio sam jednim zvanjem više za ostvarene takmičarske rezultate u prethodnom periodu.
Izdvojio bih Aleksandra Spasića koji je odradio 13 i Vladimira Manova koji je odradio 15 minuta borbi bez pauze. Naglasio bih da Aleksandar ima 46 godina što je duplo više od onih sa kojima se borio.
Svi prijavljeni kandidati su uspešno položili i dobili diplome Kyokushinkai Saveza Srbije. 
Zadovoljstvo mi je što su kandidati na ispitu pokazali da su napredovali i na tome im čestitam.

10. KYU
Nemanja Stevanović

9. KYU
Mladen Milenkoski

8. KYU 
Ivan Atanasković
Nikola Gavrilovski
Nemanja Čubrilo
Ivana Racić

7. KYU
Zdenko Lakušić
Marsel Pešić
Stefani Spasić

6. KYU 
Stefan Đorđe Spasić

4. KYU
Kristina Stevanović
Lazar Stevanović

2. KYU
Aleksandar Spasić

1. KYU
Vladimir Manov















.





























Foto album sa slikama sa ispita :

UČENIČKI POJASEVI



U istoriji borilačkih veština prvi Učitelj koji je učenike podelio na Mudanše – one koji imaju zvanje učenika i Yudanshe – nosioce Dan zvanja bio je Jigoro Kano osnivač Judo-a. On je 1883. godine na Kodokan institu za proučavanje Judo-a dodelio svojim učenicima Shiru Saigou i Tsunejiru Tomiti zvanje Shodan – prvi Dan. Međutim njih dvojica se i pored toga nisu razlikovali od ostalih učenika jer su svi zajedno nosili tradicionalni kimono. 1907. godine Jigoro Kano je prvi put predstavio Judo gi – odelo za vežbanje judo-a koje je nastalo po uzoru na tradicionalni kimono koji su nosili seljaci, a koji je napravljen tako da ne sputava pokrete prilikom vežbanja. Čine ga donji deo Zubon - pantalone, gornji deo Uwagi – jakna i Obi - pojas. Materijal od kojeg se pravi je pamuk čija je prirodna boja prljavo bela, a stalnim pranjem postaje snežno bela. U početku su postojale samo dve boje pojasa koji su po izgledu bili slični današnjim : beli i crni. Naravno beli su nosili učenici, a crni majstori.
Funakoshi Gichin, otac modernog karatea, po uzoru na Judo prihvata ideju o nošenju belog kimona koji je prilagođen zahtevima karatea – Karate gi. Takođe prihvata i podelu na učenička - Kyu i Majstorska - Dan zvanja. U početku rangiranje crnih pojaseva išlo je samo do petog Dana. Što se tiče učeničkih pojaseva uveden je pored belog i braon pojas kako bi se početnici razlikovali od naprednijih učenika koji su blizu majstorstva.
Pedesetih godina prošlog veka Judo se iz Japana otisnuo u Evropu i Ameriku. Tek tada počinju da se upotrebljavaju pojasevi različitih boja. Mikonosuke Kawaishi, koji je Judo podučavao u Parizu, primetio je da su učenici više motivisani za učenje i da brže napreduju kada se međusobno razlikuju po boji pojasa koja pretstavlja vizuelni dokaz stepena njihovog do tada stečenog znanja. Judo je prvi put učestvovao na Olimpijskim igrama 1960-te, a napori da se uvrsti u olimpijske sportove takođe su doprineli da se uspostavi sistem rangiranja korišćenjem obojenih pojaseva koji je prenet i na Karate. Učenici počinju da se rangiraju po zvanjima - Kyu koja imaju obrnutu progresiju napredovanja, od večeg ka manjem. Svaki Kyu je označen posebnom bojom pojasa : 5. Kyu – žutom, 4. Kyu – narandžastom, 3 Kyu – zelenom, 2. Kyu – Plavom i 1. Kyu – braon. Što se tiče majstorskih pojaseva povečan je broj stepena napredovanja do desetog Dana.  Ovaj sistem rangiranja – pojaseva  u kasnijem perodu razvoja Karate-a doživeo je promene tako da se danas možemo sresti sa različitim sistemima rangiranja, to jest sa različitim bojama pojaseva. Ipak ono što je zajedničko za sve škole jeste da je u svima boja pojasa kod početnika bela, a boja pojasa prvog majstorskog zvanja – crna.
Učenički pjasevi nisu samo trake pamuka širine 4 do 5 cm, često presvučene satenom ili svilom, kojima se vezuje gornji deo kimona da se ne otvara Oni su obeležja stepena znanja i veštine koju su učenici dostigli – Kyu-a. Kada se formira vrsta početnici sa belim pojasevima su na njenom kraju. Posle svakog sledećeg osvojenog pojasa njihovo mesto u vrsti se pomera prema napred, prema čelu vrste. Rangiranje obojenim pojasevima doprinosi da učenici sebi postavljaju ciljeve za napredovanje. Svaki viši osvojeni pojas donosi vizuelni dokaz o napredovanju i bolji status što učenika puni samopouzdanjem i čini odgovornijim prema treningu. Kada Učitelj stane ispred učenika tačno zna prema boji njihovih pojaseva koliko znanja pojedinačno imaju i šta ih treba dalje učiti što mu olakšava organizaciju treninga. Učenje Karate-a se zasniva na principu postupnosti što znači da su naučene lekcije osnova učenja sledećim lekcijama. Nedopustivo ih je preskakati jer praznina koja se tako stvara onemogućava razumevanje sledećih lekcija. Najbolja provera znanja za učenika i najbolji pokazatelj Učitelju za dalji rad je Shokyu Shinsa – ispit za Kyu zvanja. On je osmišljen tako da proveri teoretsko znanje, nivo kondicije i razgibanosti, nivo izvođenja tehnike i njenu primenu u borbi, nivo izvođenja kate, elemente samoodbrane, sposobnost lomljenja tvrdih predmeta za više pojaseve kao i psihičko stanje kandidata. Na nivou IKO organizacije koju posle smrti osnivača Sosai Masutatsu Oyame predvodi Kancho Shokei Matsui ispitni program je standardizovan. Od svih nacionalnih organizacija zahteva se da ga se pridržavaju kako bi se kriterijumi za dobijanje pojaseva izjednačili i sačuvale prave vrednosti Kyokushin Karate-a. Ipak od zemlje do zemlje postoje izvesne male razlike ali suština je ista. Kao što je učenje postupno tako su i zahtevi ispitnog programa složeniji što su pojasevi za koje se polaže veći. Svaki sledeći ispit zahteva da se prikaže napredak u predstavljanju elemnata Karate-a što samo po sebi nije dovoljno bez iskazanog napretka na putu samousavršavanja ličnosti.
Svako ko redovno dolazi na treninge i vredno vežba može da napreduje u učeničkim zvanjima. Uslov za izlazak na ispit je ispunjenje staža, odnosno broja treninga od prethodnog ispita. Za niže učeničke pojaseve potreban je staž od 3 do 4 meseca, dok je za starije učeničke pojaseve potrebno 6 meseci. To znači da možete u klubu u kome trenitrate imati samo dve do tri prilike u toku kalendarske godine za napredovanje. Imajte poverenja u vašeg Učitelja da odluči da li ste spremni da polažete ili ne jer on najbolje zna. Ispite treba shvatiti kao kontrolne tačke na putu usavršavanja. Ako im se da preveliki značaj može se desiti da nam bude važnije dobiti pojas nego savladati sve aspekate Karate-a. Izaći na ispit nespreman odraz je lošeg karaktera. Time pokazujete da niste iskreni u želji da napredujete.


 Učenički pojasevi u Kyokushinu


Shiro  obi – Beli pojas
Beli pojas nose početnici. Japanski termin za početnika u borilačkim veštinama je Shoshinsha. U japanskoj i mnogim drugim kulturama bela boja je boja čistote i nevinosti. Kao takva ona izražava spremnost početnika da primi znanje. Suprotno Zapadnoj simbolici bela boja na Istoku je simbol smrti. Verovalo se da kada učenik obuče beli kimono i veže beli pojas da tim činom smrt "prepolovi" smrt i da se tada može krenuti put života. Kod početnika je izražena velika želja za učenjem. Njihovo srce je ispunjeno velikom nadom i očekivanjima. Vezivanje belog pojasa i ulazak u salu kod nekoga može izazvati osećaj nelagodnosti. Budite uvereni da vas stariji učenici, a posebno Učitelj, razumeju jer su i sami prošli putem na koji vi stupate i spremni su da vam u svemu pomognu. Interesantan podatak vezan za početnike jeste da su prvi Uchi deshi-i koji su boravili kod Masutatsu Oyame u njegovom Dojo-u u Tokiju, imali običaj da obriju glavu u znak posvećenosti učenju. Period nošenja belog pojasa je vreme kada se javljaju prve misli o razumevanju ideje Karate-a.

Orengi obi – Narandžasti pojas
U ranijem periodu Kyokushina nosioci 10. i 9. Kyu-a nosili su  crveni pojas. To je promenjeno iz poštovanja prema nosiocima visokih majstorskih zvanja, 5. Dan i više u zavisnosti od škole, koji takođe za obeležje imaju crveni pojas. Crveni pojas je zamenjen sa belim pojasom sa jednom ili dve crne crte. To nije bilo najbolje rešenje jer u toj fazi učenja učenici osećaju potrebu da njihov napredak bude spolja vidljiviji od malo primetnih crnih crtica. Problem je rešen uvođenjem narandžastog pojasa*. Naranđasta boja je simbol sunca na zalasku. Nosilac ovog pojasa spreman je da proširi svoje vidike novim svitanjem. Rešen je da sticanjem novih znanja i veština napreduje. Period nošenja narandžastog pojasa je period u kome pojedinac treba da izgradi kroz dobro savladavanje osnovnih tehnika čvrste temelje za naprednije učenje. Upoznaće svoje telo i otkriti mišiće za koje nije ni znao da postoje. Dovešće u kordinaciju pokrete različitih delova tela i razviti osećaj za ravnotežu. Počeće da razvija snagu i brzinu izvođenja tehnike. Otkriče povezanost fizičkog i psihološkog aspekta treninga. Svoje ponašanje u Dojo-u i ophođenje prema drugima uskladiće prema Pravilima ponašanja. Osvajanje narandžastog pojasa je prvi korak kojim se kreće na veliko putovanje.
(Neke škole Kyokushina su zadržale crveni pojas kao obeležje za 10. i 9. Kyu.)

Mizuiro obi / Ao obi – Plavi pojas
Plavo je boja vode. Njena osobina je da se prilagođava svakom obliku.  U prirodi je ništa nemože zaustaviti jer uvek sebi nađe put.. Posle perioda nošenja narandžastog pojasa za koje vreme je naučio osnove karatea, period nošenja plavog pojasa zahteva od karateke da naučeno primeni kroz situacije koje se postavljaju pred njega. Tehnika pronalazi svoju primenu, kao što i voda pronalazi put. Uspešno primenjena tehnika izaziva osećaj zadovoljstva. Posle svakog uspešnog treninga motivacija za povećanjem snage, brzine i fleksibilnosti raste. Duh počinje da preuzima kontrolu nad telom tako da se ne reaguje na primljene jake udarce tokom sparinga niti se odustaje zbog fizičke iscrpljenosti tokom treninga. Učenik koji nosi plavi pojas svestan je puta koji je izabrao i energičnim koracima kreće napred.

Kiiro obi – Žuti pojas
Žuta boja je boja svetlosti, sunca i vatre. To je boja onih kojima svitanje novog dana u duhovnom smislu znaći sticanje novih saznanja i veština. Žuti pojas je dokaz da njegov nosilac poseduje instinsku energiju koja će mu omogućiti da savlada veštinu Karate-a. U periodu nošenja žutog pojasa učenici se koncentrišu na Tanden – tačku na donjem stomaku kao na izvor unutrašnje energije. Treninzi su usmereni na buđenje te energije i sposobnost da se ona iskoristi u povećanju snage i brzine pri izvođenju tehnike. Na ovom stepenu napretka psihološki aspekti treninga izbijaju u prvi plan. Naročita pažnja se posvećuje koordinaciji uma i tela. Posle belog, narandžastog i plavog pojasa, žuti pojas je poslednji kojim se označava niže učeničko zvanje.

Midori obi – Zeleni pojas
Zelena boja je boja biljaka. Biljke su u stanju da iskoriste svetlost za svoj rast i davanje plodova. Učenik koji nosi zeleni pojas je u stanju da na treninzima koristeći stečena znanja donosi nova rešenja. U stvari on počinje sve iz početka jer sada sve gleda drugim očima. Stvari mu postaju jasnije i on pristupa Karate-u ozbiljnije. Fizički i mentalni napredak omogućava mu da trenira sa starijim pojesevima koji su superiorniji u znanju i iskustvu. Tehnike izvodi sigurnije što dovodi do povećanja vere u samog sebe. Njegova snaga i veština dostižu stepen kada mogu ispoljiti destrukciju i naštetiti drugima. Iz tog razloga zadatak učenika je da uz pomoć Učitelja u srcu razvije osećanje čovekoljublja i saosećanja. Zeleni pojas je prekretnica u učenju. On je prelaz od početnika prema istinskom sledbeniku Karate veštine.

Cha obi – Braon pojas
Braon boja je boja zemlje. Simbol je nepromenjivosti i sigurnosti. Kao što zemlja rađa plodove tako se kod nosioca braon pojasa rađa plodan duh i nepokolebljiva misao. U periodu nošenja braon pojasa tehnika doživljava zrelost što učenika puni samopouzdanjem. Sve više se oslanjajući na sopstveno iskustvo izgrađuje vlastiti pristup tehnikama i pronalazi borbene kombinacije koje odgovaraju njegovoj ličnosti. Sposoban je da u sparingu uoči protivnikove jače i slabije strane što mu daje nadmoć nad mlađim učenicima. Nosioci braon pojasa su korak od majstorskog zvanja što ih obavezuje da u svakom trenutku iskažu napredak koji se dogodio u njihovoj ličnosti. Od njih se očekuje spremnost da pomognu u radu sa mlađim učenicima.





Izvori :

Nenad Simić
MASUTATSU OYAMA čovek podviga, Beograd, 2009.

Dragan Janjić & Vladislav Gigov
UVOD U KARATE, Beograd, 1984.

Dragan Janjić & Vladislav Gigov
KARATE – program polaganja za zvanja, Beograd, 1984.



недеља, 20. мај 2012.

AUSTRIAN OPEN 12.05.2012.





Reprezentacija Kyokushinkai Saveza Srbije i ove godine je učestvovala na već tradicionalnom takmičenju koje se svake godine održava u Beču. Iz “Crvenog zmaja” na put su krenuli Marija Petrović, Zorana Rajačić i blizanci Kristina i Lazar Stevanović.

Marija i Zorana su učestvovale u takmičenju u katama koje se nisu bodovale ocenama već su se sudije zastavicama izjašnjavale posle izvođenja dva takmičara ko je od njih bolji i ide dalje. Marija je radila u grupi seniorki i nije imala sportske sreće jer je odmah u prvom krugu eliminisana iz daljeg takmičenja od devojke koja je na kraju bila prva.
Zorana je radila u grupi juniorki i osvojila treče mesto čime je potvrdila da je njena forma u uzlaznoj putanji i da je uz veliki rad očekuju veliki uspesi.



Zorana Rajačić treča

Kristina Stevanović se takmičila u borbama u grupi pionirki starosti od 10 do 12 godina. Osvojila je zasluženo prvo mesto pokazavši izuzetan borbeni kyokushin duh.



Kristina Stevanović prva

Lazar Stevanović se takmičio u grupi pionira starosti od 12 do 14 godina. Prve dve borbe je dobio superiorno pre isteka vremena. Treču borbu je trebao da radi sa dečkom koji u odnosu na Lazara izgleda kao da igra centra u nekoj juniorskoj košarkaškoj ekipi (vidi sliku ispod). Odlučeno je da nema potrebe da sa njime radi borbu tako da je Lazarev plasman na ovom takmičenju odlično drugo mesto.




Lazar Stevanović drugi

Reprezentacija Srbije

Kristina Stevanović, Velimir Velja Matijević i Lazar Stevanović

Zorana Rajačić i Velimir Velja Matijević