PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


четвртак, 21. јануар 2016.

HANSHI STEVE ARNEIL



   Hanshi Steve Arneil rođen je u Južnoj Africi 1934. godine. Kada je imao 10 godina, njegova porodica se preselila u Severnu Rodeziju (sada Zambija) gde je počeo da trenira  Judo i boks. Na zahtev majke prekida sa treninzima boksa, ali nastavlja sa treninzima Judo-a. Od rane mladosti, Hanshi Arneil je bio fasciniran Orijentom što je bio razlog da se zainteresuje za treninge Shorin (Shaolin) Kempo-a koje je njegov komšija Kinez praktikovao u zadnjem dvorištu. Kada je Kinez  primetio Arneila da ga "špijunira" pozvao ga je da treniraju zajedno što je Arneil i prihvatio. Sa svojim novim prijateljem trenirao je tokom pohađanja srednje škole i fakulteta. Kada je napunio 25 godina, Hanshi Arneil se preselio u Durban, Južna Afrika, kako bi dovršio svoje obrazovanje na mašinskom fakultetu. U Durbanu je pronašao lokalni Judo dojo koji je u ponudi imao i treninge karatea. U to vreme jedan broj japanaca je emigrirao u Južnu Afriku u koju su dolazili brodovima preko lučkog grada Durban. Arneil je sačekivao brodove koji su dolazili iz Japana da bi putnike pitao da li neko od njih zna karate. One koji su znali zvao je u dojo na treninge.

   Ti ljudi su praktikovali razne karate stilove, ali Arneil nije mario za razlike – za njega, karate je bio karate. Nakon što je završio sa obrazovanjem za inžinjera, Hanshi Arneil se vratio kući u severnu Rodeziju. I dalje fasciniran Orijentom, odlučio je da ga iskustveno doživi. Njegov kineski prijatelj dao mu je imena ljudi kod kojih bi mogao da trenira u Kini. Tek sa završenim koledžom i bez novca, Arneil dobija posao inženjera na brodu koji putuje na relaciji Dar es Salaam, Tanganyika (sada Tanzania) -  Kowloon, Hong Kong. Iz Hong Konga je otputovao u Kinu, u severnu provinciju Mandžuriju, gdje je u manastiru proučavao Shorin (Shaolin) kempo.

   Rigorozni trening, stroga disciplina, svakodnevni rad u manastiru i dnevne meditacije upravo su ono što je Arneil i tražio - osećao se kao da je na "sedmom nebu". Nažalost, Kina je počela da doživljava Mao Tse-tungovu kulturnu revoluciju, a život zapadnjaka u Kini postao je težak. Kada bi se kretao izvan manastira ljudi su ga udarali u glavu sa primerkom Maove knjige "Mala crvena knjiga".

   Njegovi prijatelji iz manastira savetovali su mu da napusti Kinu zbog vlastite sigurnosti. Odveli su ga u Kowloon kod učitelja kempa kod koga je nastavio sa treninzima. Međutim ti treninzi su bili mnogo različiti od onih koje je imao u manastiru što se Arneilu nije svidelo. U to vreme, Hanshi Arneil je čuo za japanskog karate majstora po imenu Mas Oyama. Odlučuje da ode u Japan i da ga potraži. Pošto nije imao dovoljno novca da otputuje, bio je primoran da prvo radi na brodovima koji su se kretali za Filipine. Kada je konačno skupio dovoljno novca otputovao je iz Hong Konga 1961. u japanski grad Yokohamu. U početku boravka u Japanu bio je potpuno izgubljen - nije znao da govori jezik, a o samom Japanu je znao samo to kako se zove glavni grad. Nekako je uspeo da dođe do Tokija i pronađe put do Kodokana, glavne centrale judoa u Japanu. Arneil je trenirao na Kodokanu kratko vreme za koje je dobio zvanje Shodan (1. Dan) u judou, ali je zapravo bio zainteresovan za učenje karatea. U početku učio je Goju Ryu kod Gogen Yamaguchia (Master Yamaguchi, je živeo od 1909. do 1989. godine, bio je instruktor Nei-Chuu kod koga je  Mas Oyama trenirao u kasnim 1940-tim). Takođe je trenirao i karate stilove Shotokan i Wado Ryu, međutim i dalje je osećao da nešto nedostaje u njegovom vežbanju. Nedugo nakon što je promovisan u zvanje Shodan u judou, Hanshi Arneil susreće Amerikanca Don Draegera koga pita da li poznaje karate majstora koji obara bikove svojim udarcima. Draeger odgovara pozitivno i odvodi Arneila kod Mas Oyame.

   Arneil je u Mas Oyaminom dojou video trening jakog intenziteta i primetio da kod učenika vlada stroga disciplina. Odmah je znao da je to mesto na kome želi da bude. Draeger (koji je tečno govori japanski), pitao je  instruktora koji je vodio trening da li Arneil može da se priključi treninzima. Instruktor je odgovorio da ako je zaista zainteresovan, mora samo da posmatra treninge sve dok se Mas Oyama ne vrati iz Amerike, gde je u to vreme bio na putu. Oko šest nedelja, Hanshi Arneil je sedeo i posmatrao treninge sve dok se jednog dana Mas Oyama nije vratio. Uz pomoć Draegera kao prevodioca, Mas Oyama je rekao Arneilu da je potrebno još nekoliko nedelja da dolazi u dojo i posmatra treninge kako bi kod sebe učvrstio želju da pristupi dojou. Tako se vreme dolaženja u dojo i posmatranja treninga produžilo. Posle dve nedelje, Mas Oyama je dao Arneilu njegov prvi karate Gi (kimono za vežbanje) i rekao mu sledeće: "Seti se, ti si od mene tražio da treniraš. Ja to nisam tražio od tebe. Ako ne budeš poštovao pravila ponašanja, moraćeš da odeš. Da li razumeš?"


   Arneil je trenirao vrlo naporno. Iako nije bio Japanac, bio je tretiran isto kao i drugi Kohai (mlađi učenici). Treninzi su počinjali u 06:00, a nisu mogli biti završeni sve dok Mas Oyama ne dozvoli, obično četiri ili pet sati kasnije. Zajedno s drugim mlađim učenicima, Arneil je morao da pere prljava karate kimona starijima i održava čistoču u WC-u. Takođe je učestvovao u svakodnevnom ritualu čišćenja Dojo-a (Nitten Soji),  koji je zbog toga bio besprekorno čist. Pre treninga, Arneil je morao doći ranije i puzeći na kolenima ukucati glave eksera koje su “izvirile” iz poda. Naporan rad je pojačao želju da trenira jače i što pre osvoji crni pojas kako ne bi morao više da čisti WC. Kada je Hanshi Arneil polagao test za zvanje Shodan u Kyokushin karateu, Mas Oyama ga je naučio važnu lekciju  života. Na testu, pomislio je da je bolji od drugih, ali kada se pojavio spisak sa imenima onih koji su položili, njegovog imena nije bilo na njemu. Niko mu nije rekao zašto, što ga je jako uznemirilo. U takvom duševnom stanju napustio je dojo na nekoliko dana. Kada se konačno vratio, Mas Oyama je pitao Arneila gde je bio na šta je ovaj odgovorio da nije mogao da dođe zbog bolesti. Arneil je pao u depresju i hteo je da napusti Japan. Pošto nije imao dovoljno novca za to odlučio je da nastavi sa treninzima. Na sledećem testu, Arneilu je nedostajalo samopouzdanja, ali je ipak dao sve od sebe. Kada se pojavio spisak sa imenima onih koji su položili za zvanje Shodan, njegovo ime je konačno bilo na njemu.


   Osvrnuvši se na ono što se dogodilo, Arneil je kasnije shvatio da nije bio spreman u svojoj glavi ili srcu kada je prvi put polagao test. Da je položio za zvanje Shodan na prvom testu, napustio bi Japan i preselio se na neko drugo mesto, misleći da je dovoljno naučio. Mas Oyama je kasnije rekao Arneilu da je u njemu vidio više nego samo crni pojas, i da je prihvatio rizik da izgubi učenika zbog razočaranja. Rizik se isplatio jer je Arneilu početni neuspeh pomogao da razvije strpljenje, odlučnost i upornost (Osu), osobine potrebne da poseduje majstor Kyokushin karatea. Sledećih nekoliko godina, Hanshi Arneil pojačava intenzitet treninga i ubrzano napreduje.

   Tokom ovog perioda, Mas Oyama mu je postao poput oca. U stvari, Mas Oyama ga je zapravo usvojio kako bi mogao oženiti Japanku. Uz finansijsku potporu supruge, koja je radila u banci, Arneil je bio u mogućnosti da ostane u Japanu i trenira. Kako bi zaradio novac, glumio je u nekoliko filmova pod nazivom "Steve Mansion", a povremeno je radio i kao model za mušku odeću.


   Jednoga dana, Mas Oyama je rekao Hanshi Arneilu da želi da ovaj odradi borbu sa 100 ljudi (Hyakunin Kumite). Neki su pokušali da izvedu taj podvig, ali nikome (osim Mas Oyami) nije uspelo da izdrži svih 100 borbi. Isprva, Arneil je smatrao da je Mas Oyama lud što traži to od njega, jer je mislio da on to nije u stanju da izvede. Međutim, Mas Oyama je vršio pritisak na njega sve dok konačno nije pristao. Usledile su fanatične pripreme za taj događaj - 18 sati dnevno, svaki dan, vežbao je kate, udarao Makiwaru (daska za udaranje) i džak. Arneil je pitao Mas Oyamu kada će se borit na šta mu je ovaj odgovorio da će mu reći kada po njegovom mišljenju bude spreman. Nastavio je sa treninzima misleći da Mas Oyama takvim odgovorom želi samo da ga natera da trenira napornije. Jednog nedeljnog jutra, Arneil je kao i svakog drugog dana otišao u dojo na trening. Kad je ušao, svi su bili tamo čekajući na njega. To je bio taj dan. Isprva, Arneil je pokušao da prati koliko je borbi završio, ali prestao je nakon prvih 20, usmeravajući pažnju na same  borbe. Završio je svih 100 borbi za 2 sata i 45 minuta - "možete uštedeti vreme, ako ih nokautirate".

   Pre napuštanja Japana 1965., Hanshi Arneil je stekao zvanje Sandan (3. Dan). Preselio se u Veliku Britaniju i počeo da predaje Kyokushin karate. Iste godine, on i Shihan Bob Boulton osnovali su British Karate Kyokushinkai (BKK) organizaciju. Između 1968. i 1976. godine, Hanshi Arneil je obavljao dužnost tim menadžera i trenera karate tima koji je postao prvi ne-japanski tim koji je osvojio World Karate Championship za 1975-76. Godine 1975., French Karate Federation dodelila mu je titulu "World's Best Coach" (Najbolji trener na svetu).

   Godine 1991., Hanshi Arneil napušta International Karate Organization (IKO), i osniva International Federation of Karate (IFK). Nakon smrti Mas Oyame 1994. i cepanja IKO, udovica Mas Oyame je upitala Hanshi Arneila da li bi hteo da predvoditi IKO (2). Ne želeći da se uključi u zamršenu politiku raznih japanskih organizacija, uljudno je odbio ponudu kako bi posvetio svoje vreme i trud napretku IFK i podučavanju Kyokushin karatea. Jedan od ciljeva Hanshi Arneila u IFK je doslednost - svaki Kyokushin karatista u bilo kojoj zemlji i u bilo kom dojou treba izvoditi istovetne tehnike. Radi ostvarenja tog cilja osmislio je plan i program priprema za polaganje za zvanja u IFK. Takođe, objavio je i knjigu o Kyokushin katama. Mas Oyama mu je rekao da je jedini način na koji može da se ujedini organizacija taj da svi rade isto, a da jedini način da svi rade isto leži u katama.

   Mas Oyama je lično dodelio Hanshi Arneilu zvanje Nanadan (7. Dan). Celokupna britanska karate zajednica kasnije ga je nagradila zvanjem Hachidan (8. Dan) za njegovu predanost i zasluge u oblasti karatea u Velikoj Britaniji. Board of Country Representatives IFK nagradio je 26. maja 2001. godine Hanshi Arneila zvanjem Kudan (9. Dan) kao priznanjem za njegov rad u promociji Kyokushin karatea širom sveta u posljednjih 40 godina, a posebno tokom poslednjih 10 godina pod zastavom IFK. Posvetivši život praktikovanju i podučavanju Kyokushin karatea, Hanshi Arneilu je konačno u junu 2011. godine dodeljeno zvanje Judan (10. Dan).






    Dok je u ranim 1960-tim učio Kyokushin karate, Hanshi Arneil je pedantno vodio beleške o svemu o čemu ga je Mas Oyama učio. Zbog toga, tokom proteklih četiri decenije, podučavao je Kyokushin karate veran duhu Sosai Mas Oyame. Uprkos svom pretrpanom rasporedu kao vodećeg čoveka IFK, Hanshi Arneil i dalje redovno podučava Kyokushin karateu kako početnike, tako i crne pojaseve.







Preveo i prilagodio
Velimir Velja Matijević
sa internet adrese:




среда, 20. јануар 2016.

KANBUN UECHI



   Kanbun Uechi je rođen 5. maja 1877. u malom selu na jugu Okinave, u veoma siromašnoj seljačkoj porodici. Njegov otac je po prirodi bio veoma miran i tih čovek, pa su mnogi koristili tu njegovu osobinu; ismevali su ga i maltretirali. To je uticalo da je Kanbun još u najranijoj mladosti želeo da nauči ratničke veštine. Karate je u to vreme tek izlazio iz tajnosti i stroga hijerarhijska pravila života su još uvek važila, pa ni jedan učitelj nije hteo da prihvati učenika iz tako niskog društvenog sloja.
   Godine 1897. da bi izbegao regrutaciju, jer se kao i mnogi Okinavljani toga doba, nije slagao sa militantnom politikom koju su sprovodile japanske vlasti spram Kine, Kanbun Uechi je emigrirao u Fukien, kinesku provinciju. Nekoliko meseci je lutao radeći svakojake poslove da bi preživeo, a onda je uspeo da se zaposli u školi borilačkih veština Zhou Zi Hea (Shu Shi Wa na okinavljanskom), u Fuzhu, gde je  održavao čistoću, čistio obuću, donosio vodu i dr. Vrlo često je kradom virio u vežbaonicu i posmatrao treninge, a onda noću pokušavao da imitira pokrete koje je uspeo da zapamti. To nije promaklo oku Zhou Zi Hea, koji je iz samo njemu poznatih razloga odlučio da ga podučava. U to vreme to je bila odluka bez presedana, jer zbog japanskih osvajačkih ambicija prema Kini, nije bilo poželjno obučavati nekog Okinavljanina.
   Način na koji je bio obučavan Kanbun Uechi umnogome se razlikovao od onog koji je bio primenjivan u školi. Sastojao se u tome da je on po jedan pokret osnovne forme Samchian (Sanchin na okinavljanskom), satima i danima uvežbavao licem okrenut prema zidu. Svaki pokret je uvežbavao po nekoliko meseci, tako da je celu katu kompletirao tek posle godinu dana, a onda je u punom obliku vežbao još dve. Na ovaj način je učitelj Zhou Zi He proveravao njegovu strpljivost. Kanbun Uechi je za 3 godine ovakvog vežbanja stekao neverovatnu brzinu i čvrstinu.
   Zhou Zi He ga je kasnije naučio još dve forme: Seisan i San'shih-lin (Sanjuroku na okinavljanskom), te tehnike “gvozdenih ruku”, farmakologiju, lečenje masažom i specijalnu tehniku disanja.
   Posle 10 godina vežbanja, 1907,. Kanbun je završio školovanje, a učitelj Zhou Zi He mu je omogućio da otvori školu u jednom selu blizu Nanyua i poklonio mu manuskript “Min-Chin Churyu”, koji je sadržao sve tehnike i sisteme njegovog učitelja “pangai-noon” (u prevodu “polu čvrsto – polu meko”). Ovaj manuskript se i danas nalazi u vlasništvu porodice Uechi.
   Kao novi učitelj, iako nekinez, Kanbun je brzo bio prihvaćen. No, 1910., jedan od njegovih učenika je u svađi oko vode na seoskom izvoru ubio nekog čoveka. Kanbun je bio okrivljen za ovu smrt (jer nije dobro podučio svog učenika kako da koristi svoje znanje), pa je morao da napusti Nanyu i krene nazad na Okinavu. Na ovom putu došao je u sukob sa izvesnim Doiom – razbojnikom, koji je važio za izuzetnog borca sabljom. U borbi koja je veoma kratko trajala, Kanbun ga je usmrtio udarcem boshiken u grlo. Reputacija koju je stekao u Kini i borba sa Doiem išla je ispred njega, pa je na Okinavi bio poznat i pre nego je stigao.
   Po povratku na Okinavu, Kanbun Uechi se nastanio u jednom selu u okolini Hedoa, gde se oženio i živeo kao farmer. Nije podučavao nikoga osim svog sina Kaneia, a samo je jednom javno nastupio na zahtev čuvenog učitelja Shurite, Anko Itosua na nekom turniru borilačkih veština u Shuriu, 1912,. gde je izveo Seisan-katu. Tehnika, snaga i brzina njegovog izvođenja bile su tako veličanstvene, da je i sam učitelj Itosu ostao duboko impresioniran.
   Japan je 1879. od Ryukyu arhipelaga stvorio svoju prefekturu (tzv. “ken”). Od tada pa do 1945., Okinawa-ken je bila najsiromašnija japanska provincija. Nju je do 1940. napustilo 80.000 ljudi u potrazi za boljim životom. Godine 1921. i Kanbun se sa porodicom seli u mesto Wakayama u blizini Osake. Tu je sklopio veoma čvrsto prijateljstvo sa Ryuryu Tomoyoseom, takođe Okinavljaninom, koji je uspeo da ga nagovori da počne da podučava. Tako je Kanbun otvorio mali dojo (sala za vežbanje), u kome je pored njegovog sina i Ryuryu Tomoyosea, vežbalo još desetak Okinavljanina. Među njima su i danas u Okinawa karate-do veoma poznati: Itakazu, Toyoma, Shinjo i drugi.
   Kanbun Uechi je bio izuzetan u izvođenju Sanchin-kate. Njegovi i danas živi učenici kažu, da je ona bila suština njegove veličine, te da je zahvaljujući njoj mogao, tako brzo i lako da se kreće po šoljicama za čaj, a da pri tome ni jednu ne polomi.
   Iako je bio Okinavljanin po rođenju, Kanbun je bio Kinez u svakom drugom pogledu. Nije imao želje da proširuje svoju školu, niti da je učini popularnom, pa nije primao nove učenike izuzev onih koje je podučavao. Nije voleo ni da se slika, jer se verovalo da će na svakoj slici ostaviti deo svoje duše (što je uostalom i staro kinesko verovanje), pa je veoma mali broj fotografija sa njim uopšte i snimljeno.
   Godine 1947., kada se ekonomska kriza znatno osećala i u Japanu, on se vraća na Ryukyu, nastanivši se na ostrvu Ishima, blizu Okinave. Godinu dana kasnije, 25. novembra 1948. godine, iscrpljen glađu, Kanbun Uechi je umro na rukama svojih prijatelja i učenika iz porodice Shinjo. Sahranjen je u mestu Genowen, gde je još od 1940., živeo njegov sin Kanei. Posle njegove smrti učenici ove škole nazvali su je Uechi-ryu u njegovu čast, a taj naziv za njegovu školu i danas egzistira na Okinavi.


Vladimir Popović
Časopis za borilačke veštine i unutrašnji put
SENSEI
broj 1, strana 14


недеља, 17. јануар 2016.

CHOTOKU KYAN



   Chotoku Kyan je rođen 1870. u veoma bogatoj i uglednoj porodici. Njegov otac Chofu bio je jedanaesti potomak po direktnoj liniji nekadašnjeg vladara Ryukyua, kralja Shosia (što je u to vreme bilo veoma bitno, s obzirom na strogu podeljenost japanskog društva na kaste). Iako je Chotoku bio veoma slabe građe i dosta bolešljiv, otac je, zahvaljujući svom staležu, uspeo da mu omogući učenje kod tadašnjih najboljih majstora u kenphou:  Sokan Matsamurae i Ankho Itosua iz Shuria (stare prestonice Okinave) i  Pechin Oyadomoria iz Nahe.
   Kroz niz godina intezivnog i predanog vežbanja, a pod instrukcijama pravih učitelja, Chotoku Kyan je postao jedan od najvećih majstora dva tada najpoznatija stila: “Shuri te” i “naha te”. Kako je svoju veštinu sagledavao uvek sa praktične strane, Chotoku je (zbog svoje slabe konstitucije), naročitu pažnju posvečivao uvežbavanju kata, eskivaža i kontra-udaraca, na način koji mu je omogućavao da bude uspešan i protiv mnogo snažnijeg protivnika.
   Sa reformama koje je sprovodila japanska vlada u periodu Meiji (“era prosvećenja”), porodica Kyan je bila proterana iz Shuria, pa se Chotoku sa svojima povukao na jug Okinave u selo Yonitan, gde su imali izvesna dobra. Ovde je nastavio da predano vežba svoju tehniku i kata forme. Od majstora po imenu Yara, koji je živeo u ovoj oblasti, on je naučio još jednu formu, tzv. katu Kusanku, koja je pored onih koje je izuzetno cenio:  Shinon, Chinto i Passai, postala njegovo savršenstvo.
   Početkom ovog veka, a naročito 30-tih godina, javne borbe bile su upriličene na Okinavi. No, Chotoku Kyan se borio samo jednom, ali je to bilo dovoljno da njegova već uspostavljena reputacija dostigne nivo legende, pa je u skladu sa tim i dobio nadimak “CHAN MI-GWA” (“Chuan sitnih očiju”), zbog svoje kratkovidosti.
   Jedina njegova javna borba odigrala se kada je već zašao u drugu polovinu šezdesetih godina života. Bio je izazvan od 40 godina mlađeg majstora borenja Matsude, koji je javno obećavao da će ga naučiti da je “...realna borba jedno, a udaranje u prazno (verovatno je mislio na kate) druga stvar”. Borba se odigrala na obali reke Hija. Chotoku je bio leđima okrenut reci i stajao je veoma opušteno, čekajući napad. Matsuda, mlad i siguran u svoju snagu, smatrajući da pred sobom ima samo jednog izlapelog dedicu, želeo je da sve okonča brzo i krenuo je snažno. Chotoku je u mestu, veoma lako eskivirao napad, udarivši ga istovremeno nogom u leđa, bacivši ga u reku. Tako je borba bila završena i pre nego li je praktično i počela.
   Chotoku Kyan je često govorio da majstorstvo u karate-dou ne zavisi od godina pojedinca i njegove fizičke konstitucije, već od stalnog i predanog vežbanja i duhovne čvrstine. On je u tome bio najbolji primer. Umro je 21. septembra 1945. u 75-oj godini života, ostavivši iza sebe pečat Duha karate-doa i nekoliko učenika koji su nastavili sa tradicijom njegove umetnosti.


Deo teksta OKINAVA KARATE-DO
Vladimira Popovića objavljenog u
časopisu za borilačke veštine i unutrašnji put
SENSEI, broj 2, strana 23



петак, 15. јануар 2016.

MOĆ LOMLJENJA 2



   Da li je za praktikante borilačkih veština razbijanje glavna stvar? Pa, jasno je, da ne koristi svaki karatista svoje telo za lomljenje dasaka i razbijanje cigli. Ima mišljenja, čak, da je nešto tako sasvim besmisleno. Često se citiraju reči Brus Lija: «Daske ne uzvračaju udarac». To je tačno. Međutim, moramo priznati, da jedan karatista mora spoznavati svoju snagu da bi, shodno tome, izučio veštinu. Neki čak smatraju da se istinska veština karatea ne može steći bez praktikovanja vežbi razbijanja.
   Ljudi počinju sa učenjem karatea iz raznoraznih razloga i s različitim ciljevima na umu. Neki ga uče da bi stekli i ojačali sopstveno samopouzdanje, drugi da bi se izveštili u samoodbrani, a ima i onih koji žele postići disciplinu i autokontrolu. Jasno je, kada jedan praktikant na treningu uspe slomiti svoju prvu dasku, dokazuje da je naučio tehniku rada i samim tim postaje samouvereniji.
   Postupak razbijanja pomaže praktikantu da shvati principe koji stoje iza samoodbrane kroz ekvivalentnost, razumevanje tehnike i zbog čega se koristi. Samo započinjanje čina razbijanja predstavlja konkretan udarac na određeno mesto i u zavisnosti od toga koliko je dasaka ili cigli razbijeno, ekvivalentan je konkretnom delu tela.
   Praktikantovo telo mora biti pripremljeno i u potpunosti upoznato sa tehnikom koja će biti korišćena ukoliko se žele izbeći povređivanja. A pre no što se otpočne sa pripremom organizma moraju se upoznati sa telesnim funkcijama strukture skeleta. Šta se događa u procesu pripreme i kako samo telo na to reaguje?
   Mada nam se pri pogledu na skelet kosti čine tvrde i suve znamo da ih sačinjavaju 25 posto vode i 30 posto organskih materija. Snaga i čvrstina kostiju najviše zavisi od količine kalcijuma. Kosti sadrže žive čelije čiji je zadatak da proizvode vezni materijal. Koštane ćelije uzrokuju stvaranje mineralne materije koja se skladišti u organskom obliku, očvršćavajući kosti i dajući im jačinu. Krv teče kroz i oko oštećenog tkiva. Sama povreda ojačava lokalni dovod krvi.
   Krv donosi materije potrebne tkivu, a istovremeno odnosi otpadni materijal. Što je brži dotok krvi brže dolazi do zacelenja i zalečenja tkiva. Tokom procesa zalečenja povređena kost zavisi od tri razne vrste čelija. Jedne razaraju staru kost da otvore put za zacelivanje, druge proizvode materiju koja se stvrdnjava i postaje koštana materija, odnosno kost, a treća vrsta čelija održava kost živom (ako ova vrsta čelija ugine, kost umire takođe). Mrtva kost biva zamenjena mekim supstitucionim tkivom koje ispunjava prostor na kom je bila stara kost ali nije toliko čvrsto.
   Telesnim vežbanjem podstiče se aktivnost čelija koje grade kosti. Stoga svaki sportista ima ne samo više mišića već i više kostiju od običnih ljudi, pošto vežbanje poteže mišiće, a mišići povlače kosti i tako stimulišu njihov rast.
   Svako telo ima tri vrste mišića, a jedni od njih se zovu mišići skeleta. Mišići skeleta čine mišićni sistem koji iznosi oko 40 posto telesne težine. Mišići ovog tipa su uglavnom pripojeni uz kosti pokretljivih zglobova. Mišićna konstrukcija spaja ili razdvaja delove kostura. Naravno, one delove kostura za koje su ti mišići pripojeni. Mišići su potpora za kosti, a kada su izvežbani i pripremljeni postaju dovoljno čvrsti da kostima pruže i potrebnu zaštitu od povreda i sl.
   Nožna kost uobičajeno je jaka kao da je pravljena od livenog gvožđa, a ipak je triput lakša i mnogo savitljivija. Neki put bi se i gvožđe slomilo, a kost se samo neznatno savije i ostane praktično nepovređena. Kost je uistinu dobra alatka što su znali i koristili i pećinski ljudi.
   Borilačke veštine i polaze od postavke da je čovekovo telo alat i oružje. Konkretno, dve ruke i dve noge, jesu čovekovo oružje. Koriste se udarci šakom, dlanovima, prstom i prstima, te stopalom, nožnim palcem, postrance, prednjim delom ili zadnjim ... itd.
   Telo se mora postepeno pripremati za postupak razbijanja i lomljenja i potrebno je početi sa mekšim materijalima. Kosti i mišići će se prilagoditi ovakvoj pripremi organizma tako što će reapsorbovati svoje tkivo i stvarati klasifikovane zone. Tek potom praktikant može polako preći na rad sa čvršćim materijalom.
   Možda je karate po nekad ne zanimljiv. Možda publika uopšte i nije spremna da u celosti poštuje veštinu karatea stečenu dugogodišnjim vežbanjem. A možda čak i časni karatisti moraju pribegavati raznim spektakularnim egzibicijama da bi privukli nove učenike. Ipak, svaki časni karateka morao bi bežati od trikova i otvorenih prevara kao od kuge. Trikovi bazirani na naučnim činjenicama moraju se kao takvi i prezentirati publici, kao naučne egzibicione ilustracije. Ovakvim trikovima ne sme se obmanjivati publika da poveruje da je demonstrator izuzetni i nepovredivi majstor borilačkih veština.

(Prevela: Vera Nenadov-Palčić)


CRNI POJAS
časopis za karate,
borilačke veštine i
kulture istoka
broj 62, oktobar 1991., strana 18


среда, 13. јануар 2016.

NOVA TRADICIJA PROŠLOSTI


Seikichi Toguchi (crni pojas, 10. dan),
osnivač škole Shoreikan, bio je jedan od najbližih
učenika Chojun Miyaji-a, oca Goju ryu stila

    Toguči je rođen 1917. u Nahi, na ostrvu Okinava. Karateu ga je učio otac. Kada je mali Seikići napunio 15 godina, otac ga je odveo Mijađiju. Od tada je počeo uči Gođu rju kod Mijađija i njegovog pomočnika Seko Higa.
   U to doba učenje Mijađija je bilo podeljeno na četiri dela:
   1. Tu Čikate Mani: praksa korju kata (klasičnih kata) kao Sančin, Saifa, Seisan koje su poreklom iz Kine. Učitelj Mijađi je stvorio Fukju kate (unificirane) i Kijon kate koje dozvoljavaju progresivno približavanje korju katama. 2. Kumite: u programu nisu bile slobodne borbe. Značajne su Bunkai kumite (primena kata udvoje) da bi se mogle oživeti tehnike kata u situacijama borbe. 3. Te Tošimani: sastoji se u vežbama borbe unapred dogovorene sa partnerom, Različitim tehnikama vežbe se približavaju najrazličitijim situacijama. 4. Ikakumi: je primena prave borbe, ali organizovana na taj način da se ne povredi učenik.
   Učitelj Mijađi je uspeo da japanska vlada prizna Karate Do kao zasebni deo Budoa. 1953. je otvorio i prvi Dođo Šoreikan (škola poštovanja, uglađenosti i lepog ponašanja) u Koza Sitiju na Okinavi. Cilj Šoreikana je da stvori harmoniju i veliki doprinos umetnosti karatedoa pomoću jedinstvenog sistema razvoja. U Togučijevom Dođou, učenje se odvija na način Daruma Taiso. To je prastari sistem vežbanja koji je praktikovan na Okinavi, a vodi poreklo iz joge i sastoji se od serije vežbi – ekinkio.

UČITELJEVO NASLEĐE
   Vežbe Do-in su u osnovi pokreti “pet životinja” (De gokinki) i predstavlja legendarno kinesko vežbanje još iz sedmog i osmog veka, inspirisano pokretima i disanjem životinja u cilju poboljšanja zdravlja.
   Karate se vežbao u seriji od osam vežbi nazvanih “hačidankin” ili “patvančun”. To je prilagođeno Gođu rju stilu u cilju jačanja zdravlja. Toguči je dao dobar prilaz tehnici karatea i radu disajnih organa. U stvari, većina vežbi se radi specijalnim disanjem (Daruma Taiso) iz stomaka koje se primenjuje u katama Sančin. Ovaj tip disanja razvija Ki (unutrašnja energija). Cilj je postizanje zdravlja tela i duha, ali i zadovoljstvo telesnog vežbanja.
   Rad mišića i tehnike očvrščavanja su veoma važne kod stila Gođu rju. Te vežbe se permanentno uvežbavaju tokom časova.
   Proučavanje kata je podeljeno na tri dela: 1. Fukju kate (kate jednake za početnike i iskusnije). Ima ih deset. Gekisai dai iči i ni i ostalih osam koje je stvorio učitelj Toguči. 2. Korju kate: stare kate. Ima ih osam i zajedničke su za sve škole Gođu rju (Sifa, Seinčin, Seisan, Seipai, Šisočin, Sanseiru, Kururunfa, Szparinpei). 3. Kion kate: Sančin i Tenšo dozvoljavaju važan rad disajnih organa, kao i jačanje tela i duha.
   Da bi poboljšao i usavršio Gođu rju stil, otišao je još dalje uvodeći u kate i muziku. Radi se o romantičnom karateu i Ritmičkom Bou. Ta vežbanja su najčešće namenjena deci, ali svi učenici mogu da rade ritmičke kate.
   Šiai kumite se vežba u školi karatea Šoreikan sa posebnim pravilima i zaštitom koja je prilagođena tako da učenici mogu da vežbaju bez ikakve opasnosti. Osnovni princip ovih borbi su poštovanje, uglađenost i lepo ponašanje, samokontrola.
   Škola karatea sa Okinave Šoreikan je poseban stil Gođu rju obogaćen kreacijama učitelja Tamanoa. Gotovo je sigurno da će sadašnji učenici sa kursa učitelja Tamanoa i učitelja Togučija, biti privučeni tom originalnom metodom, koja iako počiva na hiljadugodišnjoj tradiciji, predstavlja karate dvehiljadite godine.

OSMEH KOJI RAZORUŽAVA
   Intervju sa Tagučijem je pravi dokument o okinavljanskom karateu i njegovoj evoluciji.

Kako vas je podučavao Mijađi?
- To su bili praktično individualni časovi. U svom vrtu je imao tipično okinavski materijal za razvijanje muskulature, prilagođenog karateu. Zabranjivao nam je da dižemo tegove: zahtevao je specifične vežbe koje su pored ostalog imale za cilj razvoj zglobova. Smatrao je da je bodi-bilding poguban za vežbanje karatista. posebno je insistirao na vežbama hvatanja radi jačanja ruku i šaka i na gipkosti lakta.

Pored kata da li se nastava sastojala i iz kihona i kumitea?
- Učenje učitelja Mijađija je sadržalo četiri etape. Prva ide kata Sančin. To je kao osnovica piramide. Oni koji bi uspešno prošli ovu etapu, su prelazili na kumite. Treča etapa je bila irikumi: ova vrsta vežbanja zahteva visok tehnički nivo i malo učenika u tome uspeva. Četvrta etapa se sastoji u objašnjavanju učeniku ideje kaizaija, primene kata. Učitelj Mijađi nije u stvari podučavao kaizai, već se zadovoljavao da sugeriše puteve istraživanja.

Kakav je čovek bio Čođun Mijađi?
- Veoma dosledan čovek, zadržao je duh nekadašnjih samuraja. Fizički je bio niskog rasta sa veoma širokim ramenima. Pogled prodoran, pravi orao. Bio je veliki majstor karatea, ali je uporno odbijao da to svoje znanje koristi.
U vašoj metodi postoje kate koje se izvode uz muziku. Zašto? I koji je odnos između okinavskih plesova i karatea?
- Karate zahteva izvesnu fizičku kondiciju. Uz pomoč jednog prijatelja stvorio sam muziku za izvestan broj kata: muzičke note odgovaraju svakom pokretu.

Koje su veze između joge i karatea?
- Joga vodi poreklo iz Indije. U današnje vreme, joga je vežba za zdravlje. Ali, borilačka kineska strana je evoluirala. Vežbe gođu rju stila su veoma slične jogi. Joga, zen i karate koriste iste načine disanja. U mom sistemu ja insistiram na vezi između disanja i karatea.

Sensei, čuo sam da ste u mladosti imali mnogo borbi...
- To je tačno. Svi su hteli da isprobaju moju veštinu. To nije bila prava borba, već neka vrsta džiju-kumite-a. Ali i to je prošlo.

Zar niste imali neki nadimak u mladosti?
- Sada na Okinavi zovu me Buči Toguči, ali kada sam bio mlađi zvali su me Šihabu Šamoj - mladi borbeni petao.

I poslednje pitanje: šta je za Vas osnova karatea?
- To je umetnost osmeha u svakoj situaciji.

 (Dejan Nedić)


CRNI POJAS
časopis za karate,
borilačke veštine i
kulture istoka
broj 20, april 1988., strana 14-15


уторак, 12. јануар 2016.

MOĆ LOMLJENJA 1


   Šta Vi mislite, da li je karate dosadan? Godinama se štošta pripisuje borilačkim sportovima, ali epitet kao «dosadan» i «nezanimljiv» nisu korišćeni. Čemu onda toliki trikovi, obmane pa i velike prevare kod demonstracija karatea pred publikom? Karate je dovoljno zanimljiv i privlačan i bez njih!
   Prvo i prvo, šta je karate? Sačinjavaju ga kihon – forma, razne kombinacije osnovnih tehnika, kumite – sparingovanje, te različiti oblici samoodbrane. Tek nakon svega ovoga, i to samo možda, dolazi na red egzibicija, malo lomljenja drveta šakom ili nogom. Iz ovoga proizilazi da se prilikom demonstracija karatea ide pomenutim redom i da egzibicije dolaze na kraju. Ali – nije tako. Uglavnom!
   Šta se dešava prilikom prezentacije veštine karatea? Poznati karatista se pojavljuje pred publikom podlaktica probijenih žicama od bicikla o koje su okačene kofe sa vodom. Ili, nosilac crnog pojasa razbija šakom zapaljenu hrpu cigli. Još uzbudljivije, karatista leži ispružen na dasci sa ekserima, na grudima mu hrpa užarenih cigli koju drugi karatista razbija velikim zidarskim batom. Da pomenemo i skoro beznačajne sitnice kao što su razbijanje i lomljenje svega i svačega, od komada drveta, preko cigli i leda, do raznog voća.
   Neki takve istupe opravdavaju, smatrajući da jedan karatista mora, valjda, na neki način, pokazati drugim ljudima kako se izveštio u karateu dugogodišnjim vežbanjem. Možda i vi smatrate da su takve egzibicije zapravo demonstracije tajanstvene moći ki, koja se uobičajenim načinima ne može prezentirati ni pojmiti.
   Niko ne osporava postojanje unutrašnje enrgije ki. Niko ne tvrdi da ne treba izvoditi dinamične zanimljive demonstracije karatea. Ali, ipak, nije u redu publiku zavoditi i dezinformisati raznoraznim trikovima. Pravi ki nesumljivo postoji i upravo je fantastičan! Ima brojnih primera. Na primer, jedan od najstarijih nosilaca crnog pojasa u SAD, Cutomu Ohšima, izjavio je za sebe da ume nekom zadati blagi udarac u grudni koš, na takav jedan specijalan način, da ovaj, nakon sat vremena, oseti neizdrživi bol u grudima.
   Hirokazu Kanazava, jedan od najvećih živih karate majstora, poznat je i po tome što je u stanju da udari gomilu dasaka i to tako da ih polomi sve osim jedne, i to tačno one koju je nasumice odabran gledalac, prethodno pokazao da želi da ostane čitava. Majstor osmog stepena šotokan karatea, Terujuki Okazaki, demonstrira fokusiranje, kime, svojim studentima, na vrlo zanimljiv način: Student drži u visini grudi, svežanj od tri toaletna papira. Okazaki potom, jednim udarcem, buši u sredini svežnja, rupu veličine zglavka na šaci. Jasno je da svi ovi demonstratori pokazuju svoju izuzetnu veštinu koja je rezultat dugogodišnje uporne prakse.
   To je sve u redu, ali, šta reći za, nazovimo ih tako, vašarske demonstracije karatea? Možemo ih klasifikovati u dve vrste: proste prevare i naučne trikove po zakonima fizike a s namerom da publika poveruje u nepostojeću demonstratorovu veštinu. Naravno, neke prezentacije su mešavina koriščenja fizičkih zakona i obične obmane.
   Konkretno kod demonstracija razbijanja i lomljenja cigala, dasaka i slično mogu se koristiti razni trikovi koji veoma olakšavaju izvođenje glavne namere. Da li ste znali da se često koristi trik zagrevanja dasaka i drvenog materijala uopšte u rerni, pre nego što se pristupi demonstriranju, jer drvo tako postaje krhkije i lomi se mnogo lakše? Neki prethodno napuknu cigle ili ih na neki drugi način učine krhkijim, a neki dobro posole vodu koju zamrzavaju u ledene blokove koje će, potom, lakše razbiti na demonstraciji. Kod razbijanja gomie cigala ako se blago izdigne jedan kraj gornje cigle pa se onda udari oštricom šake po gomili, gornja cigla biva zapravo gurnuta u gomilu, pa se cigle razbijaju udarajući jedna u drugu, a ne samim udarcem šake.
   Kao primer za «trik na naučnoj osnovi» možemo navesti koriščenje tzv. spejsera, odnosno - razmaknica. Konkretno, radi se o drvenim kočevima ili prečkama koji se stavljaju između slojeva dasaka, cigala ili santi leda koje nameravamo slomiti. Ovakve drvene letvice imaju dvostruku ulogu, pošto, ne samo što olakšavaju razbijanje, već vizuelno uvečavaju gomilu ili hrpu koja se onda čini težim izazovom! Kako drvena letva pravi razmak od oko dva i po santimetara između svake daske ili ledenog bloka, demonstrator ih, ustvari, razbija pojedinačno, jedna drugu prignječe, a nikako se ne radi o jednom moćnom razbijanju cele hrpe kako se to čini oku posmatrača.


   U Japanu se već odavno i to redovno praktikuju demonstracije razbijanja hrpe crepova. Crepovi nisu ravni već blago izvijenog oblika što znači da već samom svojom konstrukcijom imaju spejsere, razmaknice, kada se ređaju jedan na drugi. Jedan majstor karatea, Japanac, demonstrirao je razbijanje hrpe takvih crepova na turniru u Las Vegasu. Poskočivši malo pre no što je tresnuo pesnicom po hrpi crepova on je težinom svog sopstvenog tela pomogao razbijanje crepova.
   Trik probijanja ruke žicom biciklističkog točka jeste bolan u izvesnoj meri, a «caka» je u tome da se probije samo meso, zaobilazeći pri tome mišiće i vene. Tajne, dakle, nema, kod izvođenja ovog trika, ali je stvarno, sasvim nejasno, zašto je i kako neko spreman da se izloži riziku od povrede ili infekcije pri ovakvoj vrsti demonstracije?
   Kao primer još jednog naučnog trika navodimo čuveni, strašni ležaj od eksera. Pri ovoj egzibiciji demonstrator leži na krevetu od eksera a betonske blokove na njegovim grudima razbijaju ogromnim čekićem. Demonstrator potom ustaje neozleđen i publici pokazuje da mu leđa nisu iskrvavljena. Ova egzibicija nije rezultat unutrašnje energije ki, kako to mnogi demonstratori pokušavaju predstaviti, već se može jednostavno stručno objasniti.


   Prvo, govorimo o ekserima. Kad bi morali da legnete na dasku iz koje bi štrčao samo jedan ekser povredili bi leđa, pošto se celokupna Vaša težina smešta na vrh jednog eksera! Kada imate dasku svu posutu ekserima telesna težina se ravnomerno raspoređuje na sve njih pa možete proći čak i bez i jedne jedine ogrebotine.
   Egzibicija sa betonskim pločama i ogromnim čekićem takođe se može detaljnije objasniti. Po nezaštičenom grudnom košu udarac ogromnim čekićem izazvao bi velike povrede, ali ako prvo na grudi postavite betonsku ploču udarac čekićem će se preraspodeliti po većoj površini i samim tim neće biti toliko jak. Da bi pojasnili, zamislite kako držite ciglu u otvorenoj šaci, udarite čekićem po cigli i ona će se raspasti a da Vam šaka ostaje nepovređena. Kao i u slućaju daske pune eksera radi se o raspoređivanju snage udarca na što širu površinu.


   Normalno je da se mogu očekivati propratni efekti kondicionog postupka. najčešći primeri su pojava modrica i preranog artritisa. Postoji način da se ovo izbegne pravilnim sprovođenjem treninga i koriščenjem perioda mirovanja tokom koga se organizam prirodnim putem oporavlja. Preporučuje se takođe i upotreba raznih lekovitih trava nakon svake kondicione vežbe čime se pomaže i ubrzava izlečenje, odnosno oporavak. Neke trave pomažu relaksaciju bolnih mišića, neke zatežu kožu i čine je čvršćom i otpornijom, neke pomažu obnavljanju kostiju ili služe kao preventiva od pojava zglobnog artritisa. Cilj ovakvih vežbi je da se ojača i očvrsne samozaštita organizma.
   Praktikant početnik počinje egzibiciju razbijanja samo jedne drvene letve da bi postepeno povečavao broj u zavisnosti od lične kondicione pripremljenosti. Pošto se praktikant pokaže sposobnim da slomi barem (nikako manje) pet dasaka poređanih jednu na drugu i pošto je pripremio organizam dodatnim kondicionim treningom može da pređe na vežbe razbijanja cigli. Tu se preporučuje prvo nožni udarac postrance «sečivom» stipala, pa tek onda prelazak na udarce oštricom šake.
   Program kondicionih vežbi mora se dosledno sprovoditi bez ikakvih preskakanja ili pretrčavanja nekih vežbi ako se žele izbeći povrede kostiju i mišića. Kod samoodbrane ili sparingovanja sa protivnikom praktikantovo telo će u kontaktu pretrpeti mnogo manje povrede tj. kod sparingovanja protivnik će možda koristiti blokadu kom prilikom se sudaraju podlaktice. Pripremljeni praktikant u stanju je da izdrži takav sudar uz mnogo manje bola, a možda i bez ikakve pretrpljene povrede.
   Naravno da ima onih koji smatraju da nema nikakve svrhe razbijati cigle i lomiti daske. Ipak, kondiciona priprema organizma za lomljenje dasaka i cigala ima za cilj da zaštiti karatistu od jačine udaraca koji ga može snaći na treningu u sali ili, pak, od uličnog napadača.


(Prevela: Vera Nenadov-Palčić)


CRNI POJAS
časopis za karate,
borilačke veštine i
kulture istoka
broj 62, oktobar 1991., strana 16-17