Karate je za Ojamu prevashodno
postao i ostao umeće samoodbrane. Kjokušinkai, tehnika koju je izumeo 1957.
godine postala je jedna od cenjenijih u svetu i do danas zadržala svoje
specifičnosti. Dobro izveden kjokušinkai udarac može ubiti konja ili bika, ali
osnovni cilj karatea je da se nikad ne izvrši napad, osim ukoliko se radi o
nužnoj samoodbrani. Mnogi ljudi misle da onaj koji zada prvi udarac ima sve
šanse na pobedu. To nije tačno. U karateu se trenutak pobede mora osetiti kad
protivnik krene u napad, a ne ni trenutak posle. To je glavna stvar na kojoj
svaki karatista mora da radi dugotrajno i predano se nalazi u osećaju
predviđanja. Drugi deo tajne je mirnoća i koncentracija.
Za vreme moje turneje po SAD
1952. godine, trebalo je da razbijem je daska debljine po 3 cm. Ponudio sam
nagradu od 100 dolara svakom gledaocu koji bi uspeo da ostvari ovaj podvig.
Džin od 130 kg. je požurio da bi udarao po daskama sve dok nije raskrvario ruku
i odustao. Ja sam polomio daske jednim udarcem, posle intenzivnog perioda
koncentracije.
Još jedna anegdota može da
ilustruje ovu ideju. Kad sam se vratio u Japan, sreo sam kineskog učitelja,
eksperta za kineski boks, po imenu Čin. Bio je težak 55 kg ali je posedovao
izuzetnu tehniku. Za vreme testova lomljenja, okretao bi leđa daskama i
udaljavao se nonšalantno tri koraka. Zatim bi se iznenada okrenuo, brzinom
munje vratio se natrag tri koraka i polomio daske a da mu se koža na šaci nije
ni zacrvenela. Kad sam ga posle pitao o tim neobičnim sposobnostima Čin mi je
otkrio da se njegova tajna nalazi u vežbanju zena koga je upražnjavao svakog
dana po dva sata tokom 30 godina. Za Čina postojala su dva oblika meditacije:
zazen (meditacija u sedećem položaju) i ricuzen (meditacija u stojećem
položaju, na prstima). I ja sam bio sposoban da polomim daske, ali uglavnom
svojom fizičkom snagom, skoncentrisanom u jednoj tački, u pesnici a ne
mentalnom. Sva razlika između Čina i mene se sastojala u tome. Divio sam se
mentalnoj snazi koju je posedovao ovaj učitelj i dobio sam novu potvrdu toga
kad sam posetio hram Šomkaluđi u Nagasakiju. Stari monah koji je izučavao
kineski boks i zen, bio je sposoban da zaroni desetak sekundi svoju šaku u
vrelu vodu bez ikakvih štetnih posledica. “Možete
da uradite sve što želite u životu – poverio nam se on – dovoljno je da to želite”. Snaga uma je
tolika, da udružena sa fizičkom snagom, omogućava podvige koji se smatraju
nemogućim. Stoga karate koji ujedini ove dve snage ne sme biti upotrebljen u
loše svrhe.
Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji
plače”
Priredio: Dejan Nedić
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56,
april 1991.
Slika preuzeta sa:
Нема коментара:
Постави коментар