PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 1. децембар 2013.

FINALNI DUEL SA JOŠIOKAMA


Mesec je putovao sa Muašijem koji je ubrzavao korake. Odjednom, pred očima mu sevnu nešto kao bela traka koju je neko bacio kroz još mračnu šumu. Beše to put koji se spuštao niz planinu kroz bambusove šumarke i poljane sa pirinčem, jedan od puteva do Ićiđođija. On shvati da je samo nekoliko stotina koraka udaljen od mesta na kome se putevi sreću, i kroz beličastu izmaglicu ugleda široke grane starog bora.

On pade na kolena. Nije verovao da će tako brzo da stigne na mesto na kome ga čekaju smrtni neprijatelji i prosto se uplaši da već nije privukao pažnju. Svako drvo izgledalo mu je kao neprijatelj. Lagano, kao gušter koji se provlaći kroz travu, on poče da se primiče, orjentišući se prema granama bora, i dođe tačno iznad mesta na kome se širilo to veliko drvo.

Hladan vetar je duvao sa vrha planine i terao maglu kao neki veliki morski talas preko borova i bambusa. Grane velikog starog bora zatresoše se kao u strahu.

Napregnuvši oči, on uspe da razazna figure desetorice ljudi koji su potpuno nepokretni stajali oko džinovskog bora, sa spuštenim kopljima u rukama. Osećao je da ih je mnogo više, ali nije mogao tačno da odredi gde su.

Bio je spreman za akciju i napet kao zapeti luk. Kad stupi jean korak napred njegovi nožni prsti se zariše u tlo svom snagom koju je posedovao, i kao da u toj zemlji, svome osloncu, traže saveznika.

Iznenada, on u mraku primeti razvaline nečega što je nekada očigledno bila tvrđava. On skrenu među te stene. Tu nađe svetu kamenu kapiju kakva se obično nalazila pred hramovima vere šinto i gong s konopcem i drvetom kojim se udaralo u njega. Bio je to deo oltara svetilišta koje je nekada bilo sastavni deo te tvrđave.

Musaši kleknu pred oltar u kratkoj molitvi i, kad podiže glavu, ugleda natpis koji je stajao pred svetilištem. «Haćidai», pisalo je. Bilo je to svetilište boga rata.

«Sad sam našao pravog saveznika», pomisli Musaši. On se ponovo seti Nobunage koji je idući u bitku kod Okehazame zastao u svetilištu Acuta i pobedio.

Iz malog kamenog valova Musaši zahvati rukom vode i ispravši njome usta, poli malo korice svoga mača i ovlaži kaiševe sandala. Tada podveza rukave kožnim vrpcama i oko glave veza pamučnu traku. Kad sve to završi, on uhvati sebe kako rukom drži konopac kojim se udaralo u gong.

«Šta ja ovo radim?!», zapita se zapanjeno. Postupao je kao što je u detinjstvu uvek radio, završavajući ritual udarcem u zvono i šaputanjem neke želje koju je trebalo da mu bogovi ispune.

- Sada nemam šta da želim – prošaputa kao da sebe samog želi da probudi iz sna. – Ono što će se dogoditi, dogodiće se.

Bio je spreman da prekori sebe što se predaje sentimentalnostima i u takvom odlučujućem trenutku nalazi vremena da se moli bogovima.

- Bogovi su dobri saveznici – reče skoro glasno – ali ovoga puta ja uzimam smrt za saveznika. Ako smrt bude uz mene, neće mene pogoditi, nego će uzimati svoje neprijatelje.

Musaši izađe iz kamene razvaline. Džinovski bor je bio samo četrdesetak koraka ispred njega. Sad je već jasno mogao da vidi čoveka sa musketom kako sedi na velikoj grani.

- Kukavice! – šaputao je. – Sve ovo protiv jednog čoveka!

Na neki način je osetio žaljenje prema neprijatelju koga sopstveno kukavištvo i zaslepljenost željom za osvetom teraju na takve postupke. Pošto su oni verovatno mislili da Musaši neće doći sam, musketa sigurno nije jedino oružje od koga mora da strepi. Verovatno imaju i nekoliko strelaca. Kad je malo bolje zagledao okolinu drveta, shvati da se oni kriju iza stena nešto niže niz padinu.

Musaši je imao jednu veliku prednost. I musketar i ljudi oko borovog stabla stajali su mu leđima okrenuti i nisu mogli ni da sanjaju da će naići sa te strane. Čučnuvši toliko nisko da mu je drška mača bila skoro iznad glave, on je lagano hodao, skoro puzio. Prešao je dobar deo rastojanja koje ga je delilo od Jošiokinih ljudi, a onda potrča iz sve snage.

U tom trenutku, musketar koji je jedini bio izdvojen od ostalih, začu korake i okrete se naglo prema Musašiju.

- Evo ga! – viknu on i izazva pravu uzbunu među ljudima ispod bora. Za to vreme Musaši je pretrčao još desetak koraka. Znao je, ako se više približi, musketar mora da promeni položaj na grani da bi mogao da ga pogodi.

- Gde je? Ko? – povika jedan od ljudi koji su stajali ispod bora.

- Eno, trči! Iza vas je – reče musketar koji tek tada shvati kakvu je grešku napravio što se popeo na drvo. Da je Musaši došao sa one strane sa koje su ga očekivali, pozicija zauzeta na drvetu bila bi idealna. Imao je pregled staze i mogao je da ga ubije iz prvog pucnja. Ali, sada je morao da se okreće na grani koja, ma koliko široka, nije davala toliko prostora za manevrisanje.

Najzad, čovek uspe da musketu uperi prema Musašijevoj glavi. Ali, Musaši se neprestano kretao.

Iskre sevnuše i začu se slab pucanj, koji za one skrivene na padini u žbunju oko skrivene na padini u žbunju oko staze mora da je zvučao kao najjači udarac groma. Pucanj je očigledno bio uzaludan, jer Musaši nastavi da trči. Tako u trku, on zavitla veliki kamen koji je zgrabio sa zemlje. Kamen opisa parabolu u vazduhu i krik bola koji ispusti musketar pomeša se sa zvukom lomljenja grana dok je čovek padao. Glavno oružje bilo je, bar u ovom trenutku, izbačeno iz stroja.

U sledećem trenutku Musašijevo ime je bilo na usnama svih ljudi iz kuće Jošioka.

- Musaši! To je on!

- Gde je?

- Ne znam, čuje se nešto kod bora!

- Požuri tamo!

- Ne, ostanimo na svojim mestima!

Zbrka je bila potpuna, jer niko nije očekivao da će Musaši doći sa vrha planine, niti da će napasti ljude oko bora pre nego što oni skriveni u zasedi pored sva tri kraka puta ne dobiju priliku da iskoriste svoj položaj. Faktor iznenađenja bio je izbrisan, a Musaši je u potpunosti uspeo da ga iskoristi.

Iako su bili najbolji mačevaoci u kući Jošioka i odabrani borci, ni desetorica ispod bora ne uspeše da se odmah snađu. Žureći da se okrenu i postave kako treba u pravcu iz koga se Musaši iznenada pojavio, sudarali su se, njhovo isukano oružje se zaplitalo.

- Ja sam Mijamoto Musaši, sin Šinmena Munisaija iz oblasti Mimasaka! Došao sam na duel koji smo zakazali u kvartu Janagimaći u prestonici.
Genđiro! Nadam se da si tu i da nećeš biti onako neoprezan kao što su bili Seiđuro i Denšićiro. Vidim da si doveo dosta ljudi, ali to je razumljivo zbog tvoje mladosti. Ja, Mijamoto Musaši, došao sam sam. Spreman sam za borbu i izazivam vas, jednog po jednog, ili u grupi!

Dok su ljudi oko bora pokušavali da se urede i formiraju polukrug oko Genđiroa, začuše Musašijev glas koji im je, po svim pravilima samurajske etikecije, izrekao formalni izazov. U trenutku kad se nalazio sam pred skoro stotinom ljudi, Musaši je, uz rizik da potpuno poništi prednost koju je dobio time što je došao iz neočekivanog pravca, stao da uputi i formalni izazov, kako se to uvek radilo u duelima.

Sa druge strane ne bi formalnog odgovora. Niko od njih ne skupi dovoljno dostojanstva niti uspe da se pribere da bi kako dolikuje odgovorio protivniku.

- Musaši, opet kasniš! – začu se jedan uzvik, ali to beše jedino što je moglo da se čuje.

Umesto da se postave kako treba, neki Jošiokini ljudi počeše da se okreću oko sebe i pogledima traže Musašijeve pomagače. Nisu mogli da shvate da jedan čovek ima toliko hrabrosti da dođe potpuno sam. Mislili su da je to nekakav Musašijev trik.

Iznenada se začu fijuk. Jedan od strelaca koji su stajali iza stena ispod drveta uspeo je prvi da se snađe i uputi strelu ka Musašiju. Musašijev mač sevnu. Strela mu je išla pravo u lice, jednim kratkim i preciznim zamahom bi presečena na pola, i njen prednji deo pade mu na rame, a drugi ostade da leži u travi negde ispred njegovih nogu.

Ili tamo gde su njegove noge bile trenutak ranije, jer Musaši više nije dozvoljavao da prođe ni delić sekunde, a da ne preduzme novu akciju. Dok mu se kosa vijorila kao lavlja griva, on pojuri prema senci skrivenoj iza velikog bora.

- Bojim se! – vikao je mali Genđiro grleći stablo bora i pokušavajuči da se popne na njega. – Pomozite mi, pomozite!

Genzaemon, njegov otac, skoči da zaštiti dečaka, ali, bilo je suviše kasno. Musašijev mač je načinio dva duboka zareza na stablu bora, a sa korom koja pade na zemlju, pade i odsečena, sva krvava, dečakova glava.

Tako nešto nije moga da uradi ni najbesniji demon. Ignorišući prisustvo ljudi iz kuće Jošioka koji su, svaki za sebe, očekivali napad na naoružane ljude, Musaši se ustremio pravo na glavu njihove kuće, nejakog dečaka Genđiroa. Izgleda da je taj čin planirao od početka, ili je bar bio negde u njegovoj podsvesti.

Niko u tom trenutku nije mogao da shvati zašto je Musaši učinio takvo neviđeno divljaštvo. Genđirova smrt nije umanjila borbenu sposobnost Jošiokinih ljudi i toliki rizik koliki je bio preduzeo napadom na dečaka oko koga su se bili okupila desetorica, izgledao je kao da nije bio vredan. Ali, Musaši je ima svoj način razmišljanja i uspeo je da iskoristi pogodan trenutak i napadne dečaka.

- Zveri! Ubico! – viknu Genzeamon lica izobličenog od besa i bola za izgubljenim sinom koga je sam doveo u tu planinu da ga ubiju kao nemočnog srndaća. On istupi korak napred i ogromnim mačem kojim je nekad očigledno vešto rukovao, ali koji sada već beše suviše težak za starca njegovih godina, napade Musašija.

Musašijeva noga se samo pomiče u stranu za desetak santimetara i on, izbegavši starčev udarac, zahvati ovoga odozdo do lakta, preko ramena, pa skroz preko lica. Nije moglo da se utvrdi da li je Genzaemon mrtav ili samo lako ranjen, jer starac posrnu i pade licem napred, a preko njega se prevali kopljanik koji se baš bio ustremio na Musašija.

U sledećem momentu jedan samuraj sa dugim mačem napade usamljenog Musašija, ali on je već čvrsto stajao na nogama i raseče ga preko grudi, od ramena do pupka. Musaši se izmiče, a čovek, koji je bio u zaletu, uspe da napravi samo još nekoliko koraka napred pre nego što se strovali mrtav na zemlju.

Uzvici i krici ispod starog bora nisu mogli ljudima koji su bili niže na padini da daju pravu sliku o onome što se tamo događa. Bili su suviše daleko da bi znali da li treba da napuste svoja skrovišta i da krenu prema boru, ili je to gore samo lažna uzbuna koju je stvorio neki od Musašijevih pomagača sa namerom da ih izvuče iz dobro postavljene zasede.

Stari džinovski bor koji je tu stajao stotinama godina video je mnoge bitke u svom dugom životu. Pored njega su se povlačili poraženi pripadnici klana Taira iz Kjota u Omi u dvanaestom veku, pored njega su prolazili do zuba naoružani sveštenici-ratnici sa planine Hiei koji su često napadali prestonicu i radili šta su hteli u Carskom dvoru.

Njegove široke grane koje su toliko izrasle više zalivane krvlju poginulih ratnika nego kišama, sad zažmuriše na vetru i sa njih pade čitava kiša rose na samuraje i Musašija koji su bili spremni na jedan, još neviđeni pokolj. Sedamdeset ljudi na jednog čoveka.

Musaši je odgurnuo dečakov leš i stao uz samo borovo stablo koje je bilo toliko debelo da bi dva čoveka jedva mogla da ga obuhvate rukama. Tako široko, predstavljalo je odličan štit za Musašijeva leđa, ali je, sa toliko velikim brojem napadača za koje je moglo da se očekuje da će se uskoro osvestiti i početi da pridolaze u gomilama, bilo suviše rizično da ostane dugo u jednom mestu.

Dok su njegove oči prelazile preko očiju protivnika i tržile mesto na kome bi mogao da zauzme bolji položaj, začu se uzvik sa mesta odakle ga niko nije očekivao. Bio je to glas Sasaki Kođiroa, koji je bio na mestu iznad bora, na suprotnoj strani odakle je došao Musaši, i sa koga je mogao da vidi sve što se događalo.

- Svi prema velikom boru! Bitka je počela! Musaši je tamo, požurite! – vikao je Kođiro.

Njegova uslužnost bila je delo samog đavola, jer je računao, ako pomogne Jošiokama, moći će da se i bez sopstvenog truda otrese svog glavnog konkurenta za titulu najboljeg mačevaoca u zemlji.

Iznenada, zaću se pucanj iz muskete. Neko je uzeo oružje iz ruke poginulog musketara i opalio na Musašija. Ali, uzalud. Musaši sa sagao i metak završi u deblu starog bora. Niko od prisutnih, onih živih, nije znao kako da puni vatreno oružje i ta opasnost konačno bi otklonjena.

Čuvši Kođirove povike, samuraji najzad shvatiše šta se dešava i kao roj razbesnelih pčela poleteše iz svojih skrovišta prema velukom boru.

Ne čekajući ni trena Musaši se stušti prema čoveku na levom boku. Mač je držao u visini očiju uperen u čoveka, a ovaj, Kobaši Kurando, jedan od najboljih u školi mačevanja Jošioka, bi zaista iznenađen. Bio je na kraju ljudskog lanca oko Musašija i nije očekivao da će baš on biti napadnut. Uz krik iznenađenja on pođe nogom unazad, sa namerom da izbegne napad, ali je bio suviše spor. Noga mu je još bila u vazduhu kada bi pogođen posred grkljana. Preko čoveka koji je još padao, Musaši potrča.

- Ne dajte mu da pobegne! – povika neko, a preostala šstorica se stuštiše za njim.

Ali, ni sada Jošiokini samuraji nisu imali inicijativu. Oni su samo pratili Musašijeve poteze i tako uvek bili korak iza njega.

U sledećem trenutku Musaši je već stajao okrenut prema njima. Zamahnu mačem iz sve snage. Udarac je bio namenjen najbližem, a to je bio Mike Đurozaemon. On je bio iskusan mačevalac i ostavio je svojim nogama mogučnost da uvek, ako zatreba premeste težište njegovog tela i daju mu mogučnost da izbegne udarac. Uspeo je da se izmakne toliko da mu vrh Musašijevog mača prohuja pored samih grudi.

Ali, Musašijev način mačevanja razlikovao se od tehnike kojom su se služili borci njegovog vremena. Svaki udarac, izveden tada poznatim tehnikama, odnosio je svu napadačevu snagu nepovratno u vazduh. Mač bi morao da zastane tamo negde na kraju dometa mačevaočeve ruke i da se onda oružje vrati u početni položaj za novi udarac.

To je za Musašija bilo gubljenje vremena. Još dok je vežbao sam u planinama, na granama drveća i pticama, uvežbavao je povratni udarac. Kad god bi zamahnuo, njegova ruka je već bila spremna da vrati mač istom silinom unazad. Udarac u desno podrazumevao je da će mač, ako protivnik nije dokrajčen, biti vraćen istom silom ulevo. Njegova oštrica uvek je pravila putanju koja je bila slična dvema borovim iglicama spojenim na jednom mestu. Taj povratni udarac iznenadi i iskusnog Đurozaemona i mač ga iseče postred lica, stvarajući od njegove glave ogromni crveni paradajz.

Činjenica da Musaši nije učio mačevanje kod nekog poznatog učitelja, često mu je smetala, ali mu je nekad donosila i nepredvidljive koristi. Jedan od izvora njegove snage i veštine bio je taj što nikada nije bio rob pokreta koje su zahtevale pojedine mačevalačke škole.

Za razliku od drugih samuraja, njegov stil nije imao uobičajenu formu, nije imao nikakvih pravila, niti je on znao neke tajne tehnike koje su često odvlačile samurajevu koncentraciju. On je stvarao tehniku u trenutku borbe, sopstvenom maštom, prema trenutnim potrebama.

Do izvesne mere, ljudi kao Đurozaemon bili su opasni za Musašija, pošto su bili školovani, pa je njihove poteze Musaši otkrivao u jeku borbe. Ali niko ko je naučio stil borenja Jošioka nije mogao da se prilagodi borbi kakvu je vodio Musaši.

U trnutku kada je Musaši isekao Đurozaemona, grupa koja je nešto zaostala za njim već je formirala srpast obruč oko ubice njihovog prijatelja. Mada je mogao da iskoristi nihovo zaprepašćenje i iseče bar još dvojicu, trojicu, Musaši ponovo potrča prema raskrsnici puteva odakle su se pojavljivali drugi samuraji i, kad petorica ponovo pođoše za njim, on se okrenu i napade ih. Opet su bili raspršeni i nesređeni, pa on iseče jednoga i ponovo potrča.

- Kukavice!

- Stani!

- Bori se kao čovek!

Uzvici su stizali, ali Musaši na njih nije obraćao pažnju. Ono što bi izazvalo ili uvredilo običnog čoveka, njega je ostavljalo potpuno ravnodušnim. Znao je, mora da gospodari svojim osećanjima koja od jakog čoveka mogu da načine slabića.

Zbunjeni njegovim neobičnim ponašanjem, preostala četvorica od desetorice koji ispod drveta nisu uspeli da zaštite Genđiroa, trčala su u potpunoj konfuziji za brzim Musašijem. Miris krvi koji je naglo ispunio vazduh, i koji od hrabrog čoveka ume da učini pravog lava, odjednom kao da ispuni olovom njihova stopala.

Ostavljajući njihove uzvike iza sebe, Musaši stiže do raskrsnice prema kojoj su uz padinu trčali Jošiokini ljudi. Činjenica da su hteli da reše borbu mnogo niže na padini i da ne dovedu u opasnost nejakog Genđiroa, sad im je zasmetala. Nisu bili dovoljno brzi da stignu do raskrsnice pre Musašija.

Ne razmišljajuči ni časa Musaši ulete u pravi mali klanac na putu koji je vodio prema Šjogakuinu. Pre nego što je pretrčao četrdesetak koraka, Musaši nalete na prvog samuraja od onih koji su tim putem dolazili uzbrdo. Tako je izgledalo da je upao u savršenu klopku. Ali, u sledečem trenutku nije ga bilo, i dve grupe se sudariše na uskom putu.

- Musaši?

- Gde je?

- Nestao je!

- Mora da ste ga vi pustili!

- To je nemoguče!

- Evo me! – najzad se oglasi Musaši.

Uz pomoč tankog drveta nagnutog nad stazu, kao majmun se uspeo na stenu ispod koje je drvo raslo. Dobio je na vremenu, uspeo da smiri dah i ponovo se spusti na stazu nekoliko metara niže od grupe samuraja koja je grajala i nikako nije mogla da se sredi.

- Evo me! ponovi on.

Stajao je na sredini uske staze. Sad je obe grupe samuraja imao na jednoj strani.

Besni što se Musaši igra sa njima kao mačka sa mišem, najbliži Jošiokini samuraji se baciše prema usamljenom neprijatelju. Ali želja i njeno ostvarenje nisu isto. U uskom prolazu između stena samuraji su dolazili u opasnost da se povrede oštrim mačevima, i nisu mogli slobodno da razmahuju rukama. Tako, iako je pred sobom imao čitavu gomilu ljudi, izgledalo je kao da treba da se bori samo sa jednim od njih.

Među Jošiokinim samurajima stvori se još veći haos. Čovek najbliži Musašiju koga su svi njegovi drugovi gurali da bi se približio neprijatelju, odgurnu ih leđima da bi sebi dao prostora da izvadi mač, a ljudi iza njega popadaše u naporu da održe ravnotežu i istovremeno se spasu od opasnosti koje su donosii isukani mačevi njihovih drugova u toj gužvi.

Ipak, među Musašijevim protivnicima se uspostavi nekakav red. Pošto je on sa isukanim mačem čekao, dobili su dovoljno vremena da se srede. Borba poče.

Musaši se borio kao plivač koji savladava ogromne morske talase. Udarao je svom snagom jedanput, povlačio se po korak dva, da bi opet došao u položaj za udarac. Morao je da razmišlja mnogo više o odbrani nego što je to obično činio, jer mesta za uzmicanje u stranu nije bilo, a stenovita staza puna isturenog kamenja i nije davala slobodu kretanja kao ravno polje ili ulica u prestonici.

Uzdržavao se da dokrajči one protivnike koji su posrtali i padali. Ma koliko bili lak plen, napad na čoveka koji leži bio je opasan zato što tada mora da skrene pogled sa ostalih koji bi samo za delić sekunde mogli da mu prirede neko iznenađenje.

Ali, oni koji su padali zadržavali su svoje drugove taman toliko koliko je Musašiju bilo potrebno da odahne. Postepeno se povlačio, dok su Jošiokini ljudi i dalje navaljivali, ne smanjujući pritisak ni za tren. Povlačio se samrtnički bled od neverovatne koncentracije koju je morao da održava. Bilo je čudo da uopšte uspeva pravilno da duše, a to mu je pomoglo da se brzo ne umori i što duže održi sposobnim da se suprotstavlja napadačima.

Napadači su napredovali lagano, uz stalne gubitke, ali i uz stalnu nadu da će se Musaši okliznuti, saplesti ili da će mu noga upasti u neku dublju vododerinu. Istovremeno, to lagano napredovanje niko od njih nije pokušavao da ubrza, jer je približiti se suviše Musašiju značilo sigurnu smrt. Mahali su mačevima, pokušavali da ga zakače kopljima, ali su se uvek trudili da ostanu, koliko je to moguće, izvan dometa njegovog mača.

Musaši je divlje mahao mačem, odbijajući udarce i zadajući ih. Uspevao je bar u početku, da mu protivnički mačevi i koplja ne nanesu ni ranu, čak ne dodirnu ni kimono, mada su mu ti komadi smrtonosnog čelika svaki čas proletali pored samog tela i glave.

Već se razdanilo i sveštenici koji su se svako jutro u samu zoru penjali na vrh planine Hiei, kako bi se tamo pomolili, mogli su da vide bitku kakvu verovatno ranije nije videlo ljudsko oko. Idući ponosno, uspravnih leđa, uz planinsku padinu stazom koja je prolazila iznad one u kojoj se Musaši borio, oni su najednom prestali da klepeću drvenim nanulama o stene. Zastali su zagledani u taj krvavi spektakl.

Zveka oružja, krici umiručih, psovke onih u pozadini, sve to je uznemirilo konje u obližnjem selu i razbudilo seljake koji su ionako morali da se u to vreme bude kako bi krenuli u polja.

Gomila gledalaca, koju su u početku činili samo sveštenici, poče da se uvećava seljacima, drvosečama i drugima koji su se našli u blizini. Izmaglica se razišla pred svežim jutarnjim povetarcem i bitku su mogli da posmatraju i ljudi koji su dolazili gornjim putem.

Za samo nekoliko minuta ogorčene borbe, Musašijev izgled se potpuno izmenio. Njegova raščupana, krvlju i znojem ulepljena kosa nije više odavala onako lepu sliku, a bela traka, kojom ju je vezao, već je od krvi i znoja postala naranđasta. Disao je čitavim telom a grudi su mu se dizale kao kod nekog velikog kovačkog meha. Lice mu se izobličilo tako da je odavao utisak nekog demona koji je baš tog trenutka izašao iz pakla.

Razrez na njegovoj hakami odavao je da ima posekotinu na levom kolenu. Dobro se videla i rana na podkolenici iz koje, ma koliko bila plitka, beše isteklo dovoljno krvi da mu poprska kimono i čak mali mač još zadenut za pojas. Nekada tamnoplav, njegov kimono je bio prepun crvenih mrlja poput cvetova maka. Pogled na čoveka toliko poprskanog sopstvenom i protivničkom krvlju i izmenjenog lika, natera posmatrače koji su mu bili najbliži da pokriju rukama oči od užasa.

Još više užasa je izazivao pogled na mrtve i ranjene koje je Musaši ostavljao za sobom. Ubio je desetak samuraja dok se povlačio najužim delom staze, a kad naiđe na jedno proširenje, Jošiokini ljudi se zaleteše u gomili na njega. Mislili su da je došao kraj, ali kraj stiže nekolicinu njih. Za samo nekoliko sekundi isekao je petoricu ili šestoricu onih koji su mu bili najbliži. Leševi su bili svuda oko njega, a on se kretao i udarao takvom brzinom da se njegovim protivnicima činilo da je odjednom na nekoliko mesta.

Ma koliko izgledalo neverovatno to što je Musaši uspevao da postigne, bilo je istinito. Za sve je mogao da zahvali samo jednoj taktici. On nikada nije napadao veću grupu ljudi po sredini, u njen centar, već se trudio da napada na bokove i tako «skida» jednog po jednog napadača. Takav način izgledao je bezbolniji i za njegove protivnike, pošto oni nisu ni osećali kako im se broj smanjuje svakim Musašijevim premeštanjem sa jednog na drugi bok.

Kad god mu se grupa samuraja približila suviše blizu, Musaši je uspevao da manevriše dovoljno brzo i ode čak u ugao te formacije. On sam menjao je položaj mnogo lakše nego čitava gomila, pa je tako, ma koliko njegov protivnik bio brojniji uspevao da pred sobom ima po jednog ili najviše dva čoveka.

Sad kada je izašao iz uskog dela staze klanca koji ga je spasao u prvom trenutku, Musaši je bio u pravoj opasnosti da ga neko najzad ozbiljno rani i izloži napadima desetine mačeva. Musaši je morao da se umori a njegovi protivnici, koji još nisu uspeli da se organizuju čak ni na tom mestu koje im je davalo šansu da ga opkole i dovedu u opasan položaj, mogli su uskoro da shvate da bi njegov kraj bio kad bi se oni podelili u dve jake grupe i odjednom napali s obe strane. Musaši je znao da ne može dugo da čeka i da će morati nešto da promeni pre nego što se njegovi neprijatelji organizuju.

U jednom trenutku koga ni sam nije bio svestan, Musaši izvuče levom rukom kratki mač i poče da se bori obema rukama. Oni koji su gledali borbu mogli su to odmah da zapaze, jer je njegov kratki mač zasijao iznad njegove glave kad ga je izvadio i digao prvi put, a onaj veliki dugi mač kojim je ko zna koliko neprijatelja već posekao, bio je sav crven od krvi, od vrha do balčaka. Bila mu je krvava čak i ruka kojom ga je držao.


Sada je naglo prestao da se kreće i postao pravi gospodar situacije. Ako bi ga neko napao sa desna, sekao bi ga dugim mačem, a ako bi ga napali s leva, dočekivao ga je kratkim mačem ni malo manje opasnim od dugog. Kratkim mačem je udarao jednog protivnika, ali veliki mač u desnoj ruci već je leteo prema nečijoj glavi. Njegove ruke postale su kao neka čelična vetrenjača koja mrvi sve ispred sebe svojim opasnim krilima. Jednog dana tehnika kojom se tada borio Musaši ući će u teoriju mačevanja kao Tehnika dva mača u borbi protiv brojog neprijatelja i Musaši će je sam opisati do detalja, ali tu, u podnožju planine Hiei, on se borio vođen samo instiktom i velikom i nesavladivom željom za životom.

Prema svim prihvaćenim standardima, Mijamoto Musaši nije bio veliki tehničar u borbi mačem. Škole, stilovi, teorije, tradicija, ništa od toga za njega nije postojalo i ono što je znao bilo je veoma jednostavno. On nije učio od učitelja, on je učio iz sopstvenih iskustava i sam stvarao svoje teorije. Prvo je vodio borbu, a onda razmišljao i donosio zaključke koje je mogao da pretvori u teoriju.

Što se tiče Jošiokinih ljudi, svi su, od najboljih do onih koji su mogli da se smatraju lošijima, u svojim lobanjama imali usađena pravila stila «kjohači» koji je razvio osnivač njihove škole Jošioka Knpo. Neki od njih toliko su dobro proučili način borenja koji je propisao Kenpo, da su postali sposobni da stvore sopstvene varijacije tog stila i da unesu neke novine.

Ali sva ta teorija koja se dokazala ko zna koliko puta na delu, i koju je velikom smatrao čak i šogunski dvor porodice Ašikaga koja je Kenpoa uzela za svog ličnog instruktora borenja, u borbi sa Musašijem se pokazla potpuno bezvrednom. Musašijeva prošlost, godine koje je proveo u planinama sa pticama i divljim životinjama, drvećem i cvećem, potocima i vetrovima, sve to je davalo tom čoveku neku demonsku snagu i umešnost koju niko od njih nije mogao da prevaziđe. Dok su  ti samuraji učili tehniku borenja u dvorani za vežbanje, Musaši je ko zna koliko puta svoj život izloži opasnostima i ćudima prirode i ljudi sa kojima se borio na život i smrt.

Za Jošiokine ljude je bilo prosto neverovatno da taj čovek čije je telo već bilo prekiveno posekotinama, taj čovek koji je već disao kao vulkan pred erupciju i imao kao pepeo bledo lice, čovek sav ulepljen znojem i krvlju i zakrvavljenih očiju još uvek ima snage da maše mačem.

Ali, on je nastavljao da se bori istom silinom i istom snagom. Niko od njih se nije usuđivao da mu priđe suviše blizu, jer bi to značilo smrt. Borio se kao bog vatre i besa, činio da zadrhte i posmatrači sa planinske padine, a Jošiokini ljudi su osećali sve veći i veći umor.

Iznenada, sa mesta na kome se nalzilo svetilište u kome se Musaši pripremao za borbu kod bora, začu se usamljeni povik:

- Hej ti, čoveče, ti što se boriš sam! Beži!!!

Ljudi koji su gledali izdaleka, sa brda, puteva, drveća, već su videli da, i pored sve Musašijeve veštine, grupa samuraja iz kuće Jošioka počinje da stiče unutrašnju koheziju i sve sigurnije oko Musašija stvara liniju koja će se uskoro zatvoriti kao neprolazni obruč.

- Beži! Trči! – začuše se desetine, stotine glasova ljudi koji su ov o što su gledali smatrali pravim čudom. Oni su počeli svim srcem da navijaju za Musašija koji se protiv te vojske borio potpuno sam. Svi poželeše da učine nešto za njega, poželeše da ga spasu da bi čudo ostalo čudo i da bi se, dok je sveta, pričalo kako se jedan potpuno usamljen čovek borio kao lav i živ izašao iz bitke u kojoj se suočio sa skoro stotinom protivnika.

Ali povici, iako tako glasni kao da dolaze od nekog ogromnog hora, kao da nisu stigli do Musašijevih ušiju. nastavio je da se bori istom silinom. Očigledno, bio je u nekom svom svetu.

Povici u jednom trenutku utihnuše, ali kad se ponovo javiše, začuše se krici besa i ogorčenja i iz grla Jošiokinih ljudi. Došavši do ivice padine od koje je počinjala jaka strmina, Musaši se iznenada stušti bočno preko padine kao ogromna  divlja svinja koju su psi skoro saterali u klopku, a onda se izvukla iz obruča i poletela u šumu.

Jošiokini ljudi poleteše za njim ali on stade da kazni one koji su se usudili da mu se najviše približe.

Ljudi ustuknuše, a Musaši kao i uvek, ponovo potrča. Mlgli su lepo da ga vide kako juri prema zelenom polju ječma.

- Stani! Stani, kukavice! – začuše se povici.

- Stani i bori se! – vikao je neko od ljudi koji su ga gonili, a dvojica koji uspeše da mu se dovoljno približe, ubrzo životom platiše svoju drskost. Začuše se dva krika i dva mača ispadoše iz beživotnih ruku.

Neumoran, Musaši nastavi da trči poljem, ostavljajući iza sebe najbliže gonioce.

- Ide prema selu! Zaustavimo ga!

Ali, Musaši ne učini ni jedno ni drugo. Ulete u šumarak koji je oivičavao polja i tamo nestade. Probijao se dovoljno duboko i nekoliko puta menjao pravac da bi prevario gonioce, a onda, samo za trenutak, stade da se izduva i prikupi snagu za dalje.

Sunce je izašlo. Bio je dan kao i svaki drugi.




Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 6 – POVRATNI UDARAC
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, maj 1984.

Slika preuzeta sa



Нема коментара:

Постави коментар