PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


четвртак, 26. децембар 2013.

MIYAMOTO MUSASHI


Mijamoto Musaši (Miyamoto Musashi) je najčuveniji japanski mačevalac. Njegovo puno ime je Šinmen Musaši no kami Fuđivara no Genši (Shinmen Musashi no kami Fujiwara no Genshi). Istorijska je ličnost za koju su vezane mnogobrojne legende. Od 1908. godine u Japanu je snimljeno preko četrdeset filmova o njegovom životu i podvizima. Najveći i najmoćniji vojni brod koji su japanci izgradili u drugom svetskom ratu nosio je njegovo ime. Generacijama majstora borilačkih veština bio je uzor. Bezuslovna posvećenost, koja je zaslužna za postizanje savršenstava u oblasti mačevanja, zaslužna je i za postignuća u drugim oblastima stvaralaštva kojima se bavio. Postao je poznat u svetskim razmerama, a njegovi podvizi i pisana dela predstavljaju temelj na kome današnje generacije grade uspehe u raznim oblastima stvaralaštva.

Istorijski podaci o životu Mijamoto Musašija su spomen-ploča u Kokuri koju mu je podigao njegov usvojeni sin Mijamoto Iori devet godina nakon njegove smrti. Zatim njegov prvi životopis - Niten-ki, koji je 1776. godine objavio Tojota Kagehide na osnovu sećanja svog dede koji je bio druga generacija Musašijevih učenika. Takođe tu su i saznanja o njegovim dvobojima  koja su zapisali njegovi učenici u "Priči o preminulom majstoru" (Hyoho senshi denki). Međutim još za njegova života krenule su da kruže legende o događajima iz njegovog života i podvizima koje je učinio tako da biografski podaci sa kojima se danas raspolaže nisu svi sa sigurnošću i tačni.

Vremenski period prelaska iz šesnaetog u sedamnaesti vek je obeležen burnim događanjima čiji je centar zbivanja bio u blizini vojnog uporišta Osake i stare prestonice Japana Kjota. Nije utvrđeno kojeg datuma je rođen Mijamoto Musaši, ali postoje dokazi da je to bilo u selu Mijamoto u provinciji Mimasaka blizu današnjeg grada Osake godine 1584-te. u siromašnoj samurajskoj porodici. Njegovo rođeno ime je bilo Šinmen Takezo (Shinmen Takezo). Do promene imena u Mijamoto Musaši, po kome je postao poznat i van granica Japana, došlo je u trenutku njegovog duhovnog preobražaja. Tada je doneo odluku da uz promenu ličnosti promeni i ime. U to vreme, pošto još nije bila izvršena reforma jezika, neki ideogrami su imali različita značenja u zavisnosti od toga kako se čitaju.  Ideogram kojim se pisalo "Takezo" drugačije se mogao pročitati i kao "Musaši". Tako nije morao da menja način pisanja svog imena. Mijamoto je dodao imenu prema selu iz kog potiče.

Musašijevi preci su bili potomci moćnog klana Harima, sa najjužnijeg japanskog ostrva Kjušu (Kyushu). Njegov deda Hirada Šokan (Hirada Shokan) bio je poslužitelj gospodara Takejama (Takeyama) dvorca, značajne ličnosti tog doba, Šinmen Sudešige Iga no Kamia (Shinmen Sudeshige Iga no Kami). Njegov otac bio je samuraj Šinmen Munisai (Shinmen Munisai) poznat i po imenu Hirata Munisai. Majstor mačevanja i đite (jutte ili jitte - mala metalna šipka sa dodatkom u obliku "palca" za borbu sa mačevima) i instruktor borenja. Zbog njegove veštine tadašnji šogun proglasio ga je najboljim mačevaocem Japana. Smatra se da je već jednom bio oženjen pre nego što je stupio u brak sa Jošioko (Yoshioko) koja mu je rodila dvoje dece: devojčicu Ogin i dečaka Takeza (Musašija). Međutim Šinmen Munisai se razveo od Jošiko koja je bila prisiljena da se vrati u svoju rodnu kuću u mestu Harima. Umrla je kada je Musaši imao šest godina. Ubrzo posle razvoda Munisai se oženio po treći put. Ogin i Musaši su živeli sa njime jer je dobio starateljstvo nad njima. Munisai je bio strog i zahtevan otac koji nije iskazivao očinsku ljubav. Svoju borilačku veštinu prenosi na sina i uvodi ga u tajne mačevanja. Međutim Musaši je bio ogorčen na oca što ga je razdvojio od majke. Po jednoj verziji netrpeljivost dostiže kulminaciju kada jednom prilikom kritikuje očevu veštinu borenja. Ovaj iznerviran baca na njega nož koji je u tom trenutku držao u ruci jer je njime nešto radio. Musaši izbegava nož koji se zabada u stub iza njega. Posle ovog događaja napušta oca, a brigu o njegovom odrastanju preuzimaju ujaci Dorinbo (Dorin) - budistički sveštenik Shoreian (Šoreian) hrama i Tasumi. Oni su zaslužni za njegovo rano upoznavanje sa zen budizmom kao i za njegovo osnovno obrazovanje i sticanje veštine čitanja i pisanja. Što se tiče Munisaia istoričari nisu sigurni šta se sa njim desilo. Neki smatraju da je on napustio Musašija, dok neki smatraju da je poginuo u dvoboju sa Ganrju Jošitakom (Ganryu Yoshitaka).

Podaci govore da je Mijamoto Musaši kao dečak bio neuobičajeno snažne građe za svoj uzrast. Fizičku snagu je ispoljavao kroz nasilni karakter tako da je smatran za ne kontrolisano i problematično dete od strane seoskih starešina. Snaga volje, ozbiljnost kojom je prihvatao vežbanje i nedvosmislena usmerenost na Putu mača dovela je do toga da 1596. godine, kada je imao trinaest godina, izađe kao pobednik u dvoboju. Veteran mačevalačke škole Šinto Rju (Shinto Ryu) samuraj Arima Kigei postavio je javni izazov u Hirafuku-mura. Musaši je na tabli sa izazovom napisao svoje ime. Musaši je tada boravio u hramu svoga ujaka Dorinboa gde je došla poruka da je Arima pristao na dvoboj. Ujak je bio u šoku kada je čuo za dvoboj i pokušao je da ga otkaže pozivajući se na Musašijeve godine. Arima je poručio da bi njegova čast mogla biti sačuvana jedino kada bi mu se Musaši javno izvinio. U zakazano vreme dvoboja stric je pokušao da se izvini ali je Musaši uz viku izazvao Arimu koji je krenuo na njega sa kratkim mačem (wakizashi). Musaši ga je oborio na tlo i udarao drvenim mačem svaki put kada je hteo da ustane sve dok nije preminuo povraćajući sopstvenu krv. Sa šesnaest godina imao je drugi dvoboj. On se odigrao tako što je vešti mačevalac Tadašima Akijama (Tadashima Akiyama) iz provincije Tađima (Tajima) uputio izazov svima koji imaju hrabrosti da mu se suprotstave. Musaši je prihvatio izazov i ubio Tadašimu samo jednim zamahom mača.

Pored ovih dvoboja Musaši je do šesnaeste godine učestvovao u tri ratna sukoba. U tom periodu Japan je bio u građanskom ratu. Sa jedne strane je bio vladar zapadnog Japana Tojotomi Hidejori (Toyotomi Hideyori), a sa druge vladar istočnog Japana Tokugava Ijejasu (Tokugawa Ieyasu). Odlučujuća bitka za ujedinjenje Japana između ove dve strane odigrala se kod Sekigahare 21. oktobra 1600-te godine po novom kalendaru. Mijamoto Musaši je učestvovao na strani Tojotomi Hidejorija. Posle tri dana krvave borbe i oko 70.000 mrtvih bitka se završila pobedom vojske Tokugave Iejasua čime je otpočela Tokugava era koja je trajala 266 godina. Musaši ne samo da je izašao živ iz bitke nego je uspešno preživeo i organizovani lov na samuraje koji su se borili na strani poražene vojske Tojotomi Hidejorija.

Posle bitke kod Sekigahare Musaši se sklonio na planinu Hiko gde je vreme provodio u vežbanju. Kada se vratio u rodno mesto Mijamoto, zbog sećanja na njegovo nasilničko ponašanje u mladosti, meštani nisu bili oduševljeni njegovim povratkom. Iz tog razloga lažno ga optužuju za izmišljeno krivično delo ali zbog njegove snage i ratničke veštine niko nije bio u stanju da ga zarobi i kazni. Legenda kaže da je zen svešteniku Takuan Sohou uspelo da ga savlada bez upotrebe sile. Zarobljenog Musašia Takuan je odveo u dvorac Heđime (Hejime) gde ostaje tri godine. Za to vreme je sazreo kao samuraj. U tome mu je pomoglo proučavanje kineskih klasičnih dela, među kojima i "Umeće ratovanja".

Kada je izašao iz dvorca Heđime odlučio je da veštinu mačevanja dovede do savršenstva. Period mira u Japanu koji je nastupio posle bitke kod Sakigahare nije pogodovao njegovom borilačkom razvoju. Nije više bilo vojnih sukoba u kojima je mogao da stavlja na probu svoje borilačke sposobnosti. Odlučuje da se oproba sa najboljim borcima Japana i kreće na muša-šugjo (musha-shugyo) - "ratničko hodočašće". Ovakvo hodočašće ratnika bilo je uobičajeno u tadašnjem Japanu. Putujući ratnici tražili su protivnike za borbu kako bi u dvobojima usavršili svoje umeće i dokazali sebi i drugima svoju neustrašivost. To je bilo vreme apsurda u kome više nije bilo potrebe za ratovanjem ali se otvaralo pored starih škola mačevanja sve više novih škola. Iako nepotrebna zbog uspostavljenog mira u zemlji, veština mačevanja postala je izuzetno važna i cenjena. Veliki broj škola mačevanja imale su brojne učenike željne da stečeno znanje stave na proveru, ali prilika za ogledanje je bivalo sve manje. Neki od onih koji su se odlučili na muša-šugjo putovali su samostalno kao Musaši, dok su drugi putovali kao predstavnici svojih škola u težnji da dokažu da je njihova škola bolja od drugih. Kao pobednici iz dvoboja izlazili su oni koji su prevladali svaki srah i sumlju i bili spremni da umru u bilo kom trenutku.

Na svom ratničkom hodočašću Mijamoto Musaši je živeo izvan društva, posvećen isključivo usavršavanju na Putu mača. Nepokorne prirode, egocentričnog karaktera, nije imao strpljenja da sluša, za njega, neprikladne sagovornike. Putujući po Japanu često je spavao u prirodi, ne retko i po zimi. Lutao je po planinama, prebivao u šumama pored potoka, družio se sa životinjama, biljkama i vetrom. Sjedinio se sa prirodom vodeći život kao njen ne odvojivi deo i tako omogućio da mu se instinkti potpuno probude. Sve što ga je okruživalo i sve sa čime je dolazio u dodir smatrao je za svog učitelja. Izbegavao je druženje sa ženama. Legenda kaže da ga nikada nisu videli da se kupa u javnim kupatilima kako ga ne bi iznenadili bez oružja. Pravilo kojeg se držao bilo je da vreme isključivo provodi u samousavršavanju. Podaci govore da je bio visok 175cm što je za tadašnje stanovnike Japana bilo iznad proseka. Bio je snažne građe, naglašenih jagodica i izraženog nosa. Suprotno običaju toga doba nije kosu brijao kao ostali samuraji. Celoga života je puštao kosu da slobodno raste, nije je češljao već samo povremeno vezivao trakom. Nije pridavao preteranu pažnju svome izgledu, pa je nosio sasvim običnu odeću. Govorio je vrlo tiho, gotovo šapatom. Iako je bio levoruk, vrlo dobro se služio sa obe ruke.

Mijamoto Musaši se nikada nije priključio ni jednoj školi mačevanja. Početna znanja stekao je od oca, ujaka i nekih samuraja iz svog sela. To je bila osnova na kojoj je kasnije izgrađivao svoju veštinu. Daleko od ljudi, bez ičije pomoći, stvorio je sopstveni stil borbe inspirisan zakonima pripode koju je prihvatio za svog učitelja. Saznanja o borilačkim veštinama do kojih je dolazio u suživotu sa prirodom, daleko od sveta, proveravao je u dvobojima sa borcima koji su bili poznati u Japanu toga doba po svojoj veštini. U vremenu oštrih mačeva i surovih ljudi, gde je vlast imala slabu kontrolu u sprovođenju zakona, izgubiti dvoboj značilo je izgubiti život. Cilj Musašija nije bio što veći broj poginulih protivnika već izgradnja savršenog borbenog duha. U borbi za njega nisu važila nikakva pravila pa je za protivnike bio potpuno nepredvidiv. Borio se divlje koristeći sve delove tela. Bez primesa estetskog ulepšavanja pokreti su mu bili krajnje racionalni. Podjednaki značaj je pridavao ubodu koliko i sečenju čime se približio tehnici kineskog i evropskog mačevanja. Princip koga se uvek držao bio je očuvanje pribranosti i smirenost bez obzira na težinu situacije u kojoj bi se našao. Drugi princip je oslanjanje na instinkt.  Smatrao je da su najbolje one tehnike koje se instinktivno izvedu u situaciji kada je život u opasnosti. Ne samo vešt u mačevanju, već i u pravljenju dobre strategije uspevao je da protivnike na psihološkom planu destabilizuje što je po njih bilo pogubno. Često je koristio drveni mač - boken protiv oštre katane pa su protivnici koji prežive dvoboj sa njime ostajali da leže izlomljenih kostiju. Dovoljan mu je bio samo jedan pogled na protivnika da munjevitom brzinom proceni njegove borilačke sposobnosti. Sposoban da u svojoj glavi unapred vidi sliku šta će se dogoditi u dvoboju kao vrlo mlad govorio bi protivnicima: "Ti si za mene već mrtav". Nije prezao od toga da izazove više ljudi od jednom na borbu. Međutim nije prezao ni od toga da pobegne od jednog protivnika kako bi sebi obezbedio kasnije prednost i pobedu. Kako je duhovno sazrevao, nije  ulazio u obračun po svaku cenu. Kada mu je osećaj govorio da ne može ništa novo da nauči izbegavao bi dvoboj. Izvinio bi se izazivaču i jednostavno se okrenuo i otišao. Poznato je da Musašija nije bila briga šta od oružja koriste njegovi protivnici u borbi u čemu se ogledalo njegovo izuzetno majstorstvo.

Godine 1604., kada je imao 21 godinu, Musaši je došao u tadašnji glavni grad Japana Kjoto (Kyoto). Neki smatraju da je razlog dolaska bio da osveti smrt svoga oca. Naime smatra se da je šogun Ašikaga (Shogun Ashikaga Yoshiteru) pozvao u Kjoto njegovog oca Munisaia kako bi se borio sa borcima škole mačevanja porodice Jošioka (Yoshioka) koja je generacijama obučavala vladajuću porodicu. Munisai je pobedio u prve dve borbe ali je u treću izgubio. Želeći da osveti očev poraz Musaši izaziva na dvoboj glavu škole Seiđuroa (Joshioka Seijuro) što ovaj i prihvata. Dvoboj se odigrao 8. marta 1604. godine u severnom delu Kjota kod hrama Rendaiđi (Rendaiji). Musaši ne dolazi tačno u zakazano vreme već kasni. Seiđuro je smatrao sebe za vođu jedne od najcenjenijih škola mačevanja te je kašnjenje shvatio kao izraz ne poštovanja. Kada se Musaši pojavio Seiđuro je bio vidno iznerviran. Obasuo ga je uvredama na šta se ovaj samo nasmešio. Dvoboj je kratko trajao. Oba borca su gotovo istovremeno napala. Musašija Seiđurova katana nije dotakla, dok je Seiđuro primio udarac drvenim mačem u levo rame od koga je pao i onesvestio se. Udarac je bio tako razoran da mu je smrvio ruku i nije bilo druge pomoći nego da se ruka amputira. Pobeda Musašija je bila velika sramota za kuću Jošioka. Pred činjenicom da je poražen od protivnika sa drvenim mačem Seiđuro je sebi odrezao samurajski perčin, a kasnije odlazi da bude monah u zen budističkom manastiru. Mlađi brat Seiđuroa, (Joshioka Denshichiro) preuzima vođstvo nad školom mačevanja Jošioka. Musaši je posle dvoboja ostao da boravi u Kjotou što je porodicu Jošioka dodatno ljutilo. Denšičiro ga je izazvao na dvoboj kako bi spasao čast porodice. Dvoboj se odigrao kod hrama Sanjusangen-do (Sanyusangen-do) u Kjotou. I ovoga puta Musaši nije došao na vreme. U dvoboju Musaši je razoružao protivnika izbivši mu mač iz ruke i jednim udarcem ga ubio razbivši mu lobanju. Ova druga pobeda ogorčila je porodicu Jošikava kojoj je sada na čelu bio treći brat Matašičiro (Yoshioka Matashichiro) kome je tada bilo samo dvanaest godina. Izbora nije bilo, Mijamoto Musaši je morao biti ubijen kako bi se sačuvala čast porodice. Članovi porodice u ime Matašičira donose odluku da izazovu Musašija na dvoboj što je on i prihvatio. Ono što mu je bilo neobično i sumljivo bilo je to što je dvoboj zakazan da se održi noću. Borbase odigrala u šumi izvan Kjota u blizini hrama Ichijo-ji. Članovi škole mačevanja i porodice Jošioka su se okupili u velikom broju. Neki podaci govore da ih je bilo preko stotinu. Naoružani su bili do zuba uključujući lukove i muskete. Njihov plan je bio da dođu ranije na zakazano mesto i iznenade iz zasede Musašija za koga su mislili da će kasniti kao i u prethodnim dbobojima. Matašičira su doveli obučenog u kompletni ratnički oklop i okružili ga većom grupom samuraja. Ostali su se rasporedili tako da niko ne primećen ne može da priđe. Međutim Musaši menja strategiju u odnosu na prethodne dvoboje sa članovima kuće Jošioka. Stigao je mnogo ranije pre njih na mesto dvoboja i sakriven u granju posmatrao kako se oni raspoređuju noseći lampe. Ne primećen u polumraku svitanja, iznenada je prišao grupi koja je štitila Matašičira sa strane sa koje ga nisu očekivali. Munjevitom brzinom ubio je dečaka što je u redovima njegovih protivnika izazvalo pravu pometnju. Sasekavši još nekoliko samuraja na tom mestu krenuo je da beži u trku dok su ga samuraji kuće Jošioka pratili. Mnogobrojne neprijatelje navodio je na uske staze gde nisu mogli da ga napadnu grupno. Istorijski proverena priča govori da se Musaši borio sa oba mača u rukama (katana - duži i wakizashi - kraći) koji su u njegovim rukama postali smrtonosna čelična vetrenjača. Uspeo je da ne povređen pobegne progoniteljima ostavljajući na desetine mrtvih za sobom. Do tada u istoriji borenja nije zabeleženo da se neki majstor borenja sam uspešno suprotstavio tolikom broju protivnika. Ovaj dvoboj predstavlja primer savršene strategije koju je mogao da smisli samo um izuzetne borilačke inteligencije.



Spomen obeležje na mestu na kome se odigrao finalni obračun sa školom mačevanja Yoshioka

Ubrzo posle serije dvoboja sa kućom Jošioka 1605. godine, Mijamoto Musaši je otišao u hram Hozoin na jugu Kjota (Kyoto). Ostao je u hramu nekoliko meseci proučavajući i razmenjujući borbene tehnike ​​sa monasima koji su na daleko bili poznati po veštini borenja kopljem. Imao je niz nesmrtonosnih dvoboja sa monasima od kojih je najpoznatiji onaj sa učenikom čuvenog Ineija, najboljeg majstora koplja hrama Hozoin. Za vreme boravka u hramu Musaši je sate provodio u razgovoru o zenu sa monasima. I dan danas monasi hrama Hozoin poštujući tradiciju vežbaju tehnike borbe kopljem.

"Nitenki" iz 1776. godine je prvi zapis u kome se pominje dvoboj Musašija sa Šišido Baikinom (Shishido Baiken) koji se odigrao u jesen 1607. godine. Šišido je bio poznati majstor u borenju kusarigamom (lanac na čijem je jednom kraku metalna kugla, a na drugom japanski srp). Dvoboj se odigrao prilikom Musašijevog puta za Edo. Šišido je želeo da sruši Musašijev ugled nepobedivog borca, ali u dvoboju je izgubio i borbu i život. Prema legendi u trenutku pošto je zadobio smrtonosni udarac i pao na tlo, njegovi učenici su napali Musašija.  Međutim vrlo brzo su odustali pošto im se Musaši suprotstavio izvukavši i drugi mač iz korica.

Godine 1608. Musaši je imao doboj sa Musom Gonosukeom (Muso Gonnosuke Katsuyoshi), čuvenim borcem stila borenja Tenšin katori šinto rju (Tenshin Katori Shinto Ryu). Neki izvori govore da se dva puta borio sa njim u ne smrtonosnim dvobojima. Prvi put arogantni Muso je izazvao Musašia i odmah ga napao zamahnuvši drvenim mačem na njega. Musaši je lako izbegao napad i jednim potezom okončao borbu. Postoje rasprave o tome da li se ova borba u opšte i desila. Takođe neki smatraju da je Muso koristio dugački štap u ovoj borbi. Posle poraza Muso se povukao u Shinto svetište na planini Homan u pokrajini  Čikuzen (Chikuzen). Neumorno je trenirao osmišljavajući tehnike dugim štapom kako bi u sledećem susretu Musašija držao na odstojanju. Prema nekima njihov drugi susret završio se tako što je Muso bio bolji, ali da iz poštovanja prema Musašiju zbog poraza u prvom dvoboju nije hteo da ga povredi. Međutim većina je skeptična u vezi ove verzije i smatra da se dvoboj završio Musašijevom pobedom ili nerešeno. Muso Gonosuke je kasnije osnovao sopstvenu školu borenja poznatu kao Šinto Muso-rju (Shinto Muso-ryu). Interesantno je da istoričari pominju da se i Musašijev otac Šinmen Munisai borio u ne smrtonosnom dvoboju sa Musom Gonosukeom.

Godine 1610. u mestu Edo (današnji Tokijo), kada mu je bilo 27 godina, Mijamoto  je imao borbe sa Hajaši Osedom (Hayashi Osedo) i Cuđikaze Tenmom (Tsujikaze Tenma). I ovoga puta nije propustio da pobedi u obe borbe.

Godine 1611. Musaši odlazi u Kjoto (Kyoto) gde posećuje hram Myoshinji (Mjošinji) gde praktikuje zazen (meditacija u sedećem položaju). Prema postojećim dokumentima u ovom hramu susreće Nagaoka Sado Okinagu, jednog od vodećih vazala gospodara Hosokave i učenika njegovog oca Miyamoto Munisaia.

Godine 1612. odigrao se dvoboj između MijamotoMusašija i Sasaki Kođiroa (Sasaki Kojiro) pred hiljadama gledalaca. U istoriji Japana zabeležen je kao jedan od najčuvenijih samurajskih duela. Postoji više verzija kako se sam događaj odigrao, ali jedino što se sa sigurnošću dogodilo jeste samo ishod dvoboja. Sasaki Kođiro rođen je oko 1585. godine u prefekturi Fukui. Od malih nogu je bio posvećen mačevanju. Njegovo borilačko ime bilo je Ganrju (Ganryu) po kome je dobila naziv škola mačevanja koju je osnovao. Zbog veštine rukovanja svojim mačem, koji je bio duži od standarda, uživao je veliko poštovanje tako da ga je gospodar Hosokava Tadaoki (Hosokawa Tadaoki) imenovao za glavnog instruktora borenja. Borio se u mnogo dvoboja širom Japana i ni u jednom nije izgubio. Zbog surovosti koju je ispoljavao u njima zvali su ga "Demon zapadnih provincija". Jedan deo naroda je veličao njegove podvige dok je drugi deo veličao podvige Musašija. Tako je nastalo rivalstvo koje je okončano zakazivanjem međusobnog dvoboja na inicijativu Musašija. On je zvanično zatražio dozvolu za dvoboj posredstvom Nagaoka Sado Okinaga kod gospodara Hosokave. Postoje pretpostavke da je ovaj dvoboj u pozadini imao političku pozadinu koja je bila usmerena ka rušenju Sasaki klana. Gospodar Hosokava je odobrio dvoboj i odredio da se održi u 8 sati 13. aprila 1612. godine na malom ostrvu Funađima (Funajima) u moreuzu Kanmon koji odvaja ostrva Honšu (Honshu) i Kjušu ( Kyushu). Ovako izolovano mesto izabrano je verovatno zbog toga da bi se izbegao eventualni pokušaj mnogobrojnih učenika Sasaki Kođiroa da u slučaju njegove smrti osvete svog učitelja. Dan ranije Mijamoto napušta mesto u kojem je smešten i tajno odlazi u kuću starog poznanika, trgovaca Kobajaši Tarozaemona (Kobayashi Tarozaemon) u mestu Šimonoseki (Shimonoseki). Ne znajući gde je, među narodom koji je pristigao sa svih strana zbog dvoboja, proneo se glas da se uplašio za svoj život, podvio rep i pobegao. Ovakav sled događaja ni malo nije obradovao Okinagu, koji je posredovao kod gospodara Hosokave u Musašijevo ime. Ako bi bila istina da je Musaši pobegao od dvoboja došla bi u pitanje njegova čast i položaj. Jedino što ga je umirivalo bilo je to da borac poput Musašija ne bi pobegao neposredno pre dvoboja. Smiren tom mišlju, Okinaga u razmišljanjima gde bi se Musaši mogao skloniti setio se tgovca iz mesta Šimonoseki i šalje kurira sa ponudom da njegov čamac preveze Musašija sutradan do ostrva na zakazani dvoboj. Musaši odbija ovu ponudu u pismu u kojem navodi da bi se slanjem svoga čamca Okinaga direktno zamerio svome gospodaru Hosakavi što on ne želi da se dogodi. Takođe je obećao da će se pojaviti u zakazano vreme za dvoboj. I tako dok su svi tragali za njim i raspredali raznorazne priče, Musaši se u miru opuštao pripremajući se za borbu. Pre samog polaska se okupao i obukao čist, jednostavan, kimono. Prema legendi stigao je na zakazani dvoboj sa tri sata zakašnjenja koristeći taktiku iz nekih prethodnih dvoboja koja je razorno delovala na psihu protivnika. Kao mogući razlog kašnjenja naki navode to da je Musaši čekao da sunce zauzme povoljniji položaj u odnosu na pravac iz koga je trebalo da stupi na ostrvo. Drugi smatraju da je sačekao kako bi mu plima pomogla prilaz ostrvu, a oseka pomogla da se brzo udalji posle dvoboja. Na čamcu lokalnog ribara, kojim je krenuo na ostrvo, Musaši je upleo vrpce kojima je vezao rukave kimona kako mu ne bi smetali u borbi. Takođe je od rezervnog vesla sebi kratkim mačem (wakizashi) izdeljao mač koji je bio dugačak 110 cm, nešto duži i deblji nego što je to bilo uobičajeno. Pristigavši blizu mesta dvoboja Musaši je iskočio iz čamca i krenuo gazeći bosonog kroz vodu. Kose vezane trakom, držeći drveni mač u rukama, trudio se da mu je sunce za leđima. Vidno iznerviran što ga dugo čeka, Sasaki Kođiro obučen u skupoceni šareni kimono obasuo ga je uvredama našta je odgovor bio čutanje i smešak. Besan vadi iz korica svoj oštri dugi mač zvani "motka za sušenje", a korice baca u stranu. Na ovaj Kođirov potez Musaši mirno izgovara: "Već si izgubio Kođiro! Zar bi pobednik bacio svoje korice?". Kođiro iznerviran napada snažnim udarcem koji Musaši izbegava za dlaku istovremeno zadavši svojim drvenim mačem udarac u Sasakijevu glavu kojim ga ubija na mestu. Pošto je savladao protivnika okrenuo se prema službenim licima koja je odredio gospodar Hosokava da budu svedoci dvoboja i naklonio im se. Zatim ne gubeći ni trenutka Musaši pomaže veslaču da otisnu čamac od obale, uskače u njega i odlazi u nepoznatom pravcu. Sklonio se i od onih koji su se radovali njegovoj pobedi, ali i od onih koji su želeli njegovu smrt. Po jednoj drugoj legendi u prvom delu borbe Sasaki je bio nadmoćniji. Međutim u nastavku borbe Musaši je iskoristio svoje kretanje tako da je u jednom trenutku Sasakija sunce zaslepilo što je iskoristio da zada odlučujući udarac. Takođe u nekim verzijama dvoboja udarac koji je odlučio dvoboj nije zadat u glavu već u levu stranu grudnog koša usled čega je plućno krilo bilo probijeno što je uzrikovalo smrt. I pored više verzija o tome kako se dvoboj odigrao istorijski je verifikovano da se zaista dogodio i da je u njemu Sasaki Kođiro izgubio život.



Miyamoto Musashi i Sasaki Kojiro ovekovečeni na ostrvu Funajima

Do svoje 29. godine Mijamoto Musaši je imao preko šezdeset dvoboja. Ni jedan nije izgubio, uvek je on bio pobednik. Dvoboj sa Sasaki Kođirom pretstavlja prekretnicu u njegovom životu. Pretpostavlja se da je kada je shvatio da je ubio mačevaoca koji je važio za najboljeg u Japanu doživeo neku vrstu satoria, duhovnog buđenja. Doneo je odluku da više ne učestvuje u dvobojima sa smrtnim ishodom shvatajući da oni za njega nemaju više nikakvog smisla. Prestaje da traga za onima koji bi mogli da pariraju njegovoj veštini, istovremeno izbegavajući mlade nepoznate borce koji su u dvoboju sa njime želeli slavu za sebe. Povlači se još više u osamu u težnji da pronikne u pravi smisao Puta mača. Evo kako on to sam komentariše u predgovoru "Knjige pet prstenova": "Kada sam prevalio tridesetu počeo sam da razmišljam o svojim iskustvima. Shvatio sam da nisam pobeđivao samo zbog svog visokog postignuća u veštini borenja već verovatno zato što sam imao prirodnu sposobnost za taj put i što nikada nisam odstupao od prirodnih principa. A možda i zahvaljujući nedostacima drugih škola borilačkih veština. U svakom slučaju ja sam neprekidno vežbao, i danju i noću, sa ciljem da proniknem sve dublje u načela borilačke veštine, pa sam tako spontano došao do krajnjeg postignuća u toj nauci. Imao sam tada oko pedeset godina."

Posle dvoboja sa Sasaki Kođirom Musaši je živeo mirno. Više nije učestvovao u dvobojima na život i smrt. Postao je poštovan širom Japana i stekao je nove obožavaoce. Više puta je nastojao da bude primljen u službu kod Šoguna ali mu to nikako nije uspelo. Razlog tome je verovatno njegova egocentičnost zbog koje nije mogao da se uklopi u standarde ponašanja tadašnjeg Japana. U težnji da proširi svoja znanja, i to ne samo iz mačevanja, putuje u potrazi za ljudima koji su dostigli savršenstvo i slavu u raznim oblastima kao što je umetnost, zanatstvo, religija i sl. Povremeno je živeo kod velikaša kojima je prijalo da kraj sebe imaju tako velikog mačevaoca. Čitao je mnogo japanske i kineske klasike i mislioce, pisao pesme bavio se umetnostima kao što su slikarstvo i vajarstvo. Oni koji su mu pružali gostoprimstvo uživali su u druženju i razgovoru sa čovekom koji nije imao predrasuda niti straha ni pred kim. Musaši nikada nije prestao da usavršava svoju veštinu borenja, ali sada u dvoranama za vežbanje, bez prolivanja krvi, podučavajući mlade samuraje borenju. Odlikovala ga je izuzetna smirenost koja je nastala kao posledica životnog puta na kojem je mnogo puta gledao smrti u oči.



slikar Yoshitaki Tsunejiro

U periodu od 1614. do 1615. godine, Musaši je učestvovao u ratu  između Tojotomija Hijedorija (Toyotomi Hideyori) i Tokugave Iejasua (Tokugawa Ieyasu). Sukob je nastao jer je Iejasu smatrao Tojotomijevu porodicu i pristalice koje su okupili oko sebe za pretnju njegovoj vladavini u Japanu. Veruje se da se Musaši borio na Tojotomijevoj strani kao i u prethodnom ratu. Poprište glavne bitke bio je dvorac u Osaki. Postoje i stavovi da se Musaši od samog početka, pa i u ovom ratu, borio na strani Tokugave. Ovi stavovi se opravdavaju činjenicom da Musaši nije proganjan na način na koji su proganjani oni koji su bili na gubitničkoj straini posle bitke kod Sekigahare. Naprotiv, imao je bliske odnose sa nekim  Tokugavinim vazalima kao što su Ogasavara i Hosokava koji su bili izrazito odani Tokugavi.

Godine 1615. Mijamoto Musaši na zahtev Ogasavara Tadanoa (Ogasawara Tadanao) iz provincije Harima stupa u njegovu službu kao "Građevinski supervizor". Gospodar Ogasavara ga je zbog njegove svestranosti i discipline postavio da nadzire prostorno planiranje i izgradnju grada-utvrđenja Akaši (Akashi). I danas postoji vrt koji je on osmislio i koji nosi njegovo ime. Kasnije je angažovan na planiranju grada-utvrđenja Himeđi. Smatra se da je u ovom periodu svoje borilačko umeće dopunio veštinom bacanja šurikena.


Musashi sa dva drvena mača

Godine 1621. Honda Tadamasa, vladar grada  Himeđi (Himeji) u prefekturi Hjogo (Hyogo), naređuje svome najveštijem samuraju Mijake Gunbeiu (Miyake Gunbei) iz škole Togun-rju (Togun-ryu) da izazove Musašija na dvoboj. Motiv je bio želja da dokaže kako Musaši nije najbolji mačevalac Japana. Musaši pristaje na dvoboj i prepušta Mijakeu da izabere da li će se boriti pravim ili drvenim mačevima. Mijake je imao naređenje da u dvoboju koji se odigrao u mestu Tatsuno ne ubije Musašija već samo da testira njegovu veštinu. To je razlog zbog koga kao oružje koristi komad bambusa koji je odsekao u vrtu. Musaši u borbi u kojoj mu je trebalo samo nekoliko sekundi da pobedi koristi svoj bokuto (drveni mač). Poraženi Mijake Gunbei se duboko poklonio Musašiju sa poštovanjem.

Godine 1624. Mijamoto Musaši je živeo u gradu Edo. Upoznao je i družio se sa japanskim neo-konfučijanskim filozofom Hajaši Razanom (Hayashi Razan), učiteljem i savetnikom šoguna Tokugave. Hajaši prepoznaje Musašijeve vrednosti i preporučuje ga šogunu za učitelja mačevanja. Međutim u to vreme je vladajuća kuća Japana već imala dva izvrsna učitelja, Jagju Munenorija (Yagyu Munenri) i Ono Điroemona (Ono Jiroemon), tako da preporuka nije prihvaćena.  

Godine 1628. Mijamoto Musaši je u dvorcu Nagoja (Nagoya) u provinciji Owari na zahtev Tokugava Jošinaoa (Tokugawa Yoshinao), sedmog Iejasuovog sina, održao demonstraciju svog stila mačevanja. Protivnici su mu bili majstori borenja klana Ovari (Owari). Musaši je koristio dva drvena mača kojima je onemogućio svaki napad demonstrirajući da njegov stil nema nikakvu potrebu da ozledi protivnika. Jošinao nije pokazao dalje interesovanje za Musašijev stil jer je očekivao mnogo više dramatičnosti od čoveka koji je pobedio "Demona zapadnih provincija". Prema legendi Musaši je na ulici Nagoje naišao na Jagju Hjonogosuke Tošijošia (Yagyu Hyogonosuke Toshiyoshi (1577-1650)) osnivača škole mačevanja Jagju Šinkage-rju (Yagyu Shinkage-ryu) i instruktora mačevanja gospodara Jošinaoa. Velikim borilačkim iskustvom i vanserijskim mentalnim stavom prepoznali su kod onoga drugog vrednosti izuzetnog borca. I ako se do tada nikada nisu sreli Musaši ga je pitao: "Da li ste vi Jagju Hjonogosuke Tošijoši". Odgovor je glasio: "Jesam! A da li ste vi Mijamoto Musaši". Već sledećeg trenutka njih dvojica su razgovarali kao stari prijatelji koji se poznaju odavno. Tošijoši je odveo Musašija u svoju palatu gde su uz razgovor pili sake i nadmetali se u igri go. Bez potrebe da se bore mačevima izrazili su jedan drugom poštovanje za visoki stepen veštine.



Miyamoto Musashi ubija zmaja, slikar Utagawa Kuniyoshi
Još i za života su kružile legende o podvizima koje nije učinio. Ovo je samo jedan od njih.

Godine 1634. Mijamoto Musaši dolazi u Kokura dvorac u posetu usvojenom sinu Ioriu i njegovom gospodaru Ogasavaru. Tada se održao jedan od retkih dvoboja Mijamoto Musašija iz toga vremena u organizaciji gospodara Ogasavara. Protivnik koga je pobedio u tom dvoboju, koji nije bio predviđen da ima smrtonosni ishod, bio je pet godina mlađi majstor koplja (yari) Takada Matabei.

Godine 1637. Mijamoto Musaši učestvuje u gušenju Šimbara (Shimbara) ustanka. U relativno mirnom vremenu vladavine Tokugava šogunata došlo je do pobune pretežno stanovništva hrišćanske vere zbog verskog progona i visokih nameta radi podizanja hrama u mestu Šimbara. Da bi ugušio ustanak šogun Tokugava je poslao oko 125.000 vojnika. Odlučujuća bitka se vodila za dvorac Hara koji je Tokugavina vojska držala pod opsadom. Musašiju je ovo bilo šesto i poslednje učešće u vojnim sukobima iz koga je izašao sa nekoliko povreda. Od povreda se oporavljao u Kjotu gde je prilikom jedne književne večeri upoznao Hosokava Tadatošija (Hosokawa Tadatoshi) gospodara dvorca Kumamoto.

Godine 1638., kada je imao  55 godina, Mijamoto Musaši je održao demonstraciju svog stila mačevanja u mestu Matsue u prefekturi Šimane (Shimane) vazalima gospodara Matsudaira Izumo no kami Naomasa.

Godine 1640. Mijamoto Musaši ulazi u službu gospodara Hosokave Tadatošija. Postao je njegov službeni pratilac i prijatelj. Uslovi za život u dvorcu Čiba (Chiba) koji je dobio da koristi kao svoju rezidenciju predstavljali su pravi luksuz u odnosu na skroman način život koji je nekada vodio. Od gospodara Hosokave je takođe dobio i sedamnaest ljudi koji su ga opsluživali i pratili. Pronašavši svoj mir posvetio se vežbanju, slikarstvu, kaligrafiji i ceremoniji čaja. Gospodar Hosokava je organizovao dvoboj u kome je Musaši pobedio Uđi Mogoširoa (Ujii Mogoshiro), glavnog majstora borilačkih veština. U toku drugog meseca 1641. godine Musaši je napisao delo "Trideset i pet uputstava o vojnoj doktrini" (Hyoho sanju go kajo) koje je posvetio svom gospodaru. U trećem mesecu iste godine iznenada u pedeset i šestoj godini života gospodar Hosokava umire. Osamnaest njegovih vazala odlučilo se na junshi, ritualno samoubistvo, kako bi gospodara pratili i u smrti. Ono što je zanimljivo za odnos Musašija i gospodara Hosokave jeste to da je Sasaki Kođiro, koga je Musaši ubio u legendarnom dvoboju, bio u službi Hosokavinog oca koji je bio njegov zaštitnik. To govori o tome da u vreme pre i posle dvoboja Musaši nije imao simpatija od strane porodice Hosokava i njezinih vazala.

U oktobru 1643. godine Musaši se povlači u pećinu Reigando na planini Ivato (Iwato), iza hrama Ungancenđi (Unganzenji) u blizini mesta Kumamoto, posvećenu budističkoj boginji milosti Kanon, gde je uz dozvolu monaha živeo kao isposnik. Svestan da boluje od teške bolesti, za koju će se ispostaviti kasnije da je jedna vrsta kancera, on dolazi na mesto na kojem je u prošlosti dolazio da meditira, u želji da u miru sačeka smrt. Sa sobom je poneo kist, tuš i zalihu papira. Pune dve godine pisao je živeći samo od onoga što su mu donosili poznanici i sveštenici. Međutim nije živeo u potpunoj izolaciji kao drugi isposnici. Često je silazio do manastira gde je voleo da polemiše sa monasima koji su ga smatrali za vrlo učenog i obrazovanog čoveka. Dve godine je pisao spise koji su poslužili kao koncept za tekst "Knjige pet prstenova" (Gorin no sho), knjige koju je napisao u jednom jedinom danu. Samo nedelju dana nakon ispisivanja poslednjeg ideograma, 19. maja 1645. godine, ovaj veliki majstor mača i četkice umire. U tom kratkom vremenskom razdoblju između završetka "Knjige pet prstenova" i trenutka smrti, napisao je kratak moralistički spis "Dokodo" ("Dokkodo") – "Put usamljenika" ili "Put oslanjanja na sebe". Sačinjen je od dvadeset i jedne poruke samodiscipline koje predstavljaju sažeta uputstava i savete potonjim generacijama njegovih učenika. Ovaj spis je osnov za lakše razumevanje njegove životne filozofije zapisane u "Knjizi pet prstenova".



Ulaz u pecinu Reigando

Nije sa sigurnošću utvrđeno da li je Musaši premunuo u pećini Reigando ili u svojoj rezidenciji. Prema nekim izvorima kada mu se stanje rapidno pogoršalo učenici su ga ubedili da ga prenesu u njegovu rezidenciju da bi se na pravi način brinuli o njemu. Dvanaestog maja, u kritičnom stanju, podelio je poklone svojim učenicima, a kao poslednji čin svog života izdiktirao je "Dokodo". U delu "Priče o preminulom majstoru" opisan je trenutak njegove smrt. U tom trenutku pridigao se oslanjajući se na jedno koleno. Za pojasom je imao zadenut vakizaši (wakizashi - kratki mač). U levoj ruci je držao dugi mač - katanu, a štap u desnoj. Umro je u tom položaju kada mu je bilo šezdeset dve godine. Poštujući njegovu želju sahranili su ga sa oružjem u kompletnom ratnom oklopu, iako ga za života nikad nije stavio na sebe. Prema legendi dok je na ispraćaju sveštenik Šunzan (Shunzan), sa kojim je Musaši proučavao zen, izgovarao sutre, nebo se iznenada naoblačilo i dogodio se strahovit udar groma čime je priroda obeležila odlazak velikog mačevaoca. U selu Juge (Yuge), na planini Ivato, pokraj puta kojim je nekada njegov gospodar Hosokava prolazio kada je putovao za Edo, i danas se nalazi grob Mijamoto Musašija.



Nadgrobni spomenik  u blizini Musašizuka (Musashizuka) stanice u gradu Kumamoto, prefektura Kumamoto

Osnivanje porodice za Mijamoto Musašija nije dolazilo u obzir jer je smatrao da bi emotivno vezivanje u mnogome umanjilo njegove šanse za postizanjem savršenstva na Putu mača. Iz tog razloga tokom života nije želeo da stupa u romantične veze. Međutim, bio je samo čovek od krvi i mesa zainteresovan i za suprotan pol. To potvrđuje njegova veza sa kurtizanom Kumoi. Navodno Kumoi ga je negovala 1637. godine u gradu Edo dok se nije oporavio od povreda koje je zadobio tokom učešća u vojnim sukobima. Kada su se rastajali na njemu je bio kimono koji je ona specijalno za njega napravila.

Pošto nije želeo brak i decu potrebu za nekim ko će naslediti njegovo ime zadovoljio je usvajanjem. Prvi dečak koga je usvojio 1618-1620 godine i kome je bio učitelj bio je Mijamoto Mikinosuke (Miyamoto Mikinosuke). Upoznao ga je na putovanju kroz provinciju Setcu (Settsu). To se dogodilo u drumskoj gostionici u gradu Nišinomija (Nishinomiya) u kojoj je Mikinosuke radio kao konjušar. Shvativši u trenutku izuzetne kvalitete dečaka Musaši mu je ponudio da ga usvoji. Dečak je ljubazno odbio ponudu objasnivši da radi kao konjušar kako bi pomogao starim roditeljima kojima bi bez njega život bio težak. Musaši odlazi kod njegovih roditelja kojima je objasnio kakve planove ima za njihovog sina što se njima dopalo zbog čega su dali svoj pristanak. Na rastanku Musaši je ostavio roditeljima Mikonosukea izvesnu sumu novca. Posle perioda u kome je Musaši vodio brigu o Mikonosukeovom obrazovanju, 1622. Mikonosuke stupa u službu Honda Hadatokia, gospodara dvorca Himeđi. Gospodar Honda je imao visoko mišljenje o Mikonosukeu, ali na žalost 1626. godine umire od tuberkuloze. Poštujući samurajsku tradiciju Mikonosuke odlučuje da prati svog gospodara u smrt. Pre nego što je izvršio sepuku (ritualno samoubistvo) sureo se sa Musašijem kako bi mu rekao šta je odlučio i da se oprosti od njega. 

Drugi dečak koga je Musaši usvojio bio je Mijamoto Iori (Miyamoto Iori (13.11.1612 - 18.5.1678)) koga je prema legendi upoznao na jednom od svojih putovanja. Prolazeći ravnicom Šohođigavara (Shohojigawara) naišao je na Ioria koji je pored puta prodavao ribu. Musaši je prišao dečaku u nameri da kupi samo jednu ribu, međutim dečak mu je tutnuo u ruku puno vedro riba, okrenuo se i otišao bez osvrtanja. Uveče sledećeg dana Musaši je lutajući ravnicom nabasao na kolibu iz koje je izašao Iori. Musaši ga je zamolio da prenoći u kolibi na šta je dečak nerado pristao. Tokom noći Musaši je čuo zvuk oštrenja mača iz susedne sobe. Želeći da da do znanja da je potpuno budan i spreman na borbu Musaši je glasno zevnuo. Na ovaj njegov gest začuo se smeh i podsmešljivi komentar koji je optuživao gosta da se uplašio dvanaestogodišnjeg deteta. Kada je ušao u drugu sobu Musaši je saznao da je te noći dečakov otac umro. Dečak se spremao da mačem telo preseče na pola kako bi mogao da ga odnese na brdo i sahrani pored već ranije umrle majke. Iznenađeni Musaši je pomogao dečaku da sahrani oca u jednom komadu, a kada su se vratili u kolibu pričali su o svojim planovima za budućnost. Dečak je izjavio da je njegov san da bude veliki ratnik samuraj koji jaše na konju i nosi koplje. Impresioniran dečakom Musaši odlučuje da ga uzme za učenika i usvoji. Putovali su prolazeći kroz Edo, Hokuriku, Kjoto, Ise do Osake u kojoj su ostali neko vreme. 1624. godine Musaši je zvanično usvojio Iloria. Prema jednom dokumentu to se dogodilo u mestu Yamagata (Yamagata) na ostrvu Honšu (Honshu). Prema drugom dokumentu to se dogodilo u provinciji Banshu, takođe na ostrvu Honšu. 1926. godine Iori stupa u službu gospodara Ogasawara Tadazane, gospodara dvorca Akaši (Akashi). Zajedno sa Musašijem, koji je predvodio vojsku, učestvuje u gušenju Šinbara ustanka. Iori je napredovao u službi tako da je postao glavni vazal gospodara Ogasavara sa titulom "Karo" u rangu ministra. Kada je Ogasawara klan prebačen u Kokuru na ostrvu Kjušu (Kyushu), Iori je dobio zemljište na planini Tamuke, na istočnoj strani ovog grada dvorca.



Autoportret

Zbog izuzetnog postignuća u oblasti mačevanja Mijamoto Musašija su prozvali Kansei - "Svetac mača. Negova umetnost mačevanja temeljila se na iskrenoj, bezgraničnoj posvećenosti. Ovaka posvećenost temelj je uspeha i u drugim oblastima umetnosti kojima se bavio tako da ne čudi što se umetnički predmeti koje je izradio danas čuvaju u muzejima kao eksponati neprocenjive umetničke vrednosti. Oslanjajući se na intuiciju bavio se kaligrafijom, sumi-e slikarstvom, vajarstvom, izradom drvenih i metalnih mačeva, a takođe ga je interesovalo prostorno planiranje i gradnja srednjevekovnih gradova utvrđenja. Ovakva interesovanja nisu bila neobična za ono vreme jer je elita samuraja pored borilačkih veština svoja interesovanja usmerila i na obrazovanje i bavljenje lepim umetnostima nadahnutim zen učenjem. Na svojim putovanjima Musaši se družio sa mnogim umetnicima od kojih je najveći uticaj na njega izvršio Honami Koetsu (1558-1637) slavni japanski umetnik rođen u porodici koja je carski dvor snabdevala mačevima i bavila se njihovim poliranjem. Njemu je šogun Tokugava Iejasu 1615. godine dodelio veliku parcelu zemlje severno od Kjota zvanu Takagamine. Na tom zemljištu Koetsu je osnovao koloniju koju su činili majstori umetnici u mnogim zanatima. Koetsu se bavio slikarstvom, grnčarijom, oslikavanjem porcelana, kaligrafijom, izradom maski za pozorište, umetnošću ispijanja čaja.
Musaši na jednom mestu piše: "Veština borenja nije jedino u tuči mačevima. Ljudi koji ne misle tako i zadovoljavaju se time da posle borbe napune stomake i nađu mesto na kome će da se izvale – predstavljaju obične skitnice i ništa drugo. Ozbiljan čovek koji želi da uči veštinu mačevanja mora da nauči mnogo različitih stvari: geografiju, veštinu navodnjavanja polja, tajne ljudskih osećanja, načine ponašanja, običaje u pojedinim krajevima, odnose između podanika i gospodara... On mora da zna i uči iz svega što vidi oko sebe. Samurajevo oko mora da bude oštro, duh smiren i prijemčiv za stvari oko sebe. Iz gustine klasova na poljima, pravilno posečene trave u parku, pesme seljaka na putu, pravi borac mora biti u stanju da zaključi koliko je velika ili mala sposobnost upravljanja gospodara te oblasti. Moć zapažanja majstora mačevanja mora biti takva, da iz govora, ponašanja, držanja ljudi u najobičnijim situacijama zaključi sa kakvim protivnikom ima posla."
Na drugom mestu Musaši kaže: "Govori se da je Put ratnika dvojak: Put mača i Put kista, a pravilo je da se vežbaju oba. Čak i ako nema prirodnih sklonosti za te puteve, od ratnika se očekuje da i u raznim drugim veštinama i umetnostima ispolji svoje sposobnosti."
U mačevanju Musaši se oslanjao na svoju intuiciju smatrajući da u samoj borbi treba otkrivati nove tehnike. U borbi nema vremena za razmišljanje, već u trenu mora da se odreaguje. Indentični zahtevi su i u sumi-e slikarstvu u kome je Musaši dosegao savršenstvo slično onome koje je dosegao u mačevanju. Njegova umetnička dela u Japanu se smatraju nacionalnim blagom. To su remek dela nadahnuta samurajskim duhom.  Sumi-e u prevodu znači "crtež vodom i tušem". Ovo slikarstvo je preneto u Japan iz Kine gde je nastalo pod uticajem čan budizma. Umetnik koristeći crni tuš i četkicu slika po papiru koji je toliko tanak da je svaka mogućnost naknadnog popravljanja ili doterivanja povučenog poteza nemoguća. Umetnik poteze četkicom povlaći bez oklevanja, baš kao što to radi mačevalac mačem u borbi. Nemogučnost promene već učinjenog oslanja se na budistički zakon o uzroku i posledici po kome u životu pojedinca nema povratka nakon učinjenog. Stoga je potrebno da umetnik pre samog čina slikanja spozna pravu prirodu predmeta slikanja kako bi je neposrednom spontanom akcijom izrazio. Spontanost koja se ispoljava tokom stvaralačkog čina ne može se simulirati niti falsifikovati već se izdvaja kao zaseban kvalitet. Musaši je dao veliki doprinos sumi-e slikarstvu, naročito serijom slika ptica među kojima su poznatije "Koboku Meikakuzu" ("Svračak na mrtvom drvetu"), i "Rozanzu" ("Divlje guske među trskom"). Pored umetničkih dela u ostavštini Mijamoto Musašija nalaze se i kratki spisi o Sung i Juan razdobljima kineskog slikarstva.





Slike ptica Miyamoto Musashia preuzete sa







Literatura :

Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI, Sveska 3 – VATRA
Dodatak – Musašijev testament Knjiga pet prstenova
Dragan Milenković – NIRO DEČIJE NOVINE, februar 1984.

KARATE-DO veliko japansko pesničenje
Nenad Simić, Beograd 2005.


Нема коментара:

Постави коментар