PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


петак, 13. септембар 2013.

OYAMA 2

TAJ ČUDESNI KARATISTA MASUTATSU OYAMA 2

Preuzeto iz časopisa CRNI POJAS br 4, proleće 1986.


1952: Masutatcu Ojama je u aprilu iste godine prihvatio poziv svoga prijatelja, Kokiči Ednoa, nosioca 6, dana u džudou i profesionalnog borca, neočekivano mu se pružila mogućnost da otputuje za Ameriku i tamo demonstrira svoj novi stil kjokušinkai. Za vreme desetomesečne turneje u 36 američkih saveznih država, po Kanadi, Kubi i Meksiku, on je zainteresovanoj publici prikazao sve tajne svoje nove borilačke veštine. Iz tri meča koje je organizovao “Chicago Pro-Westlers Association” Ojama je izašao kao pobednik, osvojivši po hiljadu dolara za svaku borbu. Ojama je bio neumoran u svih 270 demonstracija karatea koliko ih je izveo u SAD za vreme turneje duge 30 000 milja. Negova popularnost u Sjedinjenim Državama je toliko porasla da je na kraju u novim televizijskim emisijama slavljen kao “božanska pesnica”. Čak i po povratku u Japan, u Americi nisu prestali da jenjavaju brojni novinski napisi o “majstoru Togou”, kako su ga s puno poštovanja nazivali njegovi američki protivnici iz ringa.




1952: Januara iste godine došlo je do nove turneje po Sjedinjenim Državama; između ostalih gradova Ojama je posetio i Njujork gde je u Medison Skver Gardenu oduševio brojnu publiku briljantnom demonstracijom svoje karate veštine. Kao i za vreme prve turneje brojni izazivači bokseri i karate majstori ni sada sa njim nisu bili u stanju da izađu na kraj.

SMRTONOSNA BORBA SA BIKOM

Po svoj prilici najneverovatniji primer njegove neizmerne snage i srčanosti pokazao se u obnovljenom duelu između čovveka i životinje koji se odigrao oktobra 1954. u japanskom gradu Tatejama. Već u samom početku, zavist i ljubomora pojedinaca donekle su osujetili sportski duh novog Ojaminog izazova. Mnogi posetioci su došli iz jednog jedinog razloga: da vide njegov poraz. Ojama, ipak, nije izgubio samopouzdanje. Nikada nije zaboravio izreku čuvvvenog japanskog majstora sablje, Mijamoto Musašija (1582-1645): “U životu nemoj misliti ni na šta drugo osim na pobedu ili poraz; bilo kakve slučajnosti sasvim su zanemarljive”. Tako je Ojama stigao na dvoboj, ubbbeđen da će izvojevati novu pobedu. Bez straha je stao naspram snažnog bika teškog 625 kilograma. Rogovi životinje su dostizali dužinu od 40 centimetara. Počela je ogorčena borba koju su neki spremno nazvali “meč stoleća”. Da bi preduhitrio napad pomahnitale životinje, Ojama je pokušao da bika zgrabi za rogove i obori ga na zemlju. Bik je bio jači i karatista se, ranjenih grudi, našao na tlu. Žilava borba Ojami je, ipak, ulila natčovečansku energiju. Prikupio je svu raspoloživu snagu i novim pokušajem uspeo da ščepa bika za rogove. Na zaprepaščenje brojnih gledalaca, pošlo mu je za rukom da savlada životinju. Pogođen snažnim udarcem pesnice, masivni bik se stropoštao na zemlju. Ojama je trijumfovao. Ostvario se njegov davnašnji san. Uspeo je da goloruk savlada odraslog bika.




1955: Svako ko je video ovu neverovatnu demonstraciju u Tatejami uverio se da je kjokušinkai karate jedan od najboljih sistema koji je čovek ikada stvorio. Javilo se mnogo zainteresovanih učenika kojio su želeli da proniknu u tajne nove veštine majstora Ojame. Da bi udovoljio svim zahtevima, Masutatcu Ojama je januara 1955. u tokijskoj četvrti Tošima-ku (Nišilkebukuro), u prisustvu premijera Satoa otvorio Honbu-dojo, centralu “Japanskog karate-do kjokušinkaija”.

1956: Posle turneje po Južnoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, 11. novembra je organizovana još jedna senzacionalna borba protiv bika, ovoga puta teškog 600 kilograma. Vreme neophodno za pobedu, koje se u Tatejami na obali Jamate proteglo na dobrih pola sata, na tokijskom stadionu Denen skraćeno je na svega tri minuta.

U borbama koje su usledile neposredno posle tog događaja, Ojama je pobedio još 52 bika različite veličine i težine. Tri životinje je čak uspeo i da ubije. Ostale su bar izgubile rogove.

UČENICI

 1958: Ojamin učenik KarlesV. Gruzansli je posle dugogodišnjeg boravka u Japanu po povvratku, u Ameriku, gde je već bilo puno Ojaminih pristalica, u Čikagu osnovao prvi kjokušinkai-dojo, iste godine je majstor Ojama na osnovu iskustva iz dugogodišnje budo prakse napisao bestseler “Šta je karate”. Ova knjiga je prodata u tiražu od 120 000 primeraka.

1960. Posle četiri i po godine intenzivnog treninga, još jedan učenik je završio školovanje kod velikog majstora Ojame. Bio je to Englez Stiv Arnejl. Ojamin đak Don Augustin de Melo osnovao je u njuroškom Grinič Vilidžu školu za kjokušinkai karate koju je majstor Ojama posetio za vreme boravka u americi iste godine. Prilikom tadašnjeg severno-američkog šampionata u karateu, Ojama je upečatljivo demonstrirao svoju veštinu.

1961: U holandiji je te godine osnovano prvo evropsko Udruženje za kjokušinkai karate koje je dobilo naziv “Netherlands Karate Association” (NKA) – “Holandsko karate udruženje”. Za predsednika udruženja izabran je Ojamin učenik Johanes K. Bluming, a počasni predsednik je postao princ Huan Karlos, sadašnji španski kralj.




RUKE JEDINO ORUŽJE

1966: Svojom drugom knjigom (“To je karate”), koja je za samo dve godine dostigla tiraž od 60 000 primeraka, Masutatcu Ojama je iznov dokazao svoje natprosečne sposobnosti i široko znanje iz oblasti borilačkih veština u kojima su ruke bile jedino oružje za borbu.

Stil borbe koji je on razvio pobuđivao je sve veći interes i širio se  duž čitavog evropskog kontinenta. Zajedno sa vrhunskim japanskim karatisom Kenji Korasakijem, Holanđanin Bluming je 30. marta 1966. osvojio 6. dan kjokušinkaia i postao prvi stranac koji je van Azije poneo ovo visoko priznanje. Njegova škola u Amsterdamu (Budokai Bluming) postala je centrala kjokušinkai-dojoa. Iz nje su ponikli mnogi vrhunski karatisti međunarodne reputacije. Među njima se nalaze i Holanđanin Jan Kalenbah (internacionalni nemački majstor za 1972, evropski majstor na takmičenju EKU 1974. i pionir “Tai ki-kena”), zatim Jan V. Staper (trener dvostrukog svetskog šampiona Otija Rathofa, WUKO 1977.) i današnji predsednik KJOKUŠINKAI-KAN-a u Evropi, Lek Holander (7. dan).

SVETSKO PRVENSTVO U TOKIJU

1970: Majstor Ojama je objavio svoje najnovije delo iz koga izbija prebogato iskustvo velikog majstora. Ovoj knjizi nije bila potrebna posebna reklama. “Progresivni karate” je postao novi bestseler među srodnom stručnom literaturom, a uz to poneo i epitet vanserijskog remek dela.




1975: U Tokiju je otvoreno svetsko svetsko prvenstvo u KJOKUŠINKAIJU na kome je učestvovalo 138 takmičara iz 37 zemalja. Oni su se dva dana borili pred desetak hiljada oduševljenih gledalaca, u želji da se domognu laskave titule. Da bi uopšte imali pravo da se pojave na svetskom šampionatu, svi učesnici su prvo morali da prođu jedan test. U pitanju je Tameši-vari (test lomljenja). Prednost ovakvog sistema ogleda se pri zbrajanju poena u slučaju meča sa nultim poenima. Karatista koji najbolje obavi test, postaje pobednik turnira.

Istinsko takmičenje spada u najteže borbe u kojima treba pobediti ili u najboljem slučaju bar proći bez povvreda. Za vreme turnira borci su u punom kontaktu i to bez sigurnosne opreme. Osnovni zadatak takmičara je da sakupi svu raspoloživu snagu i pogodi protivnika u jedno od osetljivih mesta na telu. Jedino je strogo zabranjeno pesničanje u glavu.

Posle eliminisanja mnogobrojnih jakih suparnika, sve se više naziralo preimućstvo jednog čoveka koji je još prethodne godine agresivnim stilom borbe pobedio na više od pola turnira. To je bio Kacuaki Sato (4. dan). Ovaj japanski karatista pobedio je u jednoj borbi punoj akcije svog sunarodnika Hacuo Rojamu, inače specijalistu za niske udarce, i tako postao svetski šampion u KJOKUŠINKAIJU, “najžešćem karateu” na svetu.

Poput ostalih boraca sa profesionalnim obrazovanjem, i Kacuaki Sato (rođen 1947.) je morao da savlada put pun prepreka. Tri meseca pre nego što je uopšte smeo da otpočne sa treningom, morao je da obavlja najprljavije poslove u dojou. Ribao je podove i čistio toalete. Svrha ovakvih testova sastoji se u dokazivanju strpljenja i predanosti budućih učenika. Mnogi su pristupili tom mukotrpnom tromesečnom probnom radu, a malo je njih dočekalo kraj prve nedelje. I sami uslovi koji propisuju školovanje prilično su teški, tako da uspevaju samo najbolji i najotporniji.

19 4: Majstor Ojama je postigao svoj cilj. Njegov stil borbe i filozofija karatea postali su poznati u celom svetu. Širom Zemljine kugle rasprostranjena je mreža škola. Kjokušinkai karate se u sve većem broju pronalazi bilo gde, u Austriji (od 1977. kada je ovaj stil karatea uveo Peter Bauer), u Sovjetskom Savezu, Australiji i Novom Zelandu.

Kjokušinkai sistem, koji ima brojne i većim delom poznate sledbenike, ubraja se sa svojih 1,5 miliona aktivista u najveće karate udruženje na svetu.






Slike preuzate sa :

Нема коментара:

Постави коментар