TAJ ČUDESNI KARATISTA MASUTATSU
OYAMA 2
Preuzeto iz časopisa CRNI POJAS
br 4, proleće 1986.
1952: Masutatcu Ojama je u aprilu iste godine prihvatio poziv svoga
prijatelja, Kokiči Ednoa, nosioca 6,
dana u džudou i profesionalnog borca, neočekivano mu se pružila mogućnost da
otputuje za Ameriku i tamo
demonstrira svoj novi stil kjokušinkai.
Za vreme desetomesečne turneje u 36 američkih saveznih država, po Kanadi, Kubi i Meksiku, on je
zainteresovanoj publici prikazao sve tajne svoje nove borilačke veštine. Iz tri
meča koje je organizovao “Chicago Pro-Westlers Association” Ojama je izašao kao pobednik,
osvojivši po hiljadu dolara za svaku borbu. Ojama je bio neumoran u svih 270 demonstracija karatea koliko ih je
izveo u SAD za vreme turneje duge 30 000 milja. Negova popularnost u
Sjedinjenim Državama je toliko porasla da je na kraju u novim televizijskim
emisijama slavljen kao “božanska
pesnica”. Čak i po povratku u Japan, u Americi nisu prestali da jenjavaju
brojni novinski napisi o “majstoru Togou”,
kako su ga s puno poštovanja nazivali njegovi američki protivnici iz ringa.
1952: Januara iste godine došlo je do nove turneje po Sjedinjenim
Državama; između ostalih gradova Ojama
je posetio i Njujork gde je u Medison
Skver Gardenu oduševio brojnu publiku briljantnom demonstracijom svoje
karate veštine. Kao i za vreme prve turneje brojni izazivači bokseri i karate
majstori ni sada sa njim nisu bili u stanju da izađu na kraj.
SMRTONOSNA BORBA SA BIKOM
Po svoj prilici najneverovatniji
primer njegove neizmerne snage i srčanosti pokazao se u obnovljenom duelu
između čovveka i životinje koji se odigrao oktobra 1954. u japanskom gradu Tatejama. Već u samom početku, zavist i
ljubomora pojedinaca donekle su osujetili sportski duh novog Ojaminog izazova.
Mnogi posetioci su došli iz jednog jedinog razloga: da vide njegov poraz. Ojama, ipak, nije izgubio
samopouzdanje. Nikada nije zaboravio izreku čuvvvenog japanskog majstora
sablje, Mijamoto Musašija
(1582-1645): “U životu nemoj misliti ni
na šta drugo osim na pobedu ili poraz; bilo kakve slučajnosti sasvim su
zanemarljive”. Tako je Ojama
stigao na dvoboj, ubbbeđen da će izvojevati novu pobedu. Bez straha je stao
naspram snažnog bika teškog 625 kilograma. Rogovi životinje su dostizali dužinu
od 40 centimetara. Počela je ogorčena borba koju su neki spremno nazvali “meč stoleća”. Da bi preduhitrio napad
pomahnitale životinje, Ojama je
pokušao da bika zgrabi za rogove i obori ga na zemlju. Bik je bio jači i
karatista se, ranjenih grudi, našao na tlu. Žilava borba Ojami je, ipak, ulila natčovečansku energiju. Prikupio je svu
raspoloživu snagu i novim pokušajem uspeo da ščepa bika za rogove. Na
zaprepaščenje brojnih gledalaca, pošlo mu je za rukom da savlada životinju.
Pogođen snažnim udarcem pesnice, masivni bik se stropoštao na zemlju. Ojama je
trijumfovao. Ostvario se njegov davnašnji san. Uspeo je da goloruk savlada
odraslog bika.
1955: Svako ko je video ovu neverovatnu demonstraciju u Tatejami uverio se da je kjokušinkai karate jedan od najboljih
sistema koji je čovek ikada stvorio. Javilo se mnogo zainteresovanih učenika
kojio su želeli da proniknu u tajne nove veštine majstora Ojame. Da bi
udovoljio svim zahtevima, Masutatcu Ojama je januara 1955. u tokijskoj četvrti Tošima-ku (Nišilkebukuro), u prisustvu premijera Satoa otvorio Honbu-dojo,
centralu “Japanskog karate-do
kjokušinkaija”.
1956: Posle turneje po Južnoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, 11.
novembra je organizovana još jedna senzacionalna borba protiv bika, ovoga puta
teškog 600 kilograma. Vreme neophodno za pobedu, koje se u Tatejami na obali
Jamate proteglo na dobrih pola sata, na tokijskom stadionu Denen skraćeno je na
svega tri minuta.
U borbama koje su usledile
neposredno posle tog događaja, Ojama
je pobedio još 52 bika različite veličine i težine. Tri životinje je čak uspeo
i da ubije. Ostale su bar izgubile rogove.
UČENICI
1958: Ojamin učenik KarlesV. Gruzansli je posle
dugogodišnjeg boravka u Japanu po povvratku, u Ameriku, gde je već bilo puno
Ojaminih pristalica, u Čikagu osnovao
prvi kjokušinkai-dojo, iste godine je
majstor Ojama na osnovu iskustva iz
dugogodišnje budo prakse napisao bestseler “Šta
je karate”. Ova knjiga je prodata u tiražu od 120 000 primeraka.
1960. Posle četiri i po godine intenzivnog treninga, još jedan
učenik je završio školovanje kod velikog majstora Ojame. Bio je to Englez Stiv
Arnejl. Ojamin đak Don Augustin de
Melo osnovao je u njuroškom Grinič
Vilidžu školu za kjokušinkai karate koju je majstor Ojama posetio za vreme
boravka u americi iste godine. Prilikom tadašnjeg severno-američkog šampionata
u karateu, Ojama je upečatljivo demonstrirao svoju veštinu.
1961: U holandiji je te godine osnovano prvo evropsko Udruženje za
kjokušinkai karate koje je dobilo naziv “Netherlands
Karate Association” (NKA) – “Holandsko
karate udruženje”. Za predsednika udruženja izabran je Ojamin učenik Johanes K. Bluming, a počasni
predsednik je postao princ Huan Karlos,
sadašnji španski kralj.
RUKE JEDINO ORUŽJE
1966: Svojom drugom knjigom (“To je karate”), koja je za samo dve
godine dostigla tiraž od 60 000 primeraka, Masutatcu Ojama je iznov dokazao
svoje natprosečne sposobnosti i široko znanje iz oblasti borilačkih veština u
kojima su ruke bile jedino oružje za borbu.
Stil borbe koji
je on razvio pobuđivao je sve veći interes i širio se duž čitavog evropskog kontinenta. Zajedno sa
vrhunskim japanskim karatisom Kenji
Korasakijem, Holanđanin Bluming je 30. marta 1966. osvojio 6. dan kjokušinkaia i postao prvi stranac koji
je van Azije poneo ovo visoko priznanje. Njegova škola u Amsterdamu (Budokai Bluming) postala je centrala
kjokušinkai-dojoa. Iz nje su ponikli mnogi vrhunski karatisti međunarodne
reputacije. Među njima se nalaze i Holanđanin Jan Kalenbah (internacionalni nemački majstor za 1972, evropski
majstor na takmičenju EKU 1974. i pionir “Tai
ki-kena”), zatim Jan V. Staper
(trener dvostrukog svetskog šampiona Otija
Rathofa, WUKO 1977.) i današnji predsednik KJOKUŠINKAI-KAN-a u Evropi, Lek
Holander (7. dan).
SVETSKO PRVENSTVO
U TOKIJU
1970: Majstor Ojama je objavio svoje najnovije delo iz koga izbija prebogato
iskustvo velikog majstora. Ovoj knjizi nije bila potrebna posebna reklama. “Progresivni karate” je postao novi
bestseler među srodnom stručnom literaturom, a uz to poneo i epitet
vanserijskog remek dela.
1975: U Tokiju je otvoreno svetsko
svetsko prvenstvo u KJOKUŠINKAIJU
na kome je učestvovalo 138 takmičara iz 37 zemalja. Oni su se dva dana borili
pred desetak hiljada oduševljenih gledalaca, u želji da se domognu laskave
titule. Da bi uopšte imali pravo da se pojave na svetskom šampionatu, svi
učesnici su prvo morali da prođu jedan test. U pitanju je Tameši-vari (test lomljenja).
Prednost ovakvog sistema ogleda se pri zbrajanju poena u slučaju meča sa nultim
poenima. Karatista koji najbolje obavi test, postaje pobednik turnira.
Istinsko
takmičenje spada u najteže borbe u kojima treba pobediti ili u najboljem
slučaju bar proći bez povvreda. Za vreme turnira borci su u punom kontaktu i to
bez sigurnosne opreme. Osnovni zadatak takmičara je da sakupi svu raspoloživu
snagu i pogodi protivnika u jedno od osetljivih mesta na telu. Jedino je strogo
zabranjeno pesničanje u glavu.
Posle
eliminisanja mnogobrojnih jakih suparnika, sve se više naziralo preimućstvo
jednog čoveka koji je još prethodne godine agresivnim stilom borbe pobedio na
više od pola turnira. To je bio Kacuaki
Sato (4. dan). Ovaj japanski karatista pobedio je u jednoj borbi punoj
akcije svog sunarodnika Hacuo Rojamu,
inače specijalistu za niske udarce, i tako postao svetski šampion u
KJOKUŠINKAIJU, “najžešćem karateu” na
svetu.
Poput ostalih
boraca sa profesionalnim obrazovanjem, i Kacuaki
Sato (rođen 1947.) je morao da savlada put pun prepreka. Tri meseca pre
nego što je uopšte smeo da otpočne sa treningom, morao je da obavlja
najprljavije poslove u dojou. Ribao je podove i čistio toalete. Svrha ovakvih
testova sastoji se u dokazivanju strpljenja i predanosti budućih učenika. Mnogi
su pristupili tom mukotrpnom tromesečnom probnom radu, a malo je njih dočekalo
kraj prve nedelje. I sami uslovi koji propisuju školovanje prilično su teški,
tako da uspevaju samo najbolji i najotporniji.
19 4: Majstor Ojama je postigao svoj cilj. Njegov stil borbe i filozofija karatea
postali su poznati u celom svetu. Širom Zemljine kugle rasprostranjena je mreža
škola. Kjokušinkai karate se u sve
većem broju pronalazi bilo gde, u Austriji (od 1977. kada je ovaj stil karatea
uveo Peter Bauer), u Sovjetskom
Savezu, Australiji i Novom Zelandu.
Kjokušinkai sistem, koji ima brojne i
većim delom poznate sledbenike, ubraja se sa svojih 1,5 miliona aktivista u
najveće karate udruženje na svetu.
Slike preuzate sa :
Нема коментара:
Постави коментар