PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 18. април 2010.

CRVENI ZMAJ NA OTVARANJU AKADEMIJE BORILAČKIH VEŠTINA


   U Beogradu se već neko vreme u borilačkoj sali na adresi Cetinjska 22 vežbaju japanske borilačke veštine i sportovi : shoto kan karate, judo, aikido, iai do, kendo, jiyu jutsu i ninjutsu. Klubove koji ih upražnjavaju spojila je namera da se ne bave samo borilačkim veštinama i sportom kao graditeljima zdravog tela i duha već i da približe Srbiji Japan i njegovu kulturu. Na toj ideji su se po prvi put na našim prostorima ujedinili na ovakav način klubovi i osnovali Akademiju borilačkih veština. Predsednik Akademije  Dušan Nikolić je izjavio za medije da imaju u planu da otvore školu japanskog jezika kao i da pokrenu niz društveno korisnih akcija od kojih će prva biti "Kimonom protiv droge". Trenutno imaju oko 200 polaznika među kojima su deca predškolskog uzrasta kao i oni koji su zašli u treće doba. Ono na čemu su izuzetno ponosni je to da kod njih treniraju i osobe sa invaliditetom.


Svečano otvaranje rada Akademije borilačkih veština


Demo tim Kyokushinkai saveza Srbije

   17.04.2010. japanski ambasador u Srbiji Tošio Cunozaki svečano je otvorio zvanični početak rada Akademije borilačkih veština i tim povodom u vrtu ispred borilačke sale u znak prijateljstva između naša dva naroda zasadio drvo trešnje. Na sportskom terenu u okviru dvorišta na poređanim tatamijima usledio je program prikaza japanskih veština i sportova. Klubovi, članovi Akademije, prikazali su svoje veštine i oduševili mnogobrojnu publiku. Još jednom se pokazalo da su japanske borilačke veštine i sportovi, koji kod nas imaju dugu tradiciju, izuzetno popularni.







Jiju jitsu












Iai do











Kendo










Karate












Judo












Aikido











Ninjutsu 





  Kyokushinkai savez Srbije je učestvovao u programu kao gost sa svojim mladim demostracionim timom pod vođstvom predsednika saveza  Žarka Petkovića Irca. Petar Babić, član Kyokushinkai kluba Crveni zmaj, odradio je prikaz borbe u kategoriji pionira sa Aleksandrom Rankovićem. Pored njih u demo timu su bili Senad Kurtišević, Luka Petković, Nikola Bitić i Vanja Konvalinka. U Programu koji je trajao nešto manje od desetak minuta pokazali su zašto Kyokushin nosi epitet "The Strongest Karate" – "Najjači Karate".





Vanja Konvalinka, Nikola Bitić, Žarko Petković Irac, Luka Petković, Senad Kurtišević,Velimir Velja Matijević, Aleksandar Ranković, Petar Babić



Akademiji borilačkih veština želimo puno uspeha u radu. Osu!



недеља, 4. април 2010.

MAJSTOR I DETE

U jednom malom mestu živeo je majstor borilačkih veština, koga su svi hvalili kao čoveka koji živi izuzetno čistim i poštenim životom. Susedi su ga zbog toga poštovali i cenili. Ali jednog dana se desilo nešto što je poremetilo odnos ljudi prema majstoru.
U njegovom komšiluku je živela porodica koja je posedovala dućan sa namirnicama i imala mladu kćerku. Majka je sa zaprepašćenjem ustanovila da im je neudata kćerka u drugom stanju. Roditelji su se sekirali i veoma zabrinuli, kako će reagovati njihove mušterije i prijatelji kada se rodi dete. Na inicijativu roditelja, posle mnogo ubeđivanja da otkrije ko je otac deteta, devojka im na kraju reče da je to majstor koji je stanovao u njihovoj blizini.
Roditelji devojke odmah odoše majstoru i u besu ga napadoše rekavši mu mnogo ružnih reči. No, na te uvrede je majstor ostao potpuno miran i nezainteresovano je, bez srdžbe i poricanja rekao : “Ma, zar zaista?”
Kada se dete rodilo doneli su ga i ostavili majstoru.
Zbog ovih događaja majstor je došao na vrlo zao glas, pa su svi iz susedstva izbegavali njega i njegovu kuću. Međutim, sam majstor se nije uopšte izmenio, ostao je miran i suzdržan. Vreme je prolazilo, a on je negovao dete, kako je najbolje znao i umeo. Dete je lepo napredovalo i njegova majka, devojka iz susedstva videvši ga jednog dana, nije mogla više izdržati. Otrčala je roditeljima i kroz plač im priznala istinu, da joj se majstor nije nikada ni približio. Pravi otac deteta bio je jedan mladić, koji je radio u blizini njihovog dućana.
Roditelji devojke odmah otrčaše do majstora. Molili su ga da oprosti devojci i njima, plakali i žalili zbog nepravde koju su mu naneli. Nakon toga zamolili su majstora da im vrati dete.
Majstor je odmah pristao. Ništa nije zamerio, osporavao ni opovrgavao, nije im držao nikakve “moralne pridike”, šta da iz ovog događaja nauče za budućnost. Samo je jednostavno doneo dete i dao ga roditeljima devojke. Sve što im je rekao bilo je : “Ma, zar zaista?”


Priča preuzeta iz knjige :

NAPREDNI KARATE praktična primena I

Borislav Vujić, Beograd, 1987.

Slika preuzeta sa :

http://clydeslyoldriverblog.blogspot.com/