PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 20. децембар 2009.

PITANJE UČITELJU


Jedan učenik je upitao zen-učitelja : “Ako ništa u ovom životu nije trajno, ako je sve prolazno i podložno promeni i propadanju, ako je postojanje patnja, a rađamo se da bismo umrli, kako može postojati sreća?”
Učitelj je odgovorio podigavši dragocenu činijicu za čaj koju je nekad davno dobio na poklon. Rekao je : “ Uživam koristeći ovu činijicu, zato što je već napukla. Svakog dana pijem čaj iz nje. Uživam u njenom obliku i teksturi pod svojim prstima, a kad svetlost obasja njenu površinu, pokazuje se sva raskoš njenih boja. Međutim, kada bih je slučajno ispustio, ili udario njome o pod, razbila bi se u komadiće. Da. Naravno. Ali pošto znam da je već napukla, u svakom trenutku uživam u njenom prisustvu, u njenom životu. Isto je s ovim telom. Znam da je već mrtvo. Stoga, čemu strah? Proživljavam u potpunosti svaki trenutak, kao da je jedini.



Iz knjige Alana Spensa “Najbolji način da odeš”
Samizdat B92, Beograd 2007. str. 126

Slika preuzeta sa adrese :
http://www.puerto-vallarta.com/zen-meditation-review/default.asp

субота, 19. децембар 2009.

KATA



Po mišljenju mnogih velikana karatea kata je bila i ostala osnovno vežbanje. Predstavlja zamišljenu idealizovanu borbu sa više protivnika gde se unapred zna linija kretanja, redosled određenih blokova i udaraca, njihov ritam i snaga izvođenja, način disanja… Karate se sastoji iz mnoštva pojedinačnih tehnika. Svaka od njih se uči zasebno i može se izvesti na različite načine. Punu vrednost dosežu tek međusobno povezane na određeni način po utvrđenom redosledu u zasebne delove - sekvence. Postoji bezbroj mogućnosti njihovih kombinacija ali u katama je to učinjeno na najsvrsishodniji način.

JAPANSKI IDEOGRAM ZA KATU

Kata je japanska reč čije značenje je oblik, sastav, forma. U karateu se vrlo retko upotrebljava prevod “formalna vežba” ili “obavezni sastav” kada se pokušava na srpski jezik prevesti strana reč ili kada se želi napraviti paralela sa drugim sportovima. Kako god bilo sadržina prevoda ne obuhvata celinu pojma tako da je uobičajeno da se reč kata koristi kao internacionalni stručni termin. Ovakav način vežbanja nije specifičan samo za karate već ga susrećemo i u drugim borilačkim veštinama. Aikido, iaido, jodo, judo, jujutsu, kenjutsu, kendo, iaido i još neke koriste isti naziv kao i karate - kata. Borilačke veštine koje nisu izvorno japanske za ovakav način vežbanja imaju različite nazive : u Hapkido-u to je Hyong, u Kung fu-u Tao lu, u Taekvondo-u Poomsale itd.
Kata posle mnogo puta ponavljanja i vremena vežbanja predstavlja jedinstvo i usavršava se kao pojedinačna tehnika. Da bi kata bila zaista kata, vežbač mora biti potpuno svestan značenja svakog pokreta koje njegovo telo izvede. Za razliku od borbe, gde u direktnom sučeljavanju dokazujemo ko je bolji, u vežbanju kata smo sami sa sobom. Samim tim nismo samo u zamišljenoj borbi sa protivnikom, već i u stvarnoj borbi sa samim sobom. Zato rezultat vežbanja nije samo napredak u tehničkom i fizičkom smislu, već i u mentalnom

KARATE NI SENTE NASHI

“Karate ni sente nashi” – “U karateu nema prvog napada”. Izreka jasno govori da je karate odbrambena veština. Najbolja potvrda tome nalazi se u katama čiji koreni sežu duboko u prošlost. Naime, sve počinju blokom. To jasno govori da je agresija isključena i da je karate osmišljen kao odgovor na nju. Ovde treba istaći da blokovi u katama ne služe samo da “prime” udarac već u kombinaciji sa kretanjem prema napred predstavljaju element napada potvrđujući tako karate pravilo : “Odbrana neka je napad, napad neka je odbrana”.
Prvobitne kate su nastale u vremenu kada je odbraniti se značilo izbeći smrt jer su se borbe završavale fatalno ili sa teškim posledicama. Realna borba je imala samo jedno pravilo : preživeti. Pošto kate predstavljaju odbranu od više napadača sadrže najefikasnije tehnike koje se izvode kolenima, laktovima, prstima... a meta su im vitalne tačke na čovečijem telu. Nemirna vremena su omogućila proveru tehnika u realnoj borbi tako da su u njima ostale samo najupotrebljivije u samoodbrani.
Naziv svake kate ima određeno značenje koje se ne prevodi. Ono je stručan, međunarodni termin. U prošlosti su bile način prenošenja izvornih, originalnih tehnika i borilačkog iskustva određenih škola. Ako zamislimo vreme u kojem je nivo pismenosti bio vrlo nizak, a mogućnost prenošenja znanja u poređenju sa današnjicom zanemarljiv shvatamo da su imale neprocenjivu vrednost u prenošenju generacijski stečenog znanja. Njihova vrednost se ne ogleda samo u pokretima već i u filozofskim porukama koje je tvorac namenio generacijama koje dolaze iza njega. Razrešenje značenja poruka je zahtevalo osim napornog fizičkog rada kroz dugotrajni vremenski period i mobilizaciju celokupne mentalne energije. U kineskom periodu razvoja karatea smatrano je da je potrebno devet godina kako bi se naučila jedna kata. Tri godine za stavove, tri godine za udarce i tri godine za zahvate. U okinavljanskom periodu bilo je potrebno tri godine da bi se savladala jedna kata. Njihovo vežbanje je bio dominantan način vežbanja karatea. Iz vizure današnjeg vremena koje karakterišu TV, kompjuteri, intrnet, razvijeni saobraćaj, brzi ritam života... ovakav način vežbanja je nerazumljiv i neprihvatljiv. Međutim ako pokušamo da zamislimo tadašnje vreme shvatićemo da ljudi nigde nisu žurili i da su imali vremena da se posvete sebi. Vežbali su teško i mukotrpno što je dovodilo do savršenstva tehnike i duhovnog sazrevanja.

BODIDARMA

U traženju početaka nastanka kata neki teoretičari karatea sežu do praistorije. Oni u religijskim ritualima koji su izvođeni u prvobitnoj zajednici nalaze sličnost sa katom. Vrač ili oni koji su izvodili ritual, kretali su se podjednaki broj koraka kako na jednu stranu, tako i na drugu, kako napred tako i nazad i vraćali se na tačku sa koje su pošli. Većina najpriznatijih autoriteta nastanak kata i samog karatea vezuje za indijskog kaluđera Bodhidharmu koji je živeo u šestom veku naše ere. Njemu se pripisuje stvaranje prve kate pri čijem je izvođenju pojedinac bio svestan njene vrednosti i značenja svakog pokreta. Takođe je imao punu svest i potpuno znanje o svim aspektima i uticajima njenog izvođenja. Tu katu i danas praktikuje više velikih svetskih stilova izvodeći je u nekoliko sličnih verzija pod nazivom Sanchin. Prvobitni način izvođenja ove kate je bio sa otvorenim šakama i sa drukčijim načinom disanja. Veruje se da je Bodidarma pokrete Sanchin kate stvorio po ugledu na fizičke vežbe koje se praktikuju u Yogi – Mudre, a da je disanje preuzeo od tibetanskih monaha. Mudre su jednostavni pokreti koji se izvode po modelu linije ili eventualno kruga. Karakteriše ih monotonija u izvođenju i naglašena mentalna usmerenost. Dalji razvoj kata vezan je za sam razvoj borilačkih veština na prostoru Kine koji se odvijao u pravcu imitiranja načina borbe određenih životinja kao zmije, tigra, bogomoljke, majmuna, itd.. To se neminovno odrazilo i na kate čiji pokreti oponašaju pokrete određene životinje u borbi. Prelaskom veštine na Okinawu sama veština, a sa njom i kate, doživljava transformaciju i poprima oblik iz kojeg je kasnije nastao karate koji mi danas poznajemo.


Na Okinavi su vežbane dve grupe kata koje su se suštinski razlikovale. One koje su poticale iz Nahe ugledale su se na kineske. Oponašale su životinjske pokrete u borbi, a odbranu su bazirale na izbegavanju napada brzim, mekim pokretima. U kate iz Shuria učitelji sa Okinave su uneli nove snažne elemente. Njihovo izvođenje je imalo za cilj direktnu odbranu ili direktni napad kao preventivu protivnikovog napada. Takva ideja zamišljene borbe diktirala je čvrste stavove čiji je oslonac na celim stopalima, a težište spušteno. Obe grupe kata tretirale su samo niske nožne udarce.
Do početka 19-og veka sadržaj kata i način izvođenja je bio nepromenljiv. Generacije u nazad izvodile su identične pokrete i nikome nije padalo na pamet bilo šta da menja. Predstavljale su svojevrsnu riznicu znanja koja je čuvala u sebi najveći deo tehnika i borbenog iskustva određene škole. Egzistirao je veći broj kata sa priličnim brojem varijacija sa manjim ili većim odstupanjima u zavisnosti od izvora učenja, lokaliteta, škole i slično. Za samo mali broj njih se znalo ko ih je osmislio jer su kao i u slučaju narodne književnosti postale opšte prihvaćene tako da im se tvorac i pored stručne analize ne može sa sigurnošću utvrditi.
Stvaranje modernog karatea u prvoj polovini dvadesetog veka neminovno se odrazio i na kate. Veliki učitelji i lideri škola na osnovu svog stečenog iskustva, shvatanju kata i karatea, uvode promene u formi, toku pokreta, ritmu, tumačenju istih... Stare kineske i okinavljanske kate su sadržale istorijske i filozofske poruke što je zahtevalo višegodišnje uporno sistematsko vežbanje za njihovo razumevanje. Ni malo ih nije bilo lako naučiti. Izvršena je revizija pri kojoj su izbačeni svi elementi koji nisu odgovarali izmenjenoj koncepciji vežbanja. Sve su pojednostavljene, šablonizovane i geometrizovane. Tehnike u njima imaju primenjivi borilački smisao i odgovaraju idejama modernog karatea. Njihovo uprošćavanje ih čini lakšim za učenje i razumljivijim. Od velikog broja kata napravljen je izbor onih koje su međusobno različite i koje se međusobno dopunjuju. Među njima je napravljena klasifikacija prema nivou težine elemenata koje sadrže. Ustanovljen je kriterijum po kojem je za svaku katu ponaosob određeno koji je nivo znanja potreban da bi se ona kvalitetno izvela. Pored promena u sadržini dolazi i do promena naziva nekih kata. Kineski nazivi su zamenjeni japanskim terminima u cilju što veće japanizacije veštine. Stvaranje novih stilova dovodi do stvaranja novih kata. U njima se naglašava različitost tehnika kao i različitost pristupu borbi u odnosu na druge stilove. One dobijaju imena koja su najčešće vezana za japansku istoriju. Manje poznati i manje kvalitetniji učitelji i dan danas menjaju kate u skladu sa mogućnostima svoga izvođenja i individualno stilskim karakteristikama. Tako stvaraju sopstvene sisteme kata proizašle iz neznanja i nerazumevanja suštine. Takve kate i takve učitelje treba izbegavati. I pored uticaja savremenog života na karate koji je poprimio sve elemente sporta i kao njegov deo prati sve inovacije u pristupu i metodologiji treninga i danas postoji jedan manji broj učitelja koji praktikuje arhaične kate sa ezoteričkim elementima koji prevazilaze okvire fizičkog vežbanja.
Prema poreklu i vremenu nastanka kate se dele na starokineske, okinavljanske i japanske. Iako su nastale pod uticajem kata iz prve dve grupe, japanske su donele nove elemente izvođenja. Prema osobenostima pri izvođenju dele se na kate snage, brzine i disanja. Kod prvih je naglašena snaga koja se ispoljava kroz usporene pokrete. Druge karakteriše brzina izvođenja dok je kod trećih pažnja usmerena na tehnike disanja. Cilj trećih je aktiviranje i kontrola ki energije. Njih mora da podučava iskusan Učitelj jer u protivnom postaju skup pokreta koji nemaju pozitivan efekat na vežbača. Treba naglasiti da postoji mišljenje da ovakva podela nije dobra i da ne postoje čisti tipovi kata. Zasniva se na tome da se u katama susreću sve tri osobenosti koje se prepliću u različitom intenzitetu. U zavisnosti kome su namenjene kate se dele na učeničke i majstorske. Učeničke su zasnovane na izvođenju osnovnih - bazičnih tehnika i predstavljaju uvod u složenije kate. Njihovo praktikovanje se nikada ne prekida u težnji da se dostigne savršenstvo izvođenja.
Naziv iste kate u različitim stilovima karatea može biti drugačiji. Takođe kata sa istim nazivom u različitim stilovima se izvodi na drugačiji način. Kate koje se uče u okviru škola istog stila mogu se izvoditi sa manjim izmenama. Isti pokreti u katama mogu biti tumačeni na različite načine. Dešava se da isti Učitelj istu katu posle niza godina podučava na izmenjen način.

FUNAKOSHI GICHIN

Osnivač modernog karatea, Gichin Funakoshi je zamislio da se majstorske kate uče – vežbaju tek po sticanju majstorskog zvanja. Do tada bi se po njegovoj zamisli trebale vežbati isključivo učeničke kate. Vreme u kome se tako radilo karakteriše sporiji tempo života i nerazvijeni sistem takmičenja. Proces učenja je bio sporiji i u skladu sa tadašnjim načinom života. Danas majstorske kate uče starija učenička zvanja što je posledica bržeg procesa učenja uslovljenog modernim načinom života i vrlo razvijenim sistemom takmičenja.

BUNKAI

Deo karatea koji objedinjuje kate i borbu zove se Bunkai. Doslovno prevedeno znači “analiza”. To je način vežbanja sa partnerima koji onoga koji izvodi katu napadaju tačno određenim tehnikama specifičnim za tu katu. Ovakvim načinom vežbanja stiče se osećaj primenjivosti tehnika iz kate u stvarnim situacijama borbe. Shvatamo da kate nisu samostalno vežbanje tehnika i disanja već prikaz realne borbe. U davnoj prošlosti kada nisu postojali moderni načini prenošenja znanja (kamere, knjige,…), stari učitelji su Bunkai koristili da bi umeće borenja preneli sa generacije na generaciju. Danas vežbanje Bunaki-a doprinosi uklanjanju loših navika u borbenoj praksi, usavršavanju osnovnih tehnika kroz primenu kao i uvežbavanje primene borbenih tehnika koje se retko ili uopšte ne koriste u praksi. Karateke često forsiraju vežbanje stalno istih tehnika koje relativno dobro izvode. Vežbanje kata sa partnerima je način da se pored njih uvežba borbeno izvođenje i velikog broja drugih tehnika.
U svim stilovima karatea kate su obavezan deo ispita za učenička i majstorska zvanja. Predviđene kate za isti rang – zvanje razlikuju se od stila do stila. Čak i u okviru škola jednog stila postoje manje razlike u izvođenju iste kate. Na osnovu kvaliteta izvođenja tehnike i njene povezanosti određuje se kriterijum za napredovanje. Pored aspekta fizičkog napretka kroz izvođenje određene kate ispitna komisija ocenjuje i napredak u duhovnom smislu. Stepen mentalne usmerenosti na izvođenje pokreta i borbeni duh moraju biti na nivou zvanja za koje se polaže. Kandidat čije izvođenje kate ne zadovolji ne može položiti ispit.




Pre nego što se krene u učenje kate, potrebno je pojedinačno savladati sve tehnike zastupljene u njoj. Zatim se vežbaju sekvence i na kraju sklapa cela kata. Delovi kate koji su slabiji u kvalitetu izvođenja se posebno vežbaju. Treba naglasiti da je važno izbalansirati vežbanje delova koji se bolje rade od onih koji su lošiji kako bi krajnji rezultat zajedničkog izvođenja svih sekvenci kate odisao istim nivoom kvaliteta. Za pravilno izvođenje i razumevanje, neophodno je objašnjenje tehnika kroz demonstraciju. Ako uzmemo za primer udarac laktom videćemo da je vrlo bitno objašnjenje da li se izvodi sa hvatom i privlačenjem ili ne. Izvođač kroz objašnjenje (demonstraciju) stiče potpunu svest o značenju svakog pokreta, a kata dobija dimenziju borilačke svrsishodnosti.
Prvu fazu učenja karakteriše razmišljanje pre izvođenja pokreta. Sve dok se dešavaju “zastoji” ili greške kata nije naučena. Dugotrajnim ponavljanjima svest se isključuje i pokreti se rade automatski. Automatizacija pokreta biće zaslužna da uvežbani karateka u realnoj situaciji borbe ne odreagije urođenim instiktnim neartikulisanim pokretima kao što su zatvaranje očiju, okretanje glave, hvatanje u koštac i slično. Njegova podsvest će u takvom trenutku prepoznati situciju mnogo, mnogo puta odrađenu na treningu (misli se ne samo na kate već i na dogovoreni sparing, slobodnu borbu i deo treninga na kome se uvežbava goshin jutsu – samoodbrana) i telo će samo od sebe pravovremeno izvesti najsvrsishodniju karate tehniku.




Postoji deset elemenata koje kata treba da sadrži, tj. vežbač da poznaje, razume i primeni :
1. Yoi no kisin – Duh spremnosti. Koncentracija volje i uma protiv protivnika. Kata nije samo prikaz tehnike, ona je zamišljena borba za život. Zato prisutnost ovog elementa obezbeđuje realnost izvođenja pokreta kate.
2. Inyo – Aktivno i pasivno. Zahteva od vežbača uvek prisutnu misao kako o odbrani tako i o napadu. Ne sme se misliti samo na napad ili samo na odbranu. Napad i odbrana, odbrana i napad moraju biti jedno
3. Chikara no kyojaku – Način korišćenja snage. Ovaj element zahteva od vežbača poznavanje i razumevanje koriščenja određenog stepena snage za svaki pokret i položaj tela u kati.
4. Waza no kankyu – Brzina pokreta. Podrazumeva primenu i razumevanje određene brzine koja se koristi za svaki pokret u kati.
5. Tai no shinshuku – Stepen ekspanzije i kontrakcije. Vežbač za svaki pokret i položaj tela mora znati koju količinu ekspanzije i kontrakcije tela treba da izvede. Pri tome mora imati potpunu svest o svrsishodnosti.
6. Kokyu – Disanje. Poznavanje ovog elementa zahteva od vežbača kontrolu disanja. Ona se zasniva na poznavanju i izvođenju određenog načina disanja vezano za svaki pokret i položaj tela u kati.
7. Tyakugan – Tačke – ciljevi. Poznavanjem ovog elementa vežbač ispoljava potpunu svest o cilju izvođenja svakog pokreta u kati.
8. Kiai – Krik koji vežbač ispušta u trenutku kulminacije fizičke snage i maksimalne mentalne usmerenosti na pokret koji izvodi u tom trenutku. Po pravilu prati snažan udarac kojim se jedan od zamišljenih protivnika eliminiše iz dalje borbe. Izvodi se na tačno određenom mestu koje je završetak jedne od celina iz kojih se kata sastoji. Ovim elementom se demonstrira borilački duh.
9. Keitai no hoji – Pravilan položaj tela. Poznavanje tehnički pravilnog izvođenja svakog pojedinačnog pokreta i stava čini suštinu ovog elementa.
10. Zanshin – Neuznemireno stanje svesti. Ovakvo stanje svesti vežbač mora imati tokom celog izvođenja. Da bi kata bila savršeno izvedena i njen sam kraj mora biti savršen. To je onaj deo koji predhodi opuštanju kada vežbač završi sa pokretima zamišljene borbe ali je njegov um i dalje usmeren na zamišljene protivnike i spreman da odreaguje na svaki iznenadni napad.


Kate su jedan od dva osnovna oblika sportskog takmičenja u karateu. Organizuju se pojedinačna i ekipna takmičenja različitih starosnih kategorija u muškoj i ženskoj konkurenciji. Ocenjivanje takmičara može biti sistemom ocena ili sistemom zastavica. U prvom sistemu se ocene sabiraju po tačno određenom pravilu i pobednik je onaj sa najvećom ocenom. U drugom sistemu se podizanjem zastavice boje jednog takmičara drugi eliminiše iz takmičenja tako da se sistemom eliminacije dolazi do pobednika. Takmičari moraju unapred prijavljenu katu da izvedu u celosti. Elementi ocenjivanja su tačnost redosleda izvođenja tehnika, kvalitet pojedinačnih tehnika (tu spadaju i stavovi), preciznost tehnika, razumevanje tehnika, tačnost linija kretanja, ritam, kontrola snage, ravnoteža, kontrola disanja, pravilna upotreba kime-a i kiai-a, sklad izvođenja, koncentracija, budo duh, stepen složenosti kate i slično. Pored ovih elemenata za ekipno izvođenje kate vrednuje se i nivo sinhronizacije pokreta takmičara.




Kata je vežbanje psihofizičkih sposobnosti gde su obe komponente podjednako važne i ne mogu jedna bez druge. Pad koncentracije vodi ka padu kvaliteta izvođenja tehnike, pa čak i do greške u pokretima izvođenja. Sa druge strane nedovoljna fizička spremnost vodi umaranju što za posledicu ima nekvalitetno izvođenje tehnike usled čega moć koncentracije opada

ZANSHIN

Početak izvođenja zahteva smirenost i maksimalnu koncetraciju. Na izvođaču ne sme da se primeti uticaj remetećih elmenata koji mogu biti prisustvo sudija ili komisije, galama u publici, dešavanja pored borilišta i slično. Za to je potrebno vreme tokom kojeg izvođač uspostavlja pravilan ritam disanja i eliminiše spoljašnje i unutrašnje nadražaje. Svest se sužava i usmerava samo na izvođenje kate. Ovo je razlog zbog koga mnogi kate smatraju meditacijom u pokretu. Stari majstori su ovakvo stanje svesti nazivali “nepokretna mudrost”, “um kao mirna površina vode”, “mu” – praznina i slično. “Stanje praznine” ne znači da je svest uspavana već naprotiv da su angažovani oni njeni nivoi koje ne koristimo u svakodnevnom životu. Dokazano je da čovek u specifičnim stresnim situacijama može nekoliko puta da uveća snagu, izoštri čula, savlada strah i druge emocije ili eliminiše osećaj bola. U stvarnom životu to su situacije u kojima je ugrožena lična egzistencija ili egzistencija dragih osoba. Ljudi koji su se bavili borilačkim veštinama u starom Japanu koristili su praksu zena kako bi postigli “stanje praznine”. Tradicionalni stilovi karatea i danas koriste njihove metode vežbanja.
Važan elemenat izvođenja je vizuelizacija - zamišljanje nepostojećih napadača. Izvođenje pokreta bez svesti o tome da su oni izazvani protivnikovim napadima ne ispunjava zahteve kate. Svojim položajem tela, pokretima i usmerenošću vežbač mora jasno da dočara prisustvo protivnika. Kako bi se podstaklo stalno napredovanje protivnici se zamišljaju uvek kao bolji od nas i koliko god vežbali ne možemo ih dostići. Vizuelizacija može da nam pomogne u stvarnoj borbi jer naš mozak prilikom svakog izvođenja kate doživljava iskustvo, tako da mu takva ili slična situacija u realnoj borbi neće biti strana i neće blokirati blagovremenu reakciji. Protivnike treba zamišljati onakvim kakvi nas najviše plaše : “velikim”, snažnim, jakim, agresivnim… Na taj način ćemo vremenom pobediti strahove što će nam u mogućim stresnim situacijama sačuvati mir.

ENBUSEN KATE TAIKYOKU SONO ICHI

Pokret glavom koji prati pogled određuje pravac iz koga dolazi napad. On se radi neposredno pre tehnike pri menjanju pravca na liniji kretanja - enbusen. Prostorna orjentisanost i osećaj za poziciju protivnika mora stalno biti u svesti vežbača. U toku izvođenja vežbač svojim pokretima i mentalnim stavom na gledaoca mora preneti osećaj prisustva protivnika. Pravilno kretanje u kati dovodi na isto mesto sa kojeg se i krenulo. Funakoshi Gichin-ova izreka u vezi kretanja glasi : "U kati, kud god pošao, moraš se vratiti na mesto polaska". Poštovanje ovog pravila je jedan od elemenata ocenjivanja na takmičenjima. Postoje škole karatea kao što je Uechi Ryu u čijim katama ovo pravilo ne važi.
Koordinacija mišićne tenzije i relaksacije je od izuzetnog značaja. Vežbaču mora biti potpuno jasno kada treba da izvede mišićnu kontrakciju, a kada treba da su mu mišići opušteni. Naročita pažnja treba da se obrati na zglobove kolena i ramena. Nepotrebna tenzija u njima onemogućiće lakoću pokreta i umanjiti eksplozivnost. Centar snage je seika tanden, tačka koja se nalazi ispod pupka.
Za izvođenje je bitan pravilan ritam koji je specifičan za svaku katu. Pravilan je ukoliko se snaga ispoljava u pravom trenutku, ukoliko su pokreti tečni i ukoliko je telo elastično. Ritam se prilagođava svakoj pojedinačnoj tehnici i ne sme biti ni prebrz ni prespor. Pokreti nikada nesmeju biti grčeviti.

KIAI

Važno je svaki pokret u kati otpratiti pravilnim disanjem. Izvesti udisaj i izdisaj u pravo vreme na pravi način aktiviraće unutrašnju energiju i povećati mentalnu usmerenost na pokret. Pravilno disanje je uslov za dobar Zanshin. Jedan od elemenata kriterijuma za njegovu ocenu je smireno disanje, naročito posle izvedenog poslednjeg pokreta.
Ponaosob za svaku katu postoji okvirno vreme za koje treba da se izvede. Učeničko i majstorsko izvođenje iste kate vremenski se razlikuju. Naravno da je majstorima potrebno manje vremena za izvođenje. Prilikom učenja nove kate pokreti se izvode u sporom ritmu. Tek naučena kata radi boljeg memorisanja može da se izvodi maksimalno brzo bez poštovanja dobre forme i ritma. Na ovaj način proces razmišljanja se potpuno isključuje, a pokrete telo izvodi automatski




Svrha vežbanja kata je da pri svakom novom izvođenju povećamo nivo kvaliteta pojedinačnih tehnika, da izgradimo pokretljivost i stabilnost tela, da razvijemo osećaj za momenat odbrane ili napada, da razvijamo sposobnost mentalne koncentracije. U određenim krugovima praktikanata karatea postoji mišljenje da je vežbanje kata prevaziđeno i da je dovoljno vežbati samo realnu borbu. Za kate smatraju da su deo karatea za devojčice, a da je njima potrebno nešto “jače”, “muškije”. Vežbanjem isključivo borbe karate tehnika se osiromašuje i svodi na mali broj onih koje nam “leže” i imaju “prolaz” na takmičenjima. Zabluda u vezi kata je da njihovo izvođenje ne iziskuje dobru fizičku pripremu. Baš naprotiv! Medicinska merenja savremenim metodama koja se koriste u sportu dokazala su da izvođenje kate iziskuje veći napor nego borba. Izvesti samo jednom katu, pa i onu najjednostavniju, krećući se u niskim stavovima, sa pravilnom upotrebom kontrakcije i opuštanja iziskuje veliki napor koji jača telo. Uraditi na jednom treningu veliki broj ponavljanja mogu samo fizički dobro pripremljeni karatisti. Jedan mali broj takmičara u borbama je to shvatio pa vežbanje kata koristi kako bi povećao snagu, kondiciju i brzinu. Naravno da kada napravite izbor kao takmičar između kata i borbe u toj jednoj izabranoj disciplini su vam šanse veće da uspete. Izuzetan je napor takmičiti se u obe discipline i zato se retko sreću vrhunski takmičari koji postižu dobre rezultate u obe discipline.
Među autoritetima u karateu postoji podeljeno mišljenje u vezi izbora kata. Naime jedni smatraju da životni vek nije dovoljan da se prouče sve kate sopstvenog stila i da treba raditi samo na njima. Neki pak smatraju da treba raditi i kate drugih stilova kako bi se znanje karatea i shvatanje o njemu proširilo, kao i da bi se sposobnosti koje razvija uvećale. Oni koji se odluče da vežbanje prošire i na kate drugih stilova moraju sačekati da prvo savladaju osnovne kate svoga stila. Vremenski to je period od najmanje 10 do 20 godina. U svakom slučaju treba praviti takav izbor da se od jednostavnijih kata postepeno prelazi na složenije, naprednije. Svaka karate škola ima listu svojih kata prema kojoj učenik okvirno zna koju katu treba da radi prema svom zvanju, tj. stepenu znanja koji poseduje. Vaš Učitelj je taj koji će odrediti prema vašim sposobnostima i programu koju katu - kate trebate da učite. Nemojte ih nikako mimo njegovog znanja samostalno birati i učiti. Nedovoljna tehnička i mentalna pripremljenost mogu ostaviti posledice koje zahtevaju duži vremenski rok za korekciju. Izbor kate ne mora biti samo učenička greška. U sistemu takmičenja pojedini Učitelji radi lične afirmacije spremaju talentovanije učenike naprednijim katama koje nisu u skladu sa njihovim uzrastom i sposobnostima.




Praktikovanje kata neosporno ima pozitivan uticaj na zdravlje. Kod dece i omladine zbog aktivnosti svih mišića i njihovog jačanja telo se pravilno formira. Zategnutost mišića omogućava pravilno držanje što je preduslov za pravilno disanje. Izvođenje više vezanih pokreta u prostoru razvija motoriku i memorisanje. Napredovanje u izvođenju i savladavanje sledećih težih, naprednijih kata stvara osećaj uspešnosti čime se povećava sigurnost u samoga sebe što se prenosi na život van sale i utiče na kvalitet života. Karate pa i same kate se vežbaju do kraja života. Stariji ljudi kroz vežbanje primereno njihovim godinama utiču da im telo i duh ostanu vitalni.
Početnici osim grešaka u tehnici i stavovima, prave sledeće greške : ne poštuju ritam, izostavljaju ili nepravilno rade kiai, pokrete izvode bez dovoljne kontrakcije, nepoštuju linije kretanja (ne vrate se odakle su krenuli), pogledom i pokretom glave ne naznačavaju promenu pravca izvođenja tehnike, ubrzano i bez završnice izvode tehnike, udarci im ne završavaju u zadatim visinama, nemaju dovoljno koncetracije, gube ravnotežu, disanje im nije usklađeno sa pokretima i položajem tela, tehniku izvode mehanički bez svesti o njenom značenju, “ukočeni” su i imaju nepravilno držanje tela.