Dok je tako stajao pored prozora glavne sobe i
posmatrao čoveka u dvorištu, iz ognjišta se naglo izvi veliki stub dima i,
umesto kroz badžu na krovu, jedan pramen prođe kroz prozor pored koga je Musaši
stajao, pravo njemu u lice.
Musaši stavi ruku na usta i pokuša da se uzdrži,
ali već je bilo kasno. Morao je da se zakašlje.
- Ko je to?! – iznenada viknu žena i iz kuhinje
pređe u glavnu sobu. – Gonnosuke – pozva ona – izgleda da je neki lopov u
blizini. Čula sam kako neko kašlje ispod prozora.
Musaši se naglo saže i nestade u drveću oko kuće.
Bio je dovoljno brz, jer već sledećeg trenutka vide stariju ženu kako viri kroz
prozor i muškarca koji je već stigao na mesto na kome je on do malopre stajao.
- Mora da je tu negde! – viknu starica. – Nije
moga daleko da pobrgne.
- Jesi li sigurna? Da se nisi prevarila? Tvoj sluh
u poslednje vreme nije baš u redu.
-Moj sluh je odličan – reče starica. – A i videla
sam lice na prozoru pre nego što je nestao.
Gonnosuke se odmače od kuće i lagano krete u mrak.
Hodao je kao stražar u tvrđavi kome je neko iznenada dao znak za uzbunu.
- Izgleda mi da si u pravu, majko – reče on. –
Čini mi se da sam namirisao čoveka.
Po načinu na koji je držao ruke izgledalo je da
ima neko oružje za pojasom. Musaši nije mogao odmah da vidi šta je, ali kad se
čovek za trenutak okrenu, pri svetlosti vatre vide da je čovek naoružan drvenim maćem dugim preko metar. To
očigledno nije bila obična toljaga. Bio je to lepo uobličeni i uglačani mač od
tvrdog drveta. Po onome kako ga je držao jednom rukom, Musaši shvati da taj
čovek živi sa mačem i zna kako da ga upotrebi.
- Hej ti, momče! Iznenada viknu Musaši i krete
napred do čovek može da ga vidi – Ma ko da si, odmah mi isporuči moje
saputnike!
Gonnosuke je zbunjeno zurio u njega.
- Vrati mi devojku i dečaka koje si oteo na drumu.
Ako nisu povređeni i ako im se ništa nije dogodilo, pustiću da se sve na tome i
završi. Ali, ako im se nešto desilo, moraćeš da mi platiš za to! – viknu
Musaši.
Gonnosuke nije odgovarao. U tišini koja nastade
začu se čak i zvuk večernjeg povetarca.
- Koga ti, konjokradico i lopove nazivaš
otmičarem?! – upita Gonnosuke kome je kosa bila nakostrešena kao kod psa čuvara
koji je iznenada nanjušio opasnost.
- Ti si otmičar i niko drugi! Video si devojku i
dečaka bez zaštite i sigurno ih skrivaš ovde. Odmah ih izvedi napolje!
Oružje izlete iz Gonnosukeovog pojasa brže nego što
je Musaši mogao da očekuje. Bilo je očigledno da je taj čovek toliko srođen sa
svojim oružjem da se nije znalo
gde prestaje drvo, a gde počinje njegova ruka. U poslednjem trenutku, Musaši je
uspeo da odskoči i izbegne udarac.
- Nemoj da prenagljuješ, momak! – viknu on. –
Mogao bi da zažališ.
- Ko misliš da si ti? – riknu Gonnosuke i ponovo
krete u akciju, očigledno rešen da Musašiju ne da vremena da se snađe.
Dok se Musaši povlačio nekoliko koraka u nazad, on
istom brzinom brzinom krete za njim.
Musaši je dva puta dohvatao dršku mača, ali se oba
puta zaustavio. Znao je da bi tako njegova desna strana ostala nezaštićena, a
njegov protivnik, koji je očigledno bio veoma brz, bi to iskoristio i razneo mu
rame jednim udarcem. Musaši je znao da mora da sačuva mir.
Prema položaju protivnikovih nogu Musaši shvati da
je on, iako obučen kao seljak, tehničar kakav se retko sreće. U negovim
pokretima se osećala superiornost, možda veća nego kod svih majstora borenja
koje je dotle sretao, i u jednom trenutku pomisli da je taj mladi čovek već
svom svojom dušom usvojio zakone Put, što za sebe nije mogao da kaže.
Ali, Musaši nije imao vremena za razmišljanje.
Udarci i napadi su sledili jedan za drugim, a sa njima i uvrede. Drveni mač je
neprekidno sevao, sad s desna, sad odozgo, a Gonnosuke je njime razmahivao tako
vešto kao pekar koji od velike površine testa pravi rezance i ma koliko vrteo
testom u vazduhu, isečeni rezanci se ne slepljuju. Napadao je neprekidno,
istovremeno napadajući i terajući Musašija da se povlači, ne dajući mu ni
trenutka za odmor niti vremena da izvuče mač.
- Gonnosuke – viknu sa prozora starica koja je očigledno
dobro videla brbu prema svetlosti vatre. – Pripazi se, ne prenagljuj! Taj čovek
mi ne izgleda kao običan mačevalac.
- Ne brini majko – reče Gonnosuke, a saznanje da
ga majka gleda, uveća njegovu želju za pobedom.
Ali dok je izgovarao te reči, u jednom deliću
sekunde, njegov udarac izgubi brzinu. Musaši to iskoristi, i blokirajući
udarac, svom silinom prilete telom
uz napadačevo telo i zgrabi ga za ručni zglob. Gonnosuke polete i tresnu na
leđa, a noge ostadoše tamo gde mu je tren ranije bila glava.
- Stani! - začu se glas sa prozora. U tom glasu se
osećalo zaprpašćenje i bol majke koja vidi svog sina nemilosrdno bačenog na
zemlju i u smrtnoj opasnosti.
Čuvši izbezumljen staričin glas, Musaši ne učini
ono što bi logično u tom trenutku trebalo da uradi: da izvuče mač i iseče
Gonnosukea.
- Dobro, stao sam – reče on mirno i dalje držeći
protivnika ćvrsto zalepljenog za zemlju. Zahvat koji je primenio na njegovom
članku držao je celu gornju polovinu Gonnosukeovog tela na zemlji, ali su mu
noge letele u vazduhu pri pokušaju da se izvuče iz Musašijevih klešta. Musaši
je jedva uspevao da ga zadrži na zemlji, kad starica izlete iz kuće. Očekujući
da će mu starica, pasti pred noge i zamoliti ga da njenom sinu pokloni život,
Musaši se iznenadi kad vide kako, noseći u ruci teško koplje, trči prema njemu.
- Eto ti kad ne paziš! – vikala je ona ne
pomišljajući da moli. – Drži se još malo. Evo stižem da ti pomognem!
Musaši pokuša da se okrene prema njoj i predupredi
svaku opasnost od dugačkog koplja, čija je oštrica sijala u mraku, ali
Gonnosuke tad udvostruči napore da se oslobodi, znajuči da će tako dati vremena
majci da napadne.
- Ti prljavi roninu! – vikala je starica dolazeći.
– Ti si našao da nas napadneš! Misliš da smo obični seljaci, zarne!?
- Pripazi, majko! – povika Gonnosuke. – Pazi, ne
primiči mu se suviše blizu!
- Ne brini ti za mene, nego se ti izvlači iz jame
u koju si upao! – viknu hrabro starica. – Zar si zaboravio ko su bili tvoji
preci? Gde ti je krv koja je tekla žilama velikog Kakumjoa koji se borio na
strani vojskovođe Kisoa?
- Ništa je ne zaboravljam! – viknu Gonnosuke i
svom snagom se vinu u vazduh, uspevši da stane na noge i glavu privuče
Musašijevim rukama. Ugrizao ga je tako snažno da Musaši popusti stisak,
istovremeno osetivši da se koplje koje je držala starica opasno približava
njegovim leđima. On naglo odgurnu Gonnosukea koji se prevrnu nekoliko koraka
dalje, i raširenih ruku se okrete da se suoči sa oštricom koplja uperenom u
njegove grudi.
- Stani! Stani sad ti! – viknu on i starica
stvarno zaustavi već započeti udarac.
Gonnosuke je već ustao, sa drvenim mačem u ruci, a
starica, koplja uperenog u Musašija, stajala je potpuno ukočena.
- Šta da uradim sine? – upita ona zbunjeno.
- Sačekaj malo da vidimo – reče Gonnosuke kome je
mozak počeo da radi. – Možda taj čovek i ima razloga da misli da sam ja oteo
njegove prijatelje. Možda je bolje da porazgovaramo i vidimo o čemu se radi.
Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 7 – NEBO
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, juni 1984.
Slika preuzeta sa
Нема коментара:
Постави коментар