PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


уторак, 24. мај 2016.

DAI SHIHAN KENJI KUROSAKI

   

   Kenđi Kurosaki (Kenji Kurosaki) je rođen u samurajskoj porodici 15. marta 1930. godine, u jednom selu nedaleko od Tokija. Još kao dete bio je zainteresovan za borilačke veštine. Trenirao je jiu-jitsu, kendo i goju-ryu karate. Kao mlad bio je vrlo nagao tako da je učestvovao u mnogim tučama. Početkom 1951. godine Kurosaki počinje sa treninzima u Asakusa Dojo-u Gogen Jamagučia (Gogen Yamaguchi), vodećeg čoveka godžu-rju (goju-ryu) karatea u Japanu. U tom dođou (dojo-sala za vežbanje) upoznao je Masutacu Ojamu (Masutastu Oyama) koji je u to vreme takođe bio učenik majstora Jamagučia. Poznanstvo sa Ojamom sudbonosno je uticalo na njegov dalji život. Njih dvoje su delili istu strast prema borbi sa punim kontaktom. Zbog te strasti više puta su naljutili majstora Jamagučia.


   Godine 1953. Masutacu Ojama je odlučio da napraviti svoj vlastiti stil karatea. Nazvao ga je Kjokušin (Kyokushin) što u prevodu znači "Konačna istina". U početku su se treninzi održavali na otvorenom da bi u junu 1956. godine otvorio prvi pravi dođo za kjokušin u bivšem baletskom studiju Rikjo (Rikkyo) univerziteta. Bio je udaljen samo 500 metara od kasnijeg Honbu Dođoa (centralna sala za vežbanje određene škole borenja). Ojama je stekao svetsku slavu, a njegov stil je postao poznat širom sveta. Danas na Zapadu malo ko zna da je Kenđi Kurosaki bio njegov asistent (Sihandai), njegova desna ruka prilikom stvaranja i popularisanja kjokušina. Za širenje stila u tim prvim godinama zaslužni su podvizi Masutacu Ojame ali i promotivne demonstracije kao i mečevi koji su organizovani između boraca kjokušina i drugih japanskih škola borenja. Kenđi Kurosaki je učestvovao u tim demonstracijama i mečevima i nijednom nije propustio priliku da pobedi. Pratio ga je glas da spada u najhrabrije i najsmelije borce Japana. I pored značajnih uspeha i podviga u tim prvim godinama kjokušina Kenđi Kurosaki nije voleo i izbegavao je publicitet.


   Iako je bio u senci Masutacu Ojame, Kenđi Kurosaki ostao je zapamčen kao žestok borac i dobar instruktor. Naročito su bile zapažene njegove nožne tehnike. I danas ljudi u Japanu zadrhte kada čuju njegovo ime. Jednom prilikom ubio je čoveka koji ga je vređao, a zatim i napao s leđa kratkim japanskim mačem (wakizashi). U trenutku napada Kurosaki se brzo izmakao u stranu. Istovremeno sa blokom izveo je snažan udarac pesnicom u lice napadača koji je napravio udubljenje dubine 3 cm. Nesrećni čovek je na licu mesta preminuo. Nakon istrage koja je sprovedena Kenđi Kurosaki je oslobođen jer je tužilac ovaj slučaj okvalifikovao kao nužnu samoodbranu.

   Početkom 1960-tih u Japan po prvi put dolaze muaj tai (muay thai) borci sa Tajlanda. Za Japance to je tada bila nepoznata borilačka veština Jugoistočne Azije. Japanski karatisti su bili u uverenju da vladaju superiornom veštinom u odnosu na druge veštine borenja. Mislili su da je njihov stil borenja savršen, a udarci bez premca u smislu snage, tehnike i sposobnosti da uzrokuju štetu protivniku. Vrhunski karatisti u belim kimonima opasani crnim pojasevima, poznati po razbijanju cigli i dasaka golim rukama i nogama, dobili su priliku da se dokažu u bokserskom ringu protiv boraca u šorcevima sa Tajlanda koji nose rukavice i koriste u borbi kolena i laktove.

   Godine 1962 u Oyama Dođo (kasnije Kyokushinkaikan Organization) stigao je zvaničan poziv sa Tajlanda. To je bio svojevrstan izazov da se najbolji borci kjokušina suprotstave najboljim muaj tai borcima u ringu. Masutacu Ojama je prihvatio poziv. Odredio je da Kenđi Kurosaki kao instruktor pripremi borce koji su izabrani da brane čast kjokušina. Posle priprema otputovali su u Bangkok. Međutim desilo se da jedan kjokušin boraca nije bio u mogučnosti da se bori. U takvoj situaciji odlučeno je da se Kenđi Kurosaki bori.

   Meč je održan 17.02.1963-te godine (neki izvori navode da se meč održao godinu dana kasnije). Lumpinee Boxing Stadium je bio prepun. Borbe su počele uz burno navijanje domaće publike za muaj tai borce. Kjokušin borci Tadaši Nakamura (Tadashi Nakamura) i Akio Tohei pobedili su nokautom svoje protivnike. Kenđi Kurosaki, koji je tada imao 33 godine borio se protiv Tajlandskog muaj tai prvaka Rawee Dechachai-a. Nažalost, borba je završena tako što je Kurosaki nokautiran udarcem lakta u glavu. Kasnije je priznao da je pogrešio što je bio toliko arogantan da bez prave pripreme prihvati borbu. Izjavio je da je bilo teško pogoditi udarcem protivnika koji se brzo kreće. Iznenadile su ga i brzina i preciznost protivnikovih udaraca. I pored poraza u Bangkoku nastavio je da naporno trenira sa ciljem da na temelju tog iskustva unapredi svoju veštinu borenja.

   Nakon ovog meča održano je mnogo borbi između karatista i tai boraca pod različitim pravilima, sa i bez rukavica, u ringu i van njega, sa bacanjem i bez, sa i bez vremenskog ograničenja i sl. Borbe su održavane pred prepunim stadionima i uz prenos japanskih TV stanica. U to vreme se prvi put pojavljuje i termin kik-boks (kick-box). Uticaj koji su izvršili borci sa Tajlanda bio je veliki. Doveo je do promene u stavu japanaca prema borbi i izmenio način treniranja. Japanski borci i treneri su odlazili na Tajland baš kao što su i tajlandski borci i treneri dolazili u Japan.
  
    Godinu dana nakon meča u Tajlandu, 1965. godine, Kenđi Kurosaki odlazi na poziv Džona Bluminga (Jon Bluming) u Holandiju radi širenja Kjokušina. U to vreme Džon Bluming je bio Predsednik Evropske Kjokušin Karate Federacije (European Kyokushin Karate Federation) i treči čovek u hijerarhiji iza Masutacu Ojame. Prilikom ispraćaja na aerodromu Masutacu Ojama je primetio među prtljagom Kenđi Kurosakija kratki japanski mač vakizaši (wakizashi). To mu je bilo neobično jer su majstori borilačkih veština Japana na takva putovanja uglavnom nosili sa sobom veliki mač (katana). Kada je Ojama pitao zašto je poneo vakizaši dobio je iznenađujući odgovor. Kurosaki je bio čvrsto rešen da u Holandiji ne izgubi ni jednu borbu i da tako demonstrira pravu vrednost japanskog karatea. Međutim, ako se ipak dogodi da bude poražen zavetovao se da će izvršiti ritualno samoubistvo (seppuku/harakiri) u skladu sa samurajskom tradicijom. Ojama ga je savetovao da ne zaboravi da je japanski karateka i da se tako i ponaša. Posle izvesnog vremena u telefonskom razgovoru Kurosaki je obavestio Ojamu da je izašao kao pobednik u svim borbama koje je imao u Holandiji.


   Kenđi Kurosaki je izvršio veliki uticaj na širenju i jačanju kjokušina u Holandiji i šire. Holandski učenici ga opisuju i pored problema sa jezičkom barijerom kao velikog učitelja. Držao im je intenzivne treninge prenoseći na njih sve što je znao. Poštovali su ga kao velikog borca ali i kao prijatelja koji ume posle treninga da se dobro zabavlja. Posle osam meseci vratio se u Japan novembra 1966. godine.

   Posle povratka iz Holandije Kenđi Kurosaki ponovo odlazi na Tajland kako bi savladao stil borenja od čijeg borca je bio poražen. Treneri su bili zadivljeni njegovom predanošću u trenigu. Zajedno sa majstorom Naront Siri-em radi na razvoju borilačke veštine zasnovane na mešavini kjokušina i muaj tai tehnike. Po povratku u Japan pridružio im se promoter boksa Osamu Noguči (Osamu Noguchi) kome se svideo njihov projekat. Zajedno učestvuju u osnivanju Japanske Kik-boks Asocijacije (Japanese Kick Boxing Association). Prema uspostavljenim pravilima u početku su bila dozvoljena bacanja ali kasnije su ukinuta u želji da se kik-boks promoviše isključivo kao udarački borilački sport.

   Godine 1976. Kenji Kurosaki je napustio Kjokušinkaikan Organizaciju. Razlog je bilo neslaganje sa politikom Masutacu Ojame da se kjokušin još više komercijalizuje, kao i neslaganja u vezi vođstva Organizacije. Iste godine otvara sopstveni dojo u prefekturi Mejiro u Tokiju. Prema mestu na kome je nastao dojo dobija ime Mejiro Gym da bi kasnije bilo promenjeno u Kurosaki Dojo. Vrlo brzo je postao i još uvek jeste vodeći kik-boks dođo u Japanu zahvaljujući novom stilu borenja Shin-Kakuto-Jutsu (Nove-Borbene-Tehnike) za koji je zaslužan Kenđi Kurosaki.

   Odbacivši tradicionalan pristup treningu karatea, stvorio je stil borenja koji se oslanjao na osnovne principe kjokušina ali ojačanog metodama treninga muaj taia. Neverovatno brzo ovakav stil borenja je postao popularan tako da je Kenđi Kurosaki imao puno učenika. Zahvaljujući njegovom instruktorskom radu Japan je dobio legendarne kik-boks borce kao što su Susumu Jaguči (Susumu Yaguchi), Mitsuru Macuiši (Mitsuru Matsuishi), Kunumicu Okao (Kunumitsu Okao), Ju Kimura (Yu Kimura), Akira Fuđihira (Akira Fujihira), Macuo Šima (Mitsuo Shima) i največeg od svih Tošio Fuđivaru (Toshio Fujiwara).

   Godine 1969-te Tošio Fuđivara se u dvadesetprvoj godini života priključio dođou koji vodi Kenđi Kurosaki. Pre toga trenirao je Šito-rju (Shito-ryu) karate stil. Njegova početna namera bila je da trenira rekreativno. Ipak, posle izvesnog vremena odlučio je da želi da se takmiči. Pitao je Kenđi Kurosakija da ga priprema za takmičenja. Odgovor je bio negativan, a razlog je bila njegova krhka građa tela za napore tako surovog sporta. Uporan u svom nastojanju Fuđivara je uspeo da promeni instruktorovo mišljenje i započeli su sa pripremama. Nakon 6 meseci napornog treninga sa Kurosakijem, Fuđivara je ušao u ring. U prvoj i drugoj takmičarskoj borbi teško je pretučen. Međutim to ga nije demoralisalo. Neustrašivo je udvostručio napore u treningu i pobede su počele da se ređaju. Za petnaest godina takmičarskog staža borio se 141 put. Preko pedeset borbi odigralo se u Bangkoku. Pobedio je 126 puta, i to u 97 borbi nokautom. 13 puta je bio poražen, a samo dve borbe su završene nerešenim rezultatom. Godine 1978-me na stadionu Rajadamnern u Bangkoku osvojio je titulu svetskog prvaka i tako postao prvi ne Tajlanđanin kome je to uspelo. Sa 35 godina života Tošio Fuđivara se povukao iz takmičenja.

   Od stranih učenika koje je trenirao Kenđi Kurosakiji posebno mesto zauzima Holanđanin Jan Plas (1945-2010). On je uz podršku Kenđija Kurosakija 1978 godine u Amsterdamu otvorio vežbaonicu koja je bila replika Mejiro Gym-a iz Tokija i nosila je isto ime. Preko te vežbaonice kick-box je ušao na velika vrata u Holandiju, a njegova popularnost se vrlo brzo proširila na zemlje Zapadne Evrope. Danas je jedan od najpopularnijih kontaktnih sportova u svetu.

   Učenik Kenđi Kurosakija, već pomenuti Džon Bluming, jedini je ne Japanac koji je u Japanu dobio titulu 10. Dan. Postao je prvi čovek Kjokušin Budo Kai Organiacije (Kyokushin Budo Kai Organization) koja je Kenđiju Kurosakiju 1992 godine dodelila zvanje 10. dan za zasluge u oblasti karatea i drugih stilova borenja, kao i titulu počasnog predsednika.

   Kenđi Kurosaki u starosti cene kao važna i uticajna ličnost Tokija. Ostao je zaljubljenik borilačkih veština. Još uvek vodi Kurosaki dojo u kome su treninzi žestoki kako bi učenici spoznali pravi duh Budo-a. Osnovao je i Japansku školu jačanja volje (Nihon Ishi Kyoka Tanren Yoku). Borilački svet Japana uzburkao je izjavom da su danas samo kendo (japansko mačevanje) i kjudo (kyudo-japansko streličarstvo) zadržali iskreni duh Budo-a, a da danas mnoge škole borenja propagiraju lažne ideale. Mnoge je ova izjava uvredila, ali vremenom je shvačen njen smisao: u kendou i kjudou postoji samo jedan cilj, ne postoji dualnost.

   Kenđi Kurosaki je napisao knjigu Kakuto Shin jutsu (Nova metoda borilačke veštine). Kako sam kaže nije želeo ovom knjigom da sebe reklamira, več da nesebično podeli svoja znanja sa drugima.




Literatura:


Slike:





субота, 21. мај 2016.

KUMITE (BORBENA) KOMBINACIJA 32


Oba protivnika su u hidari kumite dachi-ju.




Tori (onaj koji napada, ovde je to levi) izvodi udarac zadnjom desnom nogom migi gedan mawashi geri prema spoljašnjoj strani protivnikove prednje leve noge.



Uke (onaj koji se brani, ovde je to desni) pomera prvo desno stopalo prema nazad, 





a zatim i levo spuštajući težište. Tako izbegne napad.



Okretom u skoku u levo




izvodi kontra udarac petom migi tobi ushiro geri.






Slike preuzete sa:




среда, 11. мај 2016.

VOLJA


   Svedoci smo da se na sportskim takmičenjima ostvaruju rezultati koji su do skoro bili nezamislivi. U današnjoj eri brzog protoka informacija gotovo da ne postoje tajne u pripremama sportista ma na kom delu zemljine kugle se nalazili. Pa kada svi treniraju koristeći približno ista saznanja u oblasti sporta i šire, šta je to što je razlog da se neki sportisti izuzetnim rezultatom izdvoje od drugih? To je snaga volje koja je motor psihe i energija koja pokreće na aktivnost.

   Snaga volje može slikovito da se opiše kao sistem vruće-hladno. Vruće označava trenutne i instinktivne reakcije (npr. nekontrolisano konzumiranje slatkiša čim se ukaže prilika). S druge strane, hladno se odnosi na racinalnu komponentu koja čoveku pomaže da razmišlja logično i da shvati da mu je potrebno samo malo uzdržavanja (strpljenja) da bi dobio više (npr. odreći se slatkiša radi zdravlja). Dakle, osobe sa slabijom voljom više teže vrućim reakcijama zasnovanim na trenutnom zadovoljstvu, dok oni sa snažnijom voljom sistemom hlađenja lišavaju se trenutnog zadovoljstva radi kasnijeg postizanja večeg ili vrednijeg zadovoljstva. U tom smislu je američko psihološko udruženje snagu volje definisalo kao sposobnost pojedinca da lično zadovoljstvo odloži za kasnije.

   Imati volju podrazumeva i posedovanje određenih sposobnosti na kojima se volja oslanja kao što su:
Samokontrola - Osobina kojom se kontrolišu emocije i sprećavaju impulsivne radnje. Ona određuje jačinu volje.
Istrajnost - Osobina da se u neprekidnoj aktivnosti dođe do cilja bez obzira na moguće teškoće. Istrajnost ne treba mešati sa tvrdoglavošću koja je negativna osobina. Tvrdoglav čovek se ne rukovodi razlozima razuma, već ličnim željama i ako su ne realne.
Odlučnost - Osobina koja se manifestuje u pravovremenom, smelom i brzom donešenju odluka na putu do cilja.
Samostalnost - Osobina u donošenju odluka selekcijom saveta koji dolaze od drugih ljudi. Obuhvata samokritičnost prema sopstvenim radnjama i postupcima.

   Davno još su istraživači u svrhu eksperimenta deci predškolskog uzrasta doneli slatkiše u prostoriju u kojoj su boravila. Objasnili su im da će oni napustiti prostoriju, a dok budu bili odsutni svako dete može da uzme samo jedan slatkiš. Ako se uzdrži i ne uzme taj jedan slatkiš, već saćeka da se istraživači vrate dobiće ne jedan, već dva slatkiša. I danas kada se izvodi ovaj eksperiment rezultat je uvek isti. Među decom uvek ima onih koji pokažu snagu volje kako bi dobili dva slatkiša, a bude i onih nestrpljivih koji ne mogu da odlože uživanje. Ovim eksperimentom se dokazuje da je snaga volje u određenoj meri karakterna crta, ali i da se na nju može uticati.

   Svi smo bili svedoci onih čuvenih obečanja: “Od sutra okrećem novi list!”, “Od sutra počinjem da vežbam!”, “Od sutra idem na dijetu!”, “Od danas ostavljam cigarete!”... Međutim, neki ljudi nemaju dovoljno snažnu volju da svoj život promene na bolje. Obećanja data sebi i drugima ne ispune i pored svesti o lošim posledicama po sebe. Zašto je to tako? Zašto neko poseduje snagu volje da uradi ono što je ispravno, a neko je nema. Odgovor leži u vaspitanju.

   Vaspitanjem u okviru porodice kroz stvaranje osnovnih higijenskih navika, obaveze obavljanja jednostavnih kućnih poslova, zatim rešavanjem sve složenijih obaveza snaži se volja još od najranijeg detinjstva. Sa odrastanjem i polaskom u školu pored obaveza u porodici i igre, dete dobija i školske obaveze, a sa njima i nove situacije u kojima usklađuje lična zadovoljstva sa radom i tako jača volju. Dete koje svakodnevno izvršava školske obaveze i pomaže roditeljima u porodičnim poslovima, stiče dragocene radne navike, formira volju koju će pomognutu upornošću i istrajnošću lako preneti na bilo koju oblast, pa i na sport.

   Deca čijem vaspitanju roditelji nisu poklonili dovoljno pažnje ne uspeju da razviju u dovoljnoj meri snagu volje što za posledicu stvara probleme prilikom osamostaljivanja. Takva deca se uplaše u susretu sa životnim problemima jer osete da nisu sposobna da ih rešavaju. Takvo osećanje za posledicu ima da se ciljevi degradiraju, a želje spuštaju na minimum. Oni koji se ne odreknu svojih želja i potreba, a ne uspeju da ih ostvare dobijaju napade panike.

   Teško je pokrenuti se na neku aktivnost pod tuđim pritiskom. To je normalno jer pod pritiskom da ispunjavamo tuđe želje naša snaga volje slabi i tada je mnogo teže postići dobar rezultat. Tek kada nešto radimo jer mi to iskreno želimo ispoljavamo snažnu volju. Tada se potrudimo i maksimalno aktiviramo svoje potencijale. Želja je pokretač volje, bez nje je teško naći dovoljno snage. Međutim dešava se da čovek ima želju ali nema volje da je ostvari tako da ona u tom slučaju nema značaja. Sa druge strane, postoje ljudi koji imaju izraženu volju, ali nemaju želju. Oni svoje dužnosti dobro ispunjavaju, ali ih ispunjavaju bez strasti, zadovoljstva i uživanja u tome. U prirodi čoveka je da ima nove želje, koje stvaraju novu volju, novu snagu za njihovo ispunjenje.

   Imati želju znači imati cilj. Ali da li uvek imamo cilj? Često se dešava da kada pitate nekoga šta želi, šta mu je cilj, shvatite iz odgovora da baš i ne zna šta želi. Razlog tome je to što takve osobe nisu u stanju da definišu svoje potencijale i u kom pravcu bi oni mogli da ih odvedu. Oni ne nauče iz ličnog iskustva šta je to posle čega se osećaju prijatno i snažno, a šta ih sputava usled čega se osećaju loše i bez snage.

   Način na koji trebate sebe da motivišete:
- Razmislite dobro šta želite
- Odredite tačno vreme za ostvarenje
- Napravite plan koji se sastoji iz etapa
- Posle svake uspešne etape nagradite sebe
- Oslonite se na sopstvene snage
- Stalno zamišljajte kako ćete se dobro osećati kada se želja ostvari

   Međutim, snažna volja inicirana željom nije dovoljna da se ostvari cilj. Pored nje neophodno je da se raspolaže znanjem i iskustvom iz oblasti koju obuhvata zadati cilj. Sve tri navedene stvari: volja, znanje i iskustvo neophodni su da bi se plan sproveo u delo. Ljudi koji imaju snažnu volju, ali nemaju veštinu nisu u stanju da slave uspeh, pa doživljavaju razočaranje i gube volju. Samo uz posedovanje određene veštine volja dobija smisao.


   Naučnici su utvrdili da se snaga volje može istrenirati i svesno ojačati. Smatraju da se volja kao bilo koji mišić tela jača sa upotrebom. Čovek treba sebe da natera da radi nešto što mu predstavlja izazov, a svaki uspeh ojačaće mu volju. Iz uspeha u uspeh stvara se kondicija volje, pa je svaki naredni cilj lakše osvojiti. Kao i mišić i volja može da se preforsira i umori zato treba paziti da ciljevi koje sebi zadajemo budu adekvatni veštini koju posedujemo za njihovo ostvarenje. Ako se ne postižu rezultati u dužem periodu volja slabi i gubi snagu.

   Ako želite da ojačate volju uključite disciplinovano u svoje aktivnosti sledeće vežbe:
Meditiranje - Meditacija je najbolja od svih vežbi za snagu volje. Meditacijom se um trenira da se fokusira odupirući se prilivu nekontrolisanih misli. Svakodnevnom meditacijom od 10 minuta u relativno kratkom periodu postiže se bolja koncentracija, povečava nivo energije i smanjuje uticaj stresa.
Korekcija držanja tela - Svaki put kada uhvatite sebe da ste se pogrbili i spustili ramena, ispravite se i stanite pravo. Vežbu započnite tako da u toku dana odredite jedan sat u kome ćete popraviti držaje tela svaki put kada primetite da nije dobro. Ova jednostavna vežba poboljšava istrajnost.
Upotreba suprotne ruke – Vežba se sastoji u tome da svakodnevne radnje koje obavljamo desnom rukom obavimo levom ako smo rođeni desnoruki ili obrnuto ako smo levoruki. Radnje koje se obavljaju vodećom rukom izvršavaju se bez razmišljanja i bez kontrole pokreta. Da bi se ista ta radnja izvršila suprotnom rukom potrebna je usmerena pažnja na kontrolu pokreta za šta je potrebna volja koja se tako jača. Ova vežba se izvodi tako da se napravi raspored po kome se recimo u toku jednog sata koristi isključivo suprotna ruka.

   Ovo su samo neke od vežbi kojima se može ojačati snaga volje. Nemojte ih raditi sve odjednom već ih postepeno jednu za drugom uključujte u svoj raspored. Kao i u svakom treningu pojaviće se teškoće, ali ako se uloži napor da se vežbe rade pravilno rezultat neće izostati. Posle određenog vremena primetićete da svoje dnevne obaveze i radne zadatke završavate brže i lakše nego ranije.

   Kada je čovek raspoložen pun je energije i čini mu se da može sve. Dobro raspoloženje raspiruje volju čija snaga zavisi od energije tela. Kada je neraspoložen čovek oseća nedostatak energije i sve mu pada teško. Iz tog razloga važno je energiju tela sačuvati redovnim i kvalitetnim snom, zdravom ishranom i fizičkom aktivnošću. Ne kaže se bez razloga: U zdravom telu, zdrav duh.

   Često može da se čuje kako sve što se započne mora i da se završi i da je u tom smislu najvažnije početi. Međutim, to uopšte nije tako. Svako ko nema dovoljno snažnu volju odustače još i na samom početku. Zato ako ne postoji snaga volje bolje je uopšte i ne počinjati. To nije znak neuspeha, već izbegavanje neuspeha iskrenim priznanjem da još nije pravi trenutak.

   U savremenom sportu, pored uslova treninga u najširem smislu reči, voljne osobine spadaju u grupu odlučujućih faktora ličnosti u ostvarivanju dobrih rezultata. Biografije poznatih sportista govore da su posedovali veliku snagu volje koja ih je učinila istrajnim na putu do slave. Sigurno je da deo zasluge u formiranju njihove volje pripada njihovim trenerima.

   Trener kjokušina treba na osnovu iskustva u toku prvih treninga da proceni koliki pritisak napornog vežbanja može da izdrži novi učenik. Na njemu leži odgovornost da zahteve treninga prilagodi svakom učeniku ponaosob prema njegovim trenutnim sposobnostima. Ako su zahtevi za učenika preterani i on ne može da ih uspešno savlada, osećanje neuspeha negativno će uticati na njegovu volju za treningom. Kao što je ranije rečeno, uspeh hrani volju i snaži je, tako da dobar trener učeniku postepeno povečava stepen veštine i u skladu sa njom pred njega postavlja izazive koje ovaj uz dodatni napor može da savlada.


Primeri volje u praksi:

   Video klip prikazuje detalj sa treninga Kjokušinkai kluba Crveni zmaj na kome se moji učenici takmiče u izvođenju kombinacije fizićke vežbe i karate tehnike (mawashi geri). Pravilo je jednostavno, ko prekine izvođenje ispada iz takmičenja. Cilj ove i sličnih vežbi je da se razvija takmičarski duh. Sport je zasnovan na takmičenjima na kojima se sportisti pomerajući sopstvene granice trude da budu bolji od drugih. Kada takmičari imaju približno istu veštinu i iskustvo, snaga volje je faktor koji odlučuje o pobedniku. Zato je važno da trener smišljeno kroz trening radi na jačanju volje kod svojih ućenika.




   Primetio sam da neki moji učenici nisu motivisani da redovno dolaze na treninge ili da se ne trude mnogo pravdajući se raznoraznim opravdanjima. Ne ulažu dovoljno napora da bi osetili kod sebe boljitak u vežbanju tako da im volja za treniranjem opada što na kraju dovodi do toga da odustaju jer niko ne voli kada je neuspešan. Da bi ih svojim primerom motivisao snimio sam kako izvodim čučnjeve. Želeo sam da shvate da ako ja sa 60 godina još uvek imam volju da pomeram svoje granice onda za njih baš i nema mnogo izgovora.




   Kjokušin se smatra za najači karate za šta su zaslužni borci koji širom sveta demonstriraju izuzetnu veštinu, snagu i izdržljivost. Jedino u našem stilu karatea za vrhunske borce ustanovljena je test borba sa 100 protivnika. Zamislite koliko treba veštine i fizičke snage i koliko volje trebate da bi se izdržali bezbrojni udarci odmornih protivnika koji se bez pauze smenjuju u nedogled. Onaj koji ne samo da izdrži svih sto borbi već i pobedi većinu protivnika uspešno polaže test.




Poznati su rekli o volji:

Onore De Balzak
Misao nije zavisna o našoj volji.

Sveti Augustin
Čovek se procenjuje po snazi volje.

Vladan Desnica
Volja je stvar jakih, želja stvar slabih.

Baltasar Gracián y Morales
Teško je uliti pamet onome koji nema volje, a još je teže uliti volju onome koji nema pameti.

Bernard Shaw
Ko ima volje, ima i načina.

Demosten
Budi gospodar svoje volje, a sluga svoje svesti.

Kekec
Dobra volja je najbolja.

William Shakespeare
Ljudsko je telo park u kojem je volja glavni vrtlar.

Kineska poslovica
Kad izgubiš ponos nisi izgubio ništa, kad izgubiš zdravlje izgubio si pola, kad izgubiš volju izgubio si sve.

Seneka
Čovek koji čini nešto po naredbi nije nesrećan, nesrećan je onaj koji čini protiv svoje volje.

Artur Šopenhauer
Volja se pokazuje kao nešto što ima iskonsku snagu protiv koje intelekt ne može ništa da učini.

Volfgang Gete
Dobra volja vrednija je od svakog uspeha.

Macini
Tajna moći jeste u samoj volji.

Fridrih Šiler
Čoveka, njegova volja čini velikim ili malim.

Lec
Onaj koji svojoj volji kaže “zbogom”, oprostio se i od samog sebe.

Ruska poslovica
Više uradi pola volje, nego tuce prisila.

Italijanska poslovica
Stotine onih koji hoće, jači su od hiljadu onih koji moraju.


Literatura:






недеља, 8. мај 2016.

KUMITE (BORBENA) KOMBINACIJA 31


Oba protivnika su u hidari kumite dachi-ju. Distanca među njima je veća.




Tori (onaj koji napada, ovde je to levi) prednje levo stopalo pomeri prema napred, skrati distancu i napadne udarcem zadnje desne noge migi gedan mawashi geri kojim pogađa protivnikovu levu butinu.



Suprotnim pokretima vrati se u početni položaj.



Uke (onaj koji se brani, ovde je to desni) pomera prednje levo stopalo prema napred u nameri da izvede prednjom levom rukom udarac hidari chudan tsuki.



Tori rotirajući u mestu na levom stopalu izvodi desnom nogom visoki kružni udarac petom iz okreta



hidari kakato ushiro mawashi geri kojim preko garda pogađa protivnika.




Slike preuzete sa: