U zabitoj kineskoj provinciji živeo je siromašni Kinez koji je ceo
život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što
je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naučio ga je da čita i
piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio
kada je u dubokoj starosti umro.
Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako
gasi. Neposredno pre nego što je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu
crnu, a drugu belu i rekao sinu :
"Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti -
dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu,
otvori belu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro."
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao svoju činiju
za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi
svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga
izrabljivali , spavao napolju... Zimi je bio srećan ako bi ga neko primio da
zanoći na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao umoran, nesrećan i
beznadan. Posle par godina takvog života, još uvek je imao samo zdelu pirinča
dnevno i duboke bore na licu i rukama.
Onda su došle poplave, Jang Ce ce se izlio i poplavio polja i
oranice, nastala je opšta glad i za mladića više nigde nije bilo ni posla ni
nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga
mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino što je
imao - zdelu za pirinač, pamučnu košulju i dva juana... Potekle su gorke suze i
mladić je rešio da se ubije... Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za
pretstojeći čin, i dok ih je spuštao niz telo, napipao je maleni zavežljaj
ušiven u porub pojasa - dve kutijice nasledjene od oca.
Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirinčana hartija i ništa
više. Razmotao je i video očev rukopis. Pisalo je : "Ovo će proći!"
Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio.
Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih
seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da
pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im
glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.
Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je
potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno
pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita
i piše.
Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio
je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su počeli da mu dolaze neznani
seljani kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita ili protumači. Svima
je izašao u susret. Strogi gradski starešina je bio pravedan čovek i znao je da uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao, a vrlo brzo mu je odvoio i deo
u svojoj kući gde je mladić počeo da živi.
Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda
malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, radio je sve više umesto
samog gradskog starešine koji je star i onemoćao poverio svom mladom pisaru ne
samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u
ljubavi i slozi, njih dvoje su rodili mnogo dece i uvećali svoje bogatstvo do
neslućenih razmera. Mladić je mnoge predvečeri provodio ispijajući čaj u dobro
ohladjenim prostorijama svog prelepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom
ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i
prvi put u životu je bio savršeno srećan.
Jedne takve predvečeri, setio se celog svog života koji je
prohodao od najgore bede do kompletne sreće. Setio se svih svojih očaja, svoje
želje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je
otac dao…
Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bio smotan komad pirinčanog
papira. Razmotao je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano : “I ovo će
proći.”
Tekst preuzet sa :
Slika preuzeta sa :
Нема коментара:
Постави коментар