PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


понедељак, 25. новембар 2013.

BORBA SA GONNOSUKEOM 2




Seo je na stenu iznad raskrsnice i kao kobac osmatrao prolaznike.

Iznenada, neko ga pozva.

Odmah je prepoznao Gonnosukeov glas.

- Eno ga, eno ga tamo! – vikao je Gonnosuke. – hajde, Musaši siđi odatle. Znam da si predosetio moje namere i da si zbog toga otišao. Hajde, dolazi ovamo da još jedanput iskušamo svoje snage.

Musaši je stajao naslonjen između dve stene i ćutke gledao u Gonnosukea. Shvativši da Musaši ne misli da siđe na put, Gonnosuke se okrete majci koja je zadihana stizala i reče joj:

- Sačekaj me ovde, majko. Popeću se gore, kad već neće da siđe. Skinuću ga ili baciti dole.

- Stani! – Zaustavi ga majka. – Eto kako ti postupaš! Nestrpljiv si kao malo dete. Treba prvo da pročitaš misli svoga protivnika. Šta češ da uradiš ako on zgrabi neki kamen i baci ga na tebe?

Musaši je lepo mogao da čuje šta oni govore, ali mu se nije ni slušalo. Što se njega tiče, već je shvatio kako Gonnosuke drži mač i bilo mu je jasno ko je pobednik. Ipak, smetala mu je gorčina kojom je mladić želeo osvetu. On, Musaši, ni za šta nije kriv.

Posle obračuna sa ljudima iz kuće Jošioka, Musaši je shvatio da bezrazložni dvoboji ne vode nićemu i samo donose nesreću. A u ovom čoveku i njegovoj majci, koja je neobično podsečala na Matahačijevu majku Osugi, bolesno zaljubljenu u svog sina, on je već video nesreću. Ako pobedi Gonnosukea pred majkom koja tako razmišlja, osečaće se gore nego oni što gube. On se okrenu od njih i poče da se penje uz strminu.

- Stani Musaši!

To je bio glas Gonnosukeove majke. On se okrenu i vide kako starica kleči kao pri molitvi i obraća mu se.

Musaši se ukoči kad vide taj prizor. U svakoj majci on je video sopstvenu.

- Dobro samuraju – viknu ona dovoljno glasno da bi on mogao da je čuje – sramota me je što se ovako ponašam, ali moram da te molim za nešto. Ja te ne mrzim i nemam ništa protiv tebe, ali te molim da se sažališ na moga sina i prihvatiš borbu. Deset godina je on vežbao mačevanje, deset godina sam, potpuno sam, bez ijednog učitelja, bez prijatelja, bez pravih protivnika. Sad si ti naišao i dao mu lekciju koja može nečemu da ga nauči. Ali, on ne želi da ostane na toj jednoj. Učini mu uslugu i još jedanput se bori sa njim.

Musaši je ćutke slušao staricu. Nije znao šta da joj kaže.

- Moj sin se loše borio pre dva dana – nastavi starica. – Ako ne učini nešto što bi moglo da pokaže njegove sposobnosti, ni on ni ja nećemo imati obraza da se jednog dana susretnemo sa našim precima. Ovakav kakav je, on je običan seljak koji je izgubio boj! Pošto je imao sreću da naiđe na čoveka tvoje veštine i snage, bilo bi šteta da još nešto ne nauči od tebe. Zbog toga sam ga i dovela do tebe. Usliši moju molbu i prihvati njegov izazov!

Kada je završila, starica se opet duboko nakloni i u tom položaju ostade toliko dugo dok Musaši ne siđe do nje i pruži joj ruku da ustane.

- Boriću se sa tobom – reče on Gonnosukeu.

- Znači, spreman si – reče Gonnosuke osvrćući se oko sebe, već spreman da zauzme pogodan položaj za borbu.

- Da li ste spremni na najgore? – upita Musaši staricu ne gledajući njenog sina. – U ovakvim borbama sve je isto kao i u dvobojima na život  i smrt. Niko ne može da obeća da će se kontrolisati toliko da sačuva život protivnika.

- To nije bilo potrebno da mi kažeš – nasmeja se starica. – Kad je već moralo da dođe do ovoga, ne može da se uzmiče. Iako izgledaš stariji, čini mi se da si mlađi od mog sina. Ako izgubi od mlađeg od sebe, Znači da je sudbina tako htela. A to što je on moje jedino dete i naslednik porodičnog imena, nemoj da zaustavi tvoju ruku. Bori se kao da ništa ne znaš o njemu. Ako izgubi, on slobodno može da napusti mačevanje, a ako ostavi mačevanje, to je isto kao da je izgubio život.

- Ako stvarno tako mislite, u redu – reče Musaši. On uze konopac krave na kojoj je dojahala starica i upozori ih:

- Ako ostanemo na putu, okupiće se mnogo ljudi. Bolje da se odmaknemo odavde. – On pokaza na mesto oko jednog velikog drveta koje je bilo prilično ravno.

- Dobro, Gonnosuke – reče Musaši kad su stigli na mesto – pripremi se!

Gonnosuke je već stajao ispred njega sa drvenim mačem u ruci. Musaši je stajao ruku opuštenih niz telo.

- A ti, nećeš dase pripremiš? – upita ga Gonnosuke.

- Zašto?

- Zar nećeš uzeti neko oružje? Čime ćeš se boriti?

- Ja sam spreman.

- A čime se boriš?

- Moje oružje je ovde, za pojasom – reče Musaši pokazujuži svoj dugi mač. Ne znam zašto se pravi razlika između drvenog i čeličnog mača. Oba su smrtonosna ako se dobro upotrebe.

- Gonnosuke, ne pričaj mnogo, objavi svoje ime! – viknu starica

Mladić se lako nakloni i ponosno izgovori:

- Potičem od Kakumjoa, velikog ratnika iz Kisoa koji se borio pod zastavom Minamotoa Jošinake. Vekovima moji preci žive u ovom kraju. Ali su u vreme mog oca, na način koji ne nameravam da objašnjavam, izgubili svoju čast. Pred bogovima koji borave u svetilištu Ontake zakleo sam se da ću povratiti čast porodičnom imenu idući Putem samuraja. Od istih bogova, moleći se u hramu, primio sam i veštinu borenja mačem koju smatram sopstvenim stilom i zovem je «stil vizije». Zato me ljudi ponekad zovu Muso Gonnosuke.

Musaši mu uzvrati naklon.

- Ja sam jedini sin Šinmena Musašija koji je živeo u selu Mijamoto u Mimasaki. Uzeo sam ime Mijamoto Musaši. Nemam bliskih rođaka i idem Putem mača. Ako padnem pod tvojim udarcima, ne morate brinuti o mojim ostacima.

On se vrati korak, dva unazad i viknu:

- Brani se!

I Gonnosuke se odmače nekoliko koraka.

- Brani se! – viknu i on.

Jedini gledalac tog neobičnog dvoboja beše Gonnosukeova majka koja je ćutke stajala po strani.

Gonnosukeva majka je sela na jedan ravan kamen i posmatrala Musašija i sina kako stoje jedan prema drugom. Srce joj se cepalo što je izgovorila onako nemilosrdne reči, ali na licu joj se ništa od toga nije videlo. Bila je, spolja gledano, hladna kao kamen na kome je sedela. Samo su joj oči sijale pomno prateći svaki detalj borbe.

Gledajući Musašija kako stoji pred njim, Gonnosuke oseti trnce kako mu idu niz kičmu. Odjednom, on je pred sobom imao potpuno drugačijeg čoveka od onog koga je napao ispred svoje kuće. Čovek sa kojim se borio dva dana pre toga ličio je na crtež tušem na tankoj prozirnoj hartiji, tek malo naglašen. Ovaj koji je sada stajao pred njim isukanog mača bio je kao ideogram duboko urezan u ravnu i čvrstu stenu, sa veoma vidljivim linijama koje nisu davale mesta nedoumicama o njihovom obliku.

Gonnosuke nije bio spreman da se suoči sa takvim čovekom. Shvativši da ga je pogrešno procenio, on se ukoči, sa drvenim mačem visoko dignutim u vazduh.

Dva borca su se kretala u savršenoj koordinaciji, pomno posmatrajući jedan drugog i menjajući položaj tela i oružja kako bi parirali protivniku. Te promene su bile veoma brze i za njih je trebalo onoliko vremena koliko je trajao put te slike do mozga. Gonnosuke napade, ali promaši, jer je Musaši korakom u stranu izbegao udarac i odmah uzvratio svojim čuvenim udarcem koji je bio koban za sve njegove protivnike. Međutim, Gonnosuke je bio vanserijski borac, jer je uspeo da uhvati svoj drveni mač obema rukama, diže ga i zaustavi Musašijev čelični mač na nekoliko santimetara iznad svoje glave.

Mač je naleteo na drvenu palicu pod kosim uglom, tako da je silina udarca preneta na veću površinu drvenog mača. Da je udarac pao pod pravim uglom, Gonnosukeov mač bi se prelomio na pola i sečivo bi se zaustavilo u njegovoj glavi.

Zaustavljajući Musašijev udarac, Gonnosuke je spustio levo, a visoko digao desno rame. Nameravao je da, čim blokira udarac, vrhom drvenog mača udari Musašija u stomak. Ali, kad je Musašijev mač bio zustavljen, on shvati da mu nedostaje nekoliko santimetara da to učini kako treba.

Sa mačevima ukrštenim iznad Gonnosukeove glave nijedan od njih dvojice nije mogao dalje da napreduje, a ni da se povuče. Obojici je bilo jasno da svaki pogrešan pokret znači sigurnu smrt. Dok su tako stajali, Musaši shvati razliku između drvenog i čeličnog mača. Mada nije imao balčaka da štiti ruku, niti je mogao da seče, u rukama eksperta kao što je bio Gonnosuke, drveni mač je mogao da bude veoma opasan i upotrebljen čak i kao kratko koplje.

Musaši nije mogao da predvidi kakva će biti Gonnosukeova reakcija ako se povuće, a Gonnosuke je osećao koliko je njegov drveni mač koji samo blokira Musašijevo sečivo u pasivnoj ulozi. Ako bi svojim mislima dozvolio da odlutaju za samo trenutak, mač njegovog protivnika bi mu raspolutio glavu.

Gonnosukeovo lice poče da bledi, znoj mu zasija u uglovima očiju. Počeo je teško da diše i grize donju usnu.

- Gonnosuke – viknu njegova majka – kukovi ti stoje suviše visoko!

Samo to je uspela da kaže, a onda pade licem na kamen. Nešto u grlu joj je krkljalo, i izgledalo je da pljuje krv.

Činilo se da će dva borca zauvek ostati tako vezani sve dok se ne pretvore u kamen. Kad su čuli krik stare žene, obojica upreše još većom snagom, sa željom da se sve što brže završi.

Onda Musaši odluči da pokuša nešto što je često vežbao, ali nikada do sada nije primenio. On jako zari pete u zemlju i naglo, kad Gonnosuke nije očekivao, odskoči unazad preko dva metra. Gonnosukeov mač je pratio njegov pokret i to dovoljno brzo da raspoluti Musašijevu glavu, ali ma koliko ispružen beše za dlaku kratak.

Pošto se sav uneo u taj udarac kojim je mogao sve da reši, Gonnosuke nije razmišljao o tome kako će se izvući iz tog položaja. Izgubivši ravnotežu posrnuoje napred, i izložio svoja leđa Musašijevom maču. Musaši je reagovao kao kobac koji se obrušava na žrtvu. Mač sevnu, i udaren odozgo Gonnosuke pade na zemlju.

Musaši sede na travu i držeći se rukom za stomak viknu:

- Predajem se odustajem!

Gonnosuke nije davao ni glasa od sebe, a njegova majka, ne usuđujući se da izgovori ni reči, ukočeno je gledala u njegovo telo.

- Ne brinite, udario sam ga samo tupim delom mača – reče joj Musaši, ali je izgledalo da ga ona ne čuje. – Dajte malo vode, nije povređen, samo je u nesvesti.

- Štaa?! – viknu ona s nevericom u glasu, ali približivši se, shvati da na telu njenog sina nema krvi. Ona donese vode i poli ga po licu. Onda pade po njemu, tresući ga, milujući i pozivajući, sve dok se nije osvestio.

Gonnosuke je jedno vreme tupo gledao u Musašija, a onda lagano ustade i prišavši mu duboko se pokloni.

- Žao mi je – reče – suviše si dobar za mene.

- Kako možeš tako nešto da kažeš! – viknu Musaši. – Ti nisi izgubio, ova borba je tvoja, pobedio si! – On razdrlji kimono. Na grudima beše jedan veliki crveni krug. – Vidi, da si imao samo malo više prostora za udarac, ja bih sada, bio mrtav.

Glas mu je drhtao, jer dok je pokazivao povredu Gonnosukeu, shvati da ne zna kako je dobio taj udarac.

Gonnosuke i njegova majka su zurili u musašijeve grudi.

- Kaži mi sada, majko – reče Musaši zatvarajući kimono na grudima – zašto ste sinu rekli da mu kukovi stoje suviše visoko.

- Pa – reče starica – ja nisam baš neki stručnjak. Samo mi se učinilo da je celu snagu usredsredio na blokiranje tvoga mača. Učinilo mi se da će u tom trenutku, ako samo spusti kukove i ostavi ruke u istom položaju, vrh njegovog drvenog mača da te pogodi pravo u grudi. Ipak, sve se dogodilo u jednom trenutku. Posle toga više nisam znala za sebe.

Musaši se ćutke pokloni. Bio je srećan što je dobio lekciju koju nije morao da plati životom. Gonnosuke je takođe slušao s poštovanjem i izgledalo je kao da se u njemu rađaju nove ideje. I on je shvatio da je baš proputovao onom tankom linijom između života i smrti, a jegova majka ga je sad i za ubuduće naučila nečemu što će mu pomoći da preživi.

Mnogo godina kasnije, kad je Gonnosuke stvorio svoj pravi stil, po kome je postao poznat širom Japana, zapisao je tehniku koju je njegova majka otkrila za vreme njegovog dvoboja sa Musašijem. Iako je sa divljenjem pisao o tome koliko se njegova majka unela u taj dvoboj, nigde nije pomenuo da mu je Musaši priznao da je on, Gonnosuke, pobedik. I do kraja života je pričao da je izgubio borbu od Musašija i da je to bila velika lekcija za njega.





Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 7 – NEBO
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, juni 1984.



Slika preuzeta sa




недеља, 17. новембар 2013.

BORBA SA GONNOSUKEOM




Dok je tako stajao pored prozora glavne sobe i posmatrao čoveka u dvorištu, iz ognjišta se naglo izvi veliki stub dima i, umesto kroz badžu na krovu, jedan pramen prođe kroz prozor pored koga je Musaši stajao, pravo njemu u lice.

Musaši stavi ruku na usta i pokuša da se uzdrži, ali već je bilo kasno. Morao je da se zakašlje.

- Ko je to?! – iznenada viknu žena i iz kuhinje pređe u glavnu sobu. – Gonnosuke – pozva ona – izgleda da je neki lopov u blizini. Čula sam kako neko kašlje ispod prozora.

Musaši se naglo saže i nestade u drveću oko kuće. Bio je dovoljno brz, jer već sledećeg trenutka vide stariju ženu kako viri kroz prozor i muškarca koji je već stigao na mesto na kome je on do malopre stajao.

- Mora da je tu negde! – viknu starica. – Nije moga daleko da pobrgne.

- Jesi li sigurna? Da se nisi prevarila? Tvoj sluh u poslednje vreme nije baš u redu.

-Moj sluh je odličan – reče starica. – A i videla sam lice na prozoru pre nego što je nestao.

Gonnosuke se odmače od kuće i lagano krete u mrak. Hodao je kao stražar u tvrđavi kome je neko iznenada dao znak za uzbunu.

- Izgleda mi da si u pravu, majko – reče on. – Čini mi se da sam namirisao čoveka.

Po načinu na koji je držao ruke izgledalo je da ima neko oružje za pojasom. Musaši nije mogao odmah da vidi šta je, ali kad se čovek za trenutak okrenu, pri svetlosti vatre vide da  je čovek naoružan drvenim maćem dugim preko metar. To očigledno nije bila obična toljaga. Bio je to lepo uobličeni i uglačani mač od tvrdog drveta. Po onome kako ga je držao jednom rukom, Musaši shvati da taj čovek živi sa mačem i zna kako da ga upotrebi.

- Hej ti, momče! Iznenada viknu Musaši i krete napred do čovek može da ga vidi – Ma ko da si, odmah mi isporuči moje saputnike!

Gonnosuke je zbunjeno zurio u njega.

- Vrati mi devojku i dečaka koje si oteo na drumu. Ako nisu povređeni i ako im se ništa nije dogodilo, pustiću da se sve na tome i završi. Ali, ako im se nešto desilo, moraćeš da mi platiš za to! – viknu Musaši.

Gonnosuke nije odgovarao. U tišini koja nastade začu se čak i zvuk večernjeg povetarca.

- Koga ti, konjokradico i lopove nazivaš otmičarem?! – upita Gonnosuke kome je kosa bila nakostrešena kao kod psa čuvara koji je iznenada nanjušio opasnost.

- Ti si otmičar i niko drugi! Video si devojku i dečaka bez zaštite i sigurno ih skrivaš ovde. Odmah ih izvedi napolje!

Oružje izlete iz Gonnosukeovog pojasa brže nego što je Musaši mogao da očekuje. Bilo je očigledno da je taj čovek toliko srođen sa svojim oružjem da se nije  znalo gde prestaje drvo, a gde počinje njegova ruka. U poslednjem trenutku, Musaši je uspeo da odskoči i izbegne udarac.

- Nemoj da prenagljuješ, momak! – viknu on. – Mogao bi da zažališ.

- Ko misliš da si ti? – riknu Gonnosuke i ponovo krete u akciju, očigledno rešen da Musašiju ne da vremena da se snađe.

Dok se Musaši povlačio nekoliko koraka u nazad, on istom brzinom brzinom krete za njim.

Musaši je dva puta dohvatao dršku mača, ali se oba puta zaustavio. Znao je da bi tako njegova desna strana ostala nezaštićena, a njegov protivnik, koji je očigledno bio veoma brz, bi to iskoristio i razneo mu rame jednim udarcem. Musaši je znao da mora da sačuva mir.

Prema položaju protivnikovih nogu Musaši shvati da je on, iako obučen kao seljak, tehničar kakav se retko sreće. U negovim pokretima se osećala superiornost, možda veća nego kod svih majstora borenja koje je dotle sretao, i u jednom trenutku pomisli da je taj mladi čovek već svom svojom dušom usvojio zakone Put, što za sebe nije mogao da kaže.

Ali, Musaši nije imao vremena za razmišljanje. Udarci i napadi su sledili jedan za drugim, a sa njima i uvrede. Drveni mač je neprekidno sevao, sad s desna, sad odozgo, a Gonnosuke je njime razmahivao tako vešto kao pekar koji od velike površine testa pravi rezance i ma koliko vrteo testom u vazduhu, isečeni rezanci se ne slepljuju. Napadao je neprekidno, istovremeno napadajući i terajući Musašija da se povlači, ne dajući mu ni trenutka za odmor niti vremena da izvuče mač.

- Gonnosuke – viknu sa prozora starica koja je očigledno dobro videla brbu prema svetlosti vatre. – Pripazi se, ne prenagljuj! Taj čovek mi ne izgleda kao običan mačevalac.

- Ne brini majko – reče Gonnosuke, a saznanje da ga majka gleda, uveća njegovu želju za pobedom.

Ali dok je izgovarao te reči, u jednom deliću sekunde, njegov udarac izgubi brzinu. Musaši to iskoristi, i blokirajući udarac,  svom silinom prilete telom uz napadačevo telo i zgrabi ga za ručni zglob. Gonnosuke polete i tresnu na leđa, a noge ostadoše tamo gde mu je tren ranije bila glava.

- Stani! - začu se glas sa prozora. U tom glasu se osećalo zaprpašćenje i bol majke koja vidi svog sina nemilosrdno bačenog na zemlju i u smrtnoj opasnosti.

Čuvši izbezumljen staričin glas, Musaši ne učini ono što bi logično u tom trenutku trebalo da uradi: da izvuče mač i iseče Gonnosukea.

- Dobro, stao sam – reče on mirno i dalje držeći protivnika ćvrsto zalepljenog za zemlju. Zahvat koji je primenio na njegovom članku držao je celu gornju polovinu Gonnosukeovog tela na zemlji, ali su mu noge letele u vazduhu pri pokušaju da se izvuče iz Musašijevih klešta. Musaši je jedva uspevao da ga zadrži na zemlji, kad starica izlete iz kuće. Očekujući da će mu starica, pasti pred noge i zamoliti ga da njenom sinu pokloni život, Musaši se iznenadi kad vide kako, noseći u ruci teško koplje, trči prema njemu.

- Eto ti kad ne paziš! – vikala je ona ne pomišljajući da moli. – Drži se još malo. Evo stižem da ti pomognem!

Musaši pokuša da se okrene prema njoj i predupredi svaku opasnost od dugačkog koplja, čija je oštrica sijala u mraku, ali Gonnosuke tad udvostruči napore da se oslobodi, znajuči da će tako dati vremena majci da napadne.

- Ti prljavi roninu! – vikala je starica dolazeći. – Ti si našao da nas napadneš! Misliš da smo obični seljaci, zarne!?

- Pripazi, majko! – povika Gonnosuke. – Pazi, ne primiči mu se suviše blizu!

- Ne brini ti za mene, nego se ti izvlači iz jame u koju si upao! – viknu hrabro starica. – Zar si zaboravio ko su bili tvoji preci? Gde ti je krv koja je tekla žilama velikog Kakumjoa koji se borio na strani vojskovođe Kisoa?

- Ništa je ne zaboravljam! – viknu Gonnosuke i svom snagom se vinu u vazduh, uspevši da stane na noge i glavu privuče Musašijevim rukama. Ugrizao ga je tako snažno da Musaši popusti stisak, istovremeno osetivši da se koplje koje je držala starica opasno približava njegovim leđima. On naglo odgurnu Gonnosukea koji se prevrnu nekoliko koraka dalje, i raširenih ruku se okrete da se suoči sa oštricom koplja uperenom u njegove grudi.

- Stani! Stani sad ti! – viknu on i starica stvarno zaustavi već započeti udarac.

Gonnosuke je već ustao, sa drvenim mačem u ruci, a starica, koplja uperenog u Musašija, stajala je potpuno ukočena.

- Šta da uradim sine? – upita ona zbunjeno.

- Sačekaj malo da vidimo – reče Gonnosuke kome je mozak počeo da radi. – Možda taj čovek i ima razloga da misli da sam ja oteo njegove prijatelje. Možda je bolje da porazgovaramo i vidimo o čemu se radi.


Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 7 – NEBO
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, juni 1984.



Slika preuzeta sa




среда, 13. новембар 2013.

MIYAMOTO MUSASHI - CITATI




 Miyamoto Musashi / Mijamoto Musaši (1584 – 1645):

Ako ne kontrolišeš neprijatelja, neprijatelj će kontrolisati tebe.
Ako neprijatelj ostaje odlučan teško ga je slomiti.
Ako se neko bavi samo tehnikom mačevanja, nije moguće da spozna istinski put heihoa (put mača).
Ako znate Put, videćete ga u svemu.
Ako želite kontrolisati druge prvo morate kontrolisati sami sebe.
Ako želiš da slediš put samuraja, moraš da pravilno shvatiš put veštine mačevanja, da usvojiš različite tehnike, ništa da ne ispuštaš iz vida, da sačuvaš čisto srce, marljivo vežbaš svaki dan i svaki sat, stičeš mudrost i vežbaš snagu duha, stekneš moć rasuđivanja i budnost kako bi se na taj način oslobodio svakog privida.
Budi dobro upućen u stvari pera i mača.
Da bi ste postali neprijatelj, sebe gledajte kao neprijateljevog neprijatelja.
Da bi znao deset hiljada stvari, znaj jednu dobro.
Duh koji je sposoban da pobedi nezavisno od vrste oružja, to je učenje moje škole.
Govori se da je Put ratnika dvojak: Put mača i Put kista, a pravilo je da se vežbaju oba. Čak i ako nema prirodnih sklonosti za te puteve, od ratnika se očekuje da i u raznim drugim veštinama i umetnostima ispolji svoje sposobnosti.
I najduže putovanje počinje samo jednim korakom.
Ispod visoko podignutog mača, pakao je koji čini da drhtiš. Ali kreni napred, i bićeš u zemlji blaženstva.
Istinski put heihoa (mača) je takav da se primenjuje u bilo koje vreme i u bilo kojim okolnostima.
Istinsko umeće borilačkih veština znači praktikovati ih na takav način da mogu biti korisne u bilo koje vreme, praktikovati ih na takav način da budu korisne u svim stvarima.
Iz jedne stvari upoznaj deset hiljada stvari.
Jedini razlog zbog kojeg ratnik živi je da se bori, a jedini razlog zbog kojeg se ratnik bori je da pobedi.
Još od vremena kada sam bio mlad svoj um sam postavio na Put borilačkih veština, uvežbavao sam jedan segment mačevanja celim svojim bićem, kroz različita iskustva  i shvatanja.
Kada se misli na mačevalaštvo, misli se na tehnike mačevanja. Ovo je prilično prirodno, ali pogrešno.
Krajnji cilj borilačkih veština jeste da ih ne koristite.
Ljudi odlutaju od istinskog Puta u tome što pokušavaju da dodaju sjaj i učine svoje puteve robom  koja će se prodati.
Mač mora biti više od oružja – on mora biti odgovor na životna pitanja.
Morate shvatiti da postoji više od jednog puta do vrha planine.
Možete napustiti sopstveno telo ali morate sačuvati svoju čast.
Možete pobediti u bici znajući neprijateljev tajming i koresteći tajming koji neprijatelj ne očekuje.
Možete se boriti samo na način na koji vežbate.
Naučivši principe heihoa (mača), počeo sam da ih primenjujem na različite umetnosti i veštine i ni u čemu mi nije bio potreban ni učitelj ni gospodar.
Ne čini ništa što nije od koristi.
Neka vam je iskrenost temelj, vodite se ispravnim umom, široko sagledajte borilačku veštinu, imajte jasno i ispravno razumevanje i razmišljajte sveobuhvatno. Shodno tome, prazninu ćete načiniti putem, i videti put kao prazninu.
Ne postoji ništa van tebe što može da ti omogući da postaneš bolji, jači, bogatiji, brži, ili pametniji. Sve je unutra. Sve postoji. Ne traži ništa izvan sebe.
Ne žali za onim što si učinio.
Nikada nemoj odstupiti sa Puta borilačkih veština.
Oni koji se puno znoje u miru, malo krvare u ratu.
Opažaj ono što se ne može videti golim okom.
Poštuj Budu i Bogove ne računajući na njihovu pomoć.
Proučavaj strategiju tokom više godina i stekni duh ratnika. Danas si odneo pobedu nad sobom kakav si bio jučer, sutra ćeš odneti pobedu nad više ljudi.
Put je u treningu ... Ne čini ništa što nije vredno.
Put ratnika je odlučno i bezuslovno prihvatanje smrti.
Ratnik treba istovremeno slediti dva puta - put mača i put četkice (kista). Čak i ako nema prirodnih sklonosti za te puteve, od ratnika se očekuje da i u raznim drugim veštinama i umetnostima izrazi svoje sposobnosti.
Strategija je zanat ratnika.
Strateški je važno bliske stvari videti daleko, kao i daleke sagledati blizu.
Suština puta heiho jeste graditi nesalomiv duh i čeličnu volju, verovati da nemožes da neuspeš u bilo čemu što naumiš.
Teško je razumeti svemir ako proučavate samo jednu planetu.
U boju. ako učinite da protivnik odstupi, već ste pobedili.
Učini glavnim kan (duboko ispitivanje biti stvari), sporednim ken (posmatranje kretanja spoljašnih pojava, ono što tvoj protivnik želi da vidiš).
Ukoliko želite da savladate nauku o borilačkim veštinama, meditirajte; neka učitelj bude igla, neka učenik bude konac, a vežba neprekidna.
Uopšteno govoreći, Put ratnika je odlučno prihvatanje smrti.
Usavršavanjem svoje moći prosuđivanja naučićeš da u svemu razlikuješ ispravno od neispravnog, dobro od zla.
U svim vojnim umećima bitno je učiniti svakodnevni stav stavom u borbi, a stav u borbi svakodnevnim stavom.
U um oslobođen misli i emocija, čak ni tigar ne nalazi mesta da zarije svoje oštre kandže.
Važna stvar u strategiji jeste suzbijanje neprijateljevih dobrih radnji i dopuštanje njegovih beskorisnih radnji.
Važno je da čovek vežba različite stvari, ali da se pritom usavršava samo u jednoj.
Vezbati hiljadu dana je disciplina, vezbati deset hiljada dana je doterivanje.
Visoko uzdignut mač, pakao pred kojim drhtiš, ali kreni korak napred, i zemlja blaženstva biće tvoja.




Slika preuzata sa:



понедељак, 11. новембар 2013.

BRAVURE U SNEGU


I

Lutajuči hodnicima, Musaši je izbegavao osvetljene sobe iz kojih je dopirala graja. Pokušavao je da pronađe kuhinju. Međutim, pred njega izađe devojka koja mu se učini poznata i on se seti da je to ona mala Rinja koja je do malopre bila u njihovoj sobi.

Ne možete ovuda gospodine – reče mu ona šireći ruke. – Gostima je zabranjeno da idu u sporedne prostorije. Moram da ste pošli u toalet, pa ste se zbunili. Pokazaću vam gde se nalazi. Misleći da je pijan ona ga uhvati za rukav da ga povede ali on se blago otrže.

- Nisam pijan i nije mi potreban toalet. Učini mi jednu uslugu. Odvedi me u jednu praznu sobu i donesi nešto hrane.

- Doneću vam hranu i u veliku sobu u kojoj su vaši prijatelji – reče ona.

- Ne, ne tamo! Tamo se svi lepo zabavljaju. Ja imam neka druga posla, pa me moram nešto da pojedem pre toga.

- Dobro, shvatam – klimnu glavom. – Šta bi ste želeli?

- Ništa posebno. Dve velike lopte od pirinča bile bi mi sasvim dovoljne.

Ona se vrati za nekoliko minuta noseći na poslužavniku lopte od pirinča. Posluži mu ih u jednoj neosvetljenoj sobi. Musaši odmah navali na jelo. Devojka je gledala kako jede kao da dugo nije stavio ništa u usta.

- Pretpostavljam da mogu da izađem iz kuće preko unutrašnjeg dvorišta – reče on kad je završio sa jelom.

Ne čekajući odgovor, on krete do verande koja je gledala na vrt.

- Kuda će te gospodine? – upita Rinja.

- Ne brini, brzo ću se vratiti. Imam posla.

- Ali, zašto izlazite na zadnji izlaz?

- Svi bi me zaustavljali kad bih im se javio, a moji domaćini bi i sami izgubili volju za zabavu kad bi videli da ja odlazim. Ovako je bolje.

- Čekajte, otvoriću vam kapiju, ali vas molim da se što pre vratite. Ako se ne vratite, ljutiće se na mene što sam vas pustila.

- Ne brini. Ako gospodin Mizuoći pita za mene, kaži mu da sam otišao do svetilišta Rengeoin. Imam tamo sastanak sa jednim poznanikom i brzo ću se vratiti.

- Morate da se vratite. Oni će urediti da vas večeras zabavlja Jošino daju. A takvu priliku ne treba propustiti. Ona je velika lepotica.


II

Musaši izađe kroz veliku kapiju već pokrivenu snegom i ode pravo u radnju koju je zapazio na ulazu u kvart sa kućama gejši. On zatraži nove sandale od slame, ali ih tu nisu imali. Ta radnja, koja je i njeno ime govorilo – Amisađaja – specijalizovala se za velike šešire kojima su prikrivali glavu oni koji nisu želeli da budu viđeni u kvartovima zadovoljstva.

Musaši zamoli devojčicu iz radnje da otrči negde i kupi mu nove sandale, a on za to vreme čvršće priveza pojas kimona, uze papir i četkicu od vlasnika i napisa kratku poruku koju ugura u rukav svog ogrtača. Onda pozva starog vlasnika radnje i zamoli ga da mu pričuva ogrtač.

- Ako se ne vratim do jedanaest časova, molim vas odnesite ovaj ogrtač u kuću "Ogija" i dajte ga čoveku koji se zove Koecu.

Starac mu reče da će to rado učiniti.

Kad se devojčica vrati, Musaši pažljivo veza nove sandale peko svojih kožnih čarapa i uze novi šešir plativši vlasniku radnje mnogo više nego što je sve to koštalo. Onda se oprosti i krete navukavši šešir na oči da se zaštiti od snega koji je sve gušće padao. Pahuljice su bile krupne kao latice trešnjevog cveta.

Dvadesetak ljudi je klečalo moleći se ispred kapije svetilišta. Pred njima su bile napuštene zgrade nekad čuvenog centra vere šinto. Sa obližnjih brda čula se lupa zvona čiji su zvuci prodirali u njihova srca.

- Dosta je molitve- reče Denšićiro. – Treba da krenemo.

Pre nego što su ustali, jedan samuraj opomenu ostale da dobro pričvrste svoje sandale.

- U ovakvim ledenim noćima uzice ne smeju da budu suvuše stegnute jer će se pokidati, a ne valja da budu ni suviše olabavljene. Od toga može da zavisi ishod celog dvoboja – reče on Denšićiru.

- Moje sandale su u redu. Malopre sam proverio. Kad su ovakve noći, umesto kaiševa od like treba upotrebiti kaiševe od platna. To je jedini način i ja to uvek radim – reče vođa škole Jošioka.

U svetilištu, Denšićiro nastavi sa pripremama za dvoboj proveravajući i najmanji deo svoje odeće da li je dobro namešten. Čak mu je bila važna i krpa koja mu je služila kao povez za kosu i kaiševi kojima je vezao rukave kimona. Sve je bilo podjednako važno i mala nepažnja prilikom priprema mogla je da bude kobna.

Kad se pripremio, on proveri oružje i vide da se lako vadi iz korica.

Kad je sve završio, okružen svojim pratiocima ozbiljnih i namršenih lica, on poče da hoda tamo-amo po snegu ispuštajući čitave oblake pare iz usta.


III

U pismu izazova koje su uputili Musašiju, samuraji kuće Jošioka su kao mesto sastanka naveli poljanu iza Rengeoina, a vreme – devet uveče. Da bi bili sigurni da im Musaši neće pobeći oni su poslali onu trojicu koji su predali pismo da ostanu u blizini Šojuove kuće. Sada je ostao da pazi samo Hjosuke, a drugu dvojicu je poslao da jave da je sve u redu.

Dok su se približavali Rengeoinu ugledaše veliku vatru koja je gorela ispred zgrade.

- Ko bi sad to mogao da bude? – upita Denšićiro.

- To mora da su Rjohei i Đurozaemon – reče neko.

- Šta, i njih dvojica ovde? – upita Dešićiro ljutito. – Suviše nas je. Ne bih želeo da ljudi posle pričaju kako je Musaši izgubio samo zato što ga je napalo mnogo ljudi.

- Ne brini, kad on naiđe, mi će mo se ukloniti.

Glavna zgrada hrama bila je prostrana građevina sa trideset tri velika stuba spojena lukovima. Hram se zvao Snđusangendo. Iza njega bio je širok prostor pogodan za vežbanje u streljanju iz velikih strela i dugo je upotrebljavan u tu svrhu.

Baš ta tradicija koja je vezivala taj deo prestonice za borilačke veštine navela je Denšićira da izabere Rengeoin za svoj dvoboj sa Musašijem. I sam Denšićiro i njegovi ljudi bili su zadovoljni takvim izborom. Okolo je bio drvored borova koji je čuvao zemljište od vetrova i bujica. Na poljani nije bilo trave, korova i drugih rastinja koje bi smetalo učesnicima u dvoboju.

Rjohei i Đurozaemon ustadoše da pozdrave Denšićira.

- Sigurno vam je hladno – reče Rjohei. Možete se malo ogrejati kraj vatre.

Denšićiro ćutke sede na mesto koje mu pokaza Rjohei i pruži ruke nad vatrom. Grejao ih je puckajući prstima. To ga je smirivalo.

- Izgleda da sam malo poranio – reče on. Čini mi se da smo prošli pored jedne čajdžinice?

- Da, ali je bila zatvorena – odgovori jedan čovek.

- Neka mi jeda od vas donese malo sakea. Ako bude dovoljno snažno lupao, otvoriće mu.

- Sake, sada?

- Da, zašto ne. Hladno mi je – reče i primače se vatri.

Pošto se u dvorani za vežbanje uvek pojavljivao bazdeći na sake, svi su počeli njegovu ljubav prema piću da primaju kao nešto sasvim normalno. Zato pomisliše da je možda bolje da sada zagreje stomak sa malo sakea na koji je navikao, nego da drži mač smrznutim rukama. Neko tiho primeti da bi bilo bolje poslušati naređenje nego ga sada razljutiti, pa jedan čovek brzo krete prema čajdžinici! Uskoro, on donese posudu sa velikim sakom.


IV

- Odlično! Viknu Denšićiro kad mu dadoše sake. – Ovo je moj najbolji prijatelj i saveznik!

Samuraji su ga nervozno gledali dok je pio velikim gutljajima, ali Denšićiro uspe da se na vreme zaustavi. I sam je bio svestan da mu je život u pitanju.

- Neko ide! – viknu jedan. – To je Musaši!

Svi dobro oslušnuše, i stvarno, tamna figura se pojavi iza glavne zgrade. Ćovek im mahnu.

- Ne brinite, to sam ja! – viknu im on i oni poznadoše Jošioku Ganzaemona, Kenpoovog brata i Denšićirovog strica. Iako mu je hakama bila podvezana kao da je spreman za trčanje, nije mogao da sakrije godine. Leđa su mu bila povijena, i sve drugo je, uprkos njegovj vitalnosti, odavalo starog čoveka.

- Vidi, čika Gen! Šta tebe dovodi ovamo usred noći?

- Denšičiro! Milo mi je što te vidim! – obradova se starac. – Rešio si, znači, da opereš ukaljano porodično ime?

- Da striče, mislio sam da svratim i do tebe ... – slaga Denšićiro koreći sebe što je zaboravio da se makar posavetuje sa starcem.

- Ništa ti ne brini. Nema tu šta da se priča. Tvoj brat je postao bogalj, ime Jošioka se blati na svakom koraku. Da nisi ništa preduzeo, ja bih te naterao na to!

- Ne brini, sve će biti u redu. Ja nisam mek kao moj brat.

- Verujem ti, jer te znam. Trčao sam čak iz Mibua dovde samo da te vidim pre dvoboja i ohrabrim te. Samo, upozoravam te, Denšićiro, nemoj da potceniš protivnika. Koliko sam čuo o njemu, izgleda da je prilično opasan.

- Toga sam svestan – reče Denšičiro.

- Onda nema šta da brineš. Budi miran i uzdaj se u pomoć bogova. Ako slučajno pogineš, ja ću se pobrinuti za tvoje telo.

- Ha, ha, ha, ha, hajde čika Gene, priđi vatri i ogrej se.

Starac lagano popi čašicu sakea, a onda se okrenu samurajima oko vatre.

- Šta radite  vi ovde? Mislite da mu pomognete svojim mačevima? Ovaj dvoboj je zakazan samo za dvojicu i na šta to liči da vas dvadeset prati jednog čoveka, dok drugi dolazi sam? Uskoro će da naiđe, pa je bolje da svi krenete sa mnon. Odmaknućemo se dovoljno daleko da ne izgleda kao neka zaseda.

Ljudi se zgledaše, ali su morali da poslušaju. Tako Denšićiro ostade sam. Sedeo je pored vatre i grejao se.

"U vreme kad samo dolazili ovamo, čula su se zvona koja su označavala osam sati. Sad bi trebalo da je već devet. Musaši izgleda kasni", mislio je Denšićiro...

Jedino što je ostalo od njegovih učenik bili su tragovi i ugažen sneg oko vatre. Kad god bi se grana povila pod težinom snega i čulo rušenje bele mase, Denšićiro se okretao u tom pravcu. Najzad, iz snega izroni jedan čovek. Bio je to Hjosuke.

- Dolaze! – reče on zadihano sa očiglednim znacima nervoze na licu.

- Dolazi! – ponovi automatski Denšićiro, ali je već bio na nogama i gasio vatru.

Hjosuke ga obavesti da je Musaši odavno krenuo iz kuće gejši i da mu je verovatno trebalo ovoliko vremena zbog velikog snega.

- Samo pre nekoliko minuta video sam ga kako se penje kamenim stepenicama svetilišta Gion. Ja sam krenuo prečicom. Nije mogao mnogo da zaostane iza mene.

- Dobro, Hjosuke, hvala ti. Idi sad odavde!

- Gde su ostali?

- Ne znam, ali ni ti mi nisi potreban ovde.

- Dobro, gospodaru. Reče Hjosuke poslušno, ali je već odlučio da ostane u blizinini. Dok je Denšićuro gazio poslednje ostatke vatre i gledao prema ulazu, Hjosuke se sakri ispod uzdignutog temelja hrama i tamo se primiri. Iako nije primetio koliko je snažan vetar na otvorenom, tu ispod zgrade bilo je toliko hladno da je uskoro promrzao do kostiju. Pokušavao je da se što više skupi i zgrči kako bi mu bilo malo toplije, ali zubi su mu i dalje cvokotali.


V

Denšićiro se odmaknu stotinak koraka od zgrade hrama i zauze položaj ispod jednog bora. Naslonio se jednom nogom na visok koren drveta i strpljivo čekao. Toplina koju mu je doneo sake već je izčilela i on oseti kako mu postaje sve hladnije. Živci su mu bili već na kraju. To je bilo jasno i Hjosukeu koji je pred očima imao čitavu poljanu. Na snežnoj belini sve beše vidno kao usred dana.

Gomila snega pade sa borove grane, Denšićiro se trže. Od Musašija ni traga.

Najzad, ne mogavši više da izdrži hladnoću ispod uzdignutih temelja hrama, Hjosuke izađe iz skrovišta.

- Šta je sa Musašijem» Zar ga još nema?

- Šta ti si još tu? – viknu Denšićiro ljutito, ali vide da je Hjosuke i sam nervozan i promrzao pa ne reče ništa više.

Njih dvojica krenuše jedan prema drugom osvrčući se.

- Ne vidim ga. Gde li je mogao da nestane – pitao je Hjosuke, a obojica su bili sve nervozniji i nervozniji.

- Ta kukavica mora da je pobegla! – reče Denšićiro ljutito.

- Sigurno nije. Ne bi dolazio ćak do svetiišta Gion da bi se onda izgubio.

- Šta je ovo? Prekide ga Denšićiro.

Nešto je čuo i sad je napeto posmatrao u tom pravcu. Više nije bio siguran ni u svoja čula.

Daleko iza glavne zgrade videlo se kako se otvaraju neka vrata i jedan sveštenik izlazi sa svećom u ruci. Pored njega je neko stajao, ali nije moglo da se odredi da li je to sveštenik ili prosjak, samuraj ili običan trgovac.

Sveštenik se odmače od vrata i zatvori ih za sobom zaklanjajući sveću plašeći se da je vetar ne ugasi. Prošavši između kuhinje i glavne zgrade, sveštenik i čovek se popeše na veliku verandu Sanđusangendoa.

- Ovde se sve noću zatvara, pa stvarno ne mogu ništa da vam kažem o tome. Večeras sam tu video nekoliko samuraja kako se greju oko vatre, ali gde su oni sada, stvarno ne bih znao da vam kažem. Možda su to baš ljudi koje tražite, ali nisam ih čak ni dobro video da bih nešto mogao da tvrdim. Vatra se do skoro videla.

- Žao mi je što sam vas uznemirio. Mora da ste već spavali. Zima je i svi ranije ležu. A – nastavi on – eno dva čoveka ispod onog bora! Mora da su to ljudi koji su mi poručili da ovamo dođem.

- Pa, neće vam ništa faliti ako ih pitate. Najbolje da odete do njih – reče sveštenik koji je stvarno bio pospan.

- To ću i učiniti – reče Musaši – Hvala vam na trudu i molim vas, vratite se u svoju toplu sobu. Odavde ću moći i sam.

- Je l¢ to neki običaj gledanja snega usred noći? – upita ga svveštenik na rastanku – kad se tako kasno sastajete?

- Nešto slično tome, - reče Musaši glasno se nasmejavši.

- Molim vas samo još nešto – vrati se sveštenik koji je i dalje zaklanjao sveću rukom – Znam da ovo može da zvuči uvredljivo, ali molim vas i vaše prijatelje da više ne pale vatru tako blizu hrama. To je opasno za sve stare drvene zgrade, pa i ako palite, molim vas da je obavezno ugasite kad krenete kućama.

Svešteniku se očigledno nije više spavalo.

- Učiniću to, ne brinite – umiri ga Musaši.

- Dobro, onda ja mogu da odem – reče najzad sveštenik i zatvori za sobom kapiju koja je zatvarala put prema kuhinji.

Musaši ostade sam na verandi. Gledao je u pravcu Denšićiroa i njegovog učenika.

- Je li to on, Hjosuke? – upita Denšićiro.

- Ne znam. Zašto dolazi od kuhinje?

- Ali, ne izgleda mi da je neko od ljudi koji žive u hramu.


VI

Denšićiro i Hjosuke krenuše dvadesetak koraka prema hramu. Čovek se primače sredini verande i videše kako vezuje rukave uzicom.

- Musaši! – viknu naglo Denšićiro.

Najednom mu je bilo jasno da je taj čovek koji stoji iznad njega na verandi u prednosti, i da je zauzeo mnogo bolji položaj nego on koji je mnogo ranije došao. Taj čovek jednostavno nije imao o čemu da brine već da se samo usredsredi na neprijatelja pred sobom.

Iza Dešićiroa je bio prazan prostor, sneg i vetar, mrak. Bio je skoro siguran da Musaši nije nikoga doveo sa sobom, ali sama činjenica da je postojao prazan prostor iza njega koji je mogao da donese opasnost, već je predstavljao smetnju.

- Odlazi odavde! – reče on osorno Hjosukeu uz pokret kao da briše nešto ispred svog lica.

Hjosuke se skloni u dubinu dvorišta hrama.

- Da li si spreman? – upita iznenada Musaši.

- Bio je to prvi put da Denšićiro jasno čuje njegov glas. To pitanje delovalo je kao komad leda koji je pao na vatru njegovog uzbuđenja. Glas je bio miran, ali oštar.

- To je znači taj klipan – reče Dešićiro u sebi.

Njegova mržnja prema Musašiju bila je neizmerna. Žalio je svog starijeg brata, patio zbog osramoćenog porodičnog imena, besneo pri pomisli da ga stanovnici prestonice već danima porede sa njim, a imao je već urođenu netrpeljivost prema onome što je smatrao seljačkom skitnicom koja hoće da se predstavlja kao samuraj.

- Ko si ti da mene pitaš? – obrecnu se on. – Da li si spreman? Već odavno je prošlo devet sati!

- Zar sam rekao da ću doći tačno u devet? – glasio je Musašijev odgovor.

- Samo se izvlačiš! Sve vreme sam čekao ovde.  Kao što vidiš, ja sam potpuno spreman i zato silazi odatle!

Dešićiru je bilo jasno da je u podređenom položaju tu gde je stajao i želeo je da svog protivnika izazove da siđe sa verande.

- Sad ću odmah, ne brini – reče Musaši uz smešak.

Musaši i Dašićiro su bili različiti tipovi boraca, naročito kad su bile u pitanju pripreme za borbu. Danšićiro je fizički bio potpuno spreman, ali psihički, bio je sav rastrzan. Musaši je, međutim, bio spreman za borbu u svakom trenutku, i za njega je borba počela još onog trenutka kad su mu trojica samuraja iz kuće Jošioka doneli pismo.

Kad je došao do svetilišta Gion, video je mnogo tragova u snegu i odmah mu je sve postalo sumljivo. Primetivši da ga prati čovek od kvarta kuća sa gejšama do svetilišta, on je shvatio da se nešto neobično događa i odlučio da napravi neočekivani potez.

Ušao je na glavnu kapiju Rengeoiona i došao do kuhinje. Tamo je probudio sveštenika iz kuhinje, ispitao ga o svemu što se događalo te većeri i, iako je bilo već kasno, dozvolio mu je da ga posluži čajem. Onda se pojavio sa sasvim suprotne strane na verandi, sa koje je imao pogled na celo dvorište. Tako je uspeo da preuzme inicijativu od čoveka koji je bio siguran da je u boljem položaju.


VII

Druga Musašijev prednost bila je u Dešićirovom pokušaju da ga izvuče sa verande i nekako primami u dvorište. Jedan način odgovora na taj poziv bio je da ga odmah prihvati, a drugi da ga potpuno ignoriše i postupi onako kako mu se u tom trenutku svidi. Trebalo je dobro paziti, jer u takvim slučajevima pobeda je mogla da se uporedi sa odrazom meseca u vodi. Ako neko skoči suviše naglo da ga uhvati, može da ga izgubi i istovremeno se udavi.

Denšićiro nije više mogao da se savlada.

- Ne samo što kasniš – vikao je – nisi čak ni spreman za borbu! A ja stojim na čvrstom tlu i čekam te da se već jednom smiluješ i kreneš u borbu!

- Rekao sam da dolazim. Samo treba malo da pričekaš – reče mirno Musaši.

Denšićiru je bilo jasno da ne sme da gubi živce, ali suočen sa očiglednim pokušajem ponižavanja i namerom protivnika da ga razljuti, nikako nije mogao da se kontroliše. Sve ono što je pročitao ili naučio o strategiji borenja sad je potpuno zaboravio.

- Silazi ovamo! – povika on nekontrolisano. – Ovde dođi, u dvorište! Prestani sa tim trikovima i bori se kao čovek! Ja se zovem Denšićiro i ne mogu da podnesem to tvoje taktiziranje i kukavičko ponašanje. Ako se toliko plašiš, nisi dostojan da izađeš pred mene! Silazi odatle!

- Jošioka Denšićiro, kažeš? Ne znam zašto bih se tebe plašio? Isekao sam te već jednom posred pojasa. Bilo je to u proleće prošle godine i tad si se isto ponašao kao sada. Ponavljaš iste greške, to ti ne valja.

- O čemu ti to govoriš? Gde? Kada?

- U oblasti Jamato u Kojagjuu.

- Kojagju?

- Da, u kupatilu u krčmi "Vataja".

- I ti si bio tamo?

- Bio sam. Naravno, bili smo obojica bez odeće i bez oružja, ali sam te dobro posmatrao i ispitao da li bih mogao da te isećem. Baš tamo, u tom kupatilu, pobedio sam te očima, i to u velikom stilu.
Ti verovatno verovatno nisi ništa osetio, jer na tvom telu nije ostala ni jedna rana, ali je bilo kristalno jasno da si izgubio taj dvoboj. Drugima možeš da pričaš o svojim sposobnostima kao mačevaoca, ali što se mene tiče, možeš da me izazoveš na smeh – trijumfovao je Musaši.

- Uvek sam mislio kakav bi ti mogao da budeš čovek i razmišljao šta bi u ovom trenutku mogao da mi kažeš. Sad mi je samo jedno jasno – ti si običan idiot! – reče Denšićiro. – Ako misliš da će me tvoje brbljanje uzbuditi, prevario si se. Siđi ovamo i ja ću ti iseći taj bezobrazni jezik.

- Čime želiš da se borimo? – upita ga Musaši. – Mačem ili drvvenim mačem?

- Zašto mi postavljaš takvo pitanje? Došao si bez drvenog mača.

- To je tačno. Tvoj poziv je stigao kad sam pošao kod gejši. A tamo mi drveni mač nije potreban. Ali, ako baš insistiraš, oteću ti tvoj iz ruke i boriti se njime – reče Musaši mada je i sam shvatio da je malo preterao sa omalovažavnjem protivnika.

- Ja ne nosim drvene mačeve, budalo! Vadi oružje i bori se, ako uopšte nešto znaš osim da pričaš!

- Jesi li spreman? – začu se ponovo Musašijevo pitanje.

- Dođi i uveri se! – glasio je odgovor.


VIII

Na snegu ostade dugi trag sandala koje su ostavljale za sobom liniju kao da su tuda prošle neke neobične sanke. Denšićiro se naglo povuče unazad desetak koraka da bi napravio mesta Musašiju. Musaši strča nekoliko stepenica i onda naglo skoči napred. Bio je najzad na zemlji. Pred njim je stajao Denšićiro.

Iako je bila noć, pri snežnoj belini se videlo kao prema nekoj velikoj svetiljci. Bilo je hladno, toliko da se čoveku ledila krv u žilama, ali oni su se pokrenuli i hladnoća za njih više nije postojala.

Kretali su se jedan prema drugom tražeći najbolji položaj i ispitujući se. Maćevi su još mirovali u koricama, ali bilo je kao da ih već drže u rukama.

Odmakli su oko pedeset metara od zgrade hrama, kad Denšićiro iznenada izgubi glavu. On naglo izvadi mač i zamahnu ispred sebe. Njegov mač je bio veoma dug, prave dužine prema njegovoj visini. Uz tih zviždukav zvuk on polete kroz vazduh divno zasvetucavši u mraku i to pravo prema mestu na kojem je Musaši stajao.

Ali, Musaši je bio mnogo brži od mača. Još je bilo brže sečivo koje sevnu iz njegovih korica. Odmakoše se jedan od drugoga. Pogledaše se, ovoga puta sa oružjem u ruci.

Prođe nekoliko minuta velike napetosti. Borci su stajali nepomični i bez glasa, mačeva dignutih u vazduh, sečivo prema sečivu, ali na razdaljini od skoro tri metra. Toliko su dugo stajali da se nagomilani sneg na Danšićirovim obrvama obrušio i pao mu na trepavice. On poče da koluta očima i pravi grimase kako bi se oslobodio tog neočekivanog neprijatelja. Disanje mu je bilo ubrzano i sve jače i dublje, a iz grudi mu izbijaše vreli dah.

Odjednom je shvatio u koliko je lošem položaju i lagano poče da ga obuzima očaj.

"Zašto držim mač u visini očiju kad ga uvek držim visoko iznad glave?", pitao se. I čitavo teo bilo mu je u neprirodnom položaju. Osećao je da se ne ponaša onako kako sam želi, nego onako kako zamišlja da bi trebalo da se postavi kako bi zaplašio Musašija i uverio ga u svoju čvrstinu.

Saznanje da stoji u stavu koji ga samo sputava i iz koga nikada nije napadao, uznemirila ga je do krajnjih granica. Ko zna koliko puta je pokušavao da pokrene ramena i izdigne mač iznad glave, ali je osećao da je to suviše rizično. Musaši je čekao na samo jedan takav pokret, te male delove sekunde, kad će mu ruke sa mačem zakloniti pogled prema protivniku.

Musaši je takođe držao mač u visini očiju, ali su mu ramena bila opuštena, pokretljiva i spremna da pokrene mač u bilo kom pravcu. Denšićirove ruke, postavljene u položaj na koji nije navikao, bile su ukočene, skoro utrnule. Musašijev mač je bio tako nepokretan da sneg poče da se nagomilava na njegovoj gornjoj ivici.




IX

Dok je pomno pratio svaki pokret svoga protivnika i tražio mu i najmanju grešku, Musaši je brojao sopstvene udisaje. Ne samo da je želeo da pobedi, on je znao da mora da pobedi. Znao je da ponovo stoji na onoj opasnoj granici, na liniji između života i smrti. Za njega je Denšićiro nešto neizrecivo veliko i snažno što mora da sruši. Kroz glavu mu prođe ime boga rata Haćimana i ono ga u tom trenutku prizva.

"Bolji je tehničar od mene", pomisli Musaši iskreno. Osetio je istu onakvu inferiornost koju je osetio davno u zamku Kojagju kad se našao između četiri najbolja mačevaoca škole starog Jagjua. Uvek se slično osećao kad bi se našao pred školovanim mačevaocima iz neke škole sa dugom tradicijom. Njegova sopstvena tehnika borenja bila je bez ikakve prave forme, bez ikakvog teorijskog osnova, ništa više od sirovog metoda: ubi ili umri sam.

Po Denšićirou je video koliko je stil koji je stvorio Jošioka Kenpo savršen u svojoj jednostavnosti. Taj čovek, otac njegovog protivnika, proveo je život u tesanju i glađenju tog stila borenja isto onoliko jednostavnom koliko i kompleksnom. Takav stil, koji je Denšićiro jedini u potpunosti prihvatio nije mogao da bude pobeđen obićnom sirovom silom ili većom snagom duha.

Musaši je dobro pazio da ne napravi neki nepotreban pokret. I sam je bio iznenađen koliko njegove sopstvene ruke odbijaju da se pokrenu i ispruže mač za udarac. Najbolje što je mogao da učini u toj situaciji bilo je da ostane u defanzivi i pasivno čeka na neprijateljev pokret. Oči su mu prosto pocrvenele od napora koji je činio tražeći slabu tačku i čekajući Denšićirov neoprezan pokret.

Srce poče snažno da mu lupa. Da je bio običan čovek, izgubio bi se u vrtlogu osećanja i udavio u njemu. Ali, ostao je miran i stabilan. Njegova sposobnost da savlada takva osećanja i uzbuđenja često ga je spašavala od smrti. Duh mu je bio potpuno budan i činilo mu se da je debeli veo skinut sa njegovih očiju.

I dalje je vladala mrtva tišina. Sneg se nagomilavao na Musašijevoj kosi i Denšićirovim ramenima.

Musaši više nije video ogromnu bezličnu prepreku ispred sebe. On sam više nije postojao kao odvojeno biće. Njegova želja za pobedom beše zaboravljena. Video je jasno belinu snega koji je padao između njega i protivnika i njegov duh beše čist i jasan kao i taj sneg. Sav prostor, ceo svemir, izgledao mu je samo kao produženi deo njega samog, njegovog sopstvenog tela. Bio je u dvorištu hrama, a i istovremeno ga nije bilo.

Denšićiro poče da se kreće napred. Na vrhu njegovog mača koncentrisala se njegova volja za napadom.

I onda se dva života ugasiše od udarca jednog jedinog sečiva. Musaši nije znao zašto, ali njegov mač polete u stranu, u napad, i glava, ili samo možda njen deo, koja je pripadala Denšićirovom učeniku Otagurou Hjosukeu prolete pored Musašija kao velika rumena trešnja, a telo poče da lagano pada u pravcu Denšićira.


X

Drugi vanzemaljski krik koji se čuo bio je Denšićirov – Denšićirov pobednički krik kojim je krenuo u napad. Ali, on bi zaustavljen na pola puta. Musaši ga presrete svojim telom i udari snažno negde iz visine stomaka. Dešićirovo snažno telo se odbi od njega i pade u sitni beli sneg. Ležao je u snegu ispružen dok su mu ruke još stezale mač. Lice mu je bilo zariveno u sneg čiju vlažnost i lakoću više nije osećao.

Musaši više ne beše tu.

- Jesi li čuo ovo? – pitali su se Jošiokini samuraji.

- To mora da je Denšićiro!

- Možda je ranjen!

Crne senke Ganzaemona i učenika iz škole koju je nekada vodi o njegov brat stuštiše se prema mestu dvoboja kao nezadrživi talas.

- Vidi! Pa to je Hjosuke! Mrtav je! – viknu jedan.

- A Denšićiro? – upita drugi, a odgovor brzo dobiše.

- Denšićiro! Denšićiroooo!

Znali su da više nema svrhe zvati ga. Hjosukeova glava bila je rasečena oštrim sečivom od desnog uveta do sredine usta, a Denšićirova od temena do desnog obraza. Očigledno, sve je bilo gotovo za samo nekoliko trenutaka.

- Zbog toga sam te opomenuo! – vikao je Genzaemon već mrtvom sinovcu. – Zbog toga sam ti rekao da ga ne potcenjuješ. O, Denšićiro, Denšićiro!

Starac zagrli svog poginulog sinovca pokušavajući da ga zagreje i donese mu mir koji za života nije imao. Dok je grlio to mrtvo telo, on vide učenike kako kao izgubljeni lutaju po okrvavljenom snegu.

- Gde je Musaši?! – riknu on. – Pronađite ga!

Ali, Musašija nigde nije bilo.

- Nema ga nigde – odgovori starcu jedan samuraj.

- Mora da je ovde negde! – vikao je Ganzaemon. – Nije moguće da ima krila. Ako ga ne nađem i ne osvetim Denšićira nikada više neću mići da se pojavim kao pripadnik porodice Jošioka! Nađite ga!

Jedan samuraj ugleda nešto u daljini i pokaza u tom pravcu.

- Eno ga, eno ga Musaši! – viknu on i svi potrčaše u tom pravcu.

Ali, to nije bio Musaši. On je stajao pod nastrešnicom najbliže zgrade. Gledao je Jošiokine ljude. Onda pođe polako duž zida, pa se pope na verandu i lagano otpuza do njenog drugog kraja.

Došavši do suprotne strane zgrade, on smiri svoje disanje i misli, pa se izgubi u noći.




Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 5 – VETAR
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, april 1984.



Slika preuzeta sa