Jednog dana gladni starac je ušao
u malo selo i primetio tablu sa imenom lokalne iaido škole (škole mača).
Znajući da je uobičajeno da dojo-sensei (učitelj) prihvati sve izazove, starac
se odluči na vrlo opasan plana: ako bi mogao da navede senseia na dvoboj i bude
poražen, ali ne i ubijen, po tradiciji bi mu bilo ponuđeno jelo i piće, kao i
prenoćište.
Prikupivši svu svoju hrabrost
starac je pristupio u dvoranu za vežbanje, a zatim hodajući smelo objavio svoju
nameru da izazove senseia na dvoboj. Odgovor je dobio od starijeg učenika koji
je istupio, predstavio se i rekao da je njegov sensei kod kuće i da se odmara
ali da bi on rado prihvatio izazov umesto njega. Starac je odbio i umesto toga
zatražio da neko od učenika bude poslat senseievoj kući da mu prenese izazov.
Nakon što je saslušao izveštaj
svog učenika o događajima koji su se upravo dogodili, sensei je odmah stavio
mačeve za pojas i požurio u dvoranu. Kada je stigao u dojo, on i starac su se
uljudno nakloni jedan drugom i predstavili. Nakon toga starac je ponovio svoj
izazov, ali je objasnio da nije bila njegova namera da se bori za vlasništvom
nad dojoom kao što se to u nekim slučajevima dešavalo u Japanu toga doba, već
da je ovaj dvoboj samo test da se utvrdi ko je veštiji u rukovanju mačem.
Sensei je prihvatio, a zbog prirode izazova su se dogovorili da se bore
koristeći samo bokken (drveni mač za vežbanje), tako da prilikom fatalnog reza
neće biti smrtnih posledica po učesnike dvoboja.
Starac ustvari nije posedovao
uopšte veštinu rukovanja mačem. Jednostavno, on je bio u potrazi za jelom i
mestom za odmor, a ovaj plan mu se činio da nudi najbolje izglede za uspeh. I
tako je sada stajao na tatamiju preko puta dojo senseia držeći vrlo ležerno
drveni mač. Sensei nakon što je primetio kako je starac otvoren za napad i kako
je neverovatno glup njegov odbrambeni stav, iznenada je počeo verovati da ovaj
dvoboj ipak nije bila tako dobra ideja. Polako je počeo u svojim mislima da se
pita o starčevoj veštini i ujedno da sumnja u sebe i svoje šanse za pobedom.
Znao je, međutim, da je njegov
vlastiti ugled i ugled njegovog dojoa u pitanju što ga je navelo da zauzme
agresivan stav. Dugo vremena su njih dvojica samo stajali okrenuti jedan prema
drugom, a da ni jedan od njih nije napravio čak ni najmanji pokret. Starac sa
svoje strane nije mogao shvatiti zašto protivniku treba tako mnogo vremena, ali
je znao da nema izbora. Sve što je mogao da učini bilo je da čeka senseiv napad
i njegovu pobedu. Sa druge strane sensei je bio uveren da se suočio licem u
lice sa pravim majstorom iaidoa, ali da i pored tog saznanja mora vrlo brzo
učiniti nešto. I tako je krenuo prema
starom čoveku, odlučan u nameri da ga napadne koristeći svu svoju veštinu, iako
nije bio siguran da ima šanse za pobedu.
Kada je starac video izraz
senseievog lica, osetio je da će biti napadnut punom snagom, brzo je ispustio
mač i pao na kolena. Klečeći je priznao da on zapravo uopšte ne poseduje
veštinu rukovanja mačem, objašnjavajući da nije jeo danima i da se nadao da će
preživeti izazov, a zatim biti ponuđen jelom i prenoćištem. Nakon što je čuo
ovo senseia je naglo preplavilo saznanje da je dopuštajući da njegov um
ispune sumnje u vlastite sposobnosti i misli o protivnikovim sposobnostima
skoro sam sebe pobedio.
Sliku i tekst koji
sam preveo i prilagodio
preuzeo sam sa:
Нема коментара:
Постави коментар