Ispričaću vam priču o samuraju
koji je došao da vidi legendarnog učitelja Mijamoto Musašija i zamoli ga da ga
nauči istinsku stazu mača. Učitelj se složio. Pošto je postao njegov učenik
samuraj je sve svoje vreme provodio, prema uputstvima svog učitelja, u seči i
donošenju drveća i vode sa dalekog izvora. Radio je tako svaki dan – mesec,
dva, godinu, tri godine. Danas bi svaki učenik pobegao od ovakvog učenja za
nedelju dana, ili čak za par sati. Ali samuraj je istrajavao, i tokom ovakvog
postupka on je izgradio snažno telo. Međutim, posle tri godine umorio se, više
nije mogao da izdrži pa je postavio pitanje svom učitelju : “Kakvo je to znanje
koje mi prenosiš? Nisam ni pipnuo mač od kako sam došao ovde. Sve svoje vreme
proveo sam u seči drveća i nošenju vode. Kako ćeš me uputiti?”
“Dobro, važi,” odgovorio je
učitelj. “Pošto želiš tako, sada ću te podučavati pravoj tehnici.”
Potom mu je naložio da ode u dođo
i da tamo, od jutra do mraka, hoda oko spoljašnje ivice tatamija, kruži nogu pred
nogu oko sale, a da pritom ni za tren ne posustane.
I tako je učenik hodao po rubu
tatamija jednu godinu. Po isteku tog vremena on se ponovo odvažio da se obrati
učitelju : “Ja sam samuraj, imam dugogodišnje iskustvo u mačevanju, sretao sam
i druge učitelje kendoa. Nijedan me nije učio tako kao ti. Molim te da me
konačno naučiš istinskoj stazi mača.”
“Vrlo dobro”, reče učitelj. “Pođi
za mnom.”
Odveo ga je daleko u planine na
mesto čiji prizor je izazvao vrtoglavicu, gde je jedno deblo ležalo preko dubokog
ambisa na čijem dnu je vijugala rečica.
“Tu”, reče učitelj, “moraš da
pređeš.”
Samuraj nije mogao da dokuči šta
njegov učitelj smera; kada je pogledao dole, ustuknuo je i nije mogao da pređe.
A onda je iznenada iza sebe začuo
nekakvo tapkanje, zvuk koji je stvarao štap jednog slepog čoveka.
Slepac je, ne obračajući pažnju,
prošao kraj njih i odlučno prešeo preko bezdana, držeći štap pred sobom.
“Aha”, pomisli samuraj, “počinjem
da shvatam. Ako slepac može tek tako da pređe, i ja bih morao da budem sposoban
za to.”
A njegov učitelj mu je rekao :
“Čitavu godinu si morao da hodaš oko ivice tatamija, koja je mnogo uža nego ovo
deblo, prema tome trebalo bi da možeš da ga pređeš.”
Shvatio je njegovu poruku i
odvažnim korakom prešao na drugu stranu.
Njegov trening bio je okončan :
za tri godine on je izgradio snažno telo, za godinu dana razvio je moć
koncentracije ponavljajući jednu akciju (hodanje), i na kraju, prilikom
suočenja sa smrću na ivici bezdana, on je primio konačnu obuku duha i uma.
Priča preuzeta iz
knjige :
ZEN I BORILAČKE
VEŠTINE
Taisen Dešimaru
BABUN, Beograd 1999
Slika preuzeta sa :
super !!!!!! lepo to je prava istina..
ОдговориИзбриши