PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 12. децембар 2010.

KYOKUSHINKAI KUP SRBIJE 11.12.2010.

Zorana Rajačić, Velimir Velja Matijević, Lana Novković i Marija Petrović
Na ovoj fotografiji snimljenoj dok smo čekali da takmičenje počne možda izgledamo ozbiljno ali verujte da smo svi bili vrlo raspoloženi


11.12.2010. u organizaciji Kyokushinkai Saveza Srbije održan je Kup Srbije u kategorijama od mlađih pionira do seniora u borbama i katama. Domaćin Kupa bio je Kyokushinkai klub Panter sa Senjaka. Ovo takmičenje je zatvorilo ovogodišnju uspešnu takmičersku sezonu čija je kruna bio Evropski Šampionat održan u Beogradu.

Kao i na svim dešavanjima koja organizuje Savez i na ovome je bio prisutan Kyokushinkai klub Crveni zmaj. Lana Novković i Marija Petrović uzele su učešće u kata takmičenju, a Zorana Rajačić je odradila svoju prvu takmičarsku borbu u konkurenciji juniorki 1993/94 godište do 60kg.


Predsednik Kyokushinkai Saveza Srbije Sensei Žarko Petković Irac otvara takmičenje

Marina Vuković čita Dojo kun

Marija Petrović, Zorana Rajačić i Lana Novković

Lana i Marija su sedmog novembra uspešno učestvovale na Evropskom šampionatu (vidi tekst : LANA NOVKOVIĆ SEDMA U EVROPI) i kako je to bilo nedavno nije bilo problema sa njihovom pripremom. Svojim nastupom su opravdale i potvrdile pozicije u redosledu najboljih katašica Srbije. Posle uvek dobre Marine Vuković koja je osvojila prvo mesto, Lana Novković je druga, a Marija Petrović treća. Lana i Marija stasaju u ozbiljne takmičarke i od njih očekujem sledeće takmičarske sezone dobre rezultate.





Miloš Stanković, Lana Novković i Ivan Marušić




Miloš Stanković, Marija Petrović i Ivan Marušić

Zorana Rajačić je tek nekoliko meseci u Crvenom zmaju ali ja i ona se dobro poznajemo od ranije. Naime moj predhodni klub je u Vrčinu imao svoju sekciju, a ja sam odlazio i držao treninge.  Da Zorana je odrasla u Vrčinu i tamo se upoznala i samnom i sa Kyokushinom. Sada živi u Beogradu i na zajedničko zadovoljstvo opet se družimo. Kao sasvim mala izdvajala se od ostale dece svojim interesovanjem za treninge i onime što se na njima dešava. Uvek je imala neko pitanje i tražila dodatno objašnjenje što je mene kao trenera radovalo. Na ovom takmičenju odradila je borbu baš sa članicom Karate kluba Kobra, kluba iz kojeg je prešla kod nas. Naravno da sam zadovoljan njenim nastupom jer je pobedila  ali mene, a bogami više nju tek očekuju naporni treninzi i nova takmičenja.

Suzana Maksimović KK Kobra i Zorana Rajačić



Zorana prima svoju zasluženu nagradu uz malo šale od Miloša Stankovića i Ivana Marušića




Zorana Rajačić :

“Ovo je bilo moje prvo takmičenje. Intenzivne pripreme su trajale nešto više od dve nedelje. Sve što sam radila na trenizima povečalo je moju fizičku spremnost i borbenost. Imala sam tremu kao i svi ali to je bila pozitivna trema. Trener je uvek bio uz mene i svojim rečima pomogao da budem spremna za ono što me je čekalo na takmičenju. U borbi sam prikazala svoj trenutni maksimum i ispunila cilj. Uvek može bolje ali za mene je ovo tek početak. Zahvalila bih se treneru kao i drugarima iz kluba koji su učestvovali u mojim pripremama i navijali za mene. Osu!”

Marija Petrović, Zorana Rajačić i Lana Novković

Marija Petrović, Velimir Velja Matijević, Zorana Rajačić i Lana Novković


Izrazio bih posebno zadovoljstvo što su članovi Kluba našim takmičarkama pomagali u pripremama, a svojim prisustvom i navijanjem na samom takmičenju  bili velika podrška.


Više fotografija sa takmičenja možete videti na facebook stranici grupe Kyokushinkai klub Crveni zmaj

http://www.facebook.com/group.php?gid=164004156076


Zvanični rezultati na sajtu Kyokushinkai Saveza Srbije

http://kyokushinserbia.com/?page_id=128

субота, 20. новембар 2010.

LANA NOVKOVIĆ SEDMA U EVROPI



Sedmog novembra u beogradskoj hali Pionir održan je 10. otvoreni šampionat Evrope u Kyokushinkai karateu koji je organizovao Kyokushinkai Savez Srbije uz pomoć Ministarstva omladine i sporta republike Srbije i Sekretarijata za sport i omladinu grada Beograda. Zasluga za to što se ovaj događaj odigrao baš u Beogradu pripada predsedniku Saveza Sensei Žarku Petkoviću Ircu. Zbog otcepljenja dela evropskih organizacija od svetske Kyokushinkai organizacije IKO u avgustu mesecu ove godine, ovaj šampionat je dobio dodatno na značaju. Prisustvovao mu je i sam Shokei Kancho Matsui direktor IKO-a i naslednik Sosai Masutatsu Oyame osnivača Kyokushinkai karatea. Odvijanje samog takmičarskog dela organizovali su i kontrolisali Japanci na čelu sa Shihan Goraiem. Koliko sam mogao da primetim  Kancho Matsu je uticao na neke odluke sudija. Učestvovalo je 17 zemalja i 220 takmičara što je rekord dosadašnjih šampionata. Takmičenje se odvijalo u disciplinama kate i borbe za uzraste juniori, seniori i veterani. U reprezentaciji Srbije bilo je 20 takmičara od kojih 3 devojke. Momci su se takmičili samo u borbama, a devojke u katama sa izuzetkom Marine Vuković koja je i ovaj put izabrala da se takmiči u obe discipline. Kyokushinkai Savez Srbije je organizovao i sproveo do sada najbolje pripreme koje su se odvijale u Hombu dojo-u i sportskom kampu Karataš kraj Kladova.

Za pripreme Marije Petrović i Lane Novković, članice Kyokushinkai kluba Crveni zmaj za takmičenje u katama bio sam zadužen ja. Vežbali smo u terminima kluba, a ljubaznošču Sensei Žarka Petkovića Irca deo priprema smo obavili u Hombu dojo-u gde smo imali dozvolu da treniramo kada god je sala bila slobodna. Marija i Lana su disciplinovane i odgovorne tako da mi je rad sa njima predstavljalo zadovoljstvo. Treninzi su se vidljivo odražavali na kvalitet njihovog izvođenja i ja sam mirno čekao dan kada će nastupiti. Naravno da moja očekivanja u skladu sa njihovim (a i mojim) iskustvom nisu bila preterana. U pripremama sam se trudio da shvate da zaslužuju svojim kvalitetom da budu među najboljima u Evropi i da na šampionatu samo treba da se predstave najbolje što mogu. Lana Novković je uspela da katu izvede bez pada kvaliteta i zasluženo je zauzela sedmo mesto. Marija Petrović je katu izvela korektno ali slabije u odnosu na to kako ja znam da to može da izgleda. Njen plasman je podela četrnaestog i petnaestog mesta. Šta reći? Ja sam kao trener zadovoljan ostvarenim rezultatom i željno očekujem sledeći izazov, sledeće takmičenje. Siguran sam da je pred Lanom i Marijom uspešna takmičarska karijera.


Marija Petrović i Lana Novković

Lana Novković, Velimir Velja Matijević i Marija Petrović 

Lana Novković i Marija Petrović 

Lana Novković i Marija Petrović 

Lana Novković i Marija Petrović 

Marija Petrović i Lana Novković


.
.
Lana Novković

Lana Novković


.
.
Marija Petrović

Marija Petrović


Lana Novković :

“Evropski šampionat u Beogradu. Sve što smo radili u proteklo vreme treba izvesti u nekoliko minuta na tatamiju. Nisam ni razmišljala o jačini tog takmičenja dok mi nije stigla poruka od nekoga ko se bavi ovim sportom, a udaljen je od našeg grada hiljade km: '' Navijaću za tebe, daj sve od sebe i štagod da bude, znaj da je i samo učestvovanje na takvom šampionatu neverovatna stvar.''

7. novembar, 17 zemalja, preko 200 takmičara, više kategorija. Kate-centralni tatami, sudija iz Japana... iskustvo koje je teško merljivo.

Mogu samo da čestitam svima koji su zaslužili da budu u toj hali tog dana, borcima, katašima i trenerima. Gledati tu besprekornu tehniku i neodustajanje. Stajati dok sviraju japanska i srpska himna. Ja sam oduševljena načinom na koji smo branilil našu trobojku u belom. Svaka čast reprezentacijo. Osu!”

Šampionat je protekao u najboljem redu (za kašljenje su krivi Japanci), a ono čime su gosti bili zadovoljni je dobra organizacija i gostoljubivost domaćina. U Kyokushinkai Savez Srbije pristiglo je mnogo mejlova sa pozitivnim utiscima predstavnika zemalja učesnica. Shihan Gorai je uputio zahvalnost u ime IKO organizacije za uspešno organizovanje šampionata i prijatan boravak u Beogradu. Deo zasluga pripada i članovima Kyokushinkai kluba Crveni zmaj. Božidar Vojnović je dežurao u hotelu Slavija u kome su odseli strani takmičari. Mlađa ekipa : Petar Babić, Aleksandar Stanković, Borisav Komatinović, Andreja Marković, Jovan Vujičić i Stefan Briševac na samom takmičenju su pomagali u tehničkom delu. Koristim priliku da im se zahvalim i izrazim zadovoljstvo što su klub predstavili na najbolji mogući način obavljajući sve zadate poslove odgovorno i savesno. 

Andreja Marković, Borisav Komatinović, Aleksandar Stanković, Stefan Briševac,
Petar Babić i Jovan Vujičić

 

Rezultati koje su ostvarili srpski reprezentativci :


Ivan Marušić – 2.mesto veterani (+35 godina)

Saša Stošić – 3.mesto juniori (92 / 93 god.) -70kg

Luka Petković – 3. mesto juniori (94 / 95 god.) +80 kg

Marina Vuković – 6. mesto kate

 

Zvanični rezultati na sajtu  IKO Europe :           

http://iko-europe.info/

 

Zvanični sajt Kyokushinkai Saveza Srbije :         

http://kyokushinserbia.com 


Fotografije : Rendić Saša / Velimir Velja Matijević

недеља, 3. октобар 2010.

TURNIR ISKUSTVA 02.10.2010.

U subotu 2. oktobra u Beogradu u sali Kyokushinkai kluba Panter odražano je takmičenje na kome su učestvovali borci bez iskustva. Iz Kyokushinkai kluba Crveni zmaj u juniorskoj konkurenciji nastupio je Stefan Spasić u grupi 1994/95to godište. Prvo kolo je bio slobodan, a u drugome se susreo sa Mladenom Aleksićem iz kluba Kombat, Smederevo. Za Stefana je ovo bila teška borba jer je Mladen dosta snažniji i niži od njega i silovito je napadao tokom celog meča. U tim napadima se sudarao sa Stefanom i nekoliko puta ga rušio na pod. Stefanova visoka nožna tehnika – mae geri i mawashi geri je bila dobra, ali nije uspeo da njome naudi protivniku tako da je dozvolio da se sudije u jednom trenutku preglasavaju i po meni ga oštete. Kako god bilo borbu je izgubio, a njegov protivnik je zauzeo treče mesto.


U seniorskoj konkurenciji za Crveni zmaj nastupili su Boban Vojnović i Zdenko Lakušić u teškoj kategoriji. Svi znamo kako Boban izgleda, ali on mi je sa svojom visinom i težinom od 90kg na postrojavanju pri otvaranju takmičenja izgledao nekako sitan u odnosu na ostale takmičare. Zaista su momci u ovoj kategoriji bili ko od brega odvaljeni i što je bilo lepo za videti, odlično građeni. Dakle Boban 90, a najteži iz grupe 115kg. Prvo kolo Boban je bio slobodan dok je Zdenku na nesreću zapao Radivoje Mirkovic iz Kyokushinkai kluba Panter. Na nesreću jer je Raša, kako ga zovu, došao izuzetno spreman i čini mi se sa iskustvom iz još nekog borilačkog sporta. Stariji, masivniji i mnogo jači od Zdenka pametno je vodio borbu i udarcem ruke u telo završio je pre isteka vremena. Zdenko je lepo radio, dobro se kretao i prikazao dobru i raznovrsnu tehniku. Ono što je nedostajalo je snaga-jačina udaraca koje je izvodio i naravno otpornost na iste.

Boban je bez borbe prošao i drugo kolo jer je njegov protivnik predao borbu zbog povrede. Tako je direktno ušao u finale gde se sastao sa Zdenkovim poznanikom  Radivojem Mirkovićem Rašom. Kada sam video način na koji ulazi u borilište i počinje borbu momentalno mi je laknulo. Videlo se da je potpuno usmeren na meč i spreman za okršaj. Međutim na veliku nesreću posle nekoliko ravnopravno razmenjenih udaraca pao je na pod od bolova jer mu je iskočilo rame sa kojim je i ranije imao problema. I to je bio kraj. Žao njemu, žao meni što nije odradio borbu do kraja. Možemo samo da mu čestitamo što je u borbu ušao sa takvom borbenošću.  Želimo mu da se brzo oporavi.

Sve u svemu ja nisam nezadovoljan. Ovo je bilo veliko iskustvo ne samo za Stefana Zdenka i Bobana već i za ostale potencijalne kandidate iz Crvenog Zmaja koji bi mogli već na sledećem turniru iskustva da nastupe.

Čestitam Stefanu Spasiću i Zdenku Lakušiću na učešću, a Bobanu Vojnoviću na osvojenom drugom mestu u konkurenciji seniora – teška kategorija. Osu!

.

Zdenko Lakušić, Stefan Spasić, Boban Vojnović

.

Zdenko Lakušić, Stefan Spasić, Boban Vojnović

.

Zdenko Lakušić, Stefan Spasić, Velimir Velja Matijević, Boban Vojnović

.

Zdenko Lakušić, desno Stefan Spasić, iza Boban Vojnović

.

Boban Vojnović drugo mesto u konkurenciji seniora – teška kategorija

.

Boban Vojnović, Velimir Velja Matijević

.

Kyokushinkai klub Crveni zmaj

.

Nasmejani Crveni zmaj

.

Takmičari, sudije i treneri

.

Sajt Kyokushinkai Saveza Srbije

Zvanični rezultati sa turnira

http://kyokushinserbia.com/?page_id=128

.

субота, 18. септембар 2010.

KARATEKA

.



         KARATEKA Onaj ko upražnjava karate




   Istorijski gledano, postojali su vremenski periodi i kulture koje su od pojedinca zahtevale ovladavanje sopstvenim mislima i osećanjima kako bi opravdali pripadnost ljudskoj zajednici. Nasuprot njima su periodi i kulture koje su sposobnost samokontrole vrlo nisko vrednovale. Ljudi koji su ipak pokušavali da je ostvare odudarali su od zajednice izgledajući ostalima čudno, čak i smešno. Ipak, bez obzira na trend koji društvo diktira, osobe koje se trude da ostvare kontrolu nad svešću, a samim tim i shvate kako ona funkcioniše, su srećni ljudi. Kontrola svesti jednaka je kontroli nad sopstvenim životom što vodi ka snazi i lepoti ljudskog postojanja. "Upoznaj samoga sebe" je poruka uklesana na ulazu u Delfsko proročište upućena dolazećim generacijama da svaka za sebe traži odgovor. Put koji vodi ka odgonetanju poruke neizostavno zahteva samodisciplinu i istrajnost. Karate je samo jedan od mogućih puteva.  

   Ko se odluči za Karate pre početka vežbanja obavezno treba da potraži mišljenje stručnog sportskog lekara koji treba da utvrdi da li postoje psihofizičke predispozicije za bavljenje karateom. Godine života nisu smetnja vežbanju. I sasvim mala deca prilagođenim treningom, kroz igru, mogu u grupi vršnjaka pokazati napredak u učenju. Mogući uzrok problema sa malom decom može biti želja roditelja da dete krene bez svoje volje na treninge ili bez svesti o tome šta se od njega očekuje. Što se tiče gornje granice postoje mnogi primeri osoba iz takozvanog trečeg doba koje su se odlučile da krenu sa učenjem. Predanost, upornost, jaka volja i prvenstveno ljubav iskazana kroz razumevanje suštine bavljenja mnoge je dovela i do majstorskih zvanja. Iz sopstvenog iskustva mogu da navedem primer muškarca početnika starog 63 god. Dve godine smo se družili u sali, a onda je zbog zdravstvenih problema morao da odustane. U reklamiranju klubova i samog karatea česta je fraza : "Za sve od sedam do sedamdeset sedam godina". Na učiteljima – trenerima je da to opravdaju prilagođavajući treninge psihofizičkim osobinama polaznika – vežbača. Ovo je vrlo važno zbog toga što na treninge dolaze i osobe slabe fizičke konstitucije ili slabog karaktera u nadi da će ojačati telo i duh. Zbog ne primerenog treninga njihovo telo ne može da izdrži preterane zahteve, a duh se slama i oni odustaju. Postepenim povećanjem fizičkog opterećenja kroz vežbe koje mogu izvesti stvoriće se kod njih osećanje uspešnosti tako da će rado dolaziti na treninge.

   Trenutak kada se neko odluči za vežbanje zahteva ozbiljnu odluku o izboru škole – stila jer su mogućnosti velike. To može biti čisto sportski karate sa ciljem postizanja vrhunskih rezultata, a opet od izbora zavisi da li će borba biti bezkontaktna ili kontaktna i u kolikoj meri. Pri tome načini vežbanja su potpuno različiti zbog različitosti zahteva cilja. U procesu treninga ne mora ni malo, a može i znatno da se oslanja na duhovni deo tradicionalnog vežbanja. Suprotstavljen zapadnom načinu vežbanja, gde je važan samo sportski rezultat, je tradicionalni način vežbanja koji nema nikakve sličnosti sa sportom. On karate isključivo tretira kao borilačku veštinu i kao takav potpuno isključuje mogućnost sportskog nadmetanja. Cilj vežbanja nije pobeda nad protivnikom već nad samim sobom. U tom smislu Učitelj, a ne trener, je zadužen da učenika izvede na "Put - Do". To podrazumeva mnogo više od pukog fizičkog vežbanja. Uče se anatomija i vitalne tačke tela, masaža i akupresura, vrste lekovitog bilja i lečenje njime, filozofija, zen meditacija, lepe umetnosti i drugo. Tradicionalne škole su višestruko ređe od sportskih klubova, a vežbanje u njima je zahtevnije.

   Pre definitivnog izbora kluba obavezno treba pogledati kako izgledaju treninzi. Ako vam slučajno ne dopuste tu mogućnost, takav klub sigurno nije za vas. Ako ste pristupili posmatranju, obratite pažnju na određene detalje koji će vam pomoći da donesete ispravnu odluku. To su :

- Atmosfera tokom treninga kao i sam rad moraju odisati ozbiljnošću kao posledicom trenerovog autoriteta iza koga stoji veliko znanje i stabilna ličnost. Vežbanje mora biti plansko i osmišljeno kako bi mogli svi nivoi vežbača da napreduju. Opuštena atmosfera vodi u ne disciplinu i ne kvalitetan rad. Sa druge strane, preterana disciplina sa kaznama koje slede za sve i svašta, odvlači pažnju od same suštine.

- Sem ako nije novoformirani klub, onda u njemu mora biti više članova sa višim učeničkim i visokim - majstorskim zvanjima. Ako nije tako morate se zapitati zašto ih nema, odnosno zašto napuštaju klub posle nekoliko osvojenih učeničkih zvanja. Razlog može da leži u lošem kvalitetu rada, a nekada i u lošim uslovima u kojima se obavlja trening. Učenici tada traže novi klub ili prestaju da treniraju.

- Posmatrajući rad članova u klubu trebalo bi primetiti razliku u fizičkoj spremnosti i kvalitetu izvođenja tehnike. Naime stepen zvanja, koji se obeležava određenom bojom pojasa, mora biti potvrđen adekvatnim kvalitetom rada. Majstori, stariji učenici i mlađi učenici, su grupe kojima klub mora izdvojeno da posveti pažnju. Trening na kome svi članovi rade istu tehniku nije dobar. Mlađi neće razumeti tehniku starijih, a stariji neće napredovati. Posledica je loš kvalitet izvođenja i minimalna razlika među zvanjima.

- Raspitajte se da li postoje i koji su pokazatelji uspešnosti kluba. Oni sa dugom tradicijom za sobom trebalo bi da imaju ostvarene sportske rezultate kao i učešća u dešavanjima u okviru društvene zajednice čijoj teritoriji pripadaju, a i šire. Ovo nikako ne znači da treba izbegavati skoroosnovane klubove jer vođeni stručno možda baš vaši uspesi ispune prve stranice istorije kluba.

- Klub treba da iskazuje široku brigu za svakog svog učenika ponaosob. Ne učlanjujte se tamo gde će vam za sopstvene pare samo uzaludno potrošiti vreme. Mora da postoji organizovana briga za vas i vaše napredovanje iskazana kroz takmičenja, ispite, seminare, dovođenje stručnih trenera sa strane, nabavkom specifičnih pomagala, organizovanom nabavkom lične opreme i slično.

- Osim sportskog aspekta klub treba da se bavi i vaspitnim radom. Njegova je velika pomoć u prevazilaženju kriza u okviru porodice ili škole recimo. Interesovanje za brige i probleme članova kluba kao i pomoć u njihovom rešavanju stvoriće jak osećaj pripadnosti grupi kojoj je stalo do vas. Saradnja kluba, roditelja i škole može imati presudan uticaj na korigovanje ponašanja problematične dece. Klub pozitivnom usmerenošću i spremnošću da pomogne pojedincu treba da bude tačka oslonca i van okvira sporta.

   "Onushi dekiruna" je česta fraza u japanskim samurajskim stripovima i filmovima prilikom susreta dva ratnika. Njeno značenje je "Imaš nečega u sebi" ili "U tebi ima nečega". Tako i iskusni učitelj – trener može na prvi pogled da oceni sposobnosti početnika. Izuzetni talenti često nisu i najbolji učenici jer talenat može biti smetnja napretku. Onome kome sve ide od ruke (i noge) treba malo napora za prve rezultate. Tu i nastaje problem. Naime potrebno je puno upornosti u vežbanju da bi se pokret tehnički doterao, dobio na snazi i brzini, shvatila njegova suština, a on postao deo nas. Skromnije nadareni učenici čvrstinom karaktera savladavaju tehnike napornim radom. Svaki dobro savladan izazov za njih je lična pobeda i podstrek da idu dalje u osvajanju znanja. Upornost u vežbanju uprkos velikom naporu, umoru, povredi, bolu i svim drugim teškoćama, jedini je put napretka koji vodi ka razrešenju misterije karatea. Učenici koji nemaju prirodne sposobnosti i nisu u mogućnosti da ih razviju vremenom napuštaju trening. Njima nije potrebno da učitelj – trener kaže do odu, jednostavno sami osete da tu ne pripadaju. 

   U tradiciji borilačkih veština Učitelj bira učenika i to ne može biti svako. Učitelj mora biti siguran da je pred njim osoba čije su moralne osobine vredne njegove pažnje, u koju može imati poverenje da će istrajati na Putu i da znanje koje stekne neće zloupotebiti. Da bi se učenik dokazao priman je da živi zajedno sa Učiteljem u školi u kojoj je prvo morao da obavlja sporedne poslove čišćenja i održavanja. Tek kasnije kada bi se Učitelj osvedočio da zaslužuje njegovu pažnju počinjala bi obuka u samoj veštini. Period iskušenja trajao je više godina. Danas sportskih karate klubova ima na sve strane: pri sportskim društvima, sportskim centrima, školama, mesnim zajednicama, fitnes klubovima i teretanama, dečijim vrtićima … Obzirom na njihovu masovnost i konkurenciju drugih sportova njihova potreba je da imaju više članova kako ne bi imali problema sa finansijama. U takvoj situaciji učenici biraju trenere koji su primorani da prime svakoga ko se pojavi u sali. Klubovi kojima uslovi poslovanja dozvoljavaju odabir članova prave dobre sportske rezultate. Analogno tome mali klubovi koji se istaknu svojim kvalitetom i ostvare zapažene sportske rezultate mogu računati na pomoć zajednice i sponzora.

   Sa polazišta karate do-a početnik ili neko ko nije upućen u bilo kakva znanja o borilačkim veštinama i nema nikakvog iskustva u njima, na iznenadni napad reaguje nagonski – refleksno. Najbolji primer su mala deca. Ona zadržavaju osmeh i kada im neko preti. Na udarac prema glavi bez razmišljanja podižu ruke u odbranu. Razlog takvog refleksnog pokreta je njihov slobodan um neopterećen nikakvim znanjem o borilačkim veštinama, njegovom upotrebom, strahovima od posledica prema protivniku i sebi, itd. Nemaju ni jedan razlog za oklevanje ili dvoumljenje - da li da se uradi ovo ili ono. Kada se krene sa učenjem stiču se razna znanja o samoj tehnici kao i znanja koja usmeravaju um i utiču na njega. Znanje raznih pokreta, nesigurnost u uvežbanost njihovog izvođenja, iskustveno znanje o tome šta je posledica dobrog udarca ili lošeg bloka, postojanje emocija, sve to opterećuje um. On okleva u izboru naučenih radnji ili jednostavno se zablokira. Ovakav um čak i prilikom izvođenja sopstvenog napada neće biti u potpunosti slobodan. To će se odraziti na nivo tehnike, njen izbor ili izbor trenutka izvođenja. Posle mnogo godina vežbanja karateka se vraća svojim počecima i postaje nesvestan svoga uma. U trenutku napada njegov um je slobodan onako kao kada je bio dete i omogućava mu da izvede svrsishodnu tehniku bez trenutka oklevanja. Za nekoga ko gleda sa strane izgleda kao refleksni pokret. To i jeste ono čemu teže karateke : oslobođeni um koji omogućava da refleks postane svesna radnja, a svesna radnja da se izvede kao refleks.

   Karateke  počinju vežbanje karatea osnovnim pokretima (kihon wasa) koje bezgranično ponavljaju što im je dosadno. Njihovo interesovanje je usmereno na komplikovane tehnike koje izvode stariji učenici i majstori. One su im zabavne, zanimljive i naravno izazovne i ako ne mogu baš pravilno da ih izvedu. Posle mnogo godina vežbanja javlja se potreba vraćanja na početak, na osnovne tehnike. Takođe se rešenje borbe ne traži u atraktivnim i komplikovanim tehnikama već u najjednostavnijim.

   Interesantan je odnos učenika i učitelja. Učitelj mora u početku da uči učenika. Posle mnogo godina uzajamnog napornog rada to više nije potrebno. Učenik jednostavno razume ono što učitelj predaje. U prošlosti, a i danas u tradicionalnim školama, učitelj uči celokupnom znanju Škole učenika koga je poveo na  "Put - Do". Učenje tehnika se bazira na učenju telom koje se sastoji u tome da učitelj pokaže tehniku, a da je učenik zatim nebrojeno puta ponovi. Ponavljanje dostiže brojku od više  hiljada u toku samo jednog dana što vodi ka savršenstvu izvođenja. Na taj način tehnika se potpuno usvaja od strane vežbača i postaje njegov deo. Fizičko vežbanje koje prevazilazi granice mogućeg je svojevrsni filter koji propušta samo one sa jakom i stabilnom ličnošću od kojih vremenom postaju pravi borci i pravi karate majstori. Današnji takmičarski karate pred zahtevima postizanja dobrih rezultata usvaja usku specijalizaciju vežbanja. Ako hoćete da kao takmičar postignete dobre rezultate u borbama nepotrebno je da gubite vreme na katama i obrnuto. Takođe ako želite dobre rezultate u borbama tražićete trenera kome je to specijalnost. Za dobru fizičku pripremljenost možete naći stručnjaka koji i sam ne mora biti karate majstor. Za velika takmičenja potrebno je da se motivišete i da poradite na svojoj ličnosti kako bi izdržali veliki pritisak što je prilika da se u pripreme uključi sportski psiholog. Početkom sedamdesetih kada sam počeo sa vežbanjem karatea bilo je za današnje pojmove nezamislivo malo mogućnosti da se dođe do novih znanja. Knjige iz inostranstva, a kasnije i naših autora gasile su žeđ. Danas uz savremenu tehnologiju potrebno vam je samo vreme da pronađete vesti, stručne tekstove i nebrojeni video materijal. Potpuno besplatno i komforno možete stupiti u kontakt i razmenjivati znanja i iskustva sa ljudima širom planete.

   Istorijski gledano, vežbanje i postizanje vrhunskih rezultata bilo je moguće samo onima koji su bili oslobođeni briga pukog preživljavanja. To sigurno nisu bili siromašni koji su svoju snagu i svoje vreme morali da troše kako bi svojoj porodici obezbedili biološki opstanak. Nasuprot njima, bogati su živeli u blagostanju, sa puno slobodnog vremena, rasterećeni briga o sopstvenoj egzistenciji. Bogatstvo im je omogućilo da privuku sebi kvalitetne poznavaoce borilačkih veština i učene ljude svoga doba. Imali su sve uslove i vreme da nauče tehniku, usavrše je i kroz obrazovanje i mentalne vežbe dostignu prosvetljenje. I Sam Bodhidarma za koga većina teoretičara karatea smatra da je postavio njegove temelje, bio je princ - treće dete kralja Sugandha iz južne Indije. Međutim nije sve u novcu. Posvećenost, jaka volja, upornost, rešenost da se uspe po svaku cenu odvela je mnoge na same izvore znanja gde su ih Učitelji prepoznali kao ljude sposobne da ponesu teret odgovornosti čuvanja i prenošenja znanja.

   Dešava se da karateke početnici u vežbanju imaju potrebu da pokažu šta su naučili. Ne propuštaju ni jednu priliku za to bez obzira da li se nalaze u sali za vežbanje ili na ulici. Njihova nadmenost i hvalisavost su uzrok zloupotrebe karatea. "Malo znanja je opasna stvar" poslovica je koja može i na njima da se primeni jer zbog ne izgrađene tehike i još više zbog ne izgrađene ličnosti često izvuku deblji kraj. Međutim karate, kao član porodice borilačkih veština, ima cilj da kroz sistem obuke promeni ličnost onoga koji vežba. Vežbajući godinama  karate tehnika postaje moćno oružje čija nekontrolisana upotreba može izazvati teške telesne povrede ili smrt. Zato etika karatea uči da se stečeno znanje van sale koristi samo u nužnoj samoodbrani ili odbrani nekog drugog. Visok nivo pripremljenosti neće dozvoliti da se napadačeva agresija i želja da povredi prenese na onoga ko se brani. Vrhunac samoodbrane je da se unutrašnjim mirom utiče na napadača i promeni njegova namera. Smireni um pravog karate majstora je osposobljen da primi objektivnu sliku konfliktne situacije i da pravovremeno spontano adekvatno odgovori. U situaciji kada neizbežno mora da upotrebi svoju veštinu karateka će smirenošću duha upotrebiti minimum sile potrebne za uspešnu odbranu i tako sačuvati napadača od sebe. Opasna situacija gde je život ugrožen od više naoružanih  napadača zahteva brzu, snažnu i efikasnu akciju gde ne može biti izražena briga da se oni ne povrede. Borba koja je plod nužnosti, a ne htenja kao posledice loših emocija ni jednog trenutka ne može da dovede u pitanje moralnost karateke.

   Karate znači nije samo sistem koji uči kako udariti protivnika i naneti mu povredu, pa čak ga i ubiti. To je sistem koji vežbaču nameće visoke moralne vrednosti i uči ideji viteškog nadmetanja. Nije neophodno povrediti protivnika da bi ga pobedio. Smatra se vrhuncem borilačkog umeća pobediti bez nanošenja štete niti njegovom telu niti njegovom ponosu. U karateu je ideal junaštva ravnopravan sa idealom čojstva, to jest zaštitom drugih od nas samih.

   Karateke ispunjava osećaj uživanja izazvan osvajanjem nečeg novog, prevazilaženjem granica moći, otkrivanjem nekih novih ideja za koje nismo znali da ih posedujemo... Uživanje je rezultat iskustva koje ne samo da zadovoljava naša prethodna očekivanja, potrebe ili želje, več prelazi granice tog očekivanog u neočekivano i ranije potpuno ne zamislivo. Za tako nešto je potrebna potpuna koncentracija na aktivnost koju obavljamo što za posledicu ima promenu ličnosti koja se razvija i u nekom smislu postaje složenija. Karakteristika uživanja je da stvara želju da se ponovi, a karateka iskustvo uživanja prenosi i na druge oblasti života izvan karatea čime stiče kontrolu kvaliteta iskustava koje donosi svaki novi dan života. Profesor psihologije Mihalj Čiksentmihalji je u knjizi "TOK psihologija optimalnog iskustva" utvrdio elemente uživanja shvativši da su optimalno iskustvo i psihološki uslovi koji ga čine mogućim jednaki svuda u svetu bez obzira iz koje aktivnosti proizilaze. Pokušaču da objasnim te elemente kroz aktivnosti karateke :

# Izazovna aktivnost za koju su potrebne sposobnosti – Da bi se neko bavio karateom potrebno je da poseduje izvesne psiho-fizićke sposobnosti. One moraju biti dobro izbalansirane sa zahtevima aktivnosti. Ukoliko trener ili pojedinac sam sebi zada aktivnost ne primerenu sposobnostima od uživanja nema ništa. Onaj ko nema predodređenih sposobnosti ne oseća izazov u vežbanju već besmisao. Najjednostavniji vid izazova u sportu je takmičenje. Edmund Burk je pisao : "Onaj koji se rve sa nama jača naše živce, izoštrava naše moći. Naš protivnik je u isto vreme i naš saveznik." Zamka je u tome što uživanja nema kada usavršavanje naših sposobnosti prestane, a takmičenje postane samo sebi cilj.

# Stapanje delovanja i svesnosti – Specifične aktivnosti koje karakterišu karateku mobilišu sve njegove bitne sposobnosti. Da bi bile uspešno izvedene negova pažnja mora biti potpuno usmerena na njihovo izvođenje. Ne postoji ni delić viška psihičke energije koji bi zapazio, primio i obradio informaciju koja nije vezana za karate. Sva pažnja iskljućivo je koncentrisana na aktivnosti vezane za karate. Posledica toga je da se pokreti izvode spontano, a karateka postaje jedno sa onime što izvodi. Gledajući iskusnog karateku kako vežba stićemo privid bez napornosti u njegovom radu. Lakoća izvođenja tehnike leži u izuzetnom fizičkom naporu koji se ulaže u razvijanje sposobnosti uz visoko disciplinovanu mentalnu aktivnost. Narušavanje koncentracije kod karateke narušava privid bez napornosti vežbanja.

# Jasni ciljevi i povratna informacija – Prema datoj situaciji karateka ima jasnu predstavu cilja i povratne informacije. Ako je to borba, da li je blok koji je izveo bio uspešan ili ne. Ako je to vežbanje tehnike da li je izvedena korektno, snažno, precizno, itd. Bitno je da se karateki postavi cilj koji odgovara njegovim realnim sposobnostima. On ne sme biti niti iznad, niti ispod njih već usklađen sa njima. Putem povratnih informacija saznaje da li je postignut cilj, to jest da li je na dobrom putu da ga ostvari. Saznanje koje dobije stvara red u svesnosti i jača strukturu njegove ličnosti. Povratna informacija iz aktivnosti usmerene na ostvarenje cilja u koju smo uložili energiju (psiho-fizičku) može biti prijatna. Svaka osoba poseduje svoj sistem vrednovanja povratnih informacija što dovodi do pojave da ih razlićite osobe različito vrednuju.

# Koncentracija na zadatak koji je pred nama – Kada karateka odene kimono i zakorači u dojo – salu, njegove misli su isključivo vezane za karate. Potpuna koncentracija pažnje je usmerena na vežbanje tako da u svesti nije ostavljeno ni malo mesta za bilo kakvu informaciju koja nije vezana za trenutne aktivnosti. Ovo možemo da pripišemo činjenici da prijatne aktivnosti zahtevaju potpunu koncentraciju pažnje na zadatak koji ih karakteriše. U svakodnevnom životu, baveći se svakodnevnim poslovima, u našu svest nezvano, iznenada i neželjeno upadaju brige i raznorazne misli. To je posledica toga što većina tih poslova nema velike zahteve, pa tako ne traže ni potpunu koncentraciju. Karateka u svom vežbanju ima jasnu strukturu zahteva aktivnosti koja unosi red, a iskljućije pojavu nereda u svesti.

# Paradoks kontrole – Vežbajuči karateka ima osećaj kontrole ili je možda bolje reći odsustvo zabrinutosti zbog njenog mogućeg gubitka. Njime vlada opuštenost i mir. Ne postoji strah od neuspeha, povrede ili nečeg sličnog lošeg što može da se desi, a što se često javlja u svakodnevnom životu. Teško je dostići savršenu kontrolu i može se raspravljati da li je neko poseduje ili ne, međutim u principu ona je dostižna i svi se nalaze na putu da je ostvare samo je pitanje dokle su odmakli. Osećaj kontrole se proverava u situacijama kada preti neizvestan ishod, a mi smo u situaciji da svojim sposobnostima utičemo na njega. U kontekstu kontrole treba naglasiti da nije naglasak na patološkim uzbuđenjima od izlaganja stvarnim opasnostima već na pozitivnim emocijama koje pružaju uživanje i daju prijatan osećaj kontrole potencijalne opasnosti. Ipak se događa da karateka postane zavisnik sposobnosti kontrole tako da ne može da održi pažnju ni na čemu drugom. Postaje njen zarobljenik koji ne želi da rešava životna pitanja.

# Gubitak svesti o sebi – Vežbajući karateka je stalno u pokretu i teži stalnom usavršavanju. Svest mu je ispunjena iskljućivo karateom. U njoj ne postoji mesta ni za jedan drugi aspekt njegove ličnosti. Time ne znaći da gubi kontrolu i da ne zna šta se događa u telu ili glavi. Potpuno je svestan svakog svog mišiča, ritma disanja, u stanju je da predvidi protivnikovu reakciju itd. Gubitak samosvesti ne znaći gubitak svesnosti već potiskivanje informacija o sebi samima. Takvi trenuci su veoma prijatni i pružaju nam šansu da proširimo koncept o tome ko smo mi. Naknadno vraćanje samosvesti posle završenog vežbanja nije jednako onoj pre vežbanja jer je obogačena novim sposobnostima i svežim postignućima. Gubitak svesti o sebi vodi ka osećanju da smo pomerili granice svog postojanja.

# Transformacija vremena – Uobičajeni komentar posle dobrog, kvalitetnog treninga je da je vreme proteklo izuzetno brzo. Karateka ima osećaj kao da je vreme jednostavno proletelo. Kao da je sala za vežbanje neka vremenska oaza u kojoj sati i minuti protiču mnogo brže nego u "spoljašnjem svetu". Međutim, osečaj o protoku vremena može biti i potpuno suprotan. Nekada se termin vežbanja poredi sa večnošću. I ne samo ukupno vreme vežbanja. Kao većnost može da nam se učini trajanje borbe od nekoliko minuta, izvođenje kate, vreme za izvođenje određenog broja zadate teške tehnike i tome slično. U svakom slučaju, karateka ima osećaj o vremenu koji ne odgovara realnom protoku vremena merenom časovnikom. Nije jasno da li je ova pojava samo propratni fenomen vezan za intezivnu koncentraciju potrebnu za bavljenje karateom ili je to pojava koja samostalno doprinosi pozitivnom kvalitetu bavljenja karateom. Gubitak osećaja za vreme  verovatno nije glavni elemenat uživanja. Međutim, stvara lep osećaj oduševljenosti izazvan oslobađanjem od robovanja vremenu dok traje potpuna posvećenost karateu.

   Da, karate je izvor uživanja ali su karateke kao i svi ostali sportisti izloženi riziku od povrede. I pored toga što je to borilački sport, procentualno to nije ništa više od ne borilaćkih sportova. Po mom skromnom mišljenju, koje potvrđuje i statistika, taj procenat je i manji. Neophodno je preuzeti sve da do njih ne dođe. Treneri ne smeju pustiti u borbu učenike čiji nivo znanja i utreniranost nose rizik, kako za samog vežbača, tako i za partnera. Agresivnost ne sme da se toleriše, kao ni emocije koje vode ispoljavanju besa kroz osvetu ispoljenu grubošću prema onome ko je bolji. Mudar trener će povrede svesti na najmanju moguću meru svestan posledica koje one mogu da proizvedu na psihu, naroćito kod mlađih uzrasta. Naime, posle njih se javlja podsvesni strah koji može bitno da utiče na takmičarske rezultate.  

   Bavljenje karateom spada u uspešne metode preventivne i rehabilitacione medicine kod oboljenja koja nastaju kao posledica nedovoljnog kretanja i nedovoljne mišićne aktivnosti. Značajan je faktor održavanja i podizanja stepena zdravstvenog stanja čime direktno utiče na povećanje radne sposobnosti. Kao posledica vežbanja kod karateka se razvija osečaj za prostor i ravnotežu, motorika pokreta i njihova brzina i snaga, pravilno držanje tela i pravilno disanje, izdržljivost, pokretljivost i savitljivost. Vežbanje karatea jednako utiće i na psihu. Razvijaju se sledeće osobine : samopouzdanje, disciplina, hrabrost, koncentracija, učtivost, pravičnost, plemenitost, skromnost,  poštovanje, kreativnost, motivacija, upornost, brzo razmišljanje, pamćenje, liderstvo, samokontrola i kontrola agresivnosti. Kontrola duha dovodi do samosvesti i samopouzdanja. Krajnji rezultat spoja psihičkih i fizičkih osobina koje se razvijaju kroz vežbanje kod karateka dovodi do psiho-fizičke uravnoteženosti. Problemi koje sa sobom nosi svakodnevni život za njega postaju lakše rešivi. 

   Činjenica da je karate spoj psihofizičkih mogučnosti koje razvija do savršenstva, a savršenstvo nema granica – kraja, objašnjava pojavu da se vežba bukvalno do kraja života. Može se sa sigurnošču reči da fizičke i mentalne vežbe karateki održavaju opšte zdravlje u dobroj formi, a starost čine lepšom.

 Za kraj moram pomenuti karateke koje  karate shvataju kao način lakog sticanja novca ili sredstvo dominacije prema drugima kroz ispoljavanje svojih loših karakternih crta. Njihovo ponašanje, tj. postupci nisu kontrolisani opštim načelima morala tako da oni brzo napuštaju svoje učitelje, nastavljaju da vežbaju sami ili još gore otvaraju svoje škole. Nedoučeni oni nisu u stanju da dotaknu suštinu, a šteta koju prave karateu je velika.  

 Cilj vežbanja karateke mora da bude dostizanje kompletnog ljudskog bića, totalnog bića – "Tetsujin" (na japanskom tetsujin znači mudrac). 

 .

недеља, 25. јул 2010.

VII LETNJI KYOKUSHINKAI KAMP

Sensei Žarko Petković Irac, Sensei Emil Kostov, Sempai Gergana Kostov, Sempai Ivan Marušić

U sportskom centru “Djerdap”,  pored Kladova, u trajanju od 10. do 20. jula 2010. u organizaciji Kyokushinkai Saveza Srbije i uz podršku Ministarstva omladine i sporta Republike Srbije održan je 7. Kyokushinkai kamp. Peti put za redom glavni instruktor kampa bio je Sensei Emil Kostov bugarski šampion sveta. Pored njega u instruktorskom timu su bili Sensei Žarko Petković Irac, Sempai Gergana Kostov svetski šampion u katama, Sempai Ivan Marušić, Sempai Dmitri Nikiforov i Sempai Milan Perić. Iz Kyokushinkai kluba Crveni zmaj na kampu su učestvovale takmičarke Lana Novković i Marija Petrović.






Zamolio sam Mariju Petrović da podeli sa nama utiske sa kampa.





S obzirom da mi se prošlogodišnji letnji kyokushinkai kamp svideo, odlučila sam se i ove godine da odem. Održan je u sportskom kompleksu blizu Kladova, u Karatašu. Smeštaj je bio u redu, ali ono čega prošle godine nije bilo, bio je bazen, i to skoro samo za nas, jer tokom nedelje ljudi van seminara nisu dolazili tako da smo bili vrlo radosni :) .

Došli smo u subotu, stigli za vreme ručka, jeli, raspakovali se, i održali lagan trening uveće na travi bosi, što je bio baš lep osećaj. Obavestili su nas da imamo trening ujutru u pola sedam, što će reči ,budjenje u pola šest. Nasmejali smo se jer smo mislili da će biti baš teško ustati. Ali nismo bili u pravu. Bilo je sunčano, i lako smo ustali. Trening je bio jak, trčanje, zatim kihon (vežbanje karate tehnika), što je bio razlog da dobro ogladnimo. Posle doručka je sledio bazen i sunčanje. Zatim na ručak, pa odmor do večernjeg treninga.

Prvih par dana posle uvodnog trčanja bili smo u mogucnosti da biramo da  li će mo uveće trenirati kik-boks, kyokushin ili boks. Ja sam birala kyokushin kod Sempai Dmitri Nikiforova. Jedan večernji trening držao nam je profesionalni bokser, ali je trening bio kondicioni, tako da smo svi 'riknuli'. Bilo je tu i ubačenih fudbalskih i košarkaških utakmica, svega po malo. Tako je to trajalo dok nije došao Sensei Emil Kostov sa Sempai Gerganom Kostov i bugarskim juniorima. Od tada smo isključivo radili kyokushin, što se meni i dopalo.

Na jutarnjem treningu akcenat je bio na kihonu. Za početak po 50 udaraca seiken jodan-tsuki, iz sanchin stava, zatim 50 mawashi jodan iz heiko-stava. Pa je usledio ido-geiko (tehnika u kretanju), izuzetno važan deo treninga, kako kaže Sensei Kostov. Ukoliko bi koncentracija opala, lako bi se pogrešilo. Na primer, dvostruki blok gyaku soto-uke, oi gedan-barai, morote chudan-tsuki, oi soto-uke, oi gedan-barai, sanbon-tsuki. I još par sličnih kombinacija. Prešlo bi se na kretanje sa nožnim udarcima, na primer - gyaku soto mawashi, ista noga gyaku uchi mawashi,  mae-keage , ushiro mawashi bez pomeranja prednje noge. To je po mojoj proceni trajalo oko 50 min, zatim smo radili sokugi taikyoku kate. Tada bismo se mi devojke izdvojile sa Sempai Gerganom, nosiocem drugog dana, i svetskom šampionkom u katama, da radimo majstorske kate, poput sushiho, tsuki-no (njene omiljenje, kako kaže), seienchin (moje omiljene), i eliminacione kate na takmičenjima - gekisai-sho. Obratili smo pažnju na detalje, kod pripremnog položaja, na stavove, pokazala nam je kako radi ibuki-vežbu glasnog disanja, rekavši nam pritom da prvo ibuki moramo da razumemo, da osetimo, i na kraju tek smo u mogućnosti da ga izvedemo u potpunosti, i da baš on daje specifičnost kyokushinkai katama, jer nije nimalo lako izvesti ga pravilno. Podsetila nas je da ne treba kate da učimo "prazno", tj.da ih učimo ponavljajući pokrete besmisleno, nego da treba da se potrudimo da svakom pokretu saznamo značenje, da li je u pitanju povlačenje, udarac, blok, poluga itd. Ispravila nas je u nekim pokretima, za koje smo smatrali da su ispravni, a nisu bili. Za kate smo izdvojili dva treninga.

U večernjim terminima je bio borbeni trening, na kojima nam je Sensei Kostov pokazao niz sparing kombinacija. Često smo menjali partnere, što je po meni izuzetno dobro, jer se svakom prilazi na drugačiji način, i drugačije se postupa, a samim tim i raznovrsnije radi. Vežbali smo klasične kombinacije udaraca nogu (mawashi geri gedan, jodan, chudan, ushiro mawashi), ruku (shita-tsuki, oroshi-tsuki itd.).
Svaki trening se završavao sa po 50-100 mawashi gerija, 50-100 udaraca rukom, sklekovima, skokovima, i naravno dojo kunom - zakletvom kyokushin karatea za koju nam je Sensei rekao da je za njega izuzetno važna.

Moj utisak je da je tehinka Sensei Kostova skoro savršena, i on sam kaže, a ja se slažem sa njim, da mi pre svega treniramo borilačku veštinu-karate, a ne udaranje u džak, i da ukoliko želimo rezultate, moramo imati besprekornu tehinku, a to se postiže samo napornim i istrajnim vežbanjem. Sensei smatra da kada se završi sa takmičarskom karijerom, ono što nam ostane, to je karate. To se vidi na njegovom primeru.

Jedno jutro su nam bili u radnoj poseti ljudi iz  Republičkog zavoda za sport i omladinu. Uradili su na nama testove izdržljivosti, opterečenja, brzine itd. Bili su vrlo naporni. Pola sata nakon završenih testova, imali smo trening kod Sensei Kostova, tako da nam je ostalo vremena samo da se istuširamo, pa na trening u dvanaest sati. Sledeći je bio u sedam, tako da je taj dan bio naporniji od ostalih, ali samim tim i draži.  I tako deset dana.

Za sve vreme trajanja kampa nisam imala nikakvih zamerki. Otišla sam izuzetno zadovoljna, i to ne samo zbog treninga, već i zbog lepog druženja, upoznavanja novih ljudi, zbližavanja sa klupskom drugaricom Lanom, i lepom atmosferom. I sledeće godine idem obavezno. Nikako neću propustiti ovako nešto :)
Volela bih da moji drugovi iz kluba sledeće godine budu istrajniji i uporniji, pa da odemo u većem broju, da bismo se družili, i prošli zajedno kroz to iskustvo, jer, po mom mišljenju, ono je neprocenjivo. Primetila sam da i prošle, a pogotovu ove godine, tamo ide i po desetak ljudi iz jednog kluba, tako da mi je stvarno bilo žao kada sam videla (i osetila) da smo iz mog kluba išle samo Lana i ja. Pomalo sam bila i zavidna kada sam videla kako se lepo svi druže. Stvarno se nadam da će se sledeće godine to ispraviti, jer jedan od ciljeva kyokushin karatea je i stvaranje novih prijteljstava, a ne samo puko treniranje.
OSU!




петак, 16. јул 2010.

CRVENA JAGODA

.

Hodajući preko polja čovek nabasa na tigra. Uplašen dade se u trk, ali tigar mu je neprestano bio za petama. Trčeći tako kao bez glave nađe se na ivici provalije gde ne razmišljajući dohvati granu divlje loze koja je tu rasla i baci se u ponor. Loza je bila dovoljno jaka i on ostade da visi čvrsto se držeći za nju. Tigar ga je sa visine gledao razočaran što mu je ulov za malo izmakao, ali nije odlazio. Prestravljen situacijom u kojoj se našao čovek pogleda prema dole i ugleda drugog tigra na dnu provalije kako čeka njegov pad otvorenih čeljusti. Kada je podigao pogled prema gore shvatio je da njegovoj lošoj sreći nema kraja. Dva mala miša, jedan beli i drugi crni, grickala su granu o kojoj je visio. Tada primeti pored sebe plod zrele crvene jagode. Čvrsto se držeći jednom rukom, drugom ubra jagodu. Kako je samo bila slatka!

.

недеља, 11. јул 2010.

UCHI DESHI SRBIJA 2010.

.
  U periodu od 01. do 08. jula 2010. u organizaciji Kyokushinkai Saveza Srbije u nacionalnom memorijalnom Kyokushinkai centru “Branislav Branko Vasiljevic”, Zdravka Čelara 12 Beograd, održan je Uchi deshi program. Za one koji ne znaju to je celodnevni boravak u Dojou sa spavanjem. Raspored je napravljen tako da obuhvata najmanje dva treninga dnevno, teoretsku nastavu i brigu o higijeni prostora u kome se boravi. Polaznici su članovi više klubova koji se međusobno upoznaju tako da kada se kasnije sretnu na takmičarskom borilištu nisu samo sportski rivali već i dobri drugovi. Treninzi su organizovani tako da ih drži više trenera kako bi se polaznici upoznali sa različitim načinima pristupa vežbanju. Velika pažnja se poklanja tome da polaznici ponesu što više praktičnog i teoretskog znanja kako bi svojim primerom i stečenim znanjem uticali u svojim klubovima da drugi pored njih brže napreduju. Sve vreme boravka su ne samo na treninzima i predavanjima već i u slobodnom vremenu u kontaktu sa starijim takmičarima koji imaju zapažene rezultate na velikim međunarodnim takmičenjima. Sadašnji šampioni tako utiču pričama o svom Kyokushin putu da se mlađi ugledaju na njih i izbore za svoje mesto među najboljima.
.

Članovi Kyokushinkai kluba Crveni zmaj koji su učestvovali na Uchi dashi programu sa Sempai Dmitri Nikiforovim u sredini. Stoje Rajko Pačarek, Stefan Briševac, Stefani Spasić koja zbog bolesti nije mogla da završi program, Marija Petrović, Lana Novković, Petar Babić, Stefan Spasić i Andreja Marković

.

Petar Babić daje izjavu za SOS kanal. U tekstu ispod pročitajte njegove utiske.

   Zovem se Petar Babić, imam 13 godina i braon pojas (1. Kyu). Kyokushin sam počeo da treniram od svoje 7. godine u Vrčinu po nagovoru svojih roditelja. Da zavolim Kyokushin zaslužan je moj trener Velimir Velja Matijević sa kojim se družim od prvog dana od kako sam obukao kimono. Moji takmičarski rezultati su :  Prvak Beograda, drugo mesto na internacionlanom takmičenju za pionire, drugo mesto na prvenstvu Srbije 2009., treće mesto na turniru “Branislav Branko Vasiljević”, drugo mesto na IX Večeri borilačkih veština.

   Za odluku da odem na Uchi deshi seminar bila je odlučujuća preporuka mog trenera. Rekao nam je da će mo  steći nova iskustva, ovladati bolje tehnikom, ojačati svoje psihofizičke sposobnosti i upoznati neke nove drugove, a možda i prijatelje za ceo život.

   Prvog dana smo imali samo večernji trening koji je vodio Sensei Žarko Petković Irac. Ostalih dana smo imali po dva treninga dnevno od kojih je većinu održao Sempai Dmitriy Nikiforov. Pored njega po jedan trening su nam održali Sempai Miloš Stanković, Sempai Ivan Marušić, Sempai Milan Perić i Marina Vuković. Treninzi su bili veoma naporni, trajali su 1,5 – 2 sata. Dan je počinjao trčanjem u  7,30 od oko 3 kilometra. Na jutarnjim treninzima od 8 časova kod Sempai Dmitriya Nikiforova, rađena je osnovna tehnika (kihon). Na večernjim treninzima od 19 časova radila se borbena tehnika, vežbe snage i sparinzi. Posle jutarnjih treninga imali smo uobičajene dnevne aktivnosti na sređivanju Dojoa, a zatim kratak odmor. Svakog dana u 12 časova imali smo razgovore sa našim šampionima i trenerima ili teoretska predavanja. Daniel Milićević, Marina Vuković, Duško Basrak kao i  Sempai Dmitriy Nikiforov pričali su nam kako su počeli da treniraju Kyokushin, o svojim trenerima, treninzima i koje su uspehe postigli. Svako od njih je ljubazno odgovarao na sva pitanja koja smo imali da im postavimo. Moj trener Velimir Velja Matijević nam je održao dva teoretska predavanja na kojima nam je pričao o zvanjima i hijerarhiji u Kyokushinu, udarnim površinama i životu Masutacu Oyame. Posle ručka sve do 19 časova imali smo slobodne aktivnosti. Vreme između predavanja i treninga koristili smo na različite načine: odmor (spavanje), igrice Play Station, lako sparingovanje, vežbanje u teretani u okviru Dojoa itd. Ja lično, sam slobodno vreme koristio za vežbanje tehnike koju nisam dobro savladao na prethodnim treninzima i za opuštanje, na već pomenutim igricama.

Na kraju mogu da kažem da je za mene ovo bilo jedno veliko iskustvo koje ću pamtiti ceo život, pre svega zato što je prvo ovakve vrste i što je bilo neponovljivo. Želeo bih da se zahvalim svom treneru što je uticao na mene da učestvujem na Uchi deshiu. Mogu reći da sam naučio puno toga u smislu tehnike, izdržljivosti i kondicije i da je ovo samo jedan korak dalje u mojoj karijeri.

Osu!

.


Andreja Marković daje izjavu za SOS kanal. U tekstu ispod pročitajte njegove utiske.

.

Zovem se Andreja Marković i imam 16 godina. Kyokushin treniram godinu dana, a nedavno sam položio za 8. Kyu. Kao i prošle godine i ove je Kyokushinkai Savez Srbije organizovao Uchi deshi program - život u Dojo-u. Trener mi je preporučio da idem i steknem nova znanja i iskustva. Pogledao sam na blogu kluba utiske klupske drugarice Marije Petrović sa prošlogodišnjeg Uchi deshija, zainteresovalo me je, i bez mnogo razmišljanja odlučio sam da idem.

Program se sastojao iz treninga i teoretskih predavanja, a učenici su bili dužni i da održavaju higijenu u Dojo-u. Mesto za spavanje je bio tatami, što je ponekad znalo da bude jako teško, ali ipak sam izdržao tih sedam dana. Prvi trening je održao Sensei Žarko Petković uz asistenciju Sempai Dmitriy Nikiforova koji nam je održao najviše treninga, uglavnom jutarnjih. Na njima smo trčali 20 minuta, a zatim radili Kihon i dosta vežbi snage. Treninzi su bili naporni, trajali su po sat i po, nekad i dva. Nakon jutarnjih treninga, održavana su teoretska predavanja, za koja sam mislio da će biti veoma dosadna. Ali, tu sam naučio mnogo stvari vezanih za Karate, borilačke veštine uopšte, a bilo je i predavanja o pravilima ponašanja i ishrani. Predavanja su održali Danijel Milićević, Velimir Matijević, Duško Basrak, Marina Vuković, i drugi. Pored Dmitriya Nikoforova, koji je držao Kihon trening i dosta kondicionih vežbi, bilo je i borbenih treninga, koje su održali Miloš Stanković, Ivan Marušić, Aleksandar Dončić i Milan Perić. Jedan Kihon trening nam je držala i Marina Vuković. Svi treneri su bili dobri, ali nekako bih izdvojio Ivana Marušića i njegov trening.

Stekao sam nova i različita iskustva koja ću moći da primenjujem kasnije u svom klubu. Trudio sam se koliko god mogu da održavam higijenu, što u suštini i nije bilo toliko teško. Imali smo tri obroka dnevno koji su bili na zavidnom nivou. Druženje je bilo u redu i meni se Uchi deshi svideo jer sam stekao nova iskustva i prijateljstva. Nadam se da ću i sledeće godine biti u mogućnosti da idem, jer mi je ovo iskustvo jako prijalo, i mislim da ću ga uvek pamtiti.

Osu!

.

Video klip napravljen od inserata sa prvog treninga.


.

Na ovom video klipu možete videti sve učesnike prilikom uručenja priznanja o završenom programu.


.

Članovi Kyokushinkai kluba Crveni zmaj sa priznanjima o završenom programu. Stoje : Marija Petrović, Velimir Velja Matijević, Rajko Pačarek koji drži i priznanje Lane Novković koja je bila opravdano odsutna. Kleče : Stefan Spasić, Petar Babić, Andreja Marković i Stefan Briševac.

.
Najmlađi su za ovakav podvig imali podršku roditelja.

.
Za kraj zajednička slika svih učesnika. U sredini je Sensei Žarko Petković Irac i moja malenkost.

.