Iako je odavno prešao pedesetu,
Masutacu Ojama, koji je osnovao svoju školu kjokušinkai 1957. godine, nastavio
je da trenira u svom dođou u planini Micumine, da trči po šumi, da meditira pod
vodopadom ledene vode, da radi đukumite u potocima ili klizavim stenama koje
nadvisuju te bučne potoke. Ko može sanjariti o životu? Njegov stil se razvio po
celom svetu. Osnovao je stotine kjokušinkai – klubova. Među najpoznatijim
njegovim učenicima nalaze se Džon Bluming iz Holandije i Alen Setruk iz Francuske,
Ištvan Adami iz Mađarske i dr. U Jugoslaviji takođe postoje Ojamini kjokušinkai
klubovi. O YU-kjokušinkai organizaciji pišemo u ovom broju.
Gledajući iz ugla instruktora
karatea, Ojama kritikuje relativno veliki broj škola koje su nikle širom sveta
jer, kako on kaže ”karate je individualan sport i žalim što je od borilačke
veštine postao gimnastika”. Kada se Funakoši Gičin, otac karatea vratio u Japan
1923. godine, on sam je bio profesor gimnastike u jednoj školi na Okinavi. Tako
je uveo okinavljanske tehnike, umeće borbe golim rukama, sa gimnastičkim
pokretima kojima je podučavao svoje učenike. Karate je rođen u svom primitivnom
obliku i više postao način održavanja telesnih sposobnosti nego prava borilačka
veština. Tako misli-Ojama.
Čujmo još učitelja Ojamu:
- Napredak u karateu zavisi od
dve stvari: sačuvati pravu borilačku veštinu i racionalizovati metode treninga,
takmičenja, sistem stepena, centara za obučavanje, opreme. Kimono u karateu
koji nose svi vežbači možda nije, na primer, najprihvatljivija odeća za
takmičenje ili trening. (Treba napomenuti da se deo Ojamine tehnike koja se
odnosi na smoodbranu izvodi u običnom odelu za izlazak u grad). “Te” sa Okinave
ili “kempo” iz Kine se vežbao u svakodnevnom odelu tog doba. Trebalo bi takođe
nositi zaštitnike za vreme takmičenja, rukavice i štitnik za grudi. Naime iako
se takmičenju prilazi kao stvaranje borbi, obavezna kontrola može izazvati kod
gledaoca osećaj dosade i umanjiti sportski utisak. Kontrola zadavanja udaraca
ne omogućava takmičaru da pokaže svoju stvarnu snagu. Takođe smatram da treba
dodati jedno takmičenje u lomljenju koje bi imalo isti status kao i samo
kumite-nadmetanje.
Ove Ojamine ideje svakako su
zanimljive, ali svetski karate još uvek je podeljen: šotokan i drugi stilovi su
zastupljeniji na zvaničnim sportskim takmičenjima i trebalo je da prođu godine
da bi i predstavnici kjokušinkaia izašli na IAKF i WUKO scenu. I dan-danas
najboljim majstorima kjokušinkaia nije baš lako da se bore protiv predstavnika
drugih stilova. Ne zato što su slabiji. Naprotiv! Razlog je u
kjokušinkai-razornosti, nemogućnosti stalne samokontrole kako bi se izbegla
povreda protivnika i diskvalifikacija kjokušinkai-takmičara. Na svejapanski
karate šampionatima, na kojima ne retko, poteče i krv kjokušinkai borci uvek
imaju zapaženu ulogu. Sledbenici Ojaminog kjokušinkai stila održavaju i svoja
posebna prvenstva, a najpoznatija manifestacija svakako je Ojamin kup koji se
tradicionalno održava u Budimpešti.
Ma ko šta mislio o Masutacu Ojami
niko neće moći da ospori činjenicu da je ovaj čovek još za života (naravno, još
uvek je živ, a pažljivi čitaoci CRNOG POJASA znaju da uvek objavljujemo njegove
novogodišnje poruke karatistima i svim mladima sveta) postao karate legenda.
Priče i zapisi o njegovim borbama s bikovima takođe pripadaju najlepšim i
najinteresantnijim stranicama karate istorije i prerastaju u legende. Uvek je
iznova zanimljivo čitati o tim Ojaminim podvizima neobične vrste i ovon
neobičnom karate-učitelju. Zato smo o Ojami i pisali nadugačko, evo već treći
put u ne dugoj istoriji CRNOG POJASA. I pisaćemo opet. Ojama još nije rekao
sve.
Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji
plače”
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56,
april 1991.
Slika preuzeta sa:
http://www.masutatsuoyama.com/view/photo_gallery/list/193283-1/in/category/mas-oyama-photos.htm
Нема коментара:
Постави коментар