PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


петак, 8. новембар 2013.

SVETSKI STIL



Iako je odavno prešao pedesetu, Masutacu Ojama, koji je osnovao svoju školu kjokušinkai 1957. godine, nastavio je da trenira u svom dođou u planini Micumine, da trči po šumi, da meditira pod vodopadom ledene vode, da radi đukumite u potocima ili klizavim stenama koje nadvisuju te bučne potoke. Ko može sanjariti o životu? Njegov stil se razvio po celom svetu. Osnovao je stotine kjokušinkai – klubova. Među najpoznatijim njegovim učenicima nalaze se Džon Bluming iz Holandije i Alen Setruk iz Francuske, Ištvan Adami iz Mađarske i dr. U Jugoslaviji takođe postoje Ojamini kjokušinkai klubovi. O YU-kjokušinkai organizaciji pišemo u ovom broju.

Gledajući iz ugla instruktora karatea, Ojama kritikuje relativno veliki broj škola koje su nikle širom sveta jer, kako on kaže ”karate je individualan sport i žalim što je od borilačke veštine postao gimnastika”. Kada se Funakoši Gičin, otac karatea vratio u Japan 1923. godine, on sam je bio profesor gimnastike u jednoj školi na Okinavi. Tako je uveo okinavljanske tehnike, umeće borbe golim rukama, sa gimnastičkim pokretima kojima je podučavao svoje učenike. Karate je rođen u svom primitivnom obliku i više postao način održavanja telesnih sposobnosti nego prava borilačka veština. Tako misli-Ojama.

Čujmo još učitelja Ojamu:
- Napredak u karateu zavisi od dve stvari: sačuvati pravu borilačku veštinu i racionalizovati metode treninga, takmičenja, sistem stepena, centara za obučavanje, opreme. Kimono u karateu koji nose svi vežbači možda nije, na primer, najprihvatljivija odeća za takmičenje ili trening. (Treba napomenuti da se deo Ojamine tehnike koja se odnosi na smoodbranu izvodi u običnom odelu za izlazak u grad). “Te” sa Okinave ili “kempo” iz Kine se vežbao u svakodnevnom odelu tog doba. Trebalo bi takođe nositi zaštitnike za vreme takmičenja, rukavice i štitnik za grudi. Naime iako se takmičenju prilazi kao stvaranje borbi, obavezna kontrola može izazvati kod gledaoca osećaj dosade i umanjiti sportski utisak. Kontrola zadavanja udaraca ne omogućava takmičaru da pokaže svoju stvarnu snagu. Takođe smatram da treba dodati jedno takmičenje u lomljenju koje bi imalo isti status kao i samo kumite-nadmetanje.

Ove Ojamine ideje svakako su zanimljive, ali svetski karate još uvek je podeljen: šotokan i drugi stilovi su zastupljeniji na zvaničnim sportskim takmičenjima i trebalo je da prođu godine da bi i predstavnici kjokušinkaia izašli na IAKF i WUKO scenu. I dan-danas najboljim majstorima kjokušinkaia nije baš lako da se bore protiv predstavnika drugih stilova. Ne zato što su slabiji. Naprotiv! Razlog je u kjokušinkai-razornosti, nemogućnosti stalne samokontrole kako bi se izbegla povreda protivnika i diskvalifikacija kjokušinkai-takmičara. Na svejapanski karate šampionatima, na kojima ne retko, poteče i krv kjokušinkai borci uvek imaju zapaženu ulogu. Sledbenici Ojaminog kjokušinkai stila održavaju i svoja posebna prvenstva, a najpoznatija manifestacija svakako je Ojamin kup koji se tradicionalno održava u Budimpešti.

Ma ko šta mislio o Masutacu Ojami niko neće moći da ospori činjenicu da je ovaj čovek još za života (naravno, još uvek je živ, a pažljivi čitaoci CRNOG POJASA znaju da uvek objavljujemo njegove novogodišnje poruke karatistima i svim mladima sveta) postao karate legenda. Priče i zapisi o njegovim borbama s bikovima takođe pripadaju najlepšim i najinteresantnijim stranicama karate istorije i prerastaju u legende. Uvek je iznova zanimljivo čitati o tim Ojaminim podvizima neobične vrste i ovon neobičnom karate-učitelju. Zato smo o Ojami i pisali nadugačko, evo već treći put u ne dugoj istoriji CRNOG POJASA. I pisaćemo opet. Ojama još nije rekao sve.



Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji plače”
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56, april 1991.


Slika preuzeta sa:
http://www.masutatsuoyama.com/view/photo_gallery/list/193283-1/in/category/mas-oyama-photos.htm


SOSAI MASUTATSU OYAMA

Нема коментара:

Постави коментар