Među
okinavljanskim učiteljima pod čijim sam nadzorom učio s vremena na vreme, bio
je i učitelj Macumura o kojem kruži čuvena priča o tome kako je pobedio drugog
majstora u dvoboju u kojem nije zadao nijedan udarac. U stvari, to je toliko
poznata priča da sada već predstavlja legendu : ipak voleo bih da je ovde
iznova prepričam, jer na najbolji način odslikava pravi smisao karatea.
Počnimo,
dakle, od potpuno nevažne trgovine jednog stanovnika Nahe koji je zarađivao za
život rezbareći šare na predmetima za svakodnevnu upotrebu. Iako je već imao
četrdeset godina, još uvek je bio u naponu snage : imao je debeo i masivan vrat
kao bik. Bio je punih obraza i lica bakarne boje, a ispod kratkih rukava
njegova kimona su se nazirali nabrekli i izbočeni mišići. Očigledno, iako
skroman zanatlija, bio je čovek na kojeg treba računati.
U njegovu
je radnju jednog dana došao čovek sasvim drugačijeg kova, ali je takođe, izvan
svake sumnje, bio osoba izraženog borbenog duha. Bio je mlađi od gravera, tridesetih
godina. U fizičkom pogledu, iako ne onako masivan kao graver, nije bio ništa
manje impozantan. Bio je veoma visok, najmanje stoosamdeset santimetara, ali
najizraženija crta su bile njegove oči, oštre i prodorne kao u orla. Pa ipak,
kada je kročio u graverovu radnju, izgledao je bled i potišten.
Prigušenim
glasom se obratio graveru i zatražio da mu izgravira bronzanu glavu njegove
lule.
Preuzimajući lulu, graver se obratio veoma uljudnim tonom, jer je
očigledno, bio na nižoj društvenoj lestvici od svog posetioca. "Izvinite
gospodine, ali da niste vi Macumura, karate učitelj?"
"Da", usledio je kratak odgovor. "Pa šta sa tim?"
"E,
znao sam da ne mogu da pogrešim. Već se dugo vremena nadam da ću moći s vama da
učim karate."
Ali,
mladićev odgovor je bio kratak. "Žalim", rekao je, "više ne
podučavam."
Međutim,
graver je ustrajao. "Vi podučavate samog starešinu klana, zar ne?",
upitao je. "Svi kažu da ste vi najbolji učitelj karatea u zemlji."
"Tačno
je da ga podučavam", uzvratio je gorko mladi posetilac, "ali nemam
običaj da podučavam druge. Tačnije, više ne podučavam ni starešinu klana. u
stvari", provalio je, "sit sam karatea!"
"Kako
možete tako nešto da kažete!", uzviknuo je graver. "Kako može čovek
vašeg kova da bude sit karatea? Hoćete li da budete tako ljubazni da mi
objasnite zašto?"
"Uopšte nisam mario", progunđao je mladić, "što karateu
podučavam starešinu klana, u stvari, posao sam izgubio upravo zato što sam
pokušavao da ga naučim karateu."
"Ne
razumem", rekao je graver. "Svako zna da ste vi najbolji živi
instruktor i ako ga vi više ne podučavate, ko će drugi? Bez sumnje, niko ne
može da zauzme vaše mesto."
"U
stvari", odgovorio je Macumura, "zbog moje reputacije mi je bilo
dodeljeno mesto učitelja starešine klana. On je, međutim, bio nezainteresovan
učenik. Zanemario je usavršavanje tehnika koje su, uprkos mojih napora, ostale
krajnje sirove. Mogao sam vrlo lako da izvedem da izgubim od njega da sam hteo,
ali to mu ne bi koristilo. Umesto toga, ukazao sam mu na neke njegove slabosti,
a zatim dozvolio da me napadne punom snagom. Smesta me napao dvostrukim nožnim
udarcem (nidan - geri). Moram da vam kažem da je to bilo veoma vešto, ali je
suvišno da se napomene da bi samo početnik napao dvostrukim nožnim udarcem kad
se suoči sa protivnikom za kojeg zna da je daleko sposobniji.
Odlučio sam
da iskoristim tu grešku da ga podučim jednoj mnogo potrebnijoj lekciji. Kao što
morate da znate, jedan karate dvoboj je pitanje života ili smrti i kad jednom
počinite ozbiljnu grešku, vi ste je uradili. Niste u mogučnosti da je
ispravite. Sami znate sve to vrlo dobro, ali po svemu sudeći on to nije znao i
tako, želeći da mu otvorim oči, smesta sam blokirao njegov dvostruki nožni
udarac bridom dlana i oborio ga na pod. ali, dok se još nalazio u vazduhu,
uleteo sam telom u njega. Na kraju se našao raskrečen na tlu, idaljen od mene
nekih pet i po metara."
"Da li
je bio teško povređen?", upitao je graver.
"Njegovo rame, njegova ruka i noga su pomodreli na mestu gde sam ih
dotakao bridom dlana." Mladić je za trenutak učutao, a zatim nastavio.
"Prilično dugo nije čak mogao ni da ustane s poda."
"Strašno!", uzviknuo je graver. "Svakako, bili ste strogo
ukoreni?"
"Dabome, bilo mi je naređeno da smesta odem i da se ne pojavljujem
do daljnjeg."
"Shvatan", rekao je graver pun obzira, "ali sigurno će da
vam oprosti."
"Mislim da neće. Iako se taj nemio događaj zbio pre više od tri
meseca, nije ni se javljao. Rečeno mi je da je još uvek veoma ljut na mene i da
priča da sam više nego arogantan. Ne, čisto sumljam da će da mi oprosti.
E", promrmljao je majstor, "bilo bi daleko bolje po mene da se nikad
nisam odvažio da podučavam karateu starešinu klana. U suštini, mnogo bih se
bolje osećao da nisam nikada naučio karate!"
"Glupost!", rekao je graver. "U životu svakog čoveka
postoje usponi i padovi, ali", nadodao je, "pošto više njega ne
podučavate, zašto ne biste podučavali mene?"
"Ne!", rekao je Macumura odlučno. "Prestao sam da
podučavam. Nego, zašto jedan čovek poput vas sa reputacijom uglednog majstora,
želi da ga ja podučavam?" Macumura je rekao istinu : graver je bio na
glasu i u Nahi i u Šuriju.
"Možda
i nije neki naročit razlog", rekao je graver, "već, iskreno rečeno,
samo znatiželja da vidim kako vi, lično, podučavate karate."
Da li je
bilo nečeg u graverovom glasu što je ozlovoljilo mladića? Nije li uzrok tome
bila pretpostavka da bi učitelj starešine klana mogao da postane graverov
učitelj? Sklon tome poput mnogih mladih ljudi, Macumura je ljutito uzviknuo :
"Kako ste samo tvrdoglavi! Koliko puta moram da vam ponovim - ne želim
da podučavam karate!"
"Onda", rekao je graver tonom koji je bio manje uglađen nego
što je bio na početku, "ako odbijete da me podučavate, hoćete li takođe
odbiti da mi učinite čast da se borite sa mnom?"
"Šta
kažete?", s nevericom je pitao Macumura. "Želite borbu samnom? Samnom?"
"Upravo tako! I zašto ne' U jednom dvoboju ne postoje klasne
razlike. Šta više, pošto više ne podučavate karateu starešinu klana, nije vam
potrebna njegova dozvola za dvoboj samnom. Ja vas s moje strane uveravam da ću
bolje paziti na moje noge i ramena, nego što je on to radio." Od tog
trenutka su se graverove reči, isto kao i boja glasa mogle smatrati samo kao
uvreda.
"Znam
da se priča da ste veoma dobri u karateu", rekao je Macumura, "iako
ne znam tačno koliko dobri. Ali, zar ne mislite da ste otišli malo predaleko?
Ne radi se o tome povređen ili ne, u pitanju je život ili smrt. Zar ste toliko
orni za umiranje?"
"U
potpunosti sam voljan da umrem!", odgovorio je graver.
"Onda
ću biti srećan da vam budem na usluzi", rekao je Macumura. "Svakako
niko ne može da predvidi budućnost, ali postoji stara izreka : Kad se bore dva
tigra, jednom je suđeno da bude ranjen, a drugom da umre. Stoga, bilo da
pobedite ili izgubite, možete da budete sigurni da se kući nećete vratiti
neozleđeni. Vreme i mesto našeg dvoboja", zaključio je Macumura, prepuštam
vama da odaberete."
"Graver je predložio da se nađu u pet sati sledećeg jutra, s čim se
Macumura složio. Predloženo mesto je bilo groblje kod Kinbu palate koja leži
iza Tama palate.
Tačno u pet
sati su dva čoveka stajala jedan prrema drugom na razdaljini od nekih osamnaest
metara. Graver se prvi pomerio smanjivši razdaljinu za pola, isturivši pritom
levu pesnicu u gedan ("donji") položaj, a desnu priljubivši uz desni
bok. Macumura je, ustajući s kamena na kojem je sedao, zauzeo prirodan stav (šizn
tai) prema protivniku. s bradom uz svoje levo rame.
Zgranut
stavom koji je protivnik zauzeo, graver se upitao da ovog nije napustila pamet.
Bio je to borbeni gard koji kao da nije pružao nikakve šanse za odbranu i
graver se spremio da jurne u napad. Upravo u tom momentu je Macumura otvorio
oči i zagledao se duboko u zenice svoga protivnika. Graver je odstupio odbijen
nekom silom koja je bila kao blesak munje. Macumura nije pomerio ni jedan
mišić; stajao je na istom mestu gde i ranije, naizgled nezaštićen.
Znoj je
orosio graverovo čelo, a podno miški je već bio mokar : mogao je da oseti kako
mu srce lupa neuobičajenom brzinom. Seo je na obližnji kamen. Macumura je
učinio isto. "Šta se dogodilo?", mrmljajući se pitao graver.
"Čemu sav taj znoj? Zašto moje srce kuca tako divlje? Još nismo izmenili
ni jedan jedini udarac!"
Onda je čuo
Macumurin glas :"Hej! Dolazi! Sunce izlazi. Hajde da završimo stim!"
Oba čoveka
su ustala i Macumura je još jednom zauzeo isti prirodni stav kao i ranije.
Graver je sa svoje strane čvrsto odlučio da ovog puta izvrši napad i uputio se
prema protivniku - sa osamnaest metara na devet, sa devet na osam... šest...
četiri i tu se zaustavio, nesposoban da produži dalje, zaustavljen
neshvatljivom silom koja je izbijala iz Macumurinih očiju. Istovremeno je bio
potpuno nesposoban da odvoji pogled od očiju svoga protivnika; u dubini duše je
znao da bi moglo nešto strašno da se dogodi, ako to učini.
Kako da se
izvuče iz tog škripca? Iznenada je ispustio snažan krik, Kiai, otprilike
kao "jeaaaa!", koji je odjeknuo preko groblja i vratio se nazad
odbivši se od okolnih brda. Macumura je još uvek stajao nepomičan. Pri takvom
prizoru je graver još jednom odskočio unazad, zaplašen i malodušan.
Majstor
Macumura se nasmejao, "Šta je bilo?", upitao je. "Zašto ne
napadneš? Ne možeš da vodiš borbu samo pomoću galame!"
"Ne
razumem", odgovorio je graver. "Nikada ranije nisam izgubio ni jedan
meč. A sada..." Posle kratke pauze je podigao glavu i tiho se obratio
Macumuri :"Da, hajde da nastavimo! Krajnji ishod dvoboja je već odlučen,
ja to znam, ali hajde da ga dovršimo. Ako tako ne uradimo, izgubiču obraz - a
onda više volim da sam mrtav. Upozoravam vas da ću da se borim sutemi
(misleći pri tome da će da se bori na život i smrt)."
"Dobro!", uzvratio je Macumura. "Hajde!
"Uzgred, oprostite mi ako ste voljni", rekao je graver u
trenutku kad je jurnuo u napad, ali baš tada je iz Macumurinih grudiju izleteo
snažan krik koji se graveru učinio kao grmljavina. Upravo onako kao što se
ranije ukočio zbog bleska Macumurinih očiju, sada se to isto dogodilo usled
grmljavine njegovog glas. Graver je ustanovio da ne može da se pomeri; izveo je
poslednji jalov pokušaj da napadne, pre nego što se poražen našao na zemlji.
Nekoliko koraka dalje stajao je Macumura čiju su glavu obasjavale zrake
izlazečeg sunca : ispruženom graveru se činilo kao jedan od onih drevnih svetih
kraljeva koji su pobili demone i aždaje.
"Predajem se!", uzviknuo je jadni graver. "Predajem
se!"
"Šta!", uzviknuo je Macumura. "Tako ne sme da govori
jedan majstor!"
"Bio
sam budala što sam vas izazvao", rekao je graver ustajući. "Ishod je
bio jasan već u samom početku. Osećam se potpuno posramljenim. Moja i vaša
veština ne mogu da se uporede."
"Ne
mari", odgovorio je ljubazno Macumura. "Posedujete besprekoran
borilački duh i predpostavljam da posedujete veliku veštinu. Da smo se istinski
borili, moguće je da bih bio poražen."
"Laskate
mi", rekao je graver. "Činjenica je da sam se osetio potpuno
bespomoćnim kad sam vas pogledao. Bio sam zaplašen vašim pogledom da sam
izgubio i ono malo borbenog duha koji sam posedovao."
Macumurin glas je postao blag. "Možda",
rekao je. "Ali ja znam ovo : vi ste bili čvrsto rešeni da pobedite, a ja
sam bio isto tako rešen da umrem ako izgubim. U tome je razlika između
nas."
"Slušajte", nastavio je. "Kada sam jučer došao u vašu
radnju, bio sam veoma nesrećan zbog strogog ukora od strane starešine klana.
Kad ste me izazvali brinuo sam o tome, ali kad smo se jednom odlučili na
dvoboj, sve moje brige su iznenada iščezle. Shvatio sam da sam bio opsednut
relativno beznačajnim stvarima – sa usavršavanjem tehnike, načinom obučavanja,
sa ulagivanjem starešini klana. Bio sam opsednut time kako da zadržim moj
položaj.
Danas sam
mudriji čovek nego što sam bio juče. Ja sam ljudsko biće, a ljudsko biće je
ranjivo stvorenje koje, verovatno, ne može da bude savršeno. Nakon što umre
vraća se u elemente – u zemlju, vodu, vatru, vetar i vazduh. Materija je
praznina. Sve je ništavilo. Mi smo nalik vlatima trave, drveću šume, proizvodi
smo univerzuma, proizvodi duha univerzuma, a duh univerzuma niti živi niti
umire. Samozadovoljstvo je jedina prepreka životu."
Rekao je to i
ućutao. Graver je takođe ćutao, duboko razmišljajući o neprocenjivoj lekciji
koju je dobio. Narednih godina, kad god bi svojim prijateljima pričao o tom
nemilom događaju, nijednom nije propustio priliku da prijašnjeg protivnika
opiše u najlepšem svetlu – kao istinski velikog čoveka.
A što se tiče
Macumure, on je uskoro bio iznova postavljen na prijašnji položaj ličnog
instruktora karatea starešine klana.
Odlomak iz autobiografske
knjige Gičin Funakošija
KARATE-DO MOJ ŽIVOTNI PUT
Beograd, 1988
Slika preuzeta sa :