.

.

.

MI VOLIMO IZAZOVE!

SA NAMA ĆETE POMERITI

SVOJE GRANICE I CILJEVE.

OSU!

.

.

adresa : Beograd, SC Vračar, Sjenička 1 kontakt telefon : 064 / 319 78 79

mail adresa :
karatecrvenizmaj@gmail.com termini treninga : ponedeljak, sreda, petak od 21,30

operativni trener kjokušinkaia

Velimir Velja Matijević

PRIJATELJ KLUBA TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, 11077 Beograd, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo



субота, 13. фебруар 2016.

KARATE LIŠEN AGRESIJE


   U poslednjem nastavku moje karate priče pisao sam o novoj, meditativnoj spoznaji prilikom mog boravka u Manastiru Krka. Taj izvanredni utisak kao neočekivana i neobična radost razlila se po meni i u meni kao nova direktna spoznaja i svjetlost.

   Od tada se stvarno moj život potpuno promenio. Tada sam u stvari i počeo živjeti, bio sam duhovno nanovo rođen. Moj tadašnji boravak u Manastiru Krka dobio je svrhu mog potpunog duhovnog preobražaja koji je imao presudan uticaj na tok i zbivanja u mom daljnjem životu i karateu...
   Da bih svoj meditativni i duhovni preobražaj mogao objasniti, moram se vratiti na početak. Bila je to večernja služba Božija u Manastiru... Tada sam prvi put doživeo taj izvanredni duhovni osjećaj.
   Stajao sam u najdonjem, tamnom uglu crkve. Neskoncentrisan, rastrzanih konfuznih misli, duhovno prazan. Odjednom, kroz moje iscepano misleno maglovenje, kroz prazninu sluha, kroz tamu vida, prodriješe reči molitve koje su čitane... Kao zrak svjetlosti probiše moju tamu i dirnuše me do srca: “Budi u meni i osvijetli me pomračenoga”... Te riječi me ispuniše, ja ih svatih i prihvatih. Slobodnom voljom iz dubine srca ja sam sebe poistovjetio sa “pomračenim” i istinski zavapio “osvijetli me”...
   Istodobno, munjevito, na taj moj poziv po svojoj slobodnoj volji i bezgraničnoj ljubavi odazvao mi se “Onaj koji jeste”. Predstavio se u mom srcu izvanrednom neshvatljivom radošću, toplinom nastalog duhovnog mira za koji do tada nisam znao. Osjetio sam “onu” punoću života.

“Nestala je opsjena mog šaptača, a ja sam shvatio da je šaptač bio produkt moje neobuzdane taštine koja je neprekidno tražila potvrdu u svjetlucanju ličnog polubožanstva.”
U meditativnom miru: Vojislav Bilbija

OD IRACIONALNOG DO REALNOG
   Posle tog događaja, kasnije, pri dubokom meditativnom prizivu vraćao mi se taj osećaj i davao mi snagu za dalje. Shodno mom duhovnom stanju mijenjao se i intenzitet tog duhovnog mira. Kada bi me zbog mojih slabosti napuštao... ostajala je u meni duboka nostalgična praznina...
   Malo po malo, usavršavajući sebe u meditativnim treninzima, svi ti iracionalni odgovori dobijali su svoje konture i oblik. Predvođeni srcem, ti osjećaji postajali su zamisljivi i opipljivi. U njima, ocrtavao se “Onaj koji jeste”. Bio je to Početak i Kraj. Hristos Gospod i to u punoj snazi kao “Put, Istina, Život”.
   Svi moji novi utisci o pravoslavlju po istom osjećaju bili su potpuno realistični. Hrišćanske dogme, ma kako čudne i kao legende, bile su mi i srcem logične. Sve nejasno bilo je jasno, sve neobuhvatno obuhvatno. Bile su mi realistične kao i samo hrišćanstvo. Jedini problem i najveći jeste bio “kako mu prići?”

OPRAŠTANJE SA ZENOM
   Bilo mi je potpuno jasno da sam se rastajao sa Zenom. Zen-meditacija i sve ono što sam smatrao velikim nestali su kao sumrak koga razbija čista i jarka svjetlost jutra. Jasno je bilo da tamo nisam mogao naći ništa.
   Nestala je opsena mog šaptača, a ja sam shvatio da je šaptać bio produkt moje neobuzdane taštine koja je neprekidno tražila potvrdu u svjetlucanju ličnog polubožanstva. Tu sam mogao po cenu strašnih zastranjenja pronalaziti samo mrvice. Tu su igrali odbljesci sjenke neke daleke i mutne svjetlosti. Ovdje je, pak, u vlasti duhovne tradicije, gorjelo duhovno sunce.
   U pronalaženju tog puta mnogo su mi pomogli moji divni prijatelji, duhovni učitelji u Manastiru Krka.
   Po ličnom iskustvu prilaz hrišćanstvu moguć je samo slobodnom voljom i srcem. Bilo kakva filozofska i racionalna traganja za putem u hrišćanski mir vode u beskonačni lavirint nejasnih govora i misli.
   Utisci koje sam dobijao hrišćanskom meditacijom bili su veoma jednostavni i jasni. Primali su se momentalno i doživljavali kao unutrašnja radost i osjećaj koji se veoma teško može opisati ili ispričati. To je, kao kada si zaljubljen...
   Svaki čovek na svoj individualni način doživljava utiske koji su različiti, i sam sebi daje snagu i volju da se dobri utisci ponavljaju i da se radosti nastavljaju.

A ŠTA SA KARATEOM?
   Da li je, u skladu sa tim, moguća njegova neagresivna varijanta? Da li je njega moguće produbiti tradicionalnom hrišćanskom meditacijom?
   Očekivao sam svim srcem da sebi dam odgovor na sva ta pitanja. Morao sam imati trpljenja i strpljenja. To mi uopšte nije teško padalo jer radost koju sam prilikom treninga imao davala mi je snagu i istrajnost da idem dalje.
   I tako, jednog jutarnjeg treninga, prilikom dubokog meditativnog mira, kao eho u srcu odjeknuo mi je prvi odgovor: “Pobjeda je pobjediti sebe osjećajući ljubav prema protivniku, a mir i radost u srcu. Tada nastaje Potpuna Hrabrost da ne udariš ako ne treba. A ako moraš udariti, onda ne više nego što nužna situacija traži.”
   Duboko me je potresla ta definicija koja mi se kao misao u srcu dala kao odgovor. Osjećao sam da je to istina i da ta misao otvara neograničene mogućnosti ličnog razvoja kako psihički, tako i u sportu. Bilo je jasno da je jedini problem ostajao samo u meni. Kako pobjediti sebe?
   Tako, karate mi postade način izvanredne samokontrole u ogledalu sa samim sobom. Osjećao sam da ga nisam izgubio, da je opstao u meni, ali da dobija drugu formu, drugi sadržaj. Postao je sredstvo koje služi, a ne kome se služi.
   Prestao je biti demonizirano oruđe a postao sredstvo cjelomudrja i svjetlosti.
   Eto, tako je otpčeo novi period mog duhovnog kao i karate života. Stari čovjek u meni morao je ustupiti mjesto novom čovjeku. To, sve skupa, nije išlo lako. No, ja sam njemu, to jest Sebi, objavio rat...
   Dobro sam proanalizirao svoj dotadašnji karate put. Sve je to u suštini i većini, bila – taština.
   Kolika i kakva nova strašna borba me je čekala, pisaću vam rado u novom, sledećem nastavku moje karate priče. Želim vam upornost i snagu i ljubav u traženju puta kako u karateu, tako i u privatnom životu

Sa iskrenim karate pozdravima
vaš Vojislav Bilbija


KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS ZA
BORILAČKE SPORTOVE
februar 1992., br. 54, strana 32-33



Нема коментара:

Постави коментар