PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


четвртак, 31. октобар 2013.

URLIK POBEĐENOG BIKA


Godine 1947. održava se u Tokiju prvo otvoreno svejapansko prvenstvo svih karate stilova. Masutacu Ojama je ubedljivi pobednik zahvaljujući svojoj sjajnoj fizičkoj kondiciji i neumornom vežbanju u planini. Ali, stara ideja da ubije bika golim rukama i dalje ostaje u njegovoj glavi i on odlazi na klanicu u pedgrađu Tokija. Posle rasprave sa nepoverljivim službenicima, dobija dozvolu da se suoči sa bikom teškim oko 500 kg. Ojama zadaje samo jedan udarac životinji u glavu … i bik krvareći iz nosa i usta daje se u beg pre nego što je Ojama uspeo da mu se približi drugi put. Napuštajući, razočaran, klanicu Ojama će kasnije saznati da su kasapi otkrili da je biku jedan rog bio polomljen!

Godine 1952. šampiona poziva Kokiši Endo, nosilac crnog pojasa, 6. dan (džudo) koji je prešao u profesionalne rvače da zajedno krenu na egzibicionu turneju gradovima SAD. Ojama će na toj turneji izvesti 30 demonstracija karatea, pobediti u tri egzibicione borbe protiv profesionalnih boraca, zaraditi od svake od tih borbi po 1.000 dolara i pojaviti se devet puta na TV. Njegova popularnost će postati ogromna i po povratku u Japan, novine će mu posvetiti čitave stranice.

U suštini nezadovoljan svojim borbama sa ljudima Masutacu Ojama i dalje ne odustaje od borbe sa životinjom i počinje da se bori protiv mladih bikova lomeći im rogove. Svaki put bi tražio da se bori protiv jačeg bika. Jedno filmsko udruženje mu šalje ponudu da snimi film o njegovim uspesima. Masutacu pažljivo proučava borbe bikova, njihove jake strane i nihove slabosti. Da bi izbegao trčanje za životinjom vežba sprint, trči svakog jutra po osam-deset kilometara i vežba po pet časova u dođou.

Godine 1953. sve je konačno spremno za film i obračun će se održati u oblasti Šiba, u mestu Tatejami, malom seocetu na morskoj obali. Dosadna kiša više puta odlaže ono što svi nazivaju: “borba stoleća”, a jedan reporter je uputio majstoru karatea sledeću poruku: “Blagosiljajte kišu, g. Ojama, jer Vam ona donosi još jedan dan života”. I pored svih sumnji i bojazni, Masutacu Ojama, posle jedne seanse meditacije na morskoj obali, ulazi u arenu da se suprotstavi životinji od 625 kg. čiji je svaki rog imao dužinu po 40 cm. Eskivirajući napad životinje, uhvatio ju je za rogove i pokušao da je obori na tlo. Ali bik je bio jači od čoveka i karatista je bio odbačen u stranu kao perce, izgrebanog trupa. Ne obazirući se na povrede i krv koja je curila, Ojama je još jednom uhvatio bika za rogove i započeo novo odmeravanje snage između čoveka i životinje. Malo po malo, pred nemim gledaocima, čovek je počeo pobeđivati i s očajničkim urlikom bik pade na pesak pod stiskom svog protivnika. Jedan šuto udarac, izveden brzinom munje i bik ostade kraći za rog! Masutacu Ojama je ostvario svoj san: pobediti odraslog bika golim rukama! Borba je trajala trideset pet minuta, a da pobednik nije imao predstavu o vremenu za sve vreme svog podviga!




Ojama je kasnije objasnio razloge svog uspeha. Pošto je oborio bika na tlo, trebalo je polomiti mu rog jednim jedinim šuto udarcem, što nije teško jer se takav rog lomi dosta lako u tom položaju. Teškoča se sastojala u činjenici da je trebalo zadati samo jedan udarac jer u suprotnom bi bik poludeo od besa i tada ga ništa ne bi moglo obuzdati.

I pored obožavalaca koji su uzvikivali parole o nepobedivosti svog idola, Ojama je uveravao sve da karatista od 100 kg. istreniran na adekvatan način može da ostvari ovakav uspeh za manje od tri godine. Snaga nazvana “nadprirodnom”, neophodna da se polomi biku rog, kao i prilikom lomljave cigli ili dasaka, može se steći odgovarajućim treningom. Mentalna snaga i koncentracija igraju veliku ulogu u ovakvoj vrsti poduhvata. Rečenica Mijamoto Musašija ostala je urezana u Ojaminoj glavi: “Ne mislite ni o čemu drugom u životu osim o pobedi ili o porazu, sve ostale alternative su bežnačajne”.

Dana 11. novembra 1956. godine, jedan drugi meč sličan citiranom se održavao na stadionu Denen u Tokiju. Društvo za zaštitu životinja mu je strogo zabranilo da ubije životinju, a Masutacu Ojama je još jednom odlučio da polomi rog ogromnog bika teškog preko 600 kg. nazvanog “Raiden Go”. Dok mu je u prvom pokušaju u Tatejami trebalo oko pola časa, u Tokiju je za tri minuta bik ostao bez jednog roga, na veliku žalost nekih gledalaca koji su došli da vide poraz čoveka pred životinjom.

Tako je Ojama imao borbe sa 52 bika: 3 životinje su umrle, u 48 je imalo polomljen rog. Samo jedna se “izvukla” . Kako bi testirao granice ljudske izdržljivosti, Masutacu Ojama je trenirao za borbu protiv medveta i tigra. Ali uslovi nisu išli na ruku takvim borbama, konstantna ljubomora mu je donosila negativan publicitet. Vreme je prolazilo i Ojama je osećao da više nije u godinama za izvođenje takvih poduhvata.



Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji plače”
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56, april 1991.


Slika preuzeta sa:



SOSAI MASUTATSU OYAMA

четвртак, 17. октобар 2013.

PORAZOM DO POBEDE

U doba kada sam počinjao sa vežbanjem borilačkih veština često sam sanjario o ovoj situaciji: Moja žena i ja, prolazeći mračnom ulicom iznenada bivamo okruženi grupom siledžija. U trenutku kada me vođa grupe napada, ja ga brzo i efikasno šaljem na tlo. U nekim varijacijama ove fantazije ostali iz grupe me takođe napadaju a ja deo njih “sređujem” dok ostali beže u paničnom strahu.

Dvadeset pet godina kasnije, kada sam već imao “nekog” iskustva u raznim borilačkim veštinama, došao sam u stvarnu životnu situaciju ćiji ishod nimalo nije podsećao na moju nekadašnju fantaziju.

Tog dana upravo sam ostavio svoju suprugu na aerodromu u Los Anđelesu. U žurbi da se vratim kući, nepropisno sam izašao na prolaz kroz parking, prisilivši vozača kola koja su nailazila da se zaustavi uz strahovitu škripu guma. Istog trenutka on me je zasuo čitavom bujicom pogrda. Izvinio sam se, ali je on nastavio sa pogrdama i blokirao mi prolaz. Zatim je izašao iz kola i došao do prozora još uvek sipajući uvrede i pretnje.

Ponovo sam se izvinio, ali mi je on pretio da će me naučiti pameti. Prevaljao sam se preko suvozačkog sedišta i izašao na suprotnu stranu da bih imao kola između sebe i njega.

Kada je on zaobišao kola, ja sam ga čekao sa rukama opuštenim pored tela i otvorenim šakama. Već sam bio odlučio da ništa ne radim sve dok ne uđe u “moj krug”. Moj protivnik je zastao na oko jedan i po metar od mene posmatrajući me pretećim pogledom.

“Rekao sam da mi je žao”, kazao sam mu.

“Otkinuću ti jezik i nabiti u grlo”, rekao je on.

“A šta bi time dobio?”, zapitao sam ga mirno. “Skoro da sam dva puta stariji od tebe i očigledno je da se ne možemo upoređivati.”

Počeo je da mi se približava. Istog trenutka pomakao sam telo tako da se moja desna noga našla neznatno napred a težina centrirala. Ruke sam ukrstio preko grudi tako da mi je desna ruka lagano dodirivala bradu. Moj pogled je bio usmeren na njega ali tako da nije bio fokusiran, dok sam istovremeno bio svestan celog njegovog tela. Bio sam zauzeo klasičnu”spremnu” poziciju iz koje sam mogao trenutno da dejstvujem. Moj um bio je miran, otvoren i relaksiran a ja sam bio siguran u svoju sposobnost da nađem izlaz iz bilo kakve situacije.

“Morao sam kočnicu da pritisnem do daske da te ne bih udario”, rekao je nešto manje agresivno.

“Bila je to moja krivica”, složio sam se.

“Pa, dobro u redu je”, rekao je i vratio se u svoja kola.

Iako sam stajao siguran i spreman na sukob, bilo je to nepotrebno. Izvinjavajući se za ono što je zaista bila moja greška, ja sam otupio njegovo neprijateljstvo. A kako se nisam ponašao agresivno, uklonio sam njegovu potrebu da bilo šta dokazuje napadom na mene. Pobedio sam gubeći.

Ed Parker kaže: “Jedini uzrok zbog koga se ljudi tuku je zato što su nesigurni. Čoveku ne treba da se dokazuje da je bolji ili jači od drugoga. Čovek koji je siguran u sebe nema potrebe da dokazuje bilo šta silom. On može napustiti sukob sa dostojanstvom i ponosom. On je pravi umetnik borbe – čovek toliko jak unutra da nema potrebe da demonstrira svoju snagu.

Smisao postizanja savršenstva u borilačkim veštinama jeste da budete u stanju da odete, radije nego da se dokazujete pobedom u borbi. Ali, vi ćete otići nadignutih ramena i ponosnim hodom, znajući koji bi ishod borbe bio da ste želeli da se u nju upustite. A ovaj stav pouzdanja dopreće do vašeg protivnika, koji će shvatiti da je izbegao siguran poraz”.

Kineska reč za ovu vrstu samopouzdanja je sai, što se takođe može definisati kao “prisutnost”. Ona se može zapaziti u bilo kojoj situaciji. Umetnici borenja koji su sigurni u svoje sposobnosti ispoljavaju je u određenim situacijama kao i bilo koja osoba koja je ekspert na nekom polju.

Biti odvažan, ipak ne znaći biti ne promišljen. Nedavno, na televiziji, zapitali su me, šta bih učinio ako bi mi neko prislonio nož na rebra i zatražio novčanik. Odmah sam odgovorio: “Dao bih ga bez razmišljanja”. Kao što Džim Lau kaže:”Postoji vreme kad treba da se borite i vreme kada treba da odmaglite”. Ja ne znam nijednog praktičara borilačkih veština kome je novčanik draži od života.


Joe Hyams


Tekst preuzet iz časopisa:
"Karate bilder" br 12 '87
U potpisu: Džo Hiems (Joe Hyams)


Slika preuzeta sa:



уторак, 15. октобар 2013.

MUSASHI PROTIV KOPLJA



-   Sledeći! – Začu se poziv.

Čovek u borilištu bio je snažan, mišićav sveštenik veoma arogantnog ponašanja. Rukave haljine vezao je kanapima da mu ne smetaju. Koplje koje je držao u ruci bilo je dugo najmanje tri metra.

Jedan od onih koji su očigledno tek stigli u hram da bi postali učenici, bojažljivo siđe na borilište i izabravši koplje stade pred snažnog sveštenika. Jedva je uspeo da se pokloni, kako je zahtevao ritual, kad sveštenik ispusti krik kao divlja zver i svom snagom spusti svoju dugu motku na učenikovu lobanju.

-   Sledeći! – viknu on opet vraćajući se u početni stav i ne brinući o čoveku koji je ležao na podu. Čovek samo jedanput diže glavu i opet pade na pod. Drugi učenici pritrčaše i, vukući ga za rukave kimona, odvukoše sa borilišta. Za njim je ostao samo crveni treg.

Musaši upita da li je to učitelj Inšjun, ali mu ljudi koji su tu sedeli rekoše da je to sveštenik Agon. On je bio jedan od starijih u hramu i pripadao je grupi najveštijih koje su zvali "sedan stubova Hozoina". Sam Inšjun nikada ne izlazi na dvoboj, jer izazivača uvek pobedi neko od te sedmorice.

-   Ima li još nekoga? – upita Agon spuštajući koplje.

Sveštenik koji se pojavi na ulazu pozva jednoga, ali se ovaj izvini i reče da će doći sledećeg dana. Posle onoga što su videli u dvorani za vežbanje svi su odustajali dok sveštenik sa registrom ne pokaza na Musašija.

-   Hoćeš li ti?

-   Ako mi dozvolita... – reče Musaši i ustade.

Za to vreme uobraženi Agon se već odmakao od sredine borilišta i stojeći sa grupom sveštenika negde po strani uživao u veselom razgovoru. Kada vide još jednog izazivača on krete prema njemu sa izrazom dosade na licu.

-   Ovog je mogao i neko drugi – reče prezrivo.

Nonšalantno dođe do sredine borilišta i brzo zauze napadački stav. Iznenada se okrete u suprotnom pravcu i zavitla svoje ogromno koplje prema prepreci od dasaka koja je služila za vežbanje. Uz svevštenikov krik, ogroman komad drveta probi prepreku koja je očigledno skoro bila obnovljena i izgledala tako kao da je ni pravo koplje sa masivnom oštricom ne može da probije.

-   Olala – zapevuši sveštenik i prosto igrajući i skakućući s noge ne nogu ode da izvuče koplje iz pregrade. Okrenut leđima izazivaču on nastavi svoju igru dok se ponovo ne vrati u sredinu borilišta i naglo okrete Musašiju koji je stajao tamo gde se zatekao pomalo zbunjenog izraza lica i sa svojim drvenim mačem u rukama.

-   Spreman? – viknu Agon.

-   Stani, Agone, ne budi budala! – začu se iznenada glas spolja. – Čovek koji stoji ispred tebe nije obična drvena ograda koju si sad probio. Klipane jedan, bolje ga dobro osmotri i zamoli da sačeka do sutra, kada se vraća Inšjun!

Svi pogledaše prema prozoru odakle se čuo neprestani suvi smeh i videše čisto obrijanu glavu i par belih čupavih obrva.

- Ko je to ? – dreknu Agon okrenuvši se prema prozoru, a Musaši vide da je čovek koji je malopre govorio bio onaj starac koga je video u povrtnjaku. Kako je naglo naišao, tako je i nestao.

Okrenuvši se prema Musašiju, Agon zaškrguta zubima i čvrsto steže koplje.  Lako se nakloni prema prozoru, ali je bilo očigledno da neće poslušati savet.

-   Jesi li sada spreman? – upita ga mirno Musaši.

Ovo potpuno razbesne Agona. On lako poskoči uvis i zavitla ogromno koplje. Bio je u vazduhu, pa na podu, vladajući svojim snažnim mišićima kao nepogrešivim mehanizmom, tresao glavom kao da želi da strese znoj koji mu se nakupio na čelu, a možda i da zaboravi na starčevu opomenu. Neprekidno je menjao položaj pokušavajući da pokrene Musašija, ali je on stajao mirno. Ispred sebe je sa obe ruke držao drveni mač i pošto nije bio toliko krupan i mišićav kao njegov protivnik, izgledao je prilično jadno. Jedino živo i opasno na njemu bile su oči, oštre kao u kopca, ali to Agon, na žalost, nije primetio.

Uz divlji krik sveštenik napade iz sve snage, ali sve bi gotovo za trenutak. Odmakavši se samo  korak u stranu, Musaši istovremeno i sam zadade udarac. Niko nije video šta se dogodilo. Sveštenici i učenici potrčaše sa svih strana prema Agonu saplićući se o njegovo koplje. Uhvativši čvrsto obema rukama glavu palog druga, jedan sveštenik je vikao izbezumljeno:

-   Lekara, lekara! Odmah zovite lekara!

-   Nema njemu leka – začu se glas iz jednog kraja dvorane.

Bio je to starac koji se pojavio na ulazu i odmah shvatio šta se dogodilo.

-   Da sam mislio da lekari mogu da pomognu, ne bih ga malopre opomenuo. Idiot!




Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 2 – VODA
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog - Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, decembar 1983.


Slika preuzeta sa









субота, 12. октобар 2013.

STVORITE PRIJATELJA OD SVOG STRAHA


Bila je to samo gola noga, ali ja sam bio nemoćan da je sprečim da se spusti gde hoće na moje telo. Disanje mi je bilo teško a ruke i noge kao da su nosile olovne utege. Kad god bi se pokrenuo, ta noga je nalazila mogućnost da mi sa dovoljno snage izbije vazduh iz pluća. Da nisam bio pažljiv, ta noga je čak mogla da mi iščaši ili slomi vilicu. Moj protivnik je imao i ruke, ali su noge bile te kojih sam se bojao.


Kada se meč završio bio sam potpuno iscrpljen. Usta su mi bila suva i jedva sam hvatao dah. Majstor Han, koji je posmatrao kumite, pozvao me je k sebi. Priđoh mu, poklonih se i stadoh ćuteći, čekajući njegov komentar.

"U dodžou ne možeš pobeći od straha," reče. "U stvari to je izvanredno mesto za učenje kako da se suočiš sa strahom. U većini slučajeva mi stvaramo svoje strahove, a ovo je naročito istina kada se konfrontiramo s neuobičajenom situacijom koja uzdrmava naše samopouzdanje. A to se tebi danas desilo."  

Iznenada, bez upozorenja, on zamahnu nogom prema mojoj glavi. Bez razmišljanja moje ruke poleteše u gard i ja odskočih unazad van dometa noge.

"Ne mrdaj!", naredi on. "Neću te udariti."

Opet je nog zviznula i zaustavila se za dlaku od moje vilice, a potom je došla i druga. Čuo sam pucketavi zvuk njegovog kimona kada bi mu se noga zaustavil tik do vrha moga nosa. Drhtao sam ali nisam mrdao.

"Dobro", reče. "Ostani miran i sabran, siguran u činjenicu da nisi u opasnosti."

Učinio sam kako mi je naredio. U sledećih nekoliko minuta čuo sam samo pucketanje njegovog kimona dok mu je noga fijukala oko mene uvek se zaustavljajući za dlaku pred mojim telom.

"Moraš da razviješ samopouzdanje, da bi savladao strah", kaza. Odrediću jednog učenika da vežba udarce na tebi kad god dođeš ovde, ali naravno bez kontakta. Sve dok se ne privikneš na strah da ćeš biti udaren i dok ne razviješ samopouzdanje, stoj mirno i nemoj da reaguješ. S vremenom, nećeš se više bojati. To ti obećavam."

On se nakloni prema meni označavajući da je s lekcijom gotovo. Kasnije kada sam se presvukao i spremio da pođem, on me pozva u njegovu kancelariju.

"Želeo bih da ti ispričam jednu priču", poče on. " Kad sam kao dečko rastao u Koreji, silno sam se bojao strašnih tigrova kojih još uvek ima tamo. U ranoj fazi moga učenja borilačkih veština, moj majstor koji je znao za moj strah, rekao mi je da dok meditiram treba da vizualiziram sebe kako se borim s tigrom. U početku su me tigrovi uvek pobeđivali. Onda sam počeo da odlazim u zoološki vrt u Seulu i da tamo proučavam tigrove, upoznajući se na taj način s njihovim navikama i pokretima.



Vremenom sam shvatio da uprkos snazi, oni imaju i slabosti. Naprimer, njihove vilice nisu u potpunosti pokretne a za napad na protivnika moraju pre skoka da se snažno odupru o zadnje noge. Počeo sam da razrađujem strategiju za iskorišćavanje njegovih slabosti. Uskoro sam pobedio u jednom okršaju (imaginarnom) i moj strah od tigrova počeo je da nestaje."

Majstor Han, se nasmejao i pokaza prema zidovima kancelarije: "Vidiš da su zidovi pokriveni slikama tigrova. kada sam sam, ja studiram neku od slika i zamišljam sebe u sukobu sa životinjom. Nekad pobedim a nekad izgubim. Ali više se ne plašim zato što sam ih upoznao. U žestini borbe ja sam miran, kako i treba da bude, jer sam otkrio da je strah senka a ne supstanca."

Trebalo mi je mnogo nedelja suočavanja s udarcima majstor Hanovih učenika pre nego što sam shvatio da sam, onda kada bi osećao strah, u stvari plašio samog sebe i da su moji strahovi bili samo jedan aspekt situacije s kojom sam se mogao konfrontirati i bez drhtanja. Pošto sam prihvatio činjenicu da ja zapravo plašim samog sebe, počeo sam manje da se plašim. Moj nedostatak samopouzdanja izazivao je problem.

Sada, kada sam prevladao neke od svojih strahova, znam da je bolje suočiti se sa zastrašujućom situacijom nego je izbegavati i da treba prihvatiti činjenicu da je u redu plašiti se. Na primer, jednom sam izbegao emocionalnu konfrontaciju koje sam se plašio. Kada sam shvatio da je ta konfrontacija neminovna, počeo sam da vizualizujem njene moguće oblike. Suočio sam se s njom i analizirao svoje strahove. Koja bi se najgora stvar u tom sukobu mogla desiti i kako bi trebalo da reagujem?

Vizualizirajući razne situacije u dužem vremenskom periodu smanjio sam svoje strahove na znatno niži intenzitet. Tako  sam postajao sposoban za realno suočavanje. I naravno, problem bi se pokazao znatno lakšim nego što sam u početku mislio."



Tekst preuzet iz časopisa:

"Sensei", br. 1

U potpisu: Džo Hiems (Joe Hyams)


Slika preuzeta sa:






петак, 11. октобар 2013.

SERBIA CHALLENGE TOURNAMENT



U subotu, 07.09.2013. godine, održano je prvenstvo Srbije – “Kyokushin Challenge”. Ujedno ovo je bio i izborni turnir za članove juniorske reprenzentacije Srbije povodom nastupa na Evropskom prvenstvu u Poljskoj. Za učešće na EP izborili su se  Ivana Manić, Nemanja Pantić i Nemanja Ružić.

Kyokushinkai klub “Crveni zmaj” nije ima predstavnike u takmičenju u borbama već samo u katama. Uspešno su nastupile Marija Petrović i Zorana Rajačić. Posle obavezne kate Gekisai sho Marija je prvi put izvela javno katu Sushi ho dok je Zorana izvela katu Kanku.











Zorana Rajačić, Velimir Velja Matijević i Marija Petrović




Još slika na internet adresi:


X LETNJI KYOKUSHINKAI KAMP


U periodu od 13. d0 20. avgusta 2013. godine u sportskom centru Karataš održan je jubilarni deseti kamp u organizaciji Kyokushinkai saveza Srbije. Kao i prethodnih godina radom kampa upravljali su svetski i evropski prvaci Emil i Gergana Kostov. Ove godine sa sobom su doveli reprezentaciju Bugarske u borbama koju je predvodio aktuelni evropski prvak u borbama Zahari Damjanov. Bugarskim reprezentativcima ovaj kamp je bio u sklopu priprema za Otvoreno prvenstvo Amerike. Sensei Emil Kostov je ceo program treninga usmerio na borbene tehnike i sparing dok je Sensei  Gergana Kostov bila yadu\ena ya kate. Treninzi su bili naporni tako da je učesnicima kimono redovno bio taotalno mokar od znoja. Vrhunac napora bio je poslednji trening na kome je sat vremena bez odmora odrađen sparing. Sparing partneri su se menjali posle minut vremena borbe.

Od članova  Kyokushinkai kluba “Crveni zmaj” na kampu su učestvovali Marija Petrović, Ivana Racić, Zorana Rajačić, Nenad Ilić, Zdenko Lakušić, Dejan Grbac i Stefan Pančić. Poslednjeg dana pridružili smo im se moja malenkost i Petar Babić. Devojke su imale privilegiju da sa Sensei Gerganom, svetskom šampionkom, imaju odvojene treninge na kojima su radile kate.








Sensei Emil Kostov sa članovima Kyokushinkai kluba "Crveni zmaj"


Ivana Racić, Marija Petrović, Velimir Velja Matijević i Zorana Rajačić


Stefan Pančić, Zdenko Lakušić, Velimir Velja Matijević,
Dejan Grbac, Ilić Nenad i Petar Babić




Više slika možete videti na internet adresama:

i



среда, 9. октобар 2013.

ISKUSTVO JEDNOG MAJSTORA



Drevna japanska izreka kaže: "Najbrži mač je onaj koji se nikad ne izvlači". Godinama sam razmišljao o ovoj rečenici bezuspešno pokušavajući da je dešifriram i primenim na svoj trening. Izgledala mi je grozno nejasna, tako da sam počeo polako da gubim interes za nju i verovatno bih je potpuno potisnuo iz sećanja da nije bilo razgovora sa Terukuji Okazakijem, predsednikom i glavnim instruktorom Internacionalne šotokan karate federacije. Njegova priča dala mi je uvid u značenje ove rečenice i mislim da zaslužuje da se ponovi.

"Od prvog trenutka, kada mi je učitelj Funakoši dodelio crni pojas", seća se Okazaki, "počeo sam da se pravim važan. Bio sam mlad, nestrpljiv i prepun sebe. Ubrzo posle mog ispita za crni pojas, majstor Nakajama, koji je bio Funakošijev asistent, rekao mi je da odem u jedan kraj sale i grupi početnika održim prvi čas. Kako sam se tog časa naduo od ponosa! Posle svih tih učeničkih godina konačno sam došao u priliku da pokažem ko sam i koliko vredim.

Kada sam došao u taj deo sale, bio sam iznenađen videći Funakošija kako sedi na stolici pored zida. "Ovo je divno", mislio sam. "On će biti ponosan kada bude video koliko sam ja dobar crni pojas!"

Počeo sam sa časom i odmah krenuo da vičem na nove učenike: "Ne! Ne! Ne! To je grozno! Ne razlikuješ levu stranu od desne. Radi ovako! Umukni, ne postavljaj glupa pitanja!"

Posle nekoliko minuta moje predstave, začuo sam slab, krhak glas, kako me zove: "Okazaki, dođi ovamo za trenutak". Sa velikim iznenađenjem shvatio sam da me to Funakoši zove. On želi da mi čestita na mojoj strogoj metodi obuke, mislio sam.

Dotrčao sam do njega i duboko se poklonio: "Da, gospodine! " povikao sam.

"Jesi li ti crni pojas?" pitao me je svojim visokim drhtavim glasom.

"Molim, gospodine? "

"Jesi li ti crni pojas?" ponovio je.

"Oh, da, gospodine! Ja sam, Okazaki. Vi ste mi ga dodelili na zadnjem ispitu".

"Ko ti ga je dodelio?" potao je sa nevericom.

"Pa, vi gospodine. Sećate me se. Ja sam, Okazaki".

U to vreme Funakoši je imao oko 90 godina i ja sam počeo da mislim da je izlapeo ili u najmanju ruku da ga je pamčenje izdalo zbog starosti.

"Ne", reče on, "ne sećam se. Ali, možda mi ti možeš pomoći da se setim. Pokaži mi tvoj udarac".

Odstupivši od njega, počeo sam polako da udaram u vazduh.

"Da li tako udara jedan crni pojas, Okazaki?" zapitao je. "Mislio sam da bi crni pojasevi trebali da budu jaki i brzi".

"Naravno gospodine!" povikao sam i počeo da udaram brže i jače.

"C; c, c", zacoktao je, češući glavu u nedoumici. "To je grozan udarac. Nije moguće da si ti crni pojas. Ti nikog ne bi mogao ozbiljno da udariš".

"Mogao bih!" povikao sam padajući u vatru. Postao sam svestan činjenice da su svi u sali prestali da vežbaju i da bulje u mene.

"Onda mi pokaži!" povikao je Funakoši. "Napred, pokušaj da me udariš! Ti si slab, ne verujem da to možeš!"

Bio sam mlad i moje uzbuđenje pretvorilo se u slepi bes. Napao sam ga kriknuvši moj KJAI iz dubine stomaka. Udarac sam zadao iz sve snage, stisnuvši zube i oči.

Kako se grmljavina moga glasa polako gubila u sali, postajao sam svestan činjenice da Funakoši nije više tu, ispred mene. Bilo je to kao buđenje iz lošeg sna, kada shvatimo da je ono što je do malopre izgledalo tako stvarno u stvari samo proizvod našeg nesvesnog duha. Ali, kada sam se ispravio, pomislio sam:  "Ovo nije san! Gde je otišao? Da mi se sve ovo ne pričinjava?"

"Okazaki", čuo sam tanki glas iza sebe. Skočio sam kao da me je sam đavo ubo otpozadi svojim trozupcem. Funakoši je stajao na dva metra iza mene... hladno se smeškajući.

"Promašio si Okazaki", rekao je tiho, približavajući mi se. "Ti imaš svu tu tehniku i snagu, a opet, ne možeš da udariš starog 90-togodišnjeg čoveka. Možda bi ovo trebalo da imaš na umu kada treniraš svoje učenike. Ako im budeš poklonio svoju pažnju i razumevanje oni te neće tući kada jednog dana budeš star i slab kao ja. A sada te molim da nastaviš sa obukom svojih učenika".

Nijedno iskustvo u mom životu nije me tako prestravilo kao ovo. Još uvek ne razumem kako se taj 90-togodišnji čovek našao iza mene a da ja nisam video kako se pokrenuo. Ali, zato shvatam jednu stvar: imati veliki ego i biti uobražen najgluplja je i najopasnija stvar koju čovek može posedovati.

Kada pomislim kako je Funakoši smanjio moju nadutu glavu na pravu meru, čudim se kako je uopšte još imam".


 U sredini Funakoši Gičin, desno Terukuji Okazaki


Tekst preuzet iz časopisa:
"Karate bilder" br 6 '85
U potpisu: Randal Hasel


Slika preuzeta sa:





петак, 4. октобар 2013.

IZAZOV





Jednog dana gladni starac je ušao u malo selo i primetio tablu sa imenom lokalne iaido škole (škole mača). Znajući da je uobičajeno da dojo-sensei (učitelj) prihvati sve izazove, starac se odluči na vrlo opasan plana: ako bi mogao da navede senseia na dvoboj i bude poražen, ali ne i ubijen, po tradiciji bi mu bilo ponuđeno jelo i piće, kao i prenoćište.

Prikupivši svu svoju hrabrost starac je pristupio u dvoranu za vežbanje, a zatim hodajući smelo objavio svoju nameru da izazove senseia na dvoboj. Odgovor je dobio od starijeg učenika koji je istupio, predstavio se i rekao da je njegov sensei kod kuće i da se odmara ali da bi on rado prihvatio izazov umesto njega. Starac je odbio i umesto toga zatražio da neko od učenika bude poslat senseievoj kući da mu prenese izazov.

Nakon što je saslušao izveštaj svog učenika o događajima koji su se upravo dogodili, sensei je odmah stavio mačeve za pojas i požurio u dvoranu. Kada je stigao u dojo, on i starac su se uljudno nakloni jedan drugom i predstavili. Nakon toga starac je ponovio svoj izazov, ali je objasnio da nije bila njegova namera da se bori za vlasništvom nad dojoom kao što se to u nekim slučajevima dešavalo u Japanu toga doba, već da je ovaj dvoboj samo test da se utvrdi ko je veštiji u rukovanju mačem. Sensei je prihvatio, a zbog prirode izazova su se dogovorili da se bore koristeći samo bokken (drveni mač za vežbanje), tako da prilikom fatalnog reza neće biti smrtnih posledica po učesnike dvoboja.

Starac ustvari nije posedovao uopšte veštinu rukovanja mačem. Jednostavno, on je bio u potrazi za jelom i mestom za odmor, a ovaj plan mu se činio da nudi najbolje izglede za uspeh. I tako je sada stajao na tatamiju preko puta dojo senseia držeći vrlo ležerno drveni mač. Sensei nakon što je primetio kako je starac otvoren za napad i kako je neverovatno glup njegov odbrambeni stav, iznenada je počeo verovati da ovaj dvoboj ipak nije bila tako dobra ideja. Polako je počeo u svojim mislima da se pita o starčevoj veštini i ujedno da sumnja u sebe i svoje šanse za pobedom.

Znao je, međutim, da je njegov vlastiti ugled i ugled njegovog dojoa u pitanju što ga je navelo da zauzme agresivan stav. Dugo vremena su njih dvojica samo stajali okrenuti jedan prema drugom, a da ni jedan od njih nije napravio čak ni najmanji pokret. Starac sa svoje strane nije mogao shvatiti zašto protivniku treba tako mnogo vremena, ali je znao da nema izbora. Sve što je mogao da učini bilo je da čeka senseiv napad i njegovu pobedu. Sa druge strane sensei je bio uveren da se suočio licem u lice sa pravim majstorom iaidoa, ali da i pored tog saznanja mora vrlo brzo učiniti nešto. I tako je  krenuo prema starom čoveku, odlučan u nameri da ga napadne koristeći svu svoju veštinu, iako nije bio siguran da ima šanse za pobedu.

Kada je starac video izraz senseievog lica, osetio je da će biti napadnut punom snagom, brzo je ispustio mač i pao na kolena. Klečeći je priznao da on zapravo uopšte ne poseduje veštinu rukovanja mačem, objašnjavajući da nije jeo danima i da se nadao da će preživeti izazov, a zatim biti ponuđen jelom i prenoćištem. Nakon što je čuo ovo senseia je naglo preplavilo saznanje da je dopuštajući da njegov um ispune sumnje u vlastite sposobnosti i misli o protivnikovim sposobnostima skoro sam sebe pobedio.



Sliku i tekst koji sam preveo i prilagodio
preuzeo sam sa: