Nenad Vertovšek, 5.Dan i Okuden Ki-test
Sve zapravo počinje u
suprotnosti – priča kaže kako se u Hramu usred guste šume, gdje su se podučavale
tajne vještine, nikada nije govorilo. Učenike željne znanja koji su godinama čekali
na ulazak stražari su šuteći primali i otvarali velika drvena vrata okovana
željezom tek toliko da novi kandidati uđu u Hram. Na vratima izvana pisala je
samo jedna riječ: Počni! Izvan visokih kamenih zidova nije dopirao nikakav zvuk i nitko
nije znao što se u Hramu doista događa. Rijetki koji su nakon više godina
izašli iz Hrama i uopće htjeli govoriti samo bi priznali da je na unutrašnjoj
strani drvenih vrata, što se vidjelo tek prilikom izlaska, pisalo samo – Nastavi!
Ova legenda – ili istinita
priča – jedna od mnogih istočnjačkih simboličkih prikaza Puta, ili Putova,
kojim su kročili drevni majstori i učenici borilačkih vještina, možda je
najbolji pojednostavljeni uvod za skok u dubinu i širinu razmatranja teme koja polazi
od potrebe da se promišlja o duhovnim dimenzijama naizgled pretežno tjelesnih
sustava usavršavanja. Ovakav je uvod i nužan radi potrebe za promišljanjem
stoljeća i tisućljeća postupno razvijane tradicije borenja i ratništva i
prihvaćanja toga u svakodnevnom životu. Nužan je i zbog mnoštva aspekata suvremenog
tempa života, ubrzanog i ispunjenog uglavnom nepoznavanjem biti predmeta kojeg
se doživljava kao dio spektakla tjelesnih sposobnosti i maglovitog nejasnog
djelovanja posvećenoga i usredotočenoga uma.
Stoga je jedna od važnih zadaća
u razmatranju svijeta borilačkih vještina i sportova1 u ovom slučaju uravnotežiti, obrazložiti i
pojasni- ti »neuravnoteženo«, »neobrazloženo« i »nejasno«, odnosno uskladiti
spoj tradicije i suvremenosti, tehnike i umjetnosti, umnoga i tjelesnoga,
svjesnoga i nesvjesnoga, teorije i iskustva, tajnovitosti i masovnosti, divljeg
ratništva i civilizirane etike sukobljavanja. Od umijeća u dvoranama za
vježbanje do svakodnevnog života, od rekreacije do borbe na život i smrt.
Upravo ovakva »nemoguća misija«
mora unaprijed podrazumijevati pristup u kojemu se razmatranje svijeta borilačkih
vještina i borilačkih sportova mora povezivati sa Zen tradicijom gdje borenje
kao da gubi svoj prvobitni smisao i postaje filozofijom,2 do točke gdje zenovski pogled na život omogućava
»sukob bez sukoba«. Tako i neminovno slijedi opaska kako su kod razmatranja dubine
i širine spoja Zena i borilačkih vještina neizbježna skraćivanja, jer je
prostora za analizu uvijek nedovoljno. S druge strane, ukoliko želimo o borilačkim
vještinama (i/ili sportovima) razmišljati i na način filozofije, odnosno kroz
filozofske aspekte i kriterije, moramo ih, uz osnovne postavke, sagledati i
kroz specifičnosti. Problem možda nastaje u prioritetu, tj. koje ćemo aspekte
i elemente označiti kao glavne kako bismo dobili ravnotežu teorijskog i praktičnog
viđenja samih načela onoga što se zove bu,3 a dijelom je to vrlo teško prevodivo u isključivo
zapadnom konceptu uvježbavanja uma i tijela, bolje rečeno – duha i tijela.
1 Premda se ova dva pojma često koriste kao istoznačnice, valja
razgraničiti vještine kao staru tradiciju povezanu sa stvarnim životom (i ratovanjem)
od kasnijeg pojma sport koji se veže uz natjecanja i demonstracijski aspekt, što neki
autori smatraju otklonom od izvorne tradicije i smisla vježbanja.
2 Čedomil Veljačić navodi kako naziv Zen potječe od indijskog naziva
metoda, što se na Zapadu obično
obilježava terminom meditacija. Prvobitni sanskrtski termin dhyana u pali-jeziku (književna
verzija Budhinih govora) glasi đhana. Specifičnu verziju budističke pouke o
meditaciji donio je Bodhidarma u Kinu u 6. stoljeću. Kinezi đhana izgovaraju č`an, a Japanci zen.
Deo stručnog rada:
FILOZOFIJA ZENA I BORILAČKE VJEŠTINE
Od svjesnosti pokreta do nepokretnog uma
Autora Nenada Vertovšeka
Stručni
rad u celosti (27 strana) možete preuzeti klikom na:
Slika je isečak slike preuzete sa:
Постови
Нема коментара:
Постави коментар