Lori se vraćao
iz hrama blizu sela gde je dobio vreću prosa od koga su on i Musaši kuvali kašu
i koji im je bio glavna hrana. Ovoga puta, u nedrima je imao i nekoliko velikih
pirinčanih kolača koje mu je dao neki samuraj u hramu. Taj čovek se zvao
Nagaoka Sado i bio je ugledni vazal gospodara Hosokave Tadaokija od Buzena.
Sado je pokušao
da razgovara s Lorijem, ali dečak nije bio raspoložen za razgovor. Došao je po
vreću prosa po koju je dolazio u urednim razmacima i bez velikog zahvaljivanja
odlazio natrag u kolibu koja je stajala usamljena u rečnoj dolini. Sado je od
sveštenika u hramu čuo za neobičnog ronina koga svi već smatraju ludim, jer
pokušava da od neplodne zemlje stvori
zelenu njivu. Interesantan je bio i dečak čiji su deda, došljak u tome
kraju, pa i otac bili pravi osobenjaci.
Ali Lori je
žurio, pa ostavi Sadoa da se smeje načinu na koji je dečak razgovarao sa
sveštenicima. Noć je već bila pala i na pola puta do Hotengare dečak začu neki
razgovor na mostu. U poslednjem trenutku uspe da se sakrije u žbunje.
«To mora da su
oni», pomisli dečak i sledi se od straha. Kad je bio mali, majka mu je često
govorila: «Ako ne budeš dobar,
doći će đavoli iz planine i odneće te».
A đavoli iz
planine su stvarno postojali. Posle perioda građanskih ratova, gomila
vagabunda, ronina i svih onih koji iz različitih razloga nisu mogli da opstanu
u naseljima, okupila se u planini Hitaći i u redovnim razmacima terorisala
okolna sela. Naoružani kopljima, mačevima i strelama, upadali su u sela, otimali,
palili i rušili sve pred sobom odvodeći mlađe žene. To su radili svake dve-tri
godine, ostavljajući seljake da poprave i nadoknade uništeno i ponovo im
pripreme jelo za njihovu krvavu gozbu.
Na drumu se prvo
pojaviše četvorica-petorica razbojnika, naoružani do zuba, a kasnije dolazeći
sa svih strana, okupi se čitava četa od preko četrdeset ljudi. Govoreći
poluglasno dogovarali su se kako da napadnu selo. Zadržavajući dah, Lori je sve
slušao.
Razbojnici se
rasturiše na sve strane i ostaviše stražu baš na strani na kojoj je bio hram i
gde je Lori prvo nameravao da traži pomoć. Ali, stražari se nisu micali, i on uskoro vide kako
plamenovi sukljaju iz slamnatih krovova seoskih kuća. Više nije mogao da čeka.
Potrča i baci se u reku dok su razbojnički stražari vikali za njim. Ali bilo je
kasno. Dečak je vešto plivao i već bio na drugoj strani gde je počinjala dolina
Hotengara.
Kao bez duše
dečak dotrča do kolibe pred kojom je stajao Musaši. Gledao je prema nebu koje
se zacrvenelo od vatre i mislio šta li se to dešava u selu.
- Požuri, đavoli
sa planine su u selu! Ima ih bar četrdeset, pale kuće! Treba da spasavamo
seljake! – vikao je dečak u jednom dahu.
- Đavoli? To
mora da su banditi?!
- Jeste, požuri,
pokazaću ti put!
- Nije potrebno
– zaustavi ga Musaši. – Ti ostaješ ovde i čekaćeš me dok se ne vratim. Tamo je
suviše opasno.
- Ali ja se ne
plašim, a i ti ne znaš prečice – insistirao je dečak.
- Za to nemoj da
brineš. Vatra će mi biti putokaz.
Rekao sam da ostaneš i tako će biti.
Razbojnici su
velikim konopcem povezali sve žene koje su oteli u selu i u koloni ih terali
putem prema mostu. Žene su vrištale, zvale u pomoć, stenjale od bolova, jer se
vlažni konopac urezivao u kožu. Kad bi jedna od njih pala, povukla bi nekoliko
drugih i kolona se kvarila, što je razbojnike dovodilo do besa Nemilosrdno su
vukli konopac, šibali ih i vikali:
- Šta je, zar ne
znate kako se hoda? Miči se! Zašto jaučete? Ovde u selu radite kao robinje. Kod
nas ćete uživati i popuničete praznine koje imate između kože i kostiju.
Dosadno nam je samima u planini. Zato vas vodimo!
- Stani, neko
ima pred nama!
- Ko je to
tamo?! – povika uplašenim glasom jedan bandit.
Svi zapanjeno
pogledaše, jer se putem kretala samo jedna jedina senka koja je u ruci nosila
mač. Osećao se miris krvi koja je kapala sa sečiva tog oružja. Čovek je
očigledno posekao razbojnika koji je išao ispred kolone kao prethodnica.
Musaši je u trku
procenio da pored zarobljenih seljanki nema više od dvanaest ljudi. Svi su bili
snažni, grubog i opasnog izgleda i naoružani.
Jedan od
najjačih razbojnika, sa velikom sekirom koju je držao obema rukama, zalete se
na Musašija, dok ga je drugi pratio sa velikim lovačkim kopljem.
Aaaaaaa – kriknu
čovek sa sekirom i pade, a Musaši u istom pokretu ote koplje drugom razbojniku
i zavitla ga daleko od sebe.
- Šta je,
bednici!? Zar me ne poznajete? Ja sam zaštitnik ovog sela, poslanik bogova koji
su me poslali da čuvam seljake od takvih đavola kao što ste vi!
Njegov glas
prenerazi razbojnike.
Musaši nije
prestajao da se kreće. Iako iznenađeni razbojnici su bili veoma snažni. Morao
je nekako da ih savlada.
Ali, njegova
snaga je slabila svakim njegovim korakom, jer koji god se našao Musašiju na
putu za tren je pretvoren u krvavu spodobu. Uskoro poče da ih hvata panika.
Musaši je bio
borac koji je učio boreći se. U takvim borbama on je na licu mesta donosio
zaključke o tome kako da se usamljeni pojedinac ili malobrojna grupa bori
protiv mnogo veće sile. To je bila dragocena lekcija koja se nije mogla dobiti
u borbi sa jednim mačevaocem.
Njegova dva mača
i dalje su bila u koricama. Godinama je vežbao tehniku otimanja oružja iz
protivnikovih ruku i rado ju je primenjivao u ovakvim slučajevima. Uzeo je mač
od prvog čoveka sa kojim se susreo i sada je tim mačem sasekao njegove drugove.
Za to je bilo
više razloga. Sopstveni mač je smatrao delom svoje duše i nije želeo da ga tek
tako ošteti, niti da ga uprlja krvlju običnog razbojnika. U svakom slučaju mač
u koricama je služio kao dobra rezerva ako se desi da mu mač koji je oteo protivniku
bude izbijen iz ruke, polomi se ili se desi bilo šta nepredviđeno.
Kad od
dvanaestorice ubi polovinu, Musaši se iznenada nađe bez protivnika. Preostali
razbojnici jednostavno nisu smeli da ga čekaju i nadadoše se u bekstvo prema
selu. Musaši najzad stade da odahne, a onda brzo poče da oslobađa žene. Dade im
mačeve koje su odbacili razbojnici da njima iseku veze i svojim drugaricama.
- Moram sada da
spašavam i vaše muževe, očeve i decu – reče on ženama koje se okupiše oko
njega. – Ali u tome i vi možete da mi pomognete. Vi ste snaga koja ne zna svoje
mogučnosti, a ja ću tu snagu iskoristiti. Uzmite oružje koje su odbacili
razbojnici!
Žene obuze
nedoumica, ali ipak polušaše tog neobičnog čoveka.
- One koje
nemaju oružje, nek uzmu motku, bambusovu palicu ili bilo šta što nađu usput –
reče on i krete na čelu čudne vojske sačinjene od ražčupanih ali i ohrabrenih
žena.
Na putu do sela
pridruživali su im se odbegli seljaci koji su se posakrivali u žbunju i on
uskoro shvati da iza sebe ima pravu malu armiju od stotinak ljudi, žena i dece.
Pričali su o Musašijevom podvigu i o onome što su pretrpeli.
Muškarci se još
više začudiše kad u svom dobrotvoru prepoznaše ronina koga su smatrali ludim
zato što je hteo da od puste doline Hotengahara stvori plodnu dolinu.
- Koliko ukupno
ima bandita? – upita Musaši na ulazu u selo, dok su seljaci prikupljali sve što
može da im posluži kao oružje.
- Oko pedeset –
doviknu jedan seljak.
- A koliko ima
kuća u selu?
- Sedamdeset –
glasio je odgovor.
- Musaši
izračuna da bi u selu mogao da skupi pravu malu vojsku iz koje bi na svakog
razbojnika došlo bar po deset ljudi.
- Hoću da vam
pokažem koliko su u stvari slabi ti razbojnici i, kolika je snaga u vama.
Zauvek ćemo ih uništiti, a ako neko i ostane daleko će zaobilaziti ovo selo! –
reče on seljacima koji srećno zagrajaše.
- Evo ih,
dolaze! – viknu jedan koji je stajao napred.
Istog trenutka,
seljaci izgubiše samopouzdanje i uskomešaše se.
- Nemate čega da
se plašite! – viknu Musaši. – Odmah svi potražite zaklon u živicama pored puta.
Ja ću navesti razbojnike da me napadnu i napraviću se kao da sam se uplašio i
da bežim. Ma šta se desilo, nemojte za to vreme da izlazite iz zaklona. Posle
izvesnog vremena, razbojnici će ponovo naići ovim putem, ali ovog puta biće sigurno
u manjim grupama. Tada ih napadnite praveći veliku galamu. Ubijajte ih grupu po
grupu i opet se sakrivajte dok ne naiđu sledeći.
Samo što su se
seljaci posakrivali, naiđe gomila razbojnika. Na prvi pogled, Musaši shvati da
se radi o običnoj bagri koja se okupila u planinama i da među njima nema bivših
boraca. Išli su u neredu naoružani mačevima, kopljima i sekirama sa dugom
drškom. Bilo ih je više od dvadeset i zaustaviše se na uzvik čoveka koji im je
očigledno bio vođa:
- Eno ga, to je
taj! – uzviknu jedan razbojnik pokazujući rukom na Musašija koji je stajao
nasred puta.
Stajao je
čvrsto, očigledno uveren u sopstvenu snagu. Za trenutak, cela gomila se nekako
ukoči, ali na novi uzvik vođe, krete u napad. Nisu mogli da ga opkole, pošto su
s jedne strane bila pirinčana polja sa dubokom vodom, a sa druge drvored sav
obrastao živicom. Musaši napade nekolicinu koji su mu bili najbliži, a onda
poće da beži.
- Gle, kopile,
uplašio se! Beži! – povikaše razbojnici i potrčaše za njim.
Musaši potrča iz
sve snage, toliko brzo da niko nije mogao da ga prati, a onda na jednom stade.
Naviknut na te nagle promene u načinu kretanja, nije bio zadihan dok je
sačekivao razbojnike koji su, zavisno od brzine kojom su trčali, stizali po
jedan ili dvojica do njega. Sekao je mačem one koji su mu bili najbliži, a onda
se ponovo davao u trk.
Razbojnici su
sve manje i manje imali volje da trče i bore se, dok je Musaši sa svakim novim
udarcem i svakim novim mrtvacem, bio još sigurniji. Bio je bitku sličnu onoj na
planini Hiei, ali sada se nije osećao kao da je na ivici između života i smrti, već se zadovoljan igrao njima
kao mačka sa mišem.
Kada je malo
odmakao, on poče da skreće u polja i šumarke i tako sve viže razbija razbojnike
koji su se gubili u mraku i koji najzad, kad izgubiše svaku volju da jure
neuhvatljivog čoveka koji je sejao smrt, počeše da se vračaju na put i kreću
prema selu računajući da će tamo naći svoje drugove.
- Evo ih dolaze!
– obavesti šapatom prvi seljak koji je osmatrao drum, i grupa seljaka iskoči pred
dvojicu-trojicu iznenađenih razbojnika. Udarali su ih nemilosrdno, besno, i
kada bi za nekoliko minuta sve bilo gotovo, vraćali su se u zasedu.
Napadi su se
ponavljali, i seljaci uskoro prestadoše da se sakrivaju čekajući razbojnike
nasred druma. Hrabriji su poskakivali od želje za borbom, a deca čak počeše da
broje tela onih koji su već bili ubijeni i koje su odvlačili sa puta i uzimali
im oružje.
- Slušaj, pa ova
bagra uopšte nije jaka! – doviknu jedan srećnim glasom – Zašto smo ih se toliko
plašili?
- Evo ga, ide
još jedan Udri!
Tako su ubijali
razbojnike sve dok se iz mraka ne pojavi i sam Musaši. Njegov mač je bio sav
krvav, a odelo natopljeno lepljivom crvenom tečnošću.
- Izgleda da
nisu svi pošli u poteru za mnom – reče Musaši seljacima koji su mu sa ponosom
pokazivali ubijene razbojnike. – Moramo da poubijamo i ostale!
Seljaci krenuše
za njim kao močna vojska za svojim vođom. Samo nekoliko kuća je gorelo, jer je
selo bilo prilično raštrkano i razbojnike je očigledno mrzelo da sve pale.
Uznemirene životinje su trčale tamo-vamo, a iz jedne napuštene kuće se čak začu
glas ostavljene bebe. Bandita je nestalo.
- Čini mi se da
osećam miris sakea – reče Musaši čija su čula bila razvijena kao u zveri.
- Onda mora da
su u kmetovoj kući. On ima punu burad sakea! – obavesti ga jedan seljak.
Ubrzo su stajali
pred velikom kućom oko koje je bio zid od naboja.
Musaši uđe u
dvorište i ugleda razbojnike kako sede u najvećoj prostoriji. Prozori i vrata
su bili širom otvoreni i videlo se kako na izdvojenom počasnom mestu sedi vođa
bande sa velukim vrčem u ruci. Ostali su, rastureni po ogromnoj sobi, čerečili
pečene piliče i nalivali se sakeom.
Ne oklevajući i
uz krik koji je parao uši, odbacujući se velikim kopljem koje je oteo od nekog
razbojnika, ulete u sobu baš iza razbojničkog vođe. Iznenađeni čovek ne uspe ni
da se okrene kako treba, a Musaši ga probode kopljem.
Od najbližeg
razbojnika koji ga napade, Musaši ote mač i iseče ga jednim udarcem. Drugi
banditi, uplašeni od te prilike koja je sva krvava sejala smrt, zaglaviše na
vrata, a Musaši, zavitla na njih mač i izvuče koplje iz leđa ubijenog vođe.
- Stoj, ne mići
se! – dreknu zapovednički Musaši.
On poče da ih
napada kopljem koje je držao u visini pojasa i razdvaja ih kao što čobanin
razdvaja stoku. Uplašeni, razbojnici se uzmuvaše, neki uspeše da izađu u
dvorište, ali tamo su ih dočekivali razjareni seljaci.
Musaši je
uspevao da zadrži veliki deo razbojnika u uglovima sobe i dopuštao je da samo
po jedan-dvojica izlaze iz sobe, kako bi seljacima olakšao posao. Mnogi su
ostali bez oružja u panici koja je nastala kad je on upao u sobu, pa su bili
još lakši plen. Neke su seljaci stizali na zidu oko kuće, preko koga su
pokušavali da se prebace, i na kraju, samo nekoliko razbojnika uspe da pobegne
razbesneloj seljačkoj vojsci. Ali i oni su bili sa povredama i ranama.
Kad se Musaši
sam pojavi na vratima, u kući ne bi nijednog razbojnika, a seljaci viknuše u
glas u znak trijumfa. Začas opkoliše Musašija pokušavajući da ga dodirnu, dok
su im oči bile ispunjene suzama.
Razbojnici vas
više neće uznemiravati. – reče im Musaši, a graja utihnu u želji da ga
saslušaju. - Ali, da znate, vaše pravo oružje su vaše motke. Ne uobražavajte da
ste veliki ratnici. Borili ste se i pobedili, oružje ponovo uzmite tek kada se
ponovo pojavi velika opasnosnost.
Sutradan, dok je
na konju kretao iz hrama Tokugandi, Nagaoka Sado zapita šta se to događalo u
selu.
- Seljaci su
pobili razbojnike. Izgleda da ni
jedan nije ostao živ! – reče mu jedan pratilac.
- Ova tela mi ne
izgledaju kao da ih je posekao neuki seljak. Ovde je radio samurajski mač –
primeti Sado kad naiđe na prve leševe.
On posla jednog
pratica da pozove nekog od seljaka koji su sakupljali leševe.
- Neke smo ubii
mi, a neke ronin koji živi tu u blizini – reče seljak uplašen pojavom samuraja.
Seljaci nisu
imali pravo da se služe oružjem, a čovek na konju je očigledno bio u službi
feudalnog gospodara.
- Šta, Mijamoto
Musaši? – začudi se Sado. – Kada sam video leševe pomislio sam da je on u
pitanju.
- Seljaci su ga
smatrali malo ludim zato što pokušava da obradi neplodno zemljište u dolini
pored reke – objasni sveštenik koji je pošao da ih isprati.
U selu, na malom
trgu, naiđoše na veliku dasku prikovanu za stub, na kojoj beše ispisan tekst:
«Vaš plug je
istovremeno i vaš mač. Vaš mač je vaš plug. Dok radite u polju, mislite na
mogučnost da vas neko napadne. Ali, dok mislite na napad, ne zapostavljajte
svoja polja. Sve u životu mora da se dopunjava i da ne isključuje jedno drugo.»
- Ko je ovo
ispisao? – upita Sado, mada je već znao odgovor.
- Mijamoto
Musaši – reče kmet koji je izašao da pozdravi samuraja.
Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 8 – SUNCE
Autor – Eiđi Jošikava
Prevog sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, juli 1984.
Slika preuzeta sa
Нема коментара:
Постави коментар