Priča je preuzeta iz knjige pod nazivom Geken Sodan, koja se sastoji od pet
tomova, a priredio ju je Minamoto Tokušu 1844. Radi se o zbirci priča o
mačevalaštvu kojima se govori o prošlosti različitih škola i njihovim
osnivačima uz izvestan broj anegdota. Jedna od takvih škola, poznata pod imenom
Tešen-rju, postojala je u izvesnim oblastima zapadno od Kjota pri kraju
sedamnaestog i početkom osamnaestog veka. Osnivač ove škole bio je izvesni
Osuka Tešin. On je veoma voleo mačevanje i još kao veoma mlad postao je veliki
majstor ove umetnosti. S obzirom da je bio ambiciozan, želeo je da isproba
svoje umeće s drugim ljudima iz iste profesije u širim krugovima. Bio je dobar
prijatelj s jednim zen opatom koji je živeo u obližnjem manastiru, pa je otišao
da se sa njim oprosti. Opatovo ime bilo je Rjuko, a on je pripadao soto sekti
zena i bio je poznat učitelj svoga vremena. Kad mu je Tešin rekao o svojoj
nameri, opat mu je savetovao da to ne čini, rekavši mu: «Mi živimo u mnogo
većem svetu nego što ti možeš i da pomisliš i mora da postoji veliki broj ljudi
u tvojoj profesiji koji su daleko veštiji, tako da bi ishod tvoje avanture bio
katastrofalan.» Međutim, mladi Tešin uporno je odbijao da prihvati ovaj svet.
Rjuko je nastavio: «Pogledaj mene. Ja sam takođe
želeo da budem poznatiji u svetu. Bavim se meditacijom ovde već nekoliko
decenija i koliko učenika sada imam? A kad je reč o tebi, teško da postoji neko
koga bi ti mogao da nazoveš svojim
učenikom. Obojica moramo da znamo gde smo i da budemo zadovoljni situacijom u kojoj
se nalazimo.»
Ovo je jako razljutilo Tešina, tako da je uzbuđeno
uzviknuo: «Misliš li da moj mač ništa ne vredi? Mačevalaštvo uopšte nije nalik
tvom zanimanju. Ako odem iz mog rodnog grada i izazovem nekog poznatog u
njegovom kraju i pobedim ga, o tom događaju će, prirodno, da govore njegovi prijatelji
ili učenici. Ako sretnem još nekog u drugoj pokrajini i pobedim i njega, moja
reputacija proširiće se po čitavom tom kraju. Pored toga, ja sam čvrsto ubeđen
u ono što sam postigao u mačevalaštvu. Ne plašim se bilo kog susreta do kog
može da dođe na mom putovanju.»
Rjuko nije mogao a da se ne nasmeje njegovoj
uobraženosti. «Onda je bolje da počneš s onim koji je upravo pred tobom. Ako
izađeš kao pobednik, možeš da kreneš na veliko putovanje širom zemlje. Međutim,
u slučaju da izgubiš moraš da obećaš da ćeš postati monah i da ćeš biti moj
učenik.»
Na ovo se Tešin od srca nasmeja i reče: «Ti si
možda veliki u tvom zenu, ali sigurno nisi neki mačevalac. Ali, ako želiš da
okušaš sreću, spreman sam.»
Rjuko mu onda pruži štap od bambusa koji je
poticao iz tog kraja, a sebi uze jedan hosu
(kratak štap sa snopom konjske dlake, služi za rasterivanje komaraca). Tešin,
veoma samouveren, pokuša da obori zen učitelja jednim udarcem svoga štapa.
Međutim, štap promaši protivnika koji mu više nije bio na dohvat. Tešin je bio
ogorčen i stalno je iznova pokušavao da ga pogodi, ali bez ikakvog uspeha.
Umesto toga, često je osećao kako mu hosu
nežno prelazi preko lica.
Konačno, Rjuko primeti: «Šta sad kažeš?»
Tešinova hvalisavost bila je u potpunosti
splasnula. On je ponizno priznao svoj poraz, a Rjuko nije gubio vreme već je
pozvao svoju poslugu da donesu potreban pribor i ošišaju Tešina i pretvore ga u
pravog monaha s obrijanom glavom.
Autor Minamoto ovo ovako komentariše: Ovo je najverovatnije
priča koju su sačinili zen-ljudi. Da Rjuko, pored toga što je bio učitelj zena,
nije bio upoznat s umetnošću mačevalaštva, nikad ne bi mogao da pobedi Tešina
onako kako je to ispričao u ovoj priči. Pored toga, Tešin uopšte nije tu
veštinu poznavao tako dobro kao što je tvrdio. Istina je da postoji mnogo
zajedničkih tačaka između zena i mačevanja. Na primer, kad ljudi kažu da «nema
mesta čak ni za dlaku da se udene», ili kad pominju «varnicu iz kamena koji
udara po čeliku», to se ne odnosi samo na zen već i na umetnost mačevanja
uopšte, jer nijedna škola ne može da zanemari prolaženje kroz ovu važnu obuku.
Ma koliko da je on imao savršene kvalifikacije kao zen majstor, da nije prošao
nikakav trening kad je reč o tehnici mačevanja, on nikad ne bi mogao da očekuje
da će pobediti u takmičenju sa samostalnim mačevaocem. Stvar je u tome da se
savršena veština mačevalaštva sastoji u ovladavanju i samom tehnikom i
načelima. I dok nema nikakve sumlje u sveopšti značaj duhovnog treninga, čovek
mora takođe da bude u potpunosti upoznat s praktičnim detaljima mačevanja.
Preuzeto iz knjige
ZEN I SAMURAJI
Dajsec T. Suzuki
Prevod Dejan M.
Marković
IP Svetovi / Novi
Sad, 1992.
Нема коментара:
Постави коментар