Mesec je putovao sa Muašijem koji je ubrzavao
korake. Odjednom, pred očima mu sevnu nešto kao bela traka koju je neko bacio
kroz još mračnu šumu. Beše to put koji se spuštao niz planinu kroz bambusove
šumarke i poljane sa pirinčem, jedan od puteva do Ićiđođija. On shvati da je
samo nekoliko stotina koraka udaljen od mesta na kome se putevi sreću, i kroz
beličastu izmaglicu ugleda široke grane starog bora.
On pade na kolena. Nije verovao da će tako brzo da
stigne na mesto na kome ga čekaju smrtni neprijatelji i prosto se uplaši da već
nije privukao pažnju. Svako drvo izgledalo mu je kao neprijatelj. Lagano, kao
gušter koji se provlaći kroz travu, on poče da se primiče, orjentišući se prema
granama bora, i dođe tačno iznad mesta na kome se širilo to veliko drvo.
Hladan vetar je duvao sa vrha planine i terao
maglu kao neki veliki morski talas preko borova i bambusa. Grane velikog starog
bora zatresoše se kao u strahu.
Napregnuvši oči, on uspe da razazna figure
desetorice ljudi koji su potpuno nepokretni stajali oko džinovskog bora, sa
spuštenim kopljima u rukama. Osećao je da ih je mnogo više, ali nije mogao
tačno da odredi gde su.
Bio je spreman za akciju i napet kao zapeti luk.
Kad stupi jean korak napred njegovi nožni prsti se zariše u tlo svom snagom
koju je posedovao, i kao da u toj zemlji, svome osloncu, traže saveznika.
Iznenada, on u mraku primeti razvaline nečega što
je nekada očigledno bila tvrđava. On skrenu među te stene. Tu nađe svetu kamenu
kapiju kakva se obično nalazila pred hramovima vere šinto i gong s konopcem i
drvetom kojim se udaralo u njega. Bio je to deo oltara svetilišta koje je
nekada bilo sastavni deo te tvrđave.
Musaši kleknu pred oltar u kratkoj molitvi i, kad
podiže glavu, ugleda natpis koji je stajao pred svetilištem. «Haćidai», pisalo
je. Bilo je to svetilište boga rata.
«Sad sam našao pravog saveznika», pomisli Musaši.
On se ponovo seti Nobunage koji je idući u bitku kod Okehazame zastao u
svetilištu Acuta i pobedio.
Iz malog kamenog valova Musaši zahvati rukom vode
i ispravši njome usta, poli malo korice svoga mača i ovlaži kaiševe sandala.
Tada podveza rukave kožnim vrpcama i oko glave veza pamučnu traku. Kad sve to
završi, on uhvati sebe kako rukom drži konopac kojim se udaralo u gong.
«Šta ja ovo radim?!», zapita se zapanjeno.
Postupao je kao što je u detinjstvu uvek radio, završavajući ritual udarcem u
zvono i šaputanjem neke želje koju je trebalo da mu bogovi ispune.
- Sada nemam šta da želim – prošaputa kao da sebe
samog želi da probudi iz sna. – Ono što će se dogoditi, dogodiće se.
Bio je spreman da prekori sebe što se predaje
sentimentalnostima i u takvom odlučujućem trenutku nalazi vremena da se moli
bogovima.
- Bogovi su dobri saveznici – reče skoro glasno –
ali ovoga puta ja uzimam smrt za saveznika. Ako smrt bude uz mene, neće mene
pogoditi, nego će uzimati svoje neprijatelje.
Musaši izađe iz kamene razvaline. Džinovski bor je
bio samo četrdesetak koraka ispred njega. Sad je već jasno mogao da vidi čoveka
sa musketom kako sedi na velikoj grani.
- Kukavice! – šaputao je. – Sve ovo protiv jednog
čoveka!
Na neki način je osetio žaljenje prema
neprijatelju koga sopstveno kukavištvo i zaslepljenost željom za osvetom teraju
na takve postupke. Pošto su oni verovatno mislili da Musaši neće doći sam,
musketa sigurno nije jedino oružje od koga mora da strepi. Verovatno imaju i
nekoliko strelaca. Kad je malo bolje zagledao okolinu drveta, shvati da se oni
kriju iza stena nešto niže niz padinu.
Musaši je imao jednu veliku prednost. I musketar i
ljudi oko borovog stabla stajali su mu leđima okrenuti i nisu mogli ni da
sanjaju da će naići sa te strane. Čučnuvši toliko nisko da mu je drška mača
bila skoro iznad glave, on je lagano hodao, skoro puzio. Prešao je dobar deo
rastojanja koje ga je delilo od Jošiokinih ljudi, a onda potrča iz sve snage.
U tom trenutku, musketar koji je jedini bio
izdvojen od ostalih, začu korake i okrete se naglo prema Musašiju.
- Evo ga! – viknu on i izazva pravu uzbunu među
ljudima ispod bora. Za to vreme Musaši je pretrčao još desetak koraka. Znao je,
ako se više približi, musketar mora da promeni položaj na grani da bi mogao da
ga pogodi.
- Gde je? Ko? – povika jedan od ljudi koji su
stajali ispod bora.
- Eno, trči! Iza vas je – reče musketar koji tek
tada shvati kakvu je grešku napravio što se popeo na drvo. Da je Musaši došao
sa one strane sa koje su ga očekivali, pozicija zauzeta na drvetu bila bi
idealna. Imao je pregled staze i mogao je da ga ubije iz prvog pucnja. Ali,
sada je morao da se okreće na grani koja, ma koliko široka, nije davala toliko
prostora za manevrisanje.
Najzad, čovek uspe da musketu uperi prema
Musašijevoj glavi. Ali, Musaši se neprestano kretao.
Iskre sevnuše i začu se slab pucanj, koji za one
skrivene na padini u žbunju oko skrivene na padini u žbunju oko staze mora da
je zvučao kao najjači udarac groma. Pucanj je očigledno bio uzaludan, jer
Musaši nastavi da trči. Tako u trku, on zavitla veliki kamen koji je zgrabio sa
zemlje. Kamen opisa parabolu u vazduhu i krik bola koji ispusti musketar pomeša
se sa zvukom lomljenja grana dok je čovek padao. Glavno oružje bilo je, bar u
ovom trenutku, izbačeno iz stroja.
U sledećem trenutku Musašijevo ime je bilo na
usnama svih ljudi iz kuće Jošioka.
- Musaši! To je on!
- Gde je?
- Ne znam, čuje se nešto kod bora!
- Požuri tamo!
- Ne, ostanimo na svojim mestima!
Zbrka je bila potpuna, jer niko nije očekivao da
će Musaši doći sa vrha planine, niti da će napasti ljude oko bora pre nego što
oni skriveni u zasedi pored sva tri kraka puta ne dobiju priliku da iskoriste
svoj položaj. Faktor iznenađenja bio je izbrisan, a Musaši je u potpunosti
uspeo da ga iskoristi.
Iako su bili najbolji mačevaoci u kući Jošioka i
odabrani borci, ni desetorica ispod bora ne uspeše da se odmah snađu. Žureći da
se okrenu i postave kako treba u pravcu iz koga se Musaši iznenada pojavio,
sudarali su se, njhovo isukano oružje se zaplitalo.
- Ja sam Mijamoto Musaši, sin Šinmena Munisaija iz
oblasti Mimasaka! Došao sam na duel koji smo zakazali u kvartu Janagimaći u
prestonici.
Genđiro! Nadam se da si tu i da nećeš biti onako
neoprezan kao što su bili Seiđuro i Denšićiro. Vidim da si doveo dosta ljudi,
ali to je razumljivo zbog tvoje mladosti. Ja, Mijamoto Musaši, došao sam sam.
Spreman sam za borbu i izazivam vas, jednog po jednog, ili u grupi!
Dok su ljudi oko bora pokušavali da se urede i
formiraju polukrug oko Genđiroa, začuše Musašijev glas koji im je, po svim
pravilima samurajske etikecije, izrekao formalni izazov. U trenutku kad se
nalazio sam pred skoro stotinom ljudi, Musaši je, uz rizik da potpuno poništi
prednost koju je dobio time što je došao iz neočekivanog pravca, stao da uputi
i formalni izazov, kako se to uvek radilo u duelima.
Sa druge strane ne bi formalnog odgovora. Niko od
njih ne skupi dovoljno dostojanstva niti uspe da se pribere da bi kako dolikuje
odgovorio protivniku.
- Musaši, opet kasniš! – začu se jedan uzvik, ali
to beše jedino što je moglo da se čuje.
Umesto da se postave kako treba, neki Jošiokini
ljudi počeše da se okreću oko sebe i pogledima traže Musašijeve pomagače. Nisu
mogli da shvate da jedan čovek ima toliko hrabrosti da dođe potpuno sam.
Mislili su da je to nekakav Musašijev trik.
Iznenada se začu fijuk. Jedan od strelaca koji su
stajali iza stena ispod drveta uspeo je prvi da se snađe i uputi strelu ka
Musašiju. Musašijev mač sevnu. Strela mu je išla pravo u lice, jednim kratkim i
preciznim zamahom bi presečena na pola, i njen prednji deo pade mu na rame, a
drugi ostade da leži u travi negde ispred njegovih nogu.
Ili tamo gde su njegove noge bile trenutak ranije,
jer Musaši više nije dozvoljavao da prođe ni delić sekunde, a da ne preduzme
novu akciju. Dok mu se kosa vijorila kao lavlja griva, on pojuri prema senci
skrivenoj iza velikog bora.
- Bojim se! – vikao je mali Genđiro grleći stablo
bora i pokušavajuči da se popne na njega. – Pomozite mi, pomozite!
Genzaemon, njegov otac, skoči da zaštiti dečaka,
ali, bilo je suviše kasno. Musašijev mač je načinio dva duboka zareza na stablu
bora, a sa korom koja pade na zemlju, pade i odsečena, sva krvava, dečakova
glava.
Tako nešto nije moga da uradi ni najbesniji demon.
Ignorišući prisustvo ljudi iz kuće Jošioka koji su, svaki za sebe, očekivali
napad na naoružane ljude, Musaši se ustremio pravo na glavu njihove kuće,
nejakog dečaka Genđiroa. Izgleda da je taj čin planirao od početka, ili je bar
bio negde u njegovoj podsvesti.
Niko u tom trenutku nije mogao da shvati zašto je
Musaši učinio takvo neviđeno divljaštvo. Genđirova smrt nije umanjila borbenu
sposobnost Jošiokinih ljudi i toliki rizik koliki je bio preduzeo napadom na
dečaka oko koga su se bili okupila desetorica, izgledao je kao da nije bio
vredan. Ali, Musaši je ima svoj način razmišljanja i uspeo je da iskoristi
pogodan trenutak i napadne dečaka.
- Zveri! Ubico! – viknu Genzeamon lica izobličenog
od besa i bola za izgubljenim sinom koga je sam doveo u tu planinu da ga ubiju
kao nemočnog srndaća. On istupi korak napred i ogromnim mačem kojim je nekad
očigledno vešto rukovao, ali koji sada već beše suviše težak za starca njegovih
godina, napade Musašija.
Musašijeva noga se samo pomiče u stranu za desetak
santimetara i on, izbegavši starčev udarac, zahvati ovoga odozdo do lakta,
preko ramena, pa skroz preko lica. Nije moglo da se utvrdi da li je Genzaemon
mrtav ili samo lako ranjen, jer starac posrnu i pade licem napred, a preko
njega se prevali kopljanik koji se baš bio ustremio na Musašija.
U sledećem momentu jedan samuraj sa dugim mačem
napade usamljenog Musašija, ali on je već čvrsto stajao na nogama i raseče ga
preko grudi, od ramena do pupka. Musaši se izmiče, a čovek, koji je bio u
zaletu, uspe da napravi samo još nekoliko koraka napred pre nego što se
strovali mrtav na zemlju.
Uzvici i krici ispod starog bora nisu mogli
ljudima koji su bili niže na padini da daju pravu sliku o onome što se tamo
događa. Bili su suviše daleko da bi znali da li treba da napuste svoja
skrovišta i da krenu prema boru, ili je to gore samo lažna uzbuna koju je
stvorio neki od Musašijevih pomagača sa namerom da ih izvuče iz dobro
postavljene zasede.
Stari džinovski bor koji je tu stajao stotinama
godina video je mnoge bitke u svom dugom životu. Pored njega su se povlačili
poraženi pripadnici klana Taira iz Kjota u Omi u dvanaestom veku, pored njega
su prolazili do zuba naoružani sveštenici-ratnici sa planine Hiei koji su često
napadali prestonicu i radili šta su hteli u Carskom dvoru.
Njegove široke grane koje su toliko izrasle više
zalivane krvlju poginulih ratnika nego kišama, sad zažmuriše na vetru i sa njih
pade čitava kiša rose na samuraje i Musašija koji su bili spremni na jedan, još
neviđeni pokolj. Sedamdeset ljudi na jednog čoveka.
Musaši je odgurnuo dečakov leš i stao uz samo
borovo stablo koje je bilo toliko debelo da bi dva čoveka jedva mogla da ga
obuhvate rukama. Tako široko, predstavljalo je odličan štit za Musašijeva leđa,
ali je, sa toliko velikim brojem napadača za koje je moglo da se očekuje da će
se uskoro osvestiti i početi da pridolaze u gomilama, bilo suviše rizično da
ostane dugo u jednom mestu.
Dok su njegove oči prelazile preko očiju
protivnika i tržile mesto na kome bi mogao da zauzme bolji položaj, začu se
uzvik sa mesta odakle ga niko nije očekivao. Bio je to glas Sasaki Kođiroa,
koji je bio na mestu iznad bora, na suprotnoj strani odakle je došao Musaši, i
sa koga je mogao da vidi sve što se događalo.
- Svi prema velikom boru! Bitka je počela! Musaši
je tamo, požurite! – vikao je Kođiro.
Njegova uslužnost bila je delo samog đavola, jer
je računao, ako pomogne Jošiokama, moći će da se i bez sopstvenog truda otrese
svog glavnog konkurenta za titulu najboljeg mačevaoca u zemlji.
Iznenada, zaću se pucanj iz muskete. Neko je uzeo
oružje iz ruke poginulog musketara i opalio na Musašija. Ali, uzalud. Musaši sa
sagao i metak završi u deblu starog bora. Niko od prisutnih, onih živih, nije
znao kako da puni vatreno oružje i ta opasnost konačno bi otklonjena.
Čuvši Kođirove povike, samuraji najzad shvatiše
šta se dešava i kao roj razbesnelih pčela poleteše iz svojih skrovišta prema
velukom boru.
Ne čekajući ni trena Musaši se stušti prema čoveku
na levom boku. Mač je držao u visini očiju uperen u čoveka, a ovaj, Kobaši
Kurando, jedan od najboljih u školi mačevanja Jošioka, bi zaista iznenađen. Bio
je na kraju ljudskog lanca oko Musašija i nije očekivao da će baš on biti
napadnut. Uz krik iznenađenja on pođe nogom unazad, sa namerom da izbegne
napad, ali je bio suviše spor. Noga mu je još bila u vazduhu kada bi pogođen
posred grkljana. Preko čoveka koji je još padao, Musaši potrča.
- Ne dajte mu da pobegne! – povika neko, a
preostala šstorica se stuštiše za njim.
Ali, ni sada Jošiokini samuraji nisu imali
inicijativu. Oni su samo pratili Musašijeve poteze i tako uvek bili korak iza
njega.
U sledećem trenutku Musaši je već stajao okrenut
prema njima. Zamahnu mačem iz sve snage. Udarac je bio namenjen najbližem, a to
je bio Mike Đurozaemon. On je bio iskusan mačevalac i ostavio je svojim nogama
mogučnost da uvek, ako zatreba premeste težište njegovog tela i daju mu
mogučnost da izbegne udarac. Uspeo je da se izmakne toliko da mu vrh Musašijevog
mača prohuja pored samih grudi.
Ali, Musašijev način mačevanja razlikovao se od
tehnike kojom su se služili borci njegovog vremena. Svaki udarac, izveden tada
poznatim tehnikama, odnosio je svu napadačevu snagu nepovratno u vazduh. Mač bi
morao da zastane tamo negde na kraju dometa mačevaočeve ruke i da se onda
oružje vrati u početni položaj za novi udarac.
To je za Musašija bilo gubljenje vremena. Još dok
je vežbao sam u planinama, na granama drveća i pticama, uvežbavao je povratni
udarac. Kad god bi zamahnuo, njegova ruka je već bila spremna da vrati mač
istom silinom unazad. Udarac u desno podrazumevao je da će mač, ako protivnik
nije dokrajčen, biti vraćen istom silom ulevo. Njegova oštrica uvek je pravila
putanju koja je bila slična dvema borovim iglicama spojenim na jednom mestu.
Taj povratni udarac iznenadi i iskusnog Đurozaemona i mač ga iseče postred
lica, stvarajući od njegove glave ogromni crveni paradajz.
Činjenica da Musaši nije učio mačevanje kod nekog
poznatog učitelja, često mu je smetala, ali mu je nekad donosila i
nepredvidljive koristi. Jedan od izvora njegove snage i veštine bio je taj što
nikada nije bio rob pokreta koje su zahtevale pojedine mačevalačke škole.
Za razliku od drugih samuraja, njegov stil nije
imao uobičajenu formu, nije imao nikakvih pravila, niti je on znao neke tajne
tehnike koje su često odvlačile samurajevu koncentraciju. On je stvarao tehniku
u trenutku borbe, sopstvenom maštom, prema trenutnim potrebama.
Do izvesne mere, ljudi kao Đurozaemon bili su opasni
za Musašija, pošto su bili školovani, pa je njihove poteze Musaši otkrivao u
jeku borbe. Ali niko ko je naučio stil borenja Jošioka nije mogao da se
prilagodi borbi kakvu je vodio Musaši.
U trnutku kada je Musaši isekao Đurozaemona, grupa
koja je nešto zaostala za njim već je formirala srpast obruč oko ubice njihovog
prijatelja. Mada je mogao da iskoristi nihovo zaprepašćenje i iseče bar još
dvojicu, trojicu, Musaši ponovo potrča prema raskrsnici puteva odakle su se
pojavljivali drugi samuraji i, kad petorica ponovo pođoše za njim, on se okrenu
i napade ih. Opet su bili raspršeni i nesređeni, pa on iseče jednoga i ponovo
potrča.
- Kukavice!
- Stani!
- Bori se kao čovek!
Uzvici su stizali, ali Musaši na njih nije obraćao
pažnju. Ono što bi izazvalo ili uvredilo običnog čoveka, njega je ostavljalo
potpuno ravnodušnim. Znao je, mora da gospodari svojim osećanjima koja od jakog
čoveka mogu da načine slabića.
Zbunjeni njegovim neobičnim ponašanjem, preostala
četvorica od desetorice koji ispod drveta nisu uspeli da zaštite Genđiroa,
trčala su u potpunoj konfuziji za brzim Musašijem. Miris krvi koji je naglo
ispunio vazduh, i koji od hrabrog čoveka ume da učini pravog lava, odjednom kao
da ispuni olovom njihova stopala.
Ostavljajući njihove uzvike iza sebe, Musaši stiže
do raskrsnice prema kojoj su uz padinu trčali Jošiokini ljudi. Činjenica da su
hteli da reše borbu mnogo niže na padini i da ne dovedu u opasnost nejakog
Genđiroa, sad im je zasmetala. Nisu bili dovoljno brzi da stignu do raskrsnice
pre Musašija.
Ne razmišljajuči ni časa Musaši ulete u pravi mali
klanac na putu koji je vodio prema Šjogakuinu. Pre nego što je pretrčao
četrdesetak koraka, Musaši nalete na prvog samuraja od onih koji su tim putem
dolazili uzbrdo. Tako je izgledalo da je upao u savršenu klopku. Ali, u
sledečem trenutku nije ga bilo, i dve grupe se sudariše na uskom putu.
- Musaši?
- Gde je?
- Nestao je!
- Mora da ste ga vi pustili!
- To je nemoguče!
- Evo me! – najzad se oglasi Musaši.
Uz pomoč tankog drveta nagnutog nad stazu, kao
majmun se uspeo na stenu ispod koje je drvo raslo. Dobio je na vremenu, uspeo
da smiri dah i ponovo se spusti na stazu nekoliko metara niže od grupe samuraja
koja je grajala i nikako nije mogla da se sredi.
- Evo me! ponovi on.
Stajao je na sredini uske staze. Sad je obe grupe
samuraja imao na jednoj strani.
Besni što se Musaši igra sa njima kao mačka sa
mišem, najbliži Jošiokini samuraji se baciše prema usamljenom neprijatelju. Ali
želja i njeno ostvarenje nisu isto. U uskom prolazu između stena samuraji su dolazili
u opasnost da se povrede oštrim mačevima, i nisu mogli slobodno da razmahuju
rukama. Tako, iako je pred sobom imao čitavu gomilu ljudi, izgledalo je kao da
treba da se bori samo sa jednim od njih.
Među Jošiokinim samurajima stvori se još veći
haos. Čovek najbliži Musašiju koga su svi njegovi drugovi gurali da bi se
približio neprijatelju, odgurnu ih leđima da bi sebi dao prostora da izvadi
mač, a ljudi iza njega popadaše u naporu da održe ravnotežu i istovremeno se
spasu od opasnosti koje su donosii isukani mačevi njihovih drugova u toj gužvi.
Ipak, među Musašijevim protivnicima se uspostavi
nekakav red. Pošto je on sa isukanim mačem čekao, dobili su dovoljno vremena da
se srede. Borba poče.
Musaši se borio kao plivač koji savladava ogromne
morske talase. Udarao je svom snagom jedanput, povlačio se po korak dva, da bi
opet došao u položaj za udarac. Morao je da razmišlja mnogo više o odbrani nego
što je to obično činio, jer mesta za uzmicanje u stranu nije bilo, a stenovita
staza puna isturenog kamenja i nije davala slobodu kretanja kao ravno polje ili
ulica u prestonici.
Uzdržavao se da dokrajči one protivnike koji su
posrtali i padali. Ma koliko bili lak plen, napad na čoveka koji leži bio je
opasan zato što tada mora da skrene pogled sa ostalih koji bi samo za delić
sekunde mogli da mu prirede neko iznenađenje.
Ali, oni koji su padali zadržavali su svoje
drugove taman toliko koliko je Musašiju bilo potrebno da odahne. Postepeno se
povlačio, dok su Jošiokini ljudi i dalje navaljivali, ne smanjujući pritisak ni
za tren. Povlačio se samrtnički bled od neverovatne koncentracije koju je morao
da održava. Bilo je čudo da uopšte uspeva pravilno da duše, a to mu je pomoglo
da se brzo ne umori i što duže održi sposobnim da se suprotstavlja napadačima.
Napadači su napredovali lagano, uz stalne gubitke,
ali i uz stalnu nadu da će se Musaši okliznuti, saplesti ili da će mu noga
upasti u neku dublju vododerinu. Istovremeno, to lagano napredovanje niko od
njih nije pokušavao da ubrza, jer je približiti se suviše Musašiju značilo
sigurnu smrt. Mahali su mačevima, pokušavali da ga zakače kopljima, ali su se
uvek trudili da ostanu, koliko je to moguće, izvan dometa njegovog mača.
Musaši je divlje mahao mačem, odbijajući udarce i
zadajući ih. Uspevao je bar u početku, da mu protivnički mačevi i koplja ne
nanesu ni ranu, čak ne dodirnu ni kimono, mada su mu ti komadi smrtonosnog
čelika svaki čas proletali pored samog tela i glave.
Već se razdanilo i sveštenici koji su se svako
jutro u samu zoru penjali na vrh planine Hiei, kako bi se tamo pomolili, mogli
su da vide bitku kakvu verovatno ranije nije videlo ljudsko oko. Idući ponosno,
uspravnih leđa, uz planinsku padinu stazom koja je prolazila iznad one u kojoj
se Musaši borio, oni su najednom prestali da klepeću drvenim nanulama o stene. Zastali
su zagledani u taj krvavi spektakl.
Zveka oružja, krici umiručih, psovke onih u
pozadini, sve to je uznemirilo konje u obližnjem selu i razbudilo seljake koji
su ionako morali da se u to vreme bude kako bi krenuli u polja.
Gomila gledalaca, koju su u početku činili samo
sveštenici, poče da se uvećava seljacima, drvosečama i drugima koji su se našli
u blizini. Izmaglica se razišla pred svežim jutarnjim povetarcem i bitku su mogli
da posmatraju i ljudi koji su dolazili gornjim putem.
Za samo nekoliko minuta ogorčene borbe, Musašijev
izgled se potpuno izmenio. Njegova raščupana, krvlju i znojem ulepljena kosa
nije više odavala onako lepu sliku, a bela traka, kojom ju je vezao, već je od
krvi i znoja postala naranđasta. Disao je čitavim telom a grudi su mu se dizale
kao kod nekog velikog kovačkog meha. Lice mu se izobličilo tako da je odavao
utisak nekog demona koji je baš tog trenutka izašao iz pakla.
Razrez na njegovoj hakami odavao je da ima
posekotinu na levom kolenu. Dobro se videla i rana na podkolenici iz koje, ma
koliko bila plitka, beše isteklo dovoljno krvi da mu poprska kimono i čak mali
mač još zadenut za pojas. Nekada tamnoplav, njegov kimono je bio prepun crvenih
mrlja poput cvetova maka. Pogled na čoveka toliko poprskanog sopstvenom i
protivničkom krvlju i izmenjenog lika, natera posmatrače koji su mu bili
najbliži da pokriju rukama oči od užasa.
Još više užasa je izazivao pogled na mrtve i
ranjene koje je Musaši ostavljao za sobom. Ubio je desetak samuraja dok se
povlačio najužim delom staze, a kad naiđe na jedno proširenje, Jošiokini ljudi
se zaleteše u gomili na njega. Mislili su da je došao kraj, ali kraj stiže
nekolicinu njih. Za samo nekoliko sekundi isekao je petoricu ili šestoricu onih
koji su mu bili najbliži. Leševi su bili svuda oko njega, a on se kretao i
udarao takvom brzinom da se njegovim protivnicima činilo da je odjednom na
nekoliko mesta.
Ma koliko izgledalo neverovatno to što je Musaši
uspevao da postigne, bilo je istinito. Za sve je mogao da zahvali samo jednoj
taktici. On nikada nije napadao veću grupu ljudi po sredini, u njen centar, već
se trudio da napada na bokove i tako «skida» jednog po jednog napadača. Takav
način izgledao je bezbolniji i za njegove protivnike, pošto oni nisu ni osećali
kako im se broj smanjuje svakim Musašijevim premeštanjem sa jednog na drugi
bok.
Kad god mu se grupa samuraja približila suviše
blizu, Musaši je uspevao da manevriše dovoljno brzo i ode čak u ugao te
formacije. On sam menjao je položaj mnogo lakše nego čitava gomila, pa je tako,
ma koliko njegov protivnik bio brojniji uspevao da pred sobom ima po jednog ili
najviše dva čoveka.
Sad kada je izašao iz uskog dela staze klanca koji
ga je spasao u prvom trenutku, Musaši je bio u pravoj opasnosti da ga neko
najzad ozbiljno rani i izloži napadima desetine mačeva. Musaši je morao da se
umori a njegovi protivnici, koji još nisu uspeli da se organizuju čak ni na tom
mestu koje im je davalo šansu da ga opkole i dovedu u opasan položaj, mogli su
uskoro da shvate da bi njegov kraj bio kad bi se oni podelili u dve jake grupe
i odjednom napali s obe strane. Musaši je znao da ne može dugo da čeka i da će
morati nešto da promeni pre nego što se njegovi neprijatelji organizuju.
U jednom trenutku koga ni sam nije bio svestan,
Musaši izvuče levom rukom kratki mač i poče da se bori obema rukama. Oni koji
su gledali borbu mogli su to odmah da zapaze, jer je njegov kratki mač zasijao
iznad njegove glave kad ga je izvadio i digao prvi put, a onaj veliki dugi mač
kojim je ko zna koliko neprijatelja već posekao, bio je sav crven od krvi, od
vrha do balčaka. Bila mu je krvava čak i ruka kojom ga je držao.
Sada je naglo prestao da se kreće i postao pravi
gospodar situacije. Ako bi ga neko napao sa desna, sekao bi ga dugim mačem, a
ako bi ga napali s leva, dočekivao ga je kratkim mačem ni malo manje opasnim od
dugog. Kratkim mačem je udarao jednog protivnika, ali veliki mač u desnoj ruci
već je leteo prema nečijoj glavi. Njegove ruke postale su kao neka čelična
vetrenjača koja mrvi sve ispred sebe svojim opasnim krilima. Jednog dana
tehnika kojom se tada borio Musaši ući će u teoriju mačevanja kao Tehnika dva mača u borbi protiv brojog
neprijatelja i Musaši će je sam opisati do detalja, ali tu, u podnožju
planine Hiei, on se borio vođen samo instiktom i velikom i nesavladivom željom
za životom.
Prema svim prihvaćenim standardima, Mijamoto
Musaši nije bio veliki tehničar u borbi mačem. Škole, stilovi, teorije,
tradicija, ništa od toga za njega nije postojalo i ono što je znao bilo je
veoma jednostavno. On nije učio od učitelja, on je učio iz sopstvenih iskustava
i sam stvarao svoje teorije. Prvo je vodio borbu, a onda razmišljao i donosio
zaključke koje je mogao da pretvori u teoriju.
Što se tiče Jošiokinih ljudi, svi su, od najboljih
do onih koji su mogli da se smatraju lošijima, u svojim lobanjama imali usađena
pravila stila «kjohači» koji je razvio osnivač njihove škole Jošioka Knpo. Neki
od njih toliko su dobro proučili način borenja koji je propisao Kenpo, da su
postali sposobni da stvore sopstvene varijacije tog stila i da unesu neke
novine.
Ali sva ta teorija koja se dokazala ko zna koliko
puta na delu, i koju je velikom smatrao čak i šogunski dvor porodice Ašikaga
koja je Kenpoa uzela za svog ličnog instruktora borenja, u borbi sa Musašijem
se pokazla potpuno bezvrednom. Musašijeva prošlost, godine koje je proveo u
planinama sa pticama i divljim životinjama, drvećem i cvećem, potocima i
vetrovima, sve to je davalo tom čoveku neku demonsku snagu i umešnost koju niko
od njih nije mogao da prevaziđe. Dok su
ti samuraji učili tehniku borenja u dvorani za vežbanje, Musaši je ko
zna koliko puta svoj život izloži opasnostima i ćudima prirode i ljudi sa
kojima se borio na život i smrt.
Za Jošiokine ljude je bilo prosto neverovatno da
taj čovek čije je telo već bilo prekiveno posekotinama, taj čovek koji je već
disao kao vulkan pred erupciju i imao kao pepeo bledo lice, čovek sav ulepljen
znojem i krvlju i zakrvavljenih očiju još uvek ima snage da maše mačem.
Ali, on je nastavljao da se bori istom silinom i
istom snagom. Niko od njih se nije usuđivao da mu priđe suviše blizu, jer bi to
značilo smrt. Borio se kao bog vatre i besa, činio da zadrhte i posmatrači sa
planinske padine, a Jošiokini ljudi su osećali sve veći i veći umor.
Iznenada, sa mesta na kome se nalzilo svetilište u
kome se Musaši pripremao za borbu kod bora, začu se usamljeni povik:
- Hej ti, čoveče, ti što se boriš sam! Beži!!!
Ljudi koji su gledali izdaleka, sa brda, puteva,
drveća, već su videli da, i pored sve Musašijeve veštine, grupa samuraja iz
kuće Jošioka počinje da stiče unutrašnju koheziju i sve sigurnije oko Musašija
stvara liniju koja će se uskoro zatvoriti kao neprolazni obruč.
- Beži! Trči! – začuše se desetine, stotine
glasova ljudi koji su ov o što su gledali smatrali pravim čudom. Oni su počeli
svim srcem da navijaju za Musašija koji se protiv te vojske borio potpuno sam.
Svi poželeše da učine nešto za njega, poželeše da ga spasu da bi čudo ostalo
čudo i da bi se, dok je sveta, pričalo kako se jedan potpuno usamljen čovek
borio kao lav i živ izašao iz bitke u kojoj se suočio sa skoro stotinom
protivnika.
Ali povici, iako tako glasni kao da dolaze od
nekog ogromnog hora, kao da nisu stigli do Musašijevih ušiju. nastavio je da se
bori istom silinom. Očigledno, bio je u nekom svom svetu.
Povici u jednom trenutku utihnuše, ali kad se
ponovo javiše, začuše se krici besa i ogorčenja i iz grla Jošiokinih ljudi.
Došavši do ivice padine od koje je počinjala jaka strmina, Musaši se iznenada
stušti bočno preko padine kao ogromna
divlja svinja koju su psi skoro saterali u klopku, a onda se izvukla iz
obruča i poletela u šumu.
Jošiokini ljudi poleteše za njim ali on stade da
kazni one koji su se usudili da mu se najviše približe.
Ljudi ustuknuše, a Musaši kao i uvek, ponovo
potrča. Mlgli su lepo da ga vide kako juri prema zelenom polju ječma.
- Stani! Stani, kukavice! – začuše se povici.
- Stani i bori se! – vikao je neko od ljudi koji
su ga gonili, a dvojica koji uspeše da mu se dovoljno približe, ubrzo životom
platiše svoju drskost. Začuše se dva krika i dva mača ispadoše iz beživotnih
ruku.
Neumoran, Musaši nastavi da trči poljem,
ostavljajući iza sebe najbliže gonioce.
- Ide prema selu! Zaustavimo ga!
Ali, Musaši ne učini ni jedno ni drugo.
Ulete u šumarak koji je oivičavao polja i tamo nestade. Probijao se dovoljno
duboko i nekoliko puta menjao pravac da bi prevario gonioce, a onda, samo za
trenutak, stade da se izduva i prikupi snagu za dalje.
Sunce je izašlo. Bio je dan kao i svaki
drugi.
Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 6 – POVRATNI UDARAC
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, maj 1984.
Slika preuzeta sa
Нема коментара:
Постави коментар