Mijamoto Musaši (Miyamoto Musashi) je najčuveniji
japanski mačevalac. Njegovo puno ime je Šinmen Musaši no kami Fuđivara no Genši
(Shinmen Musashi no kami Fujiwara no Genshi). Istorijska je ličnost za koju su
vezane mnogobrojne legende. Od 1908. godine u Japanu je snimljeno preko
četrdeset filmova o njegovom životu i podvizima. Najveći i najmoćniji vojni
brod koji su japanci izgradili u drugom svetskom ratu nosio je njegovo ime. Generacijama
majstora borilačkih veština bio je uzor. Bezuslovna posvećenost, koja je zaslužna
za postizanje savršenstava u oblasti mačevanja, zaslužna je i za postignuća u
drugim oblastima stvaralaštva kojima se bavio. Postao je poznat u svetskim
razmerama, a njegovi podvizi i pisana dela predstavljaju temelj na kome
današnje generacije grade uspehe u raznim oblastima stvaralaštva.
Istorijski podaci o životu Mijamoto Musašija su
spomen-ploča u Kokuri koju mu je podigao njegov usvojeni sin Mijamoto Iori
devet godina nakon njegove smrti. Zatim njegov prvi životopis - Niten-ki, koji
je 1776. godine objavio Tojota Kagehide na osnovu sećanja svog dede koji je bio
druga generacija Musašijevih učenika. Takođe tu su i saznanja o njegovim
dvobojima koja su zapisali njegovi
učenici u "Priči o preminulom majstoru" (Hyoho senshi denki). Međutim
još za njegova života krenule su da kruže legende o događajima iz njegovog
života i podvizima koje je učinio tako da biografski podaci sa kojima se danas
raspolaže nisu svi sa sigurnošću i tačni.
Vremenski period prelaska iz šesnaetog u
sedamnaesti vek je obeležen burnim događanjima čiji je centar zbivanja bio u
blizini vojnog uporišta Osake i stare prestonice Japana Kjota. Nije utvrđeno
kojeg datuma je rođen Mijamoto Musaši, ali postoje dokazi da je to bilo u selu
Mijamoto u provinciji Mimasaka blizu današnjeg grada Osake godine 1584-te. u
siromašnoj samurajskoj porodici. Njegovo rođeno ime je bilo Šinmen Takezo
(Shinmen Takezo). Do promene imena u Mijamoto Musaši, po kome je postao poznat
i van granica Japana, došlo je u trenutku njegovog duhovnog preobražaja. Tada
je doneo odluku da uz promenu ličnosti promeni i ime. U to vreme, pošto još
nije bila izvršena reforma jezika, neki ideogrami su imali različita značenja u
zavisnosti od toga kako se čitaju.
Ideogram kojim se pisalo "Takezo" drugačije se mogao pročitati
i kao "Musaši". Tako nije morao da menja način pisanja svog imena.
Mijamoto je dodao imenu prema selu iz kog potiče.
Musašijevi preci su bili potomci moćnog klana
Harima, sa najjužnijeg japanskog ostrva Kjušu (Kyushu). Njegov deda Hirada
Šokan (Hirada Shokan) bio je poslužitelj gospodara Takejama (Takeyama) dvorca,
značajne ličnosti tog doba, Šinmen Sudešige Iga no Kamia (Shinmen Sudeshige Iga
no Kami). Njegov otac bio je samuraj Šinmen Munisai (Shinmen Munisai) poznat i
po imenu Hirata Munisai. Majstor mačevanja i đite (jutte ili jitte - mala metalna
šipka sa dodatkom u obliku "palca" za borbu sa mačevima) i instruktor
borenja. Zbog njegove veštine tadašnji šogun proglasio ga je najboljim
mačevaocem Japana. Smatra se da je već jednom bio oženjen pre nego što je
stupio u brak sa Jošioko (Yoshioko) koja mu je rodila dvoje dece: devojčicu
Ogin i dečaka Takeza (Musašija). Međutim Šinmen Munisai se razveo od Jošiko
koja je bila prisiljena da se vrati u svoju rodnu kuću u mestu Harima. Umrla je
kada je Musaši imao šest godina. Ubrzo posle razvoda Munisai se oženio po treći
put. Ogin i Musaši su živeli sa njime jer je dobio starateljstvo nad njima.
Munisai je bio strog i zahtevan otac koji nije iskazivao očinsku ljubav. Svoju
borilačku veštinu prenosi na sina i uvodi ga u tajne mačevanja. Međutim Musaši
je bio ogorčen na oca što ga je razdvojio od majke. Po jednoj verziji
netrpeljivost dostiže kulminaciju kada jednom prilikom kritikuje očevu veštinu
borenja. Ovaj iznerviran baca na njega nož koji je u tom trenutku držao u ruci
jer je njime nešto radio. Musaši izbegava nož koji se zabada u stub iza njega. Posle
ovog događaja napušta oca, a brigu o njegovom odrastanju preuzimaju ujaci
Dorinbo (Dorin) - budistički sveštenik Shoreian (Šoreian) hrama i Tasumi. Oni su zaslužni za
njegovo rano upoznavanje sa zen budizmom kao i za njegovo osnovno obrazovanje i
sticanje veštine čitanja i pisanja. Što se tiče Munisaia istoričari nisu
sigurni šta se sa njim desilo. Neki smatraju da je on napustio Musašija, dok neki
smatraju da je poginuo u dvoboju sa Ganrju Jošitakom (Ganryu Yoshitaka).
Podaci govore da je Mijamoto Musaši kao dečak bio
neuobičajeno snažne građe za svoj uzrast. Fizičku snagu je ispoljavao kroz
nasilni karakter tako da je smatran za ne kontrolisano i problematično dete od
strane seoskih starešina. Snaga volje, ozbiljnost kojom je prihvatao vežbanje i
nedvosmislena usmerenost na Putu mača dovela je do toga da 1596. godine, kada
je imao trinaest godina, izađe kao pobednik u dvoboju. Veteran mačevalačke
škole Šinto Rju (Shinto Ryu) samuraj Arima Kigei postavio je javni izazov u
Hirafuku-mura. Musaši je na tabli sa izazovom napisao svoje ime. Musaši je tada
boravio u hramu svoga ujaka Dorinboa gde je došla poruka da je Arima pristao na
dvoboj. Ujak je bio u šoku kada je čuo za dvoboj i pokušao je da ga otkaže
pozivajući se na Musašijeve godine. Arima je poručio da bi njegova čast mogla
biti sačuvana jedino kada bi mu se Musaši javno izvinio. U zakazano vreme
dvoboja stric je pokušao da se izvini ali je Musaši uz viku izazvao Arimu koji
je krenuo na njega sa kratkim mačem (wakizashi). Musaši ga je oborio na tlo i
udarao drvenim mačem svaki put kada je hteo da ustane sve dok nije preminuo
povraćajući sopstvenu krv. Sa šesnaest godina imao je drugi dvoboj. On se
odigrao tako što je vešti mačevalac Tadašima Akijama (Tadashima Akiyama) iz
provincije Tađima (Tajima) uputio izazov svima koji imaju hrabrosti da mu se
suprotstave. Musaši je prihvatio izazov i ubio Tadašimu samo jednim zamahom
mača.
Pored ovih dvoboja Musaši je do šesnaeste godine
učestvovao u tri ratna sukoba. U tom periodu Japan je bio u građanskom ratu. Sa
jedne strane je bio vladar zapadnog Japana Tojotomi Hidejori (Toyotomi
Hideyori), a sa druge vladar istočnog Japana Tokugava Ijejasu (Tokugawa
Ieyasu). Odlučujuća bitka za ujedinjenje Japana između ove dve strane odigrala
se kod Sekigahare 21. oktobra 1600-te godine po novom kalendaru. Mijamoto
Musaši je učestvovao na strani Tojotomi Hidejorija. Posle tri dana krvave borbe
i oko 70.000 mrtvih bitka se završila pobedom vojske Tokugave Iejasua čime je
otpočela Tokugava era koja je trajala 266 godina. Musaši ne samo da je izašao
živ iz bitke nego je uspešno preživeo i organizovani lov na samuraje koji su se
borili na strani poražene vojske Tojotomi Hidejorija.
Bitka kod Sekigahare
Posle bitke kod Sekigahare Musaši se sklonio na
planinu Hiko gde je vreme provodio u vežbanju. Kada se vratio u rodno mesto
Mijamoto, zbog sećanja na njegovo nasilničko ponašanje u mladosti, meštani nisu
bili oduševljeni njegovim povratkom. Iz tog razloga lažno ga optužuju za
izmišljeno krivično delo ali zbog njegove snage i ratničke veštine niko nije
bio u stanju da ga zarobi i kazni. Legenda kaže da je zen svešteniku Takuan
Sohou uspelo da ga savlada bez upotrebe sile. Zarobljenog Musašia Takuan je odveo
u dvorac Heđime (Hejime) gde ostaje tri godine. Za to vreme je sazreo kao
samuraj. U tome mu je pomoglo proučavanje kineskih klasičnih dela, među kojima
i "Umeće ratovanja".
Kada je izašao iz dvorca Heđime odlučio je da
veštinu mačevanja dovede do savršenstva. Period mira u Japanu koji je nastupio
posle bitke kod Sakigahare nije pogodovao njegovom borilačkom razvoju. Nije
više bilo vojnih sukoba u kojima je mogao da stavlja na probu svoje borilačke
sposobnosti. Odlučuje da se oproba sa najboljim borcima Japana i kreće na
muša-šugjo (musha-shugyo) - "ratničko hodočašće". Ovakvo hodočašće
ratnika bilo je uobičajeno u tadašnjem Japanu. Putujući ratnici tražili su
protivnike za borbu kako bi u dvobojima usavršili svoje umeće i dokazali sebi i
drugima svoju neustrašivost. To je bilo vreme apsurda u kome više nije bilo
potrebe za ratovanjem ali se otvaralo pored starih škola mačevanja sve više
novih škola. Iako nepotrebna zbog uspostavljenog mira u zemlji, veština
mačevanja postala je izuzetno važna i cenjena. Veliki broj škola mačevanja
imale su brojne učenike željne da stečeno znanje stave na proveru, ali prilika
za ogledanje je bivalo sve manje. Neki od onih koji su se odlučili na
muša-šugjo putovali su samostalno kao Musaši, dok su drugi putovali kao
predstavnici svojih škola u težnji da dokažu da je njihova škola bolja od
drugih. Kao pobednici iz dvoboja izlazili su oni koji su prevladali svaki srah
i sumlju i bili spremni da umru u bilo kom trenutku.
Na svom ratničkom hodočašću Mijamoto Musaši je
živeo izvan društva, posvećen isključivo usavršavanju na Putu mača. Nepokorne
prirode, egocentričnog karaktera, nije imao strpljenja da sluša, za njega,
neprikladne sagovornike. Putujući po Japanu često je spavao u prirodi, ne retko
i po zimi. Lutao je po planinama, prebivao u šumama pored potoka, družio se sa
životinjama, biljkama i vetrom. Sjedinio se sa prirodom vodeći život kao njen
ne odvojivi deo i tako omogućio da mu se instinkti potpuno probude. Sve što ga
je okruživalo i sve sa čime je dolazio u dodir smatrao je za svog učitelja.
Izbegavao je druženje sa ženama. Legenda kaže da ga nikada nisu videli da se
kupa u javnim kupatilima kako ga ne bi iznenadili bez oružja. Pravilo kojeg se
držao bilo je da vreme isključivo provodi u samousavršavanju. Podaci govore da
je bio visok 175cm što je za tadašnje stanovnike Japana bilo iznad proseka. Bio
je snažne građe, naglašenih jagodica i izraženog nosa. Suprotno običaju toga
doba nije kosu brijao kao ostali samuraji. Celoga života je puštao kosu da
slobodno raste, nije je češljao već samo povremeno vezivao trakom. Nije
pridavao preteranu pažnju svome izgledu, pa je nosio sasvim običnu odeću.
Govorio je vrlo tiho, gotovo šapatom. Iako je bio levoruk, vrlo dobro se služio
sa obe ruke.
Mijamoto Musaši se nikada nije priključio ni
jednoj školi mačevanja. Početna znanja stekao je od oca, ujaka i nekih samuraja
iz svog sela. To je bila osnova na kojoj je kasnije izgrađivao svoju veštinu.
Daleko od ljudi, bez ičije pomoći, stvorio je sopstveni stil borbe inspirisan
zakonima pripode koju je prihvatio za svog učitelja. Saznanja o borilačkim
veštinama do kojih je dolazio u suživotu sa prirodom, daleko od sveta,
proveravao je u dvobojima sa borcima koji su bili poznati u Japanu toga doba po
svojoj veštini. U vremenu oštrih mačeva i surovih ljudi, gde je vlast imala
slabu kontrolu u sprovođenju zakona, izgubiti dvoboj značilo je izgubiti život.
Cilj Musašija nije bio što veći broj poginulih protivnika već izgradnja
savršenog borbenog duha. U borbi za njega nisu važila nikakva pravila pa je za
protivnike bio potpuno nepredvidiv. Borio se divlje koristeći sve delove tela.
Bez primesa estetskog ulepšavanja pokreti su mu bili krajnje racionalni. Podjednaki
značaj je pridavao ubodu koliko i sečenju čime se približio tehnici kineskog i
evropskog mačevanja. Princip koga se uvek držao bio je očuvanje pribranosti i
smirenost bez obzira na težinu situacije u kojoj bi se našao. Drugi princip je
oslanjanje na instinkt. Smatrao je
da su najbolje one tehnike koje se instinktivno izvedu u situaciji kada je
život u opasnosti. Ne samo vešt u
mačevanju, već i u pravljenju dobre strategije uspevao je da protivnike na
psihološkom planu destabilizuje što je po njih bilo pogubno. Često je koristio
drveni mač - boken protiv oštre katane pa su protivnici koji prežive dvoboj sa
njime ostajali da leže izlomljenih kostiju. Dovoljan mu je bio samo jedan
pogled na protivnika da munjevitom brzinom proceni njegove borilačke
sposobnosti. Sposoban da u svojoj glavi unapred vidi sliku šta će se dogoditi u
dvoboju kao vrlo mlad govorio bi protivnicima: "Ti si za mene već
mrtav". Nije prezao od toga da izazove više ljudi od jednom na borbu.
Međutim nije prezao ni od toga da pobegne od jednog protivnika kako bi sebi
obezbedio kasnije prednost i pobedu. Kako je duhovno sazrevao, nije ulazio u obračun po svaku cenu. Kada mu
je osećaj govorio da ne može ništa novo da nauči izbegavao bi dvoboj. Izvinio
bi se izazivaču i jednostavno se okrenuo i otišao. Poznato je da Musašija nije
bila briga šta od oružja koriste njegovi protivnici u borbi u čemu se ogledalo
njegovo izuzetno majstorstvo.
Godine 1604., kada je imao 21 godinu, Musaši je
došao u tadašnji glavni grad Japana Kjoto (Kyoto). Neki smatraju da je razlog
dolaska bio da osveti smrt svoga oca. Naime smatra se da je šogun Ašikaga
(Shogun Ashikaga Yoshiteru) pozvao u Kjoto njegovog oca Munisaia kako bi se
borio sa borcima škole mačevanja porodice Jošioka (Yoshioka) koja je
generacijama obučavala vladajuću porodicu. Munisai je pobedio u prve dve borbe
ali je u treću izgubio. Želeći da osveti očev poraz Musaši izaziva na dvoboj
glavu škole Seiđuroa (Joshioka Seijuro) što ovaj i prihvata. Dvoboj se odigrao
8. marta 1604. godine u severnom delu Kjota kod hrama Rendaiđi (Rendaiji).
Musaši ne dolazi tačno u zakazano vreme već kasni. Seiđuro je smatrao sebe za
vođu jedne od najcenjenijih škola mačevanja te je kašnjenje shvatio kao izraz
ne poštovanja. Kada se Musaši pojavio Seiđuro je bio vidno iznerviran. Obasuo
ga je uvredama na šta se ovaj samo nasmešio. Dvoboj je kratko trajao. Oba borca
su gotovo istovremeno napala. Musašija Seiđurova katana nije dotakla, dok je
Seiđuro primio udarac drvenim mačem u levo rame od koga je pao i onesvestio se.
Udarac je bio tako razoran da mu je smrvio ruku i nije bilo druge pomoći nego
da se ruka amputira. Pobeda Musašija je bila velika sramota za kuću Jošioka.
Pred činjenicom da je poražen od protivnika sa drvenim mačem Seiđuro je sebi
odrezao samurajski perčin, a kasnije odlazi da bude monah u zen budističkom
manastiru. Mlađi brat Seiđuroa, (Joshioka Denshichiro) preuzima vođstvo nad
školom mačevanja Jošioka. Musaši je posle dvoboja ostao da boravi u Kjotou što
je porodicu Jošioka dodatno ljutilo. Denšičiro ga je izazvao na dvoboj kako bi
spasao čast porodice. Dvoboj se odigrao kod hrama Sanjusangen-do
(Sanyusangen-do) u Kjotou. I ovoga puta Musaši nije došao na vreme. U dvoboju
Musaši je razoružao protivnika izbivši mu mač iz ruke i jednim udarcem ga ubio
razbivši mu lobanju. Ova druga pobeda ogorčila je porodicu Jošikava kojoj je
sada na čelu bio treći brat Matašičiro (Yoshioka Matashichiro) kome je tada
bilo samo dvanaest godina. Izbora nije bilo, Mijamoto Musaši je morao biti
ubijen kako bi se sačuvala čast porodice. Članovi porodice u ime Matašičira
donose odluku da izazovu Musašija na dvoboj što je on i prihvatio. Ono što mu
je bilo neobično i sumljivo bilo je to što je dvoboj zakazan da se održi noću. Borbase odigrala u šumi izvan Kjota u blizini hrama Ichijo-ji. Članovi škole
mačevanja i porodice Jošioka su se okupili u velikom broju. Neki podaci govore
da ih je bilo preko stotinu. Naoružani su bili do zuba uključujući lukove i
muskete. Njihov plan je bio da dođu ranije na zakazano mesto i iznenade iz
zasede Musašija za koga su mislili da će kasniti kao i u prethodnim dbobojima.
Matašičira su doveli obučenog u kompletni ratnički oklop i okružili ga većom
grupom samuraja. Ostali su se rasporedili tako da niko ne primećen ne može da
priđe. Međutim Musaši menja strategiju u odnosu na prethodne dvoboje sa
članovima kuće Jošioka. Stigao je mnogo ranije pre njih na mesto dvoboja i
sakriven u granju posmatrao kako se oni raspoređuju noseći lampe. Ne primećen u
polumraku svitanja, iznenada je prišao grupi koja je štitila Matašičira sa
strane sa koje ga nisu očekivali. Munjevitom brzinom ubio je dečaka što je u
redovima njegovih protivnika izazvalo pravu pometnju. Sasekavši još nekoliko
samuraja na tom mestu krenuo je da beži u trku dok su ga samuraji kuće Jošioka
pratili. Mnogobrojne neprijatelje navodio je na uske staze gde nisu mogli da ga
napadnu grupno. Istorijski proverena priča govori da se Musaši borio sa oba
mača u rukama (katana - duži i wakizashi - kraći) koji su u njegovim rukama
postali smrtonosna čelična vetrenjača. Uspeo je da ne povređen pobegne
progoniteljima ostavljajući na desetine mrtvih za sobom. Do tada u istoriji
borenja nije zabeleženo da se neki majstor borenja sam uspešno suprotstavio
tolikom broju protivnika. Ovaj dvoboj predstavlja primer savršene strategije
koju je mogao da smisli samo um izuzetne borilačke inteligencije.
Spomen obeležje na mestu na kome se odigrao
finalni obračun sa školom mačevanja Yoshioka
Ubrzo posle serije dvoboja sa kućom Jošioka 1605.
godine, Mijamoto Musaši je otišao u hram Hozoin na jugu Kjota (Kyoto). Ostao je
u hramu nekoliko meseci proučavajući i razmenjujući borbene tehnike sa
monasima koji su na daleko bili poznati po veštini borenja kopljem. Imao je niz
nesmrtonosnih dvoboja sa monasima od kojih je najpoznatiji onaj sa učenikom čuvenog Ineija, najboljeg majstora koplja hrama Hozoin. Za vreme boravka u
hramu Musaši je sate provodio u razgovoru o zenu sa monasima. I dan danas
monasi hrama Hozoin poštujući tradiciju vežbaju tehnike borbe kopljem.
"Nitenki"
iz 1776. godine je prvi zapis u kome se pominje dvoboj Musašija sa Šišido
Baikinom (Shishido Baiken) koji se odigrao u jesen 1607. godine. Šišido je bio
poznati majstor u borenju kusarigamom (lanac na čijem je jednom kraku metalna
kugla, a na drugom japanski srp). Dvoboj se odigrao prilikom Musašijevog puta
za Edo. Šišido je želeo da sruši Musašijev ugled nepobedivog borca, ali u
dvoboju je izgubio i borbu i život. Prema legendi u trenutku pošto je zadobio
smrtonosni udarac i pao na tlo, njegovi učenici su napali Musašija. Međutim vrlo brzo su odustali pošto im
se Musaši suprotstavio izvukavši i drugi mač iz korica.
Godine 1608. Musaši je imao doboj sa Musom Gonosukeom
(Muso Gonnosuke Katsuyoshi), čuvenim borcem stila borenja Tenšin katori šinto
rju (Tenshin Katori Shinto Ryu). Neki izvori govore da se dva puta borio sa
njim u ne smrtonosnim dvobojima. Prvi put arogantni Muso je izazvao Musašia i
odmah ga napao zamahnuvši drvenim mačem na njega. Musaši je lako izbegao napad
i jednim potezom okončao borbu. Postoje rasprave o tome da li se ova borba u
opšte i desila. Takođe neki smatraju da je Muso koristio dugački štap u ovoj
borbi. Posle poraza Muso se povukao u Shinto svetište na planini Homan u
pokrajini Čikuzen (Chikuzen).
Neumorno je trenirao osmišljavajući tehnike dugim štapom kako bi u sledećem
susretu Musašija držao na odstojanju. Prema nekima njihov drugi susret završio
se tako što je Muso bio bolji, ali da iz poštovanja prema Musašiju zbog poraza
u prvom dvoboju nije hteo da ga povredi. Međutim većina je skeptična u vezi ove
verzije i smatra da se dvoboj završio Musašijevom pobedom ili nerešeno. Muso
Gonosuke je kasnije osnovao sopstvenu školu borenja poznatu kao Šinto Muso-rju (Shinto
Muso-ryu). Interesantno je da istoričari pominju da se i Musašijev otac Šinmen
Munisai borio u ne smrtonosnom dvoboju sa Musom Gonosukeom.
Godine 1610. u mestu Edo (današnji Tokijo), kada mu je bilo
27 godina, Mijamoto je imao borbe
sa Hajaši Osedom (Hayashi Osedo) i Cuđikaze Tenmom (Tsujikaze Tenma). I ovoga
puta nije propustio da pobedi u obe borbe.
Godine 1611. Musaši odlazi u Kjoto (Kyoto) gde
posećuje hram Myoshinji (Mjošinji) gde praktikuje zazen (meditacija u sedećem
položaju). Prema postojećim dokumentima u ovom hramu susreće Nagaoka Sado
Okinagu, jednog od vodećih vazala gospodara Hosokave i učenika njegovog oca
Miyamoto Munisaia.
Godine 1612. odigrao se dvoboj između MijamotoMusašija i Sasaki Kođiroa (Sasaki Kojiro) pred hiljadama gledalaca. U istoriji
Japana zabeležen je kao jedan od najčuvenijih samurajskih duela. Postoji više
verzija kako se sam događaj odigrao, ali jedino što se sa sigurnošću dogodilo
jeste samo ishod dvoboja. Sasaki Kođiro rođen je oko 1585. godine u prefekturi
Fukui. Od malih nogu je bio posvećen mačevanju. Njegovo borilačko ime bilo je
Ganrju (Ganryu) po kome je dobila naziv škola mačevanja koju je osnovao. Zbog
veštine rukovanja svojim mačem, koji je bio duži od standarda, uživao je veliko
poštovanje tako da ga je gospodar Hosokava Tadaoki (Hosokawa Tadaoki) imenovao
za glavnog instruktora borenja. Borio se u mnogo dvoboja širom Japana i ni u
jednom nije izgubio. Zbog surovosti koju je ispoljavao u njima zvali su ga "Demon
zapadnih provincija". Jedan deo naroda je veličao njegove podvige dok je
drugi deo veličao podvige Musašija. Tako je nastalo rivalstvo koje je okončano
zakazivanjem međusobnog dvoboja na inicijativu Musašija. On je zvanično
zatražio dozvolu za dvoboj posredstvom Nagaoka Sado Okinaga kod gospodara
Hosokave. Postoje pretpostavke da je ovaj dvoboj u pozadini imao političku
pozadinu koja je bila usmerena ka rušenju Sasaki klana. Gospodar Hosokava je
odobrio dvoboj i odredio da se održi u 8 sati 13. aprila 1612. godine na malom
ostrvu Funađima (Funajima) u moreuzu Kanmon koji odvaja ostrva Honšu (Honshu) i
Kjušu ( Kyushu). Ovako izolovano mesto izabrano je verovatno zbog toga da bi se
izbegao eventualni pokušaj mnogobrojnih učenika Sasaki Kođiroa da u slučaju
njegove smrti osvete svog učitelja. Dan ranije Mijamoto napušta mesto u kojem
je smešten i tajno odlazi u kuću starog poznanika, trgovaca Kobajaši
Tarozaemona (Kobayashi Tarozaemon) u mestu Šimonoseki (Shimonoseki). Ne znajući
gde je, među narodom koji je pristigao sa svih strana zbog dvoboja, proneo se
glas da se uplašio za svoj život, podvio rep i pobegao. Ovakav sled događaja ni
malo nije obradovao Okinagu, koji je posredovao kod gospodara Hosokave u
Musašijevo ime. Ako bi bila istina da je Musaši pobegao od dvoboja došla bi u pitanje
njegova čast i položaj. Jedino što ga je umirivalo bilo je to da borac poput
Musašija ne bi pobegao neposredno pre dvoboja. Smiren tom mišlju, Okinaga u
razmišljanjima gde bi se Musaši mogao skloniti setio se tgovca iz mesta
Šimonoseki i šalje kurira sa ponudom da njegov čamac preveze Musašija sutradan
do ostrva na zakazani dvoboj. Musaši odbija ovu ponudu u pismu u kojem navodi
da bi se slanjem svoga čamca Okinaga direktno zamerio svome gospodaru Hosakavi što
on ne želi da se dogodi. Takođe je obećao da će se pojaviti u zakazano vreme za
dvoboj. I tako dok su svi tragali za njim i raspredali raznorazne priče, Musaši
se u miru opuštao pripremajući se za borbu. Pre samog polaska se okupao i
obukao čist, jednostavan, kimono. Prema legendi stigao je na zakazani dvoboj sa
tri sata zakašnjenja koristeći taktiku iz nekih prethodnih dvoboja koja je
razorno delovala na psihu protivnika. Kao mogući razlog kašnjenja naki navode
to da je Musaši čekao da sunce zauzme povoljniji položaj u odnosu na pravac iz
koga je trebalo da stupi na ostrvo. Drugi smatraju da je sačekao kako bi mu
plima pomogla prilaz ostrvu, a oseka pomogla da se brzo udalji posle dvoboja.
Na čamcu lokalnog ribara, kojim je krenuo na ostrvo, Musaši je upleo vrpce
kojima je vezao rukave kimona kako mu ne bi smetali u borbi. Takođe je od
rezervnog vesla sebi kratkim mačem (wakizashi) izdeljao mač koji je bio dugačak
110 cm, nešto duži i deblji nego što je to bilo uobičajeno. Pristigavši blizu
mesta dvoboja Musaši je iskočio iz čamca i krenuo gazeći bosonog kroz vodu.
Kose vezane trakom, držeći drveni mač u rukama, trudio se da mu je sunce za
leđima. Vidno iznerviran što ga dugo čeka, Sasaki Kođiro obučen u skupoceni
šareni kimono obasuo ga je uvredama našta je odgovor bio čutanje i smešak.
Besan vadi iz korica svoj oštri dugi mač zvani "motka za sušenje", a
korice baca u stranu. Na ovaj Kođirov potez Musaši mirno izgovara: "Već si
izgubio Kođiro! Zar bi pobednik bacio svoje korice?". Kođiro iznerviran napada
snažnim udarcem koji Musaši izbegava za dlaku istovremeno zadavši svojim
drvenim mačem udarac u Sasakijevu glavu kojim ga ubija na mestu. Pošto je
savladao protivnika okrenuo se prema službenim licima koja je odredio gospodar
Hosokava da budu svedoci dvoboja i naklonio im se. Zatim ne gubeći ni trenutka
Musaši pomaže veslaču da otisnu čamac od obale, uskače u njega i odlazi u
nepoznatom pravcu. Sklonio se i od onih koji su se radovali njegovoj pobedi,
ali i od onih koji su želeli njegovu smrt. Po jednoj drugoj legendi u prvom
delu borbe Sasaki je bio nadmoćniji. Međutim u nastavku borbe Musaši je
iskoristio svoje kretanje tako da je u jednom trenutku Sasakija sunce zaslepilo
što je iskoristio da zada odlučujući udarac. Takođe u nekim verzijama dvoboja
udarac koji je odlučio dvoboj nije zadat u glavu već u levu stranu grudnog koša
usled čega je plućno krilo bilo probijeno što je uzrikovalo smrt. I pored više
verzija o tome kako se dvoboj odigrao istorijski je verifikovano da se zaista
dogodio i da je u njemu Sasaki Kođiro izgubio život.
Miyamoto Musashi i Sasaki Kojiro ovekovečeni na ostrvu Funajima
Do svoje 29. godine Mijamoto Musaši je imao preko
šezdeset dvoboja. Ni jedan nije izgubio, uvek je on bio pobednik. Dvoboj sa
Sasaki Kođirom pretstavlja prekretnicu u njegovom životu. Pretpostavlja se da
je kada je shvatio da je ubio mačevaoca koji je važio za najboljeg u Japanu
doživeo neku vrstu satoria, duhovnog buđenja. Doneo je odluku da više ne
učestvuje u dvobojima sa smrtnim ishodom shvatajući da oni za njega nemaju više
nikakvog smisla. Prestaje da traga za onima koji bi mogli da pariraju njegovoj
veštini, istovremeno izbegavajući mlade nepoznate borce koji su u dvoboju sa
njime želeli slavu za sebe. Povlači se još više u osamu u težnji da pronikne u
pravi smisao Puta mača. Evo kako on to sam komentariše u predgovoru "Knjige
pet prstenova": "Kada sam prevalio tridesetu počeo sam da razmišljam o svojim
iskustvima. Shvatio sam da nisam pobeđivao samo zbog svog visokog postignuća u
veštini borenja već verovatno zato što sam imao prirodnu sposobnost za taj put
i što nikada nisam odstupao od prirodnih principa. A možda i zahvaljujući
nedostacima drugih škola borilačkih veština. U svakom slučaju ja sam neprekidno
vežbao, i danju i noću, sa ciljem da proniknem sve dublje u načela borilačke
veštine, pa sam tako spontano došao do krajnjeg postignuća u toj nauci. Imao
sam tada oko pedeset godina."
Posle dvoboja sa Sasaki Kođirom Musaši je živeo
mirno. Više nije učestvovao u dvobojima na život i smrt. Postao je poštovan
širom Japana i stekao je nove obožavaoce. Više puta je nastojao da bude
primljen u službu kod Šoguna ali mu to nikako nije uspelo. Razlog tome je
verovatno njegova egocentičnost zbog koje nije mogao da se uklopi u standarde
ponašanja tadašnjeg Japana. U težnji da proširi svoja znanja, i to ne samo iz
mačevanja, putuje u potrazi za ljudima koji su dostigli savršenstvo i slavu u
raznim oblastima kao što je umetnost, zanatstvo, religija i sl. Povremeno je
živeo kod velikaša kojima je prijalo da kraj sebe imaju tako velikog mačevaoca.
Čitao je mnogo japanske i kineske klasike i mislioce, pisao pesme bavio se umetnostima
kao što su slikarstvo i vajarstvo. Oni koji su mu pružali gostoprimstvo uživali
su u druženju i razgovoru sa čovekom koji nije imao predrasuda niti straha ni
pred kim. Musaši nikada nije prestao da usavršava svoju veštinu borenja, ali
sada u dvoranama za vežbanje, bez prolivanja krvi, podučavajući mlade samuraje
borenju. Odlikovala ga je izuzetna smirenost koja je nastala kao posledica
životnog puta na kojem je mnogo puta gledao smrti u oči.
slikar Yoshitaki Tsunejiro
U periodu od 1614. do 1615. godine, Musaši je učestvovao u ratu između Tojotomija Hijedorija (Toyotomi Hideyori) i Tokugave Iejasua (Tokugawa Ieyasu). Sukob je nastao jer je Iejasu smatrao Tojotomijevu porodicu i pristalice koje su okupili oko sebe za pretnju njegovoj vladavini u Japanu. Veruje se da se Musaši borio na Tojotomijevoj strani kao i u prethodnom ratu. Poprište glavne bitke bio je dvorac u Osaki. Postoje i stavovi da se Musaši od samog početka, pa i u ovom ratu, borio na strani Tokugave. Ovi stavovi se opravdavaju činjenicom da Musaši nije proganjan na način na koji su proganjani oni koji su bili na gubitničkoj straini posle bitke kod Sekigahare. Naprotiv, imao je bliske odnose sa nekim Tokugavinim vazalima kao što su Ogasavara i Hosokava koji su bili izrazito odani Tokugavi.
Godine 1615. Mijamoto Musaši na zahtev Ogasavara
Tadanoa (Ogasawara Tadanao) iz provincije Harima stupa u njegovu službu kao "Građevinski
supervizor". Gospodar Ogasavara ga je zbog njegove svestranosti i
discipline postavio da nadzire prostorno planiranje i izgradnju grada-utvrđenja
Akaši (Akashi). I danas postoji vrt koji je on osmislio i koji nosi njegovo
ime. Kasnije je angažovan na planiranju grada-utvrđenja Himeđi. Smatra se da je
u ovom periodu svoje borilačko umeće dopunio veštinom bacanja šurikena.
Musashi sa dva drvena mača
Godine 1621. Honda Tadamasa, vladar grada Himeđi (Himeji) u prefekturi Hjogo (Hyogo), naređuje svome najveštijem samuraju Mijake Gunbeiu (Miyake Gunbei) iz škole Togun-rju (Togun-ryu) da izazove Musašija na dvoboj. Motiv je bio želja da dokaže kako Musaši nije najbolji mačevalac Japana. Musaši pristaje na dvoboj i prepušta Mijakeu da izabere da li će se boriti pravim ili drvenim mačevima. Mijake je imao naređenje da u dvoboju koji se odigrao u mestu Tatsuno ne ubije Musašija već samo da testira njegovu veštinu. To je razlog zbog koga kao oružje koristi komad bambusa koji je odsekao u vrtu. Musaši u borbi u kojoj mu je trebalo samo nekoliko sekundi da pobedi koristi svoj bokuto (drveni mač). Poraženi Mijake Gunbei se duboko poklonio Musašiju sa poštovanjem.
Godine 1624. Mijamoto Musaši
je živeo u gradu Edo. Upoznao je i družio se sa japanskim neo-konfučijanskim
filozofom Hajaši Razanom (Hayashi Razan), učiteljem i savetnikom šoguna
Tokugave. Hajaši prepoznaje Musašijeve vrednosti i preporučuje ga šogunu za
učitelja mačevanja. Međutim u to vreme je vladajuća kuća Japana već imala dva
izvrsna učitelja, Jagju Munenorija (Yagyu Munenri) i Ono Điroemona (Ono
Jiroemon), tako da preporuka nije prihvaćena.
Godine 1628. Mijamoto Musaši je u dvorcu Nagoja (Nagoya)
u provinciji Owari na zahtev Tokugava Jošinaoa (Tokugawa Yoshinao), sedmog Iejasuovog
sina, održao demonstraciju svog stila mačevanja. Protivnici su mu bili majstori
borenja klana Ovari (Owari). Musaši je koristio dva drvena mača kojima je
onemogućio svaki napad demonstrirajući da njegov stil nema nikakvu potrebu da
ozledi protivnika. Jošinao nije pokazao dalje interesovanje za Musašijev stil
jer je očekivao mnogo više dramatičnosti od čoveka koji je pobedio "Demona
zapadnih provincija". Prema legendi Musaši je na ulici Nagoje naišao na
Jagju Hjonogosuke Tošijošia (Yagyu Hyogonosuke Toshiyoshi (1577-1650))
osnivača škole mačevanja Jagju Šinkage-rju (Yagyu Shinkage-ryu) i instruktora
mačevanja gospodara Jošinaoa. Velikim
borilačkim iskustvom i vanserijskim mentalnim stavom prepoznali su kod onoga
drugog vrednosti izuzetnog borca. I ako se do tada nikada nisu sreli
Musaši ga je pitao: "Da
li ste vi Jagju Hjonogosuke Tošijoši".
Odgovor je glasio: "Jesam! A da li ste vi Mijamoto Musaši". Već
sledećeg trenutka njih dvojica su razgovarali kao stari prijatelji koji se
poznaju odavno. Tošijoši je odveo Musašija u svoju palatu gde su uz razgovor
pili sake i nadmetali se u igri go. Bez potrebe da se bore mačevima izrazili su
jedan drugom poštovanje za visoki stepen veštine.
Miyamoto Musashi ubija zmaja, slikar Utagawa Kuniyoshi
Još i za života su kružile legende o podvizima koje nije učinio. Ovo je samo jedan od njih.
Godine 1634. Mijamoto Musaši dolazi u Kokura dvorac u posetu usvojenom sinu Ioriu i njegovom gospodaru Ogasavaru. Tada se održao jedan od retkih dvoboja Mijamoto Musašija iz toga vremena u organizaciji gospodara Ogasavara. Protivnik koga je pobedio u tom dvoboju, koji nije bio predviđen da ima smrtonosni ishod, bio je pet godina mlađi majstor koplja (yari) Takada Matabei.
Godine 1637. Mijamoto Musaši
učestvuje u gušenju Šimbara (Shimbara) ustanka. U relativno mirnom vremenu
vladavine Tokugava šogunata došlo je do pobune pretežno stanovništva hrišćanske
vere zbog verskog progona i visokih nameta radi podizanja hrama u mestu
Šimbara. Da bi ugušio ustanak šogun Tokugava je poslao oko 125.000 vojnika.
Odlučujuća bitka se vodila za dvorac Hara koji je Tokugavina vojska držala pod
opsadom. Musašiju je ovo bilo šesto i poslednje učešće u vojnim sukobima iz
koga je izašao sa nekoliko povreda. Od povreda se oporavljao u Kjotu gde je
prilikom jedne književne večeri upoznao Hosokava Tadatošija (Hosokawa Tadatoshi) gospodara dvorca Kumamoto.
Godine 1638., kada je imao 55 godina, Mijamoto Musaši je održao
demonstraciju svog stila mačevanja u mestu Matsue u prefekturi Šimane (Shimane)
vazalima gospodara Matsudaira Izumo no kami Naomasa.
Godine 1640. Mijamoto Musaši ulazi u službu gospodara
Hosokave Tadatošija. Postao je njegov službeni pratilac i prijatelj. Uslovi za
život u dvorcu Čiba (Chiba) koji je dobio da koristi kao svoju rezidenciju
predstavljali su pravi luksuz u odnosu na skroman način život koji je nekada
vodio. Od gospodara Hosokave je takođe dobio i sedamnaest ljudi koji su ga
opsluživali i pratili. Pronašavši svoj mir posvetio se vežbanju, slikarstvu,
kaligrafiji i ceremoniji čaja. Gospodar Hosokava je organizovao dvoboj u kome
je Musaši pobedio Uđi Mogoširoa (Ujii Mogoshiro), glavnog majstora borilačkih
veština. U toku drugog meseca 1641. godine Musaši je napisao delo "Trideset
i pet uputstava o vojnoj doktrini" (Hyoho sanju go kajo) koje je
posvetio svom gospodaru. U trećem mesecu iste godine iznenada u pedeset i
šestoj godini života gospodar Hosokava umire. Osamnaest njegovih vazala
odlučilo se na junshi, ritualno samoubistvo, kako bi gospodara pratili i u
smrti. Ono što je zanimljivo za odnos Musašija i gospodara Hosokave jeste to da
je Sasaki Kođiro, koga je Musaši ubio u legendarnom dvoboju, bio u službi
Hosokavinog oca koji je bio njegov zaštitnik. To govori o tome da u vreme pre i
posle dvoboja Musaši nije imao simpatija od strane porodice Hosokava i njezinih
vazala.
U oktobru 1643. godine Musaši se povlači u pećinu
Reigando na planini Ivato (Iwato), iza hrama Ungancenđi (Unganzenji) u blizini
mesta Kumamoto, posvećenu budističkoj boginji milosti Kanon, gde je uz dozvolu monaha
živeo kao isposnik. Svestan da boluje od teške bolesti, za koju će se
ispostaviti kasnije da je jedna vrsta kancera, on dolazi na mesto na kojem je u
prošlosti dolazio da meditira, u želji da u miru sačeka smrt. Sa sobom je poneo
kist, tuš i zalihu papira. Pune dve godine pisao je živeći samo od onoga što su
mu donosili poznanici i sveštenici. Međutim nije živeo u potpunoj izolaciji kao
drugi isposnici. Često je silazio do manastira gde je voleo da polemiše sa
monasima koji su ga smatrali za vrlo učenog i obrazovanog čoveka. Dve godine je
pisao spise koji su poslužili kao koncept za tekst "Knjige pet
prstenova" (Gorin no sho), knjige koju je napisao u jednom jedinom
danu. Samo nedelju dana nakon ispisivanja poslednjeg ideograma, 19. maja 1645.
godine, ovaj veliki majstor mača i četkice umire. U tom kratkom vremenskom
razdoblju između završetka "Knjige pet prstenova" i trenutka
smrti, napisao je kratak moralistički spis "Dokodo" ("Dokkodo")
– "Put usamljenika" ili "Put oslanjanja na sebe". Sačinjen
je od dvadeset i jedne poruke samodiscipline koje predstavljaju sažeta uputstava
i savete potonjim generacijama njegovih učenika. Ovaj spis je osnov za lakše
razumevanje njegove životne filozofije zapisane u "Knjizi pet
prstenova".
Ulaz u pecinu Reigando
Nije sa sigurnošću utvrđeno da li je Musaši premunuo u pećini Reigando ili u svojoj rezidenciji. Prema nekim izvorima kada mu se stanje rapidno pogoršalo učenici su ga ubedili da ga prenesu u njegovu rezidenciju da bi se na pravi način brinuli o njemu. Dvanaestog maja, u kritičnom stanju, podelio je poklone svojim učenicima, a kao poslednji čin svog života izdiktirao je "Dokodo". U delu "Priče o preminulom majstoru" opisan je trenutak njegove smrt. U tom trenutku pridigao se oslanjajući se na jedno koleno. Za pojasom je imao zadenut vakizaši (wakizashi - kratki mač). U levoj ruci je držao dugi mač - katanu, a štap u desnoj. Umro je u tom položaju kada mu je bilo šezdeset dve godine. Poštujući njegovu želju sahranili su ga sa oružjem u kompletnom ratnom oklopu, iako ga za života nikad nije stavio na sebe. Prema legendi dok je na ispraćaju sveštenik Šunzan (Shunzan), sa kojim je Musaši proučavao zen, izgovarao sutre, nebo se iznenada naoblačilo i dogodio se strahovit udar groma čime je priroda obeležila odlazak velikog mačevaoca. U selu Juge (Yuge), na planini Ivato, pokraj puta kojim je nekada njegov gospodar Hosokava prolazio kada je putovao za Edo, i danas se nalazi grob Mijamoto Musašija.
Nadgrobni spomenik u blizini Musašizuka (Musashizuka) stanice u gradu Kumamoto,
prefektura Kumamoto
Osnivanje porodice za Mijamoto Musašija nije dolazilo u obzir jer je smatrao da bi emotivno vezivanje u mnogome umanjilo njegove šanse za postizanjem savršenstva na Putu mača. Iz tog razloga tokom života nije želeo da stupa u romantične veze. Međutim, bio je samo čovek od krvi i mesa zainteresovan i za suprotan pol. To potvrđuje njegova veza sa kurtizanom Kumoi. Navodno Kumoi ga je negovala 1637. godine u gradu Edo dok se nije oporavio od povreda koje je zadobio tokom učešća u vojnim sukobima. Kada su se rastajali na njemu je bio kimono koji je ona specijalno za njega napravila.
Pošto nije želeo brak i decu potrebu za nekim ko
će naslediti njegovo ime zadovoljio je usvajanjem. Prvi dečak koga je usvojio
1618-1620 godine i kome je bio učitelj bio je Mijamoto Mikinosuke (Miyamoto
Mikinosuke). Upoznao ga je na putovanju kroz provinciju Setcu (Settsu). To se
dogodilo u drumskoj gostionici u gradu Nišinomija (Nishinomiya) u kojoj je
Mikinosuke radio kao konjušar. Shvativši u trenutku izuzetne kvalitete dečaka
Musaši mu je ponudio da ga usvoji. Dečak je ljubazno odbio ponudu objasnivši da
radi kao konjušar kako bi pomogao starim roditeljima kojima bi bez njega život
bio težak. Musaši odlazi kod njegovih roditelja kojima je objasnio kakve
planove ima za njihovog sina što se njima dopalo zbog čega su dali svoj
pristanak. Na rastanku Musaši je ostavio roditeljima Mikonosukea izvesnu sumu
novca. Posle perioda u kome je Musaši vodio brigu o Mikonosukeovom obrazovanju,
1622. Mikonosuke stupa u službu Honda Hadatokia, gospodara dvorca Himeđi. Gospodar
Honda je imao visoko mišljenje o Mikonosukeu, ali na žalost 1626. godine umire
od tuberkuloze. Poštujući samurajsku tradiciju Mikonosuke odlučuje da prati
svog gospodara u smrt. Pre nego što je izvršio sepuku (ritualno samoubistvo)
sureo se sa Musašijem kako bi mu rekao šta je odlučio i da se oprosti od njega.
Drugi dečak koga je Musaši
usvojio bio je Mijamoto Iori (Miyamoto Iori (13.11.1612 - 18.5.1678)) koga je prema
legendi upoznao na jednom od svojih putovanja. Prolazeći ravnicom Šohođigavara
(Shohojigawara) naišao je na Ioria koji je pored puta prodavao ribu. Musaši je
prišao dečaku u nameri da kupi samo jednu ribu, međutim dečak mu je tutnuo u
ruku puno vedro riba, okrenuo se i otišao bez osvrtanja. Uveče sledećeg dana
Musaši je lutajući ravnicom nabasao na kolibu iz koje je izašao Iori. Musaši ga
je zamolio da prenoći u kolibi na šta je dečak nerado pristao. Tokom noći
Musaši je čuo zvuk oštrenja mača iz susedne sobe. Želeći da da do znanja da je
potpuno budan i spreman na borbu Musaši je glasno zevnuo. Na ovaj njegov gest
začuo se smeh i podsmešljivi komentar koji je optuživao gosta da se uplašio
dvanaestogodišnjeg deteta. Kada je ušao u drugu sobu Musaši je saznao da je te
noći dečakov otac umro. Dečak se spremao da mačem telo preseče na pola kako bi
mogao da ga odnese na brdo i sahrani pored već ranije umrle majke. Iznenađeni
Musaši je pomogao dečaku da sahrani oca u jednom komadu, a kada su se vratili u
kolibu pričali su o svojim planovima za budućnost. Dečak je izjavio da je
njegov san da bude veliki ratnik samuraj koji jaše na konju i nosi koplje. Impresioniran
dečakom Musaši odlučuje da ga uzme za učenika i usvoji. Putovali su prolazeći kroz
Edo, Hokuriku, Kjoto, Ise do Osake u kojoj su ostali neko vreme. 1624. godine
Musaši je zvanično usvojio Iloria. Prema jednom dokumentu to se dogodilo u
mestu Yamagata (Yamagata) na ostrvu Honšu (Honshu). Prema drugom dokumentu to
se dogodilo u provinciji Banshu, takođe na ostrvu Honšu. 1926. godine Iori
stupa u službu gospodara Ogasawara Tadazane, gospodara dvorca Akaši (Akashi).
Zajedno sa Musašijem, koji je predvodio vojsku, učestvuje u gušenju Šinbara
ustanka. Iori je napredovao u službi tako da je postao glavni vazal gospodara
Ogasavara sa titulom "Karo" u rangu ministra. Kada je Ogasawara klan prebačen u Kokuru
na ostrvu Kjušu (Kyushu), Iori je dobio zemljište na planini Tamuke, na
istočnoj strani ovog grada dvorca.
Autoportret
Zbog izuzetnog postignuća u oblasti mačevanja Mijamoto Musašija su prozvali Kansei - "Svetac mača”. Negova umetnost mačevanja temeljila se na iskrenoj, bezgraničnoj posvećenosti. Ovaka posvećenost temelj je uspeha i u drugim oblastima umetnosti kojima se bavio tako da ne čudi što se umetnički predmeti koje je izradio danas čuvaju u muzejima kao eksponati neprocenjive umetničke vrednosti. Oslanjajući se na intuiciju bavio se kaligrafijom, sumi-e slikarstvom, vajarstvom, izradom drvenih i metalnih mačeva, a takođe ga je interesovalo prostorno planiranje i gradnja srednjevekovnih gradova utvrđenja. Ovakva interesovanja nisu bila neobična za ono vreme jer je elita samuraja pored borilačkih veština svoja interesovanja usmerila i na obrazovanje i bavljenje lepim umetnostima nadahnutim zen učenjem. Na svojim putovanjima Musaši se družio sa mnogim umetnicima od kojih je najveći uticaj na njega izvršio Honami Koetsu (1558-1637) slavni japanski umetnik rođen u porodici koja je carski dvor snabdevala mačevima i bavila se njihovim poliranjem. Njemu je šogun Tokugava Iejasu 1615. godine dodelio veliku parcelu zemlje severno od Kjota zvanu Takagamine. Na tom zemljištu Koetsu je osnovao koloniju koju su činili majstori umetnici u mnogim zanatima. Koetsu se bavio slikarstvom, grnčarijom, oslikavanjem porcelana, kaligrafijom, izradom maski za pozorište, umetnošću ispijanja čaja.
Musaši na jednom mestu piše: "Veština borenja nije jedino u
tuči mačevima. Ljudi koji ne misle tako i zadovoljavaju se time da posle borbe
napune stomake i nađu mesto na kome će da se izvale – predstavljaju obične
skitnice i ništa drugo. Ozbiljan čovek koji želi da uči veštinu mačevanja mora
da nauči mnogo različitih stvari: geografiju, veštinu navodnjavanja polja,
tajne ljudskih osećanja, načine ponašanja, običaje u pojedinim krajevima,
odnose između podanika i gospodara... On mora da zna i uči iz svega što vidi
oko sebe. Samurajevo oko mora da bude oštro, duh smiren i prijemčiv za stvari
oko sebe. Iz gustine klasova na poljima, pravilno posečene trave u parku, pesme
seljaka na putu, pravi borac mora biti u stanju da zaključi koliko je velika
ili mala sposobnost upravljanja gospodara te oblasti. Moć zapažanja majstora
mačevanja mora biti takva, da iz govora, ponašanja, držanja ljudi u
najobičnijim situacijama zaključi sa kakvim protivnikom ima posla."
Na drugom mestu Musaši kaže: "Govori se da je Put ratnika
dvojak: Put mača i Put kista, a pravilo je da se vežbaju oba. Čak i ako
nema prirodnih sklonosti za te puteve, od ratnika se očekuje da i u raznim
drugim veštinama i umetnostima ispolji svoje sposobnosti."
U mačevanju Musaši se oslanjao na svoju intuiciju
smatrajući da u samoj borbi treba otkrivati nove tehnike. U borbi nema vremena
za razmišljanje, već u trenu mora da se odreaguje. Indentični zahtevi su i u
sumi-e slikarstvu u kome je Musaši dosegao savršenstvo slično onome koje
je dosegao u mačevanju. Njegova umetnička dela u Japanu se smatraju nacionalnim
blagom. To su remek dela nadahnuta samurajskim duhom. Sumi-e u prevodu znači "crtež vodom i tušem". Ovo slikarstvo je preneto u Japan
iz Kine gde je nastalo pod uticajem čan budizma. Umetnik koristeći crni tuš i
četkicu slika po papiru koji je toliko tanak da je svaka mogućnost naknadnog
popravljanja ili doterivanja povučenog poteza nemoguća. Umetnik poteze četkicom
povlaći bez oklevanja, baš kao što to radi mačevalac mačem u borbi. Nemogučnost
promene već učinjenog oslanja se na budistički zakon o uzroku i posledici po
kome u životu pojedinca nema povratka nakon učinjenog. Stoga je potrebno da
umetnik pre samog čina slikanja spozna pravu prirodu predmeta slikanja kako bi
je neposrednom spontanom akcijom izrazio. Spontanost koja se ispoljava tokom
stvaralačkog čina ne može se simulirati niti falsifikovati već se izdvaja kao
zaseban kvalitet. Musaši je dao veliki doprinos sumi-e slikarstvu, naročito serijom
slika ptica među kojima su poznatije "Koboku Meikakuzu"
("Svračak na mrtvom
drvetu"), i "Rozanzu" ("Divlje guske među trskom"). Pored umetničkih dela u
ostavštini Mijamoto Musašija nalaze se i kratki spisi o Sung i Juan razdobljima kineskog slikarstva.
Slike ptica Miyamoto Musashia preuzete sa
Literatura :
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI, Sveska 3 –
VATRA
Dodatak – Musašijev testament Knjiga pet prstenova
Dragan Milenković – NIRO DEČIJE NOVINE, februar
1984.
KARATE-DO veliko japansko pesničenje
Nenad Simić, Beograd 2005.
Нема коментара:
Постави коментар