U poslednjem
nastavku moje karate priče pisao sam o novoj, meditativnoj spoznaji prilikom
mog boravka u Manastiru Krka. Taj izvanredni utisak kao neočekivana i neobična
radost razlila se po meni i u meni kao nova direktna spoznaja i svjetlost.
Od tada se stvarno moj život potpuno promenio. Tada
sam u stvari i počeo živjeti, bio sam duhovno nanovo rođen. Moj tadašnji
boravak u Manastiru Krka dobio je svrhu mog potpunog duhovnog preobražaja koji
je imao presudan uticaj na tok i zbivanja u mom daljnjem životu i karateu...
Da bih svoj meditativni i duhovni preobražaj mogao
objasniti, moram se vratiti na početak. Bila je to večernja služba Božija u
Manastiru... Tada sam prvi put doživeo taj izvanredni duhovni osjećaj.
Stajao sam u najdonjem, tamnom uglu crkve.
Neskoncentrisan, rastrzanih konfuznih misli, duhovno prazan. Odjednom, kroz
moje iscepano misleno maglovenje, kroz prazninu sluha, kroz tamu vida,
prodriješe reči molitve koje su čitane... Kao zrak svjetlosti probiše moju tamu
i dirnuše me do srca: “Budi u meni i
osvijetli me pomračenoga”... Te riječi me ispuniše, ja ih svatih i
prihvatih. Slobodnom voljom iz dubine srca ja sam sebe poistovjetio sa
“pomračenim” i istinski zavapio “osvijetli
me”...
Istodobno, munjevito, na taj moj poziv po svojoj slobodnoj
volji i bezgraničnoj ljubavi odazvao mi se “Onaj koji jeste”. Predstavio se u
mom srcu izvanrednom neshvatljivom radošću, toplinom nastalog duhovnog mira za
koji do tada nisam znao. Osjetio sam “onu” punoću života.
“Nestala je opsjena mog šaptača, a ja sam shvatio da je šaptač bio
produkt moje neobuzdane taštine koja je neprekidno tražila potvrdu u
svjetlucanju ličnog polubožanstva.”
U meditativnom miru: Vojislav
Bilbija
OD IRACIONALNOG DO REALNOG
Posle tog događaja, kasnije, pri dubokom meditativnom
prizivu vraćao mi se taj osećaj i davao mi snagu za dalje. Shodno mom duhovnom
stanju mijenjao se i intenzitet tog duhovnog mira. Kada bi me zbog mojih
slabosti napuštao... ostajala je u meni duboka nostalgična praznina...
Malo po malo, usavršavajući sebe u meditativnim
treninzima, svi ti iracionalni odgovori dobijali su svoje konture i oblik.
Predvođeni srcem, ti osjećaji postajali su zamisljivi i opipljivi. U njima,
ocrtavao se “Onaj koji jeste”. Bio
je to Početak i Kraj. Hristos Gospod i to u punoj snazi kao “Put, Istina, Život”.
Svi moji novi utisci o pravoslavlju po istom osjećaju
bili su potpuno realistični. Hrišćanske dogme, ma kako čudne i kao legende,
bile su mi i srcem logične. Sve nejasno bilo je jasno, sve neobuhvatno
obuhvatno. Bile su mi realistične kao i samo hrišćanstvo. Jedini problem i
najveći jeste bio “kako mu prići?”
OPRAŠTANJE SA ZENOM
Bilo mi je potpuno jasno da sam se rastajao sa Zenom.
Zen-meditacija i sve ono što sam smatrao velikim nestali su kao sumrak koga
razbija čista i jarka svjetlost jutra. Jasno je bilo da tamo nisam mogao naći
ništa.
Nestala je opsena mog šaptača, a ja sam shvatio da je šaptać
bio produkt moje neobuzdane taštine koja je neprekidno tražila potvrdu u
svjetlucanju ličnog polubožanstva. Tu sam mogao po cenu strašnih zastranjenja
pronalaziti samo mrvice. Tu su igrali odbljesci sjenke neke daleke i mutne
svjetlosti. Ovdje je, pak, u vlasti duhovne tradicije, gorjelo duhovno sunce.
U pronalaženju tog puta mnogo su mi pomogli moji divni
prijatelji, duhovni učitelji u Manastiru Krka.
Po ličnom iskustvu prilaz hrišćanstvu moguć je samo
slobodnom voljom i srcem. Bilo kakva filozofska i racionalna traganja za putem
u hrišćanski mir vode u beskonačni lavirint nejasnih govora i misli.
Utisci koje sam dobijao hrišćanskom meditacijom bili
su veoma jednostavni i jasni. Primali su se momentalno i doživljavali kao
unutrašnja radost i osjećaj koji se veoma teško može opisati ili ispričati. To
je, kao kada si zaljubljen...
Svaki čovek na svoj individualni način doživljava
utiske koji su različiti, i sam sebi daje snagu i volju da se dobri utisci
ponavljaju i da se radosti nastavljaju.
A ŠTA SA KARATEOM?
Da li je, u skladu sa tim, moguća njegova neagresivna
varijanta? Da li je njega moguće produbiti tradicionalnom hrišćanskom
meditacijom?
Očekivao sam svim srcem da sebi dam odgovor na sva ta
pitanja. Morao sam imati trpljenja i strpljenja. To mi uopšte nije teško padalo
jer radost koju sam prilikom treninga imao davala mi je snagu i istrajnost da
idem dalje.
I tako, jednog jutarnjeg treninga, prilikom dubokog
meditativnog mira, kao eho u srcu odjeknuo mi je prvi odgovor: “Pobjeda je pobjediti sebe osjećajući
ljubav prema protivniku, a mir i radost u srcu. Tada nastaje Potpuna Hrabrost
da ne udariš ako ne treba. A ako moraš udariti, onda ne više nego što nužna
situacija traži.”
Duboko me je potresla ta definicija koja mi se kao
misao u srcu dala kao odgovor. Osjećao sam da je to istina i da ta misao otvara
neograničene mogućnosti ličnog razvoja kako psihički, tako i u sportu. Bilo je
jasno da je jedini problem ostajao samo u meni. Kako pobjediti sebe?
Tako, karate mi postade način izvanredne samokontrole
u ogledalu sa samim sobom. Osjećao sam da ga nisam izgubio, da je opstao u
meni, ali da dobija drugu formu, drugi sadržaj. Postao je sredstvo koje služi,
a ne kome se služi.
Prestao je biti demonizirano oruđe a postao sredstvo
cjelomudrja i svjetlosti.
Eto, tako je otpčeo novi period mog duhovnog kao i
karate života. Stari čovjek u meni morao je ustupiti mjesto novom čovjeku. To,
sve skupa, nije išlo lako. No, ja sam njemu, to jest Sebi, objavio rat...
Dobro sam proanalizirao svoj dotadašnji karate put.
Sve je to u suštini i većini, bila – taština.
Kolika i kakva nova strašna borba me je čekala, pisaću
vam rado u novom, sledećem nastavku moje karate priče. Želim vam upornost i
snagu i ljubav u traženju puta kako u karateu, tako i u privatnom životu
Sa iskrenim karate pozdravima
vaš Vojislav Bilbija
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS
ZA
BORILAČKE SPORTOVE
februar 1992., br.
54, strana 32-33
Постови
Нема коментара:
Постави коментар