Japanski
ideogram koji ima značenje "Prazna šaka" neki tumače i kao
"Umetnost prazne šake".
Karate je nastao i razvijao se pod uticajem
joge, religije, filozofije i tradicionalne medicine. Izvorno je veština
blokiranja i zadavanja brzih, preciznih i snažnih udaraca rukama i nogama u
tačno određene vitalne tačke tela – Jintai Kyusho. Bol, paraliza određenih
delova tela, prelom kostiju, povreda unutarnjih organa, gubitak svesti pa i
smrt su posledica udaraca. Pored udaraca koriste se i razni načini remećenja
ravnoteže, gušenja i poluga
na ekstremitetima. Specifičnim stavovima i kretanjem utiče se na efikasnost
kako odbrane, tako i napada. Specijalnim mentalnim vežbama povećava se
unutarnja energija – Ki koja omogućava da se u datom trenutku fizička snaga i
telesne sposobnosti višestruko povećaju. Značajna je veza mentalnog i fizičkog.
Dobra fizička forma i kvalitet uvežbavanja tehnike direktno zavise od stepena
razvijenosti mentalnih sposobnosti karateke kao što je i razvijanje mentalnih
sposobnosti u direktnoj vezi sa fizičkim sposobnostima. Uporedno razvijanje i
primenjivanje fizičkog i mentalnog, karateku vodi pravim putem ka neprestanom
usavršavanju.
"Karate ni sente nashi – U karateu
nema prvog napada". Ova izreka jasno govori da je karate odbrambena
veština lišena agresije. Činjenica da se u njoj uvežbavaju udarci koji nanose
teške povrede pa i smrt, ne upućene može dovesti u zabunu. Odgovor leži u samim
počecima vežbanja kada odustaju oni koji svoje emocije ne mogu da usmere i
kontrolišu. Ostaju samo oni koji su spremni da napreduju ne samo fizički, već i
duhovno. Stari učitelji su kandidate za učenike podvrgavali raznim testovima
karaktera, volje, kontrole emocija, koncentracije, itd. pa tek zatim prelazili
na učenje tehnika. Tako bi bili sigurni da njihovo znanje neće biti iskorišćeno
u pogrešne svrhe, već u službi opšteg dobra, u odbrani slabijih i ne
zaštićenih. Za izabrane bi usledilo višegodišnje izlaganje tela stalnim
naporima i bezbrojno ponavljanje tehnika bez ikakve prinude za šta je bila
potrebna maksimalna samokontrola volje i emocija. Tu agresiji nema mesta.
Godinama vežbanja sticala se iskustvena sigurnost izvođenja pokreta i sa njom
samopouzdanje koje je istinskog majstora lišavalo potrebe dokazivanja i darovalo
vrlinom skromnosti. Najbolja potvrda o ne agresivnosti karatea nalazi se u katama čiji koreni sežu duboko u prošlost - sve
počinju blokom što jasno govori da je karate odgovor na neposredan napad.
Karate
je našao polazište u činjenici da je čovek sklop materije i duha i da i jedno i
drugo iskonski teži ka savršenstvu. Metodama treninga karatea dolazilo se, a to
bi trebalo da važi i danas, do visokog stepena fizičkog, psihičkog,
intelektualnog i moralnog oblikovanja ličnosti. Praktikant karatea posle godina
vežbanja postaje svestan sebe i onoga što ga okružuje što mu omogućava da ostvari stanje harmonije sa univerzumom.
Pošto savršenstvo ne poznaje granice, proces fizičkog vežbanja i onog drugog -
duhovnog, jednostavno nikada ne prestaje u večitoj težnji čoveka da pobedi
samoga sebe.
Vekovima
je karate bio veština. Osim čistog fizičkog vežbanja i mentalnog usavršavanja
obuhvatao je i sticanje niza drugih znanja. Učeni su elementi iz nekih drugih
borilačkih veština u cilju savladavanja više nenaoružanih ili naoružanih
protivnika. Učila se taktika borbe grupe protiv grupe. Bilo je važno znati
elemente nečujnog i nevidljivog prilaženja neprijatelju, skrivanja, skretanja
pažnje na nebitno, metode plašenja protivnika itd. Učenje medicine, poznavanje
ljudskog tela i funkcija njegovih vitalnih organa bila je obavezna. Ovo znanje
upotrebljavano je za lečenje ali je imalo i borbenu svrhu kroz poznavanje
vitalnih tačaka tela i posledica koje su udarci u njih proizvodili. Poznavanje
herbalistike (poznavanje lekovitog bilja) omogućavalo je spravljanje lekovitih
čajeva, masti, melema itd.
Razvojem civilizacije izgubljena je potreba znanja ove veštine
radi preživljavanja. Tradicija i znanja u užem obliku pretočena su u karate
sport. Osmišljen je sistem takmičenja
na ideji humanosti, fer pleja i poštovanja protivnika. Iz sportskog karatea je
izbačen veliki broj opasnih tehnika. Nije dozvoljen udarac u glavu sa
kontaktom, a udarac u telo ne sme jače da zaboli. To je postignuto obaveznom
kontrolom udaraca. Treba naglasiti da neki stilovi tradicionalne orjentacije,
kao Kyokushinkai, na svojim takmičenjima dozvoljavaju izvođenje udaraca rukom i
nogom u telo i po nogama, a samo nogom u glavu, iz sve snage u nokaut sistemu. Sportski
karate je brzo svojom masovnošću prevazišao zapadnjačke borilačke sportove.
Izostanak veze karatea kao sporta i zenovske filozofije, njenog uticaja na samo
vežbanje i na način života nije nimalo zasmetao modernom zapadnom čoveku da ga
prihvati, zavoli i masovno vežba. Praktikuju ga milioni ljudi raznih religija,
kao i oni ne religiozni, oni koje filozofija i meditacija interesuju, ali
neuporedivo više onih koji nemaju ni malo takvih interesovanja. Uticaj zena i
tradicije u modernom karate sportu sve više gubi značaj i nalazi se na njegovim
marginama. Težnja ka što većoj privlačnosti za publiku i komercijalizaciji
stvara borilački sport koji je dinamičan, brz, atraktivan, dopadljiv,
rezultatski neizvestan.
Danas je karate
sport koji stalno doživljava promene kako bi bio što interesantniji savremenom
čoveku. Malobrojni su učitelji (škole) koje karate i danas smatraju veštinom ne
želeći da mu oduzmu one dimenzije koje je stekao kroz dugu tradiciju
postojanja.
Literatura
:
Vladislav
Gigov :
TEORIJA
KARATEA
Novi
Sad 1980.
Ilija
Jorga, Vladimir Jorga, Petar Đurić :
TEKI
1 i ENPI KATA
Beograd
1980.
Slike
preuzete sa :
slika1
slika
2
Hvala za tekst! Promene se nuzno desavaju, shodno vremenu u kome zivimo i shodn potrebaama koje danasnji covek ima. A da ne pricamo o tome koliko je klubova sirom sveta i kakvim znanjem raspolazu oni koji vode te skole...Danas je sigurno tesko naci ucitelja koji moze preneti duhovnost koju karate u sebi nosi, kod vecine se to mozda svodi na poznavanje tehnike udaraca...
ОдговориИзбриши