AJDUK
VELJKO
Ajduk
Veljko Petrović, vojvoda krajinski i komandant negotinski, rodio se oko godine
1780. u Crnoj rijeci, u selu Lenovcima. Kad Pasmandžijine krdžalije, tukući se
s vojskom biogradskom, popale i poaraju Lenovce (koji se potom prozovu
Negalica), kao i mloga druga sela naokolo, Veljko, kao dijete od
desetak-petnaest godina, ostavi oca i majku i braću, i otide u Vidin te se
najmi u nekaka Turčina da mu čuva ovce, ili upravo da poslužuje druge čobane; a
poslije nekoga vremena dođe u Požarevac i onđe se najmi u vojvode da mu gotovi
jelo. Pošto i tu provede neko vrijeme, zadocni se na Vaskrsenije igrajući s
momčadma u kolu, te svome gospodaru ne zgotovi na vrijeme večere, zato ga
gospodar poćera da ubije, a on uteče i otide u ajduke k Stanoju Glavašu, s kojima
ono ljeto (1803. godine) provede.
Kad
pred zimu ajduci otidu po jatacima, njega Glavaš namjesti u naiji smederevekoj
u selu Duboni kod nekakva čoveka kao da mu čuva ovce. I tako na jataku, kao
najamlik čuvajući ovce, oženi se u tom selu, ušavši u kuću nekakvoj udovici,
rođaci ili posestrimi Stanoja Glavaša.
Kad
se već buna počne, on se iznajprije držao sa Stanojem Glavašem, a poslije se
prilijepi Đuši Vulićeviću, no utom je već i sam bio stekao nekoliko momaka i
načinio se kao buljubašica.
Te
zime, između maloga i velikog Božića, dođe sa svoja nekolika momka pijan u
Smederevo, te oplijeni nekakve Turke koji su se bili predali Srbima; zato ga
Srbi pozovu na sud, no on ne smijedne doći, nego pobjegne opet u ajduke, i tako
se sa svojim momcima krio i verkao kojekuda po Krajini, dok naiđe kad su se
Srbi spremali da dočekaju Turke, iziđe s podosta momaka te se preda Crnom
Đorđiju, i tako mu se oprosti sve.
U
početku 1807. godine, pošto Srbi zavladaju Biogradom, Veljko se stane moliti
srpskom Sovjetu da mu dadu dopuštenje da pređe iz paraćinske naije na Krivi
Vir, da pobuni Crnu rijeku ili mali Timok i da otme od Turaka, za koji posao on
nije iskao nikakve druge pomoći do jedan barjak, i otvoreno pismo da svaki
čovek od begunaca ili došljaka iz onoga kraja, koji hoće, može slobodno s njima
poći. Kad im on dosadi moleći se svaki dan, onda reče Mladen, koji je kao
najstariji bio u Sovjetu:
"Ajde,
more, kad je tako navalio da ga pošaljemo, pa ako da bog te što otme, dobro,
rasprostranićemo zemlju našu; ako li pogine i propadne, mi mu nijesmo krivi,
vidiš da neće da miruje, nego će otići i bez dopuštenja."
NAJVEĆI
JUNAK USTANKA
I
tako mu dadu barjak i otvoreno pismo, u kome ga naimenuju buljubašom, i još
nekolike stotine groša novca i malo džebane. Veljko sad s tim barjakom i s
pismom skupi gotovo 100 kojekaki bjegunaca i bećara iz onoga kraja, pa udari s
njima upravo preko Krivoga Vira, i dođe u selo Podgorac, te onđe opkoli nekaka
bega u kuli. Istina da s begom nije bilo više do desetak-petnaest duša, ali je
kula bila tvrda, zato mu danju nijesu mogli ništa učiniti; a kad bude uveče,
Veljko nađe u u selu nekoliko buradi i kaca, pa i napuni slamom i sijenom i,
privaljavši pod kulu zapali, te tako upali kulu. Kada kula stane goreti, beg se
preda. Tu Veljko nađe kod bega u ćemeru 800 dukata, i još nekakve dvojice
trgovaca, koji su bili pošli da kupe goveda, pa se tu zastali, pune dvije
zobnice bijeli novaca.
Potom
Veljko iskupi sve svoje momke u paradu, pa im onu jednu torbu bijeli novaca
podijeli svima jednako; tako im razdijeli i oružje begovi momaka; a što su
uzeli od bega i od ona dva trgovca nekoliko pari lijepi pištolja i noževa, od
onije on najbolje izbere za sebe, a ostale ispoklanja znatnijim momcima,
govoreći jednome: "A, ti si moj bimbaša"; drugome: "Ti si moj
buljubaša"; trećemu: "Ti si moj barjaktar" itd. Pa onda onu
drugu torbu novaca zapečati i po svome bimbaši pošalje Sovjetu. Kad bimbaša te
novce s pismom donese i preda Sovjetu, sovjetnici nijesu znali ili će se prije
čuditi kako Veljko tako odma dobi tolike novce i njima posla, ili otkud njemu
bimbaša kad je on tek buljubaša! Najposlije dozovu bimbašu unutra pa ga
zapitaJu: "Ko si ti?" A on odgovori:
"Ja
sam bimbaša gospodara Veljka."
"A
kad si ti bimbaša, šta je Veljko?"
"On
je, veli, gospodar."
Da
su gospodar i bimbaša iskali što od Sovjeta, moglo bi biti i više razgovora,
ali budući da su davali, tako Sovjet primi torbu novaca dragovoljno i blagodari
i bimbaši i gospodaru.
Kad
Turci utom čuju šta se radi po Crnoj rijeci i razaberu da Veljko nema mlogo
vojske, onda se podigne iz Vidina nekoliko stotina Turaka i pođu na njega; a
kad dođu na pošljednji konak, pa će kao sjutra udariti, onda on sakupi svoje
momke pa im reče:
"Braćo,
mi Turke ovđe ne možemo čekati, jer je nji mlogo više nego nas; već ajdmo, u
ime Boga, da mi udarimo noćas na nji, pa ako i kako zabunismo i razbismo,
dobro; ako li im ne mogbudemo ništa učiniti, a mi ćemo noć na glavu, pa u
planinu."
Pa
onda podignuvši sve svoje momke, otide te se polako privuku i uđu usred Turaka,
pa ujedanput svi obore vatru iz pušaka i stanu vikati turski:
"Bježite!
Razbi nas Ajduk Veljko."
Turci
se od pucnjave i od vike onako iza sna smetu, a konji im se još izotkidaju pa
udare preko logora i prekonji; i tako Turci pobjegnu, koji pješice, koji bos,
koji godoglav, a sav logor ostave Srbima. I od tada Veljko ostane kod svoji
momaka i bimbaša i buljubaša i gospodar, a kod Sovjeta i Crnoga Đorđija hrabri
vojvoda, a kod Turaka na svemu onome kraju strašni neprijatelj.
Godine
1809. poslije propasti na Kamenici, čuvao je Banju od Turaka. Pošto ih Turci
opkole i, držeći i nekolike neđelje dana opkoljene, vrlo pritijesne, dođu im
Mladen i Vujica s vojskom u pomoć. Kad oni vide i poznadu srpsku vojsku, onda
Veljko uzjaše na ata, pa krosred turske vojske iziđe među Srbe, te im kaže da
đe će onu noć pograditi šančeve i otkuda će udariti na Turke; pa se onda kroz
Turke opet vrati u Banju da uredi vojsku svoju, da i ona u određeno vrijeme
udari đe treba.
Kad
Srbi ovi spolja dođu uveče na ono mjesto đe im je Veljko kazao da načine šanac,
onda se nesrećom nekako obori puška nekakvom vojniku srpskom sama te pukne, i
tako se srpska vojska pobuni i uteče natrag, a Veljko kad čuje đe puške pucaju,
pomisli da Srbi, udariše na Turke, pa udari i on iznutra, no Turci ga uzbiju
natrag. Kad ujutru svane a to od Srba na određenom mjestu nigđe nikoga, nego im
se viju barjaci čak negđe po nekakvim brdima. Onda Veljko, ne mogući se više u
Banji držati (jer su mu Turci bili i vodu uzaptili), a ne imajući već nikakve nadežde
na Srbe, namisli da s vojskom bježi kroz Turke. Ko prođe, prošao, a ko ostao
ostao.
Kada
Turci te jeseni dođu na Moravu, Veljko im je sa svojim bećarima izokola činio
veliku štetu i uznemiravao i plašio. A kad budu u Biogradu o Novom ljetu na
skupštini, optuže ga nekaki kneščići i buljubašice da je nekake đevojke
silovao, i momci njegovi da su nekakvim ljudima pootimali goveda i ovce i
prodali kao tursko; i zato ga Sovjet osudi u kulu, no on uveče skupi svoje
momke pa im reče:
"Braćo,
ja sam mislio mene zovu u Biograd da me pitaju koliko sam rana ljetos pretrpio
i koliko mi je momaka poginulo, koliko li sakati ostalo, i koliko mi je kumbara
više glave puklo, i koliko je konja poda mnom poginulo, i imam li čim momcima
ajluk isplatiti; a oni me pitaju koliko sam đevojaka obljubio; pa sjutra oće da
me zatvore u kulu; nego bježite da bežimo odavde."
Pa
se onda digne sa svima svojim momcima i tu noć pobjegne iz Biograda.
Iz
Smedereva poslije ručka otide preko Morave i dolje preko naije požarevačke upravo
u Poreč, đe ga Milenko jedva dočeka, i odredi mu po 500 groša na mjesec, a
njegovim bimbašima i buljubašama kom 200, kom 100, a momcima kao i ostalim
bećarima.
Kad
pređu Rusi 1810. godine u Krajinu, otide i on sa svojim momcima preda nji, i to
je cijelo ljeto s njim rabro vojevao oko Dunava i Timoka, i za rabrost svoju
dobio zlatnu kolajnu; a pod jesen je vodio rusku vojsku na Varvarin, đe se u
onoj slavnoj bitki ranio u lijevu ruku, i potom u šaci malo ostao sakat (niti
je mogao prsta dobro skupiti ni ispraviti).
POGOĐEN,
UMIRUĆI, STIGAO JE DA KAŽE SAMO: "DRŽ"!
Toga
ljeta dobije negđe od Turaka vrlo lijepu sablju, okovanu srebrom i zlatom i
iskićenu kamenjem, pa je preko ondašnjega poglavara ruske vojske pošalje
feldmar-šalu Kamenskome na dar, no on mu je vrati natrag, izgovarajući se da on
nije vrijedan takvu sablju nositi, nego neka je nosi onaj junak koji je od
Turaka zadobio; i pošalje mu 200 dukata na dar.
Premda
se on toga ljeta sastajao i pomirio s Crnim Đorđijem, no u jesen ostaće opet
kod Milenka i kod Petra, i oni ga po Novom ljetu (1811. godine) dovedu u
Biograd, da bi im s svojim momcima bio u pomoći ako se pobiju s Mladenom i s
Crnim Đorđijem. Crni Đorđije pak i Mladen, videći da je on jedina nadežda i
potpora Milenkova i Petrova, oblaskaju ga i potkupe, pa još iznesu nekakvo
lažljivo pismo kao da su Turci udarili na Banju, te ga tako pošalju na Krajinu
pred Turke, obećavajući da će mu se odma vojvodska diploma za njim poslati, kao
što i bude.
Te
iste godine u ljeto skoče opet na njega one buljubašice i kneščići iz Banjske i
iz Crnoriječke, podmitivši pisara Crnog Đorđija, dignuta sa vel-kom žalošću
njegovom iz Banje i premjeste u Negotin mjesto Miše Karapandžića, koji umre
toga ljeta. Kad je tako došao u Negotin, nikakva drugog bogatstva nije imao
osim dobri konja i gospodskoga rua i oružja; jer na vojsci što je god otkud
dobijao, sve je dijelio sa svojima; ali tu 1812. godine zakupi od Sovjeta skele
i ćumruke na onom kraju, te se srećom vrlo obogati no i taj dobitak gotovo sav
podijeli sa svojim bimbašama i buljubašama.
Kad
se 1813. godine otvori rat s Turcima, odredi mu Sovjet i Crni Đorđije još tri
knežine iz naije požarevačke u pomoć da čuva onaj kraj od Turaka. Pošto s
ostalim ženama i s đecom iz Negotina is-rati i on svoju ženu sa snaama i s
đecom u Poreč, dođe mu jedan prijatelj, i viđevši po sobi različne srebrne
nakite konjske i druge kojekake skupocijene stvari, zapita ga uveče nasamo,
zašto i to nije poslao sa ženom u Poreč; a on mu odgovori:
"Neka
žene nose i čuvaju njiove košulje i čarape i platno, i pređu i pletivo; ovo su
stvari junačke, koje sam ja na sablju, a dobio, i sad sa sabljom valja da i
čuvam; a koji to nije kadar sabljom čuvati i braniti, nije ga vrijedan ni
imati. Sramota bi bilo da Turci dođu u moju kuću pa, kod tolike slave i imena
moga, ništa u njoj da ne nađu."
Prijatelj
je taj njegov namjeravao da ide u Biograd, no on ga je zadržavao i ustavljao,
govoreći:
"Mi
smo ovđe dosta veseli dana zajedno proveli, ostani i sad da razbijemo
Kapetan-pašu (za koga se govorilo da će s vojskom na Negotin udariti), pa barem
i slavu da dijelimo."
Prijatelj
ga zapita kako misli on sad razbiti Turke, a on mu odgovori: "Kako?
Izvešću moje soldate i bećare pred nji, pa ću im j... mater."
On
tada svega vojske nije imao pod svojom komandom više od 3.000, pa i to nije
bilo sve u Negotinu, nego nešto bilo odvojeno u Brzu Palanku, a nešto u Vediko
ostrvo, a za Turke znalo se da i ide na Negotin više od 15.000; zato mu reče
prijatelj:
"Ali
sad neće udariti na tebe samo subaše, nego će doći carska vojska, i dovući
ubojne topove i kumbare; zato može biti da bi bolje bilo da se ti ne zatvoraš u
Negotin, nego da načiniš još jedan mali šančić đe u planini, a ovđe da narediš
samo toliko pješaka koliko je potrebno za čuvanje šančeva i da im postaviš
dobre urednike; pa kad Turci udare na Timok, a ti iziđi te i dočekaj tako s
bećarima i sa soldatima, pa ako i razbiješ, a ti ajde opet u Negotin, ako li
tebe Turci razbiju, ne idi više u Negotin, nego sa svim konjicima i s ostalom
vojskom, što je suviše u šančevima, idi u planinu; pa će se Turci tebe iz
planine s 1.000 ljudi više bojati nego da imaš 10.000 pa će te ovđe
opkole."
Na
to se on grohotom nasmije, pa odgovori:
"E!
ti si se poplašio od Turaka. Moli se ti samo bogu da Turci udare, pa kad dođu
moji kozaci s Timoka i reku: "Eto Turaka", — onda ću ja pripasati
sablju i uzjati Kušlju, pa idem u polje pred nji, a ti viči Petra ključara neka
ti donese olbu pelenaša, pa evo ovđe sjedi te pij i uzmi durbin te gleda kako
ću ja njima da j... mater."
Potom
na nekoliko dana taj prijatelj njegov srećom otide u Poreč i odande u Biograd,
a on ostane u Negotinu po starome.
Kad
Turci Redžepovi iz Adakale prvi put iziđu u Ključ da narodu ne dadu bježati
unutra u Srbiju, nego da ga vraćaju u Adakale, i tu se pogibju s Veljkovim
bratom Milutinom, onda Veljko podigne nekoliko stotina svoje vojske i otide
preko Timoka, pa pješake ostavi iznad Vidinskoga polja u brdima, a on s
konjicima siđe do samoga Vidina, te zaplijeni svu stoku što nađe po polju vidinskome
i pobije Turke koje onako iznenada zateče na polju; pa se taj isti dan s
nekoliko iljada ovaca i goveda vrati zdravo i veselo u Negotin.
Kad
se vojska turska prikupi u Vidin, onda se dignu nekolike iljade turski
konjanika, te pređu preko Timoka samo da vide kako je; no Veljko i dočeka oko
Bukovače i srećno i uzbije natrag. Potom treći dan udari sva sila turska, s
topovima i sa svom opravom, te pređe preko Timoka. On, istina, s ono svoje
vojske što je mogao izvesti iz šančeva iziđe opet pred Turke i sa neiskazanom
rabrošću udari da bi i opet uzbio; no šta je on sa svoji 3-400 konjika i s
toliko vlaški soldata u ravnu polju mogao učiniti turskoj vojsci od 15-16.000?
S jednom se vojskom tukao, a dvije su tri obilazile da mu zađu s leđa; i tako
on ustupi i izmičući se pred Turcima dođe u Negotin. Tu noć iziđe opet iz
Negotina te udari na Turke; no Turci se održe. I tako se poslije nekoliko dana
svaki dan izilazio u polje i sa neiskazanom rabrošću tukao se s Turcima, no
Turci se utvrde i pograde šančeve oko Negotina.
Turcima
dođe u pomoć Redžep iz Adakale i karavlaški knez Karadža i sam veliki vezir
Rušić-paša; a u njega i od ono malo vojske što je imao izginu i izrane s
najbolji junaci. Turci su se svaku noć kroz zemlju bliže prikučivali k srpskim
šančevima i najposlije su se tako blizu bili prikučili da su se batinama
pustimičke mogli tući. Tu već sad drugoga boja nije bilo osim sa šančeva iz
topova i iz kumbara i iz pušaka.
Turci
sve kule negotinske topovima i kumbarama razvale i obore, i sama ona najveća
kula đe je on sjedio padne, i on siđe u podrum. Najppslije mu nestane džebane,
osobito taneta i topovski i puščani, zato pokupi sva kalajna kandila i kašike i
tanjire, te rastopi na puščana taneta; a u topove je, kad su negđe Turci činili
juriš, metao najposlije i talire.
Sad
već kako su se Turci tako prikučili, i nije se više moglo izlaziti na polje da
se s njima bije, on je i dan i noć odao po šančevima i ljude slobodio i
uređivao da čuvaju dobro. Tako jedno jutro (prvi dana mjeseca avgusta) iziđe u
jedan mali šanac, i na tabljama stane naređivati i kazivati kako će se nešto
zagraditi i popraviti što su turski topovi bili razvalili; a turski ga tobdžija
zagleda, pa potegne iz topa, te ga udari isprijeka krosred pleća i tako ga
prekine i raznese da ništa više nije mogao reći do "Drž—", i s tom
polovinom riječi padne mrtav na zemlju. Kako on tako padne, momci njegovi, koji
su onđe bili oko njega, odma uzmu nekakve trave što je za konje bila donešena i
onđe se desila, te ga pokriju da ga ljudi ne vide; i ako je do mraka tu ležao
mrtav, a uveče ga brat njegov Milutin s momcima uzme te ga iznese iz šanca i
sarani kod crkve. Zaludu su tako smrt njegovu krili: vojska odma poviče da se
više ne može držati u Negotinu, nego da se mora bježati makar kako. I tako Srbi
peti dan poslije njegove smrti ostave Negotin i pobjegnu u Poreč. Potom odma
sav onaj kraj, a malo poslije i sva Srbija, pozna da Veljka nema.
Zapis
Vuka Karadžića
Tekst i slika preuzeti sa adrese:
Постови
Нема коментара:
Постави коментар