.

.

.

MI VOLIMO IZAZOVE!

SA NAMA ĆETE POMERITI

SVOJE GRANICE I CILJEVE.

OSU!

.

.

adresa : Beograd, SC Vračar, Sjenička 1 kontakt telefon : 064 / 319 78 79

mail adresa :
karatecrvenizmaj@gmail.com termini treninga : ponedeljak, sreda, petak od 21,30

operativni trener kjokušinkaia

Velimir Velja Matijević

PRIJATELJ KLUBA TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, 11077 Beograd, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo



понедељак, 09. новембар 2015.

VELJKO PETROVIĆ

AJDUK VELJKO



Ajduk Veljko Petrović, vojvoda krajinski i komandant negotinski, rodio se oko godine 1780. u Crnoj rijeci, u selu Lenovcima. Kad Pasmandžijine krdžalije, tukući se s vojskom biogradskom, popale i poaraju Lenovce (koji se potom prozovu Negalica), kao i mloga druga sela naokolo, Veljko, kao dijete od desetak-petnaest godina, ostavi oca i majku i braću, i otide u Vidin te se najmi u nekaka Turčina da mu čuva ovce, ili upravo da poslužuje druge čobane; a poslije nekoga vremena dođe u Požarevac i onđe se najmi u vojvode da mu gotovi jelo. Pošto i tu provede neko vrijeme, zadocni se na Vaskrsenije igrajući s momčadma u kolu, te svome gospodaru ne zgotovi na vrijeme večere, zato ga gospodar poćera da ubije, a on uteče i otide u ajduke k Stanoju Glavašu, s kojima ono ljeto (1803. godine) provede.

Kad pred zimu ajduci otidu po jatacima, njega Glavaš namjesti u naiji smederevekoj u selu Duboni kod nekakva čoveka kao da mu čuva ovce. I tako na jataku, kao najamlik čuvajući ovce, oženi se u tom selu, ušavši u kuću nekakvoj udovici, rođaci ili posestrimi Stanoja Glavaša.

Kad se već buna počne, on se iznajprije držao sa Stanojem Glavašem, a poslije se prilijepi Đuši Vulićeviću, no utom je već i sam bio stekao nekoliko momaka i načinio se kao buljubašica.

Te zime, između maloga i velikog Božića, dođe sa svoja nekolika momka pijan u Smederevo, te oplijeni nekakve Turke koji su se bili predali Srbima; zato ga Srbi pozovu na sud, no on ne smijedne doći, nego pobjegne opet u ajduke, i tako se sa svojim momcima krio i verkao kojekuda po Krajini, dok naiđe kad su se Srbi spremali da dočekaju Turke, iziđe s podosta momaka te se preda Crnom Đorđiju, i tako mu se oprosti sve.

U početku 1807. godine, pošto Srbi zavladaju Biogradom, Veljko se stane moliti srpskom Sovjetu da mu dadu dopuštenje da pređe iz paraćinske naije na Krivi Vir, da pobuni Crnu rijeku ili mali Timok i da otme od Turaka, za koji posao on nije iskao nikakve druge pomoći do jedan barjak, i otvoreno pismo da svaki čovek od begunaca ili došljaka iz onoga kraja, koji hoće, može slobodno s njima poći. Kad im on dosadi moleći se svaki dan, onda reče Mladen, koji je kao najstariji bio u Sovjetu:

"Ajde, more, kad je tako navalio da ga pošaljemo, pa ako da bog te što otme, dobro, rasprostranićemo zemlju našu; ako li pogine i propadne, mi mu nijesmo krivi, vidiš da neće da miruje, nego će otići i bez dopuštenja."

NAJVEĆI JUNAK USTANKA

I tako mu dadu barjak i otvoreno pismo, u kome ga naimenuju buljubašom, i još nekolike stotine groša novca i malo džebane. Veljko sad s tim barjakom i s pismom skupi gotovo 100 kojekaki bjegunaca i bećara iz onoga kraja, pa udari s njima upravo preko Krivoga Vira, i dođe u selo Podgorac, te onđe opkoli nekaka bega u kuli. Istina da s begom nije bilo više do desetak-petnaest duša, ali je kula bila tvrda, zato mu danju nijesu mogli ništa učiniti; a kad bude uveče, Veljko nađe u u selu nekoliko buradi i kaca, pa i napuni slamom i sijenom i, privaljavši pod kulu zapali, te tako upali kulu. Kada kula stane goreti, beg se preda. Tu Veljko nađe kod bega u ćemeru 800 dukata, i još nekakve dvojice trgovaca, koji su bili pošli da kupe goveda, pa se tu zastali, pune dvije zobnice bijeli novaca.

Potom Veljko iskupi sve svoje momke u paradu, pa im onu jednu torbu bijeli novaca podijeli svima jednako; tako im razdijeli i oružje begovi momaka; a što su uzeli od bega i od ona dva trgovca nekoliko pari lijepi pištolja i noževa, od onije on najbolje izbere za sebe, a ostale ispoklanja znatnijim momcima, govoreći jednome: "A, ti si moj bimbaša"; drugome: "Ti si moj buljubaša"; trećemu: "Ti si moj barjaktar" itd. Pa onda onu drugu torbu novaca zapečati i po svome bimbaši pošalje Sovjetu. Kad bimbaša te novce s pismom donese i preda Sovjetu, sovjetnici nijesu znali ili će se prije čuditi kako Veljko tako odma dobi tolike novce i njima posla, ili otkud njemu bimbaša kad je on tek buljubaša! Najposlije dozovu bimbašu unutra pa ga zapitaJu: "Ko si ti?" A on odgovori:

"Ja sam bimbaša gospodara Veljka."
"A kad si ti bimbaša, šta je Veljko?"
"On je, veli, gospodar."

Da su gospodar i bimbaša iskali što od Sovjeta, moglo bi biti i više razgovora, ali budući da su davali, tako Sovjet primi torbu novaca dragovoljno i blagodari i bimbaši i gospodaru.

Kad Turci utom čuju šta se radi po Crnoj rijeci i razaberu da Veljko nema mlogo vojske, onda se podigne iz Vidina nekoliko stotina Turaka i pođu na njega; a kad dođu na pošljednji konak, pa će kao sjutra udariti, onda on sakupi svoje momke pa im reče:

"Braćo, mi Turke ovđe ne možemo čekati, jer je nji mlogo više nego nas; već ajdmo, u ime Boga, da mi udarimo noćas na nji, pa ako i kako zabunismo i razbismo, dobro; ako li im ne mogbudemo ništa učiniti, a mi ćemo noć na glavu, pa u planinu."

Pa onda podignuvši sve svoje momke, otide te se polako privuku i uđu usred Turaka, pa ujedanput svi obore vatru iz pušaka i stanu vikati turski:

"Bježite! Razbi nas Ajduk Veljko."

Turci se od pucnjave i od vike onako iza sna smetu, a konji im se još izotkidaju pa udare preko logora i prekonji; i tako Turci pobjegnu, koji pješice, koji bos, koji godoglav, a sav logor ostave Srbima. I od tada Veljko ostane kod svoji momaka i bimbaša i buljubaša i gospodar, a kod Sovjeta i Crnoga Đorđija hrabri vojvoda, a kod Turaka na svemu onome kraju strašni neprijatelj.

Godine 1809. poslije propasti na Kamenici, čuvao je Banju od Turaka. Pošto ih Turci opkole i, držeći i nekolike neđelje dana opkoljene, vrlo pritijesne, dođu im Mladen i Vujica s vojskom u pomoć. Kad oni vide i poznadu srpsku vojsku, onda Veljko uzjaše na ata, pa krosred turske vojske iziđe među Srbe, te im kaže da đe će onu noć pograditi šančeve i otkuda će udariti na Turke; pa se onda kroz Turke opet vrati u Banju da uredi vojsku svoju, da i ona u određeno vrijeme udari đe treba.

Kad Srbi ovi spolja dođu uveče na ono mjesto đe im je Veljko kazao da načine šanac, onda se nesrećom nekako obori puška nekakvom vojniku srpskom sama te pukne, i tako se srpska vojska pobuni i uteče natrag, a Veljko kad čuje đe puške pucaju, pomisli da Srbi, udariše na Turke, pa udari i on iznutra, no Turci ga uzbiju natrag. Kad ujutru svane a to od Srba na određenom mjestu nigđe nikoga, nego im se viju barjaci čak negđe po nekakvim brdima. Onda Veljko, ne mogući se više u Banji držati (jer su mu Turci bili i vodu uzaptili), a ne imajući već nikakve nadežde na Srbe, namisli da s vojskom bježi kroz Turke. Ko prođe, prošao, a ko ostao ostao.

Kada Turci te jeseni dođu na Moravu, Veljko im je sa svojim bećarima izokola činio veliku štetu i uznemiravao i plašio. A kad budu u Biogradu o Novom ljetu na skupštini, optuže ga nekaki kneščići i buljubašice da je nekake đevojke silovao, i momci njegovi da su nekakvim ljudima pootimali goveda i ovce i prodali kao tursko; i zato ga Sovjet osudi u kulu, no on uveče skupi svoje momke pa im reče:

"Braćo, ja sam mislio mene zovu u Biograd da me pitaju koliko sam rana ljetos pretrpio i koliko mi je momaka poginulo, koliko li sakati ostalo, i koliko mi je kumbara više glave puklo, i koliko je konja poda mnom poginulo, i imam li čim momcima ajluk isplatiti; a oni me pitaju koliko sam đevojaka obljubio; pa sjutra oće da me zatvore u kulu; nego bježite da bežimo odavde."

Pa se onda digne sa svima svojim momcima i tu noć pobjegne iz Biograda.

Iz Smedereva poslije ručka otide preko Morave i dolje preko naije požarevačke upravo u Poreč, đe ga Milenko jedva dočeka, i odredi mu po 500 groša na mjesec, a njegovim bimbašima i buljubašama kom 200, kom 100, a momcima kao i ostalim bećarima.

Kad pređu Rusi 1810. godine u Krajinu, otide i on sa svojim momcima preda nji, i to je cijelo ljeto s njim rabro vojevao oko Dunava i Timoka, i za rabrost svoju dobio zlatnu kolajnu; a pod jesen je vodio rusku vojsku na Varvarin, đe se u onoj slavnoj bitki ranio u lijevu ruku, i potom u šaci malo ostao sakat (niti je mogao prsta dobro skupiti ni ispraviti).

POGOĐEN, UMIRUĆI, STIGAO JE DA KAŽE SAMO: "DRŽ"!

Toga ljeta dobije negđe od Turaka vrlo lijepu sablju, okovanu srebrom i zlatom i iskićenu kamenjem, pa je preko ondašnjega poglavara ruske vojske pošalje feldmar-šalu Kamenskome na dar, no on mu je vrati natrag, izgovarajući se da on nije vrijedan takvu sablju nositi, nego neka je nosi onaj junak koji je od Turaka zadobio; i pošalje mu 200 dukata na dar.

Premda se on toga ljeta sastajao i pomirio s Crnim Đorđijem, no u jesen ostaće opet kod Milenka i kod Petra, i oni ga po Novom ljetu (1811. godine) dovedu u Biograd, da bi im s svojim momcima bio u pomoći ako se pobiju s Mladenom i s Crnim Đorđijem. Crni Đorđije pak i Mladen, videći da je on jedina nadežda i potpora Milenkova i Petrova, oblaskaju ga i potkupe, pa još iznesu nekakvo lažljivo pismo kao da su Turci udarili na Banju, te ga tako pošalju na Krajinu pred Turke, obećavajući da će mu se odma vojvodska diploma za njim poslati, kao što i bude.

Te iste godine u ljeto skoče opet na njega one buljubašice i kneščići iz Banjske i iz Crnoriječke, podmitivši pisara Crnog Đorđija, dignuta sa vel-kom žalošću njegovom iz Banje i premjeste u Negotin mjesto Miše Karapandžića, koji umre toga ljeta. Kad je tako došao u Negotin, nikakva drugog bogatstva nije imao osim dobri konja i gospodskoga rua i oružja; jer na vojsci što je god otkud dobijao, sve je dijelio sa svojima; ali tu 1812. godine zakupi od Sovjeta skele i ćumruke na onom kraju, te se srećom vrlo obogati no i taj dobitak gotovo sav podijeli sa svojim bimbašama i buljubašama.

Kad se 1813. godine otvori rat s Turcima, odredi mu Sovjet i Crni Đorđije još tri knežine iz naije požarevačke u pomoć da čuva onaj kraj od Turaka. Pošto s ostalim ženama i s đecom iz Negotina is-rati i on svoju ženu sa snaama i s đecom u Poreč, dođe mu jedan prijatelj, i viđevši po sobi različne srebrne nakite konjske i druge kojekake skupocijene stvari, zapita ga uveče nasamo, zašto i to nije poslao sa ženom u Poreč; a on mu odgovori:

"Neka žene nose i čuvaju njiove košulje i čarape i platno, i pređu i pletivo; ovo su stvari junačke, koje sam ja na sablju, a dobio, i sad sa sabljom valja da i čuvam; a koji to nije kadar sabljom čuvati i braniti, nije ga vrijedan ni imati. Sramota bi bilo da Turci dođu u moju kuću pa, kod tolike slave i imena moga, ništa u njoj da ne nađu."

Prijatelj je taj njegov namjeravao da ide u Biograd, no on ga je zadržavao i ustavljao, govoreći:

"Mi smo ovđe dosta veseli dana zajedno proveli, ostani i sad da razbijemo Kapetan-pašu (za koga se govorilo da će s vojskom na Negotin udariti), pa barem i slavu da dijelimo."

Prijatelj ga zapita kako misli on sad razbiti Turke, a on mu odgovori: "Kako? Izvešću moje soldate i bećare pred nji, pa ću im j... mater."

On tada svega vojske nije imao pod svojom komandom više od 3.000, pa i to nije bilo sve u Negotinu, nego nešto bilo odvojeno u Brzu Palanku, a nešto u Vediko ostrvo, a za Turke znalo se da i ide na Negotin više od 15.000; zato mu reče prijatelj:

"Ali sad neće udariti na tebe samo subaše, nego će doći carska vojska, i dovući ubojne topove i kumbare; zato može biti da bi bolje bilo da se ti ne zatvoraš u Negotin, nego da načiniš još jedan mali šančić đe u planini, a ovđe da narediš samo toliko pješaka koliko je potrebno za čuvanje šančeva i da im postaviš dobre urednike; pa kad Turci udare na Timok, a ti iziđi te i dočekaj tako s bećarima i sa soldatima, pa ako i razbiješ, a ti ajde opet u Negotin, ako li tebe Turci razbiju, ne idi više u Negotin, nego sa svim konjicima i s ostalom vojskom, što je suviše u šančevima, idi u planinu; pa će se Turci tebe iz planine s 1.000 ljudi više bojati nego da imaš 10.000 pa će te ovđe opkole."

Na to se on grohotom nasmije, pa odgovori:

"E! ti si se poplašio od Turaka. Moli se ti samo bogu da Turci udare, pa kad dođu moji kozaci s Timoka i reku: "Eto Turaka", — onda ću ja pripasati sablju i uzjati Kušlju, pa idem u polje pred nji, a ti viči Petra ključara neka ti donese olbu pelenaša, pa evo ovđe sjedi te pij i uzmi durbin te gleda kako ću ja njima da j... mater."

Potom na nekoliko dana taj prijatelj njegov srećom otide u Poreč i odande u Biograd, a on ostane u Negotinu po starome.

Kad Turci Redžepovi iz Adakale prvi put iziđu u Ključ da narodu ne dadu bježati unutra u Srbiju, nego da ga vraćaju u Adakale, i tu se pogibju s Veljkovim bratom Milutinom, onda Veljko podigne nekoliko stotina svoje vojske i otide preko Timoka, pa pješake ostavi iznad Vidinskoga polja u brdima, a on s konjicima siđe do samoga Vidina, te zaplijeni svu stoku što nađe po polju vidinskome i pobije Turke koje onako iznenada zateče na polju; pa se taj isti dan s nekoliko iljada ovaca i goveda vrati zdravo i veselo u Negotin.

Kad se vojska turska prikupi u Vidin, onda se dignu nekolike iljade turski konjanika, te pređu preko Timoka samo da vide kako je; no Veljko i dočeka oko Bukovače i srećno i uzbije natrag. Potom treći dan udari sva sila turska, s topovima i sa svom opravom, te pređe preko Timoka. On, istina, s ono svoje vojske što je mogao izvesti iz šančeva iziđe opet pred Turke i sa neiskazanom rabrošću udari da bi i opet uzbio; no šta je on sa svoji 3-400 konjika i s toliko vlaški soldata u ravnu polju mogao učiniti turskoj vojsci od 15-16.000? S jednom se vojskom tukao, a dvije su tri obilazile da mu zađu s leđa; i tako on ustupi i izmičući se pred Turcima dođe u Negotin. Tu noć iziđe opet iz Negotina te udari na Turke; no Turci se održe. I tako se poslije nekoliko dana svaki dan izilazio u polje i sa neiskazanom rabrošću tukao se s Turcima, no Turci se utvrde i pograde šančeve oko Negotina.

Turcima dođe u pomoć Redžep iz Adakale i karavlaški knez Karadža i sam veliki vezir Rušić-paša; a u njega i od ono malo vojske što je imao izginu i izrane s najbolji junaci. Turci su se svaku noć kroz zemlju bliže prikučivali k srpskim šančevima i najposlije su se tako blizu bili prikučili da su se batinama pustimičke mogli tući. Tu već sad drugoga boja nije bilo osim sa šančeva iz topova i iz kumbara i iz pušaka.

Turci sve kule negotinske topovima i kumbarama razvale i obore, i sama ona najveća kula đe je on sjedio padne, i on siđe u podrum. Najppslije mu nestane džebane, osobito taneta i topovski i puščani, zato pokupi sva kalajna kandila i kašike i tanjire, te rastopi na puščana taneta; a u topove je, kad su negđe Turci činili juriš, metao najposlije i talire.

Sad već kako su se Turci tako prikučili, i nije se više moglo izlaziti na polje da se s njima bije, on je i dan i noć odao po šančevima i ljude slobodio i uređivao da čuvaju dobro. Tako jedno jutro (prvi dana mjeseca avgusta) iziđe u jedan mali šanac, i na tabljama stane naređivati i kazivati kako će se nešto zagraditi i popraviti što su turski topovi bili razvalili; a turski ga tobdžija zagleda, pa potegne iz topa, te ga udari isprijeka krosred pleća i tako ga prekine i raznese da ništa više nije mogao reći do "Drž—", i s tom polovinom riječi padne mrtav na zemlju. Kako on tako padne, momci njegovi, koji su onđe bili oko njega, odma uzmu nekakve trave što je za konje bila donešena i onđe se desila, te ga pokriju da ga ljudi ne vide; i ako je do mraka tu ležao mrtav, a uveče ga brat njegov Milutin s momcima uzme te ga iznese iz šanca i sarani kod crkve. Zaludu su tako smrt njegovu krili: vojska odma poviče da se više ne može držati u Negotinu, nego da se mora bježati makar kako. I tako Srbi peti dan poslije njegove smrti ostave Negotin i pobjegnu u Poreč. Potom odma sav onaj kraj, a malo poslije i sva Srbija, pozna da Veljka nema.

Zapis Vuka Karadžića


Tekst i slika preuzeti sa adrese:

Нема коментара:

Постави коментар